Evo, gazim već tridesetšestu bez njega, a u glavi čujem ono starinsko: kao da je jučer bilo. Htio sam uvijek biti drugačiji od njega, bolji u mnogočemu, da me djeca pamte po dobrom, da me citiraju za života, da mi ime spominju kad me više ne bude bilo.
Čovjek je jedna živina kojemu svašta nešto smeta. Ponekad nema objašnjenja zašto, niti kako, ali mu, ipak, smeta. Pokušavamo to objasniti time što je Bog jedino ljudima podario moć razmišljanja, pa se, možda, razlikujemo od drugih životinja što instinkt upotrebljavamo samo u onim situacijama životne ugroženosti.
Što sam bliži onoj „njegovoj“ godini, pedesetosmoj, kada je otišao na ono, bolje mjesto, hvatam više sebe kako se podsjećam pjesme Selima Arnauta „Portret fotografije“ iz njegove prve zbirke pjesama “Krov” gdje kaže, otprilike: „…svi čekamo oca, kad otac uđe u sobu, soba stekne ćoškove…“.
Počesto me dirne i onaj dio iz pjesme „Pamtim to kao je bilo danas“ Zabranjenog pušenja “:…komšiluk viko Fatma, bona, pusti hajvana, vratiće se on, kad propije sve.”
Ja, kako ne bih dugo i naširoko objašnjavao dokonom svijetu kada mi nešto smeta, a ne da mi se gubiti vrijeme s ljudskom živinom znam reći:
– To mi je trauma iz djetinjstva.
Imam ih nekoliko. Volim miris pečenog kestenja, volim kolače indijance i urmašice (radi dijabetesa ih ne smijem jesti). Pekao sam urmašice sto puta, nikada nisu ispale kako treba. Ili su se raspale kad naspem agdu, ili su bile tvrde kao opanak, ili jednostavno nejestive, tako da sam se ostavio ćorava posla. Kad mi dođe žuta minuta pa moram pojesti nešto slatko, odem lijepo u slastičarnu i u moru oku lijepih kolača i torti je uzmem urmašicu.
Tamo negdje 2005-2006. godine, kada se ženio sin moga brata po ocu, njegova majka, tatina prva žena, kad me ugledala kako joj prilazim preko dvorišta, raširila je ruke kako bi me zagrlila i onda mi rekla nešto, što me je tada opalilo po tintari, ali joj ničim to nisam htio pokazati.
– Isti si ćaća! Pljunuti on!
Poslije sam se sjetio jednog citata Gabriela Garcie Marqueza: „Znate da ste počeli starjeti onoga trenutka kada počnete nalikovati svome ocu.“
Gledao sam neke stare slike, iz obiteljskih albuma koje su, izdajnički, pokazivale fizičku sličnost između nas. Kada bi to netko spomenuo, uredno bih zatvarao album s fotografijama, i više se ne bih vraćao na njih.
U životu, dva puta otišao mi je u školu. Prvi put kad je umro njegov otac, moj djed, pa nisam išao u školu nekoliko dana. Otac je, uredno pripit, došao pravdati te dane kod mog razrednika Đorđa Milića. Mislio sam da ću umrijeti od sramote što su ga vidjela sva moja raja iz škole. Drugi put je otišao kad sam išao u srednju školu. Mama je, kao i obično, pošla na informacije, a on, ničim izazvan, pođe s njom, da malko prošeta. Kad mi je mama rekla da su skupa išli u školu, umalo nisam pao u nesvijest.
Poslije, dok sam studirao Višu školu za socijalne radnike u Sarajevu, njegov ga prijatelj pita:
– Kako ti ovaj mali, ide li na fakultet, radi li đe?
Moj stari, onako, nonšalantno počne, dok ja slušam iz kuhinje:
– Dobar, pravo dobar. Uči, polaže ispite, nikakvih problema nemam s njim. Sam on sebe financira.
Sreća što ga pajdo ne upita što studiram, jer bi bilo cirkusa. Mislim da je umro a da nije znao da sam postao socijalni radnik.
Pročitah nekada, negdje: Oca će te prepoznati tako što u novčaniku, tamo gdje je nekada bio novac, sada nosi fotografije svoje djece.
Mog po tome nisi, sigurno, mogao prepoznati. Govorio sam i pisao ranije kako je moja majka podredila sve njemu. Njen svijet se vrtio oko njega, nije to bio geocentrični ili heliocentrični svijet nego njemucentrični svijet.
– Ostavi njemu! – najčešća je bila poštapalica kada smo dijelili objed. Nije bilo važno jesmo li gladni, nije bilo važno što će on doći pjan, ljut, nimalo gladan, vazda žedan, što će tražiti sodu bikarbonu, jer mu stomak ne može podnijeti toliko alkohola i meze. Ništa nije bilo važno nego da ima za njega.
Nikada majku nisam čuo da oca zove imenom pred nama. Uvijek je to bila neka od zamjenica, njemu njega, njegov, on, njim, što je mene, osobno do ludila dovodilo.
U osnovnoj školi, kod našeg dragog Ranka Čolića, partizana. Kada bismo ga htjeli zeznuti, a varali smo sami sebe, da ne ispituje, uvijek bi netko ustao i zamolio:
– Druže nastavniče, možete li nam objasniti epitete, što su i kada se upotrebljavaju?
A dobri naš Ranko bi, po stoti put objašnjavao, i objašnjavao. Ali nisu epiteti bili ti koji su mi ostavili traumu. Zamjenice su to bile. Pokojna mater bi govorila:
– Sa’će on. Eno ga kod Age, loču! Ostavi njemu. On je sinoć kasno došo, pjan! Uglavnom je tu mislila na starog koji je kod našeg trgovca Age trošio i propijao ono što zaradi štimajući knjige šefovima trgovina, u čemu je bio pravi maher. Počesto je bilo ono: kasno i p’jan. Ipak, najviše me je i do ludila dovodilo ono: ostavi njemu.
To je značilo najbolje komade mesa, najviše faširanih šnicli, uvijek sredina tepsije kolača, sredina pite. Najviše i najbolje moralo se ostaviti, njemu. Kao da ga je mati smatrala za Boga. Kakav je bio da je bio, radio što radio, uvijek je moralo biti: njemu. Ne znam kako su to gledali brat i sestra, ali ja sam uvijek pizdio na te stvari.
On nikada nije pitao gdje smo mi, jesmo li mi jeli, što smo jeli, njemu je bilo važno da ima za njega. Kada sam kasnije, pet godina nakon tatine smrti, zasnovao svoju obitelj, postavljajući neke stvari na svoje mjesto, jedna od prvih stvari bila je zamoliti Prvu i Jedinu:
– Matere ti, nemoj me nikada, ama baš nikada, oslovljavati zamjenicama: on, njega, njemu itd. Prva i Jedina, kao prava starinski odgojena žena, nije zapitkivala što i kako. Čekala je da joj sam kažem. Nije morala dugo čekati.
Ona je to iskoristila pa me zove onako kako je samo moja majka činila: Tomice. De, dobro sad, ponekad joj se omakne i Ćelo i Ćelavi, ali ne smeta, jer nisam, barem, zamjenica.
To me je toliko traumatiziralo da sam naučio praviti te, famozne, šnicle i da ih sada pravim i jedem kad hoću i koliko mogu. Naravno, koliko dijabetes dozvoli. Za one koji se ne sjećaju mene iz mladih dana, ili oni koji me uopće ne poznaju