Igrala se u Sevilli utakmica Europskoga prvenstva u košarci između Hrvatske i Portugala. U publici je bilo dvadesetak naših ljudi, a pred televizorima u domovini jedva koji više. Dvanaest godina naši su gubili na svim važnim natjecanjima, te nas košarka više ne zanima, kao što nas do prije koji dan ili mjesec nije zanimao ni skok u vis, pa još ženski. Osim toga, ti Portugalci su, gotovo odreda, tek prosječni igrači iz drugoligaških europskih klubova, tako da je rezultat utakmice unaprijed predvidljiv. Reporter je barem deset puta, onako posprdno i podcjenjivački, ponovio kako se Portugal na Europskome prvenstvu pojavio nakon pedeset šest godina pauze.
Međutim, jedan njihov igrač zove se Coelho, što je reportera Hrvatske televizije, jednoga od posljednjih veterana domaćega sportskog izvještavanja, potaklo da kaže kako narečeni nije u rodu s “poznatim nobelovcem”. Kada tako nešto čuje u lijeno i prohladno rujansko predvečerje, televizijski gledatelj – jedan od spomenutih dvadeset i nekoliko – reagirat će na dva načina. Ako je strasni konzument HTV-a i sudionik u novinskoj nagradnoj igri “Pronađi rubriku kulture i osvoji godišnju pretplatu na naš list”, tada će samo slegnuti ramenima i reći: jest, vidiš, tako je, baš neobičan slučaj da se portugalski košarkaš preziva isto kao i slavni nobelovac, kojega je onomad primio i odlikovao predsjednik Republike Stjepan Mesić! Ako gledatelj utakmice, pak, nije od novina i od televizije, mogao bi se počešati po svojoj praznoj tikvi, te se upitati: čekaj, boga mu, iz koje je oblasti taj Coelho dobio Nobelovu nagradu.
Do odgovora je lako doći ako čovjek vlada internetom, a moguće ga je saznati i putem telefonskih informacija. Dakle, ako nazovete 988, ljubazni ženski glas izvijestit će vas kako još nikada nijedan Coelho nije dobio Nobelovu nagradu, kao što je nije dobio ni neki Kasun, Planinić ili Prkačin. Ali tko zna, možda među kemičarima, fizičarima ili čak ekonomistima postoji ozbiljan kandidat, koji bi već na jesen mogao biti ovjenčan najvišim priznanjem. Možda u prašumama Amazone neki Coelho upravo vodi odsudnu bitku za spas zelenih pluća planeta Zemlje i možda će za to uskoro biti nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Ali otkuda sportskome reporteru Hrvatske televizije takva ekskluzivna informacija?
Lijepo bi bilo vjerovati kako taj čovjek nije mislio na Paula Coelha kada je govorio o “poznatome nobelovcu”. Naime, taj ne samo da nije nobelovac, nego se Nobelova nagrada dodjeljuje za nešto što je poprilično različito, ustvari suprotno, od onoga čime se Paulo Coelho bavi. Razlika između Coelha i književnosti je po prilici onolika i onakva kakva je razlika između kemije i alkemije ili urinokulture i kulture. Tu se nipošto ne radi o razlici u ukusima, nego o razlici u smislu i sadržaju pojmova. Nema nikakve sumnje u to da se Paulo Coelho bavi pisanjem, ali to nipošto ne znači da on ima neke veze s književnošću, bila ona dobra ili loša. On piše i izdaje priručnike za samopomoć, namijenjene blaženoj i nezahtjevnoj publici kojoj je lako pomoći. Ružnoj curi poručit će da je lijepa, smotanom frajeru da je jako sposoban, a oboma da će im se sve želje ispuniti ako zatvore oči, čvrsto stisnu šake, i nešto silno zažele! Eto, otprilike je to smisao Coelhovog pisanja i kratki sadržaj svake njegove knjige.
