Stoput sam zaželio, umjesto razgovora,
Da kažem svima: jebla vas Crna Gora
Da vas jebla. Il nešto tomu slično.
Duša mi bude od Tutankamona starija,
Bezmirisna mi čak bjelasička arija,
Tamo-amo svijet šeta mi nasumično
Ko pepeljara na stolu s broad
Zahvaćenog olujom, historija se vrati tmici
Iz doba bana Ilijana
Kad god pomislim kako iz istog su naroda
Slavni nacista s rupom Baletić Milijana
Od koje najsunčaniji zna da mi ogrkne dan
(Nabijem je na Crven Ban)
I zaboravljena Joka Baletić, obješena u vjenčanici
Koju joj je dala zatvorenica Marija
Njemicom zvana.
2.
Ali do smrti ponosiću se vrlo
Zaboravljenom Đurđom Vlahović
Obješenom u Kolašinu
Koja je sama sebi namakla konop na grlo.
Kad se nje sjetim, duša mi vidi s Lovćena od Barija.
Pjevali smo kad smo bili dječaci: U maleno selo Pape Francuske se nose kape.
I niko nije mogao reći mi šta to znači.
Kasnije sam doznao: Đurđa je, pred rat, dolazila
Kao omladinka sa francuzicom, ko pero laka,
Kod moga oca Velimira, čija je majka Staka
Od Vlahovića sa Babljaka.
Đurđu zaboravilo, kapu ovjekovječilo.
Od toga zna mi i zora biti tmula.
Baš kao u Andrića: toliko ova zemlja je bijedna
Da bode oči beretka jedna
Kao u nekoj drugoj najviša kula.
Njih tri
1.
_________________ Za Boža Koprivicu
Stoput sam zaželio, umjesto razgovora,
Da kažem svima: jebla vas Crna Gora
Da vas jebla. Il nešto tomu slično.
Duša mi bude od Tutankamona starija,
Bezmirisna mi čak bjelasička arija,
Tamo-amo svijet šeta mi nasumično
Ko pepeljara na stolu s broad
Zahvaćenog olujom, historija se vrati tmici
Iz doba bana Ilijana
Kad god pomislim kako iz istog su naroda
Slavni nacista s rupom Baletić Milijana
Od koje najsunčaniji zna da mi ogrkne dan
(Nabijem je na Crven Ban)
I zaboravljena Joka Baletić, obješena u vjenčanici
Koju joj je dala zatvorenica Marija
Njemicom zvana.
2.
Ali do smrti ponosiću se vrlo
Zaboravljenom Đurđom Vlahović
Obješenom u Kolašinu
Koja je sama sebi namakla konop na grlo.
Kad se nje sjetim, duša mi vidi s Lovćena od Barija.
Pjevali smo kad smo bili dječaci:
U maleno selo Pape
Francuske se nose kape.
I niko nije mogao reći mi šta to znači.
Kasnije sam doznao: Đurđa je, pred rat, dolazila
Kao omladinka sa francuzicom, ko pero laka,
Kod moga oca Velimira, čija je majka Staka
Od Vlahovića sa Babljaka.
Đurđu zaboravilo, kapu ovjekovječilo.
Od toga zna mi i zora biti tmula.
Baš kao u Andrića: toliko ova zemlja je bijedna
Da bode oči beretka jedna
Kao u nekoj drugoj najviša kula.