Kako je onda moguće da jedan relativno ozbiljan čovjek, sportski reporter, pomisli da je Paulo Coelho književnik, pa još i nobelovac? Kako je moguće da tu istu stvar misli i dobar dio publike pred televizijskim ekranima? A što će, molim vas lijepo, i misliti ljudi koji ne čitaju ništa osim novina, uzrujano će povikati neka čestita profesorica hrvatskoga u mirovini, ali neće biti u pravu. Prosječan televizijski gledatelj i prosječan čitatelj svejedno kojih dnevnih novina trebao bi znati za tu malu, sitnu razliku između Gabrijela Garcije Marqueza i Paula Coelha, taman da nikada nijednu njihovu knjigu nije imao u rukama, kao što mu je jasna razlika između nogometa i košarke, makar da u životu nije vidio neku sportsku utakmicu. Svijest o takvim razlikama je među važnijim razlozima postojanja novina, radija i televizije, a sram što ne razlikujemo Marqueza od Coelha, nogomet od košarke, kruh od kolača, Milanovića od Sanadera, breskvu od kajsije, ono je što nas čini kulturnim ljudima u najelementarnijem smislu riječi. Čim nestane srama, zreli smo za Paula Coelha.
Kulturne rubrike u novinama, kao ni emisije iz kulture na radiju i televiziji, ne služe samo onima koje kultura doista zanima, kao što ni policija ne služi isključivo tome da hapsi. One su tu čak i više zbog onih kojima je sve to jako dosadno i koji će se prvom prilikom provaliti s izjavom kako je Coelho slavni nobelovac. A i onima koje, kao, kultura zanima i nije im dosadna korisno je da ih se malo usmjeri. Eto, recimo, kada se Paulo Coelho pojavio u hrvatskome prijevodu, književna kritika je već iščezavala iz novina, a na televiziji je, kao i kultura općenito, još od početka devedesetih bila nalik na loše izrađen Willerov goblen, tako da mnogi naši poznati intelektualci i intelektualke nisu znali kako da se odrede prema tom piscu. Pročitali su “Alkemičara”, svidjelo im se to što je unutra sve bilo puno duhovnosti, pa su se razbrbljali po novinama kako je riječ o sjajnom piscu.
Sve dok nisu otvorili neke strane novine i sablaznuli se kad su tamo pročitali da Coelho ništa ne valja. Tek od tog trenutka Coelho je u nas postao pisac za nogometaše i manekenke. I dobitnik Nobelove nagrade za književnost ostatku puka kojemu je sve svejedno.
Nobelova nagrada za košarku
Jutarnji list 11.09.2007.
Igrala se u Sevilli utakmica Europskoga prvenstva u košarci između Hrvatske i Portugala. U publici je bilo dvadesetak naših ljudi, a pred televizorima u domovini jedva koji više. Dvanaest godina naši su gubili na svim važnim natjecanjima, te nas košarka više ne zanima, kao što nas do prije koji dan ili mjesec nije zanimao ni skok u vis, pa još ženski. Osim toga, ti Portugalci su, gotovo odreda, tek prosječni igrači iz drugoligaških europskih klubova, tako da je rezultat utakmice unaprijed predvidljiv. Reporter je barem deset puta, onako posprdno i podcjenjivački, ponovio kako se Portugal na Europskome prvenstvu pojavio nakon pedeset šest godina pauze.
Međutim, jedan njihov igrač zove se Coelho, što je reportera Hrvatske televizije, jednoga od posljednjih veterana domaćega sportskog izvještavanja, potaklo da kaže kako narečeni nije u rodu s “poznatim nobelovcem”. Kada tako nešto čuje u lijeno i prohladno rujansko predvečerje, televizijski gledatelj – jedan od spomenutih dvadeset i nekoliko – reagirat će na dva načina. Ako je strasni konzument HTV-a i sudionik u novinskoj nagradnoj igri “Pronađi rubriku kulture i osvoji godišnju pretplatu na naš list”, tada će samo slegnuti ramenima i reći: jest, vidiš, tako je, baš neobičan slučaj da se portugalski košarkaš preziva isto kao i slavni nobelovac, kojega je onomad primio i odlikovao predsjednik Republike Stjepan Mesić! Ako gledatelj utakmice, pak, nije od novina i od televizije, mogao bi se počešati po svojoj praznoj tikvi, te se upitati: čekaj, boga mu, iz koje je oblasti taj Coelho dobio Nobelovu nagradu.
Do odgovora je lako doći ako čovjek vlada internetom, a moguće ga je saznati i putem telefonskih informacija. Dakle, ako nazovete 988, ljubazni ženski glas izvijestit će vas kako još nikada nijedan Coelho nije dobio Nobelovu nagradu, kao što je nije dobio ni neki Kasun, Planinić ili Prkačin. Ali tko zna, možda među kemičarima, fizičarima ili čak ekonomistima postoji ozbiljan kandidat, koji bi već na jesen mogao biti ovjenčan najvišim priznanjem. Možda u prašumama Amazone neki Coelho upravo vodi odsudnu bitku za spas zelenih pluća planeta Zemlje i možda će za to uskoro biti nagrađen Nobelovom nagradom za mir. Ali otkuda sportskome reporteru Hrvatske televizije takva ekskluzivna informacija?
Lijepo bi bilo vjerovati kako taj čovjek nije mislio na Paula Coelha kada je govorio o “poznatome nobelovcu”. Naime, taj ne samo da nije nobelovac, nego se Nobelova nagrada dodjeljuje za nešto što je poprilično različito, ustvari suprotno, od onoga čime se Paulo Coelho bavi. Razlika između Coelha i književnosti je po prilici onolika i onakva kakva je razlika između kemije i alkemije ili urinokulture i kulture. Tu se nipošto ne radi o razlici u ukusima, nego o razlici u smislu i sadržaju pojmova. Nema nikakve sumnje u to da se Paulo Coelho bavi pisanjem, ali to nipošto ne znači da on ima neke veze s književnošću, bila ona dobra ili loša. On piše i izdaje priručnike za samopomoć, namijenjene blaženoj i nezahtjevnoj publici kojoj je lako pomoći. Ružnoj curi poručit će da je lijepa, smotanom frajeru da je jako sposoban, a oboma da će im se sve želje ispuniti ako zatvore oči, čvrsto stisnu šake, i nešto silno zažele! Eto, otprilike je to smisao Coelhovog pisanja i kratki sadržaj svake njegove knjige.
Kako je onda moguće da jedan relativno ozbiljan čovjek, sportski reporter, pomisli da je Paulo Coelho književnik, pa još i nobelovac? Kako je moguće da tu istu stvar misli i dobar dio publike pred televizijskim ekranima? A što će, molim vas lijepo, i misliti ljudi koji ne čitaju ništa osim novina, uzrujano će povikati neka čestita profesorica hrvatskoga u mirovini, ali neće biti u pravu. Prosječan televizijski gledatelj i prosječan čitatelj svejedno kojih dnevnih novina trebao bi znati za tu malu, sitnu razliku između Gabrijela Garcije Marqueza i Paula Coelha, taman da nikada nijednu njihovu knjigu nije imao u rukama, kao što mu je jasna razlika između nogometa i košarke, makar da u životu nije vidio neku sportsku utakmicu. Svijest o takvim razlikama je među važnijim razlozima postojanja novina, radija i televizije, a sram što ne razlikujemo Marqueza od Coelha, nogomet od košarke, kruh od kolača, Milanovića od Sanadera, breskvu od kajsije, ono je što nas čini kulturnim ljudima u najelementarnijem smislu riječi. Čim nestane srama, zreli smo za Paula Coelha.
Kulturne rubrike u novinama, kao ni emisije iz kulture na radiju i televiziji, ne služe samo onima koje kultura doista zanima, kao što ni policija ne služi isključivo tome da hapsi. One su tu čak i više zbog onih kojima je sve to jako dosadno i koji će se prvom prilikom provaliti s izjavom kako je Coelho slavni nobelovac. A i onima koje, kao, kultura zanima i nije im dosadna korisno je da ih se malo usmjeri. Eto, recimo, kada se Paulo Coelho pojavio u hrvatskome prijevodu, književna kritika je već iščezavala iz novina, a na televiziji je, kao i kultura općenito, još od početka devedesetih bila nalik na loše izrađen Willerov goblen, tako da mnogi naši poznati intelektualci i intelektualke nisu znali kako da se odrede prema tom piscu. Pročitali su “Alkemičara”, svidjelo im se to što je unutra sve bilo puno duhovnosti, pa su se razbrbljali po novinama kako je riječ o sjajnom piscu.
Sve dok nisu otvorili neke strane novine i sablaznuli se kad su tamo pročitali da Coelho ništa ne valja. Tek od tog trenutka Coelho je u nas postao pisac za nogometaše i manekenke. I dobitnik Nobelove nagrade za književnost ostatku puka kojemu je sve svejedno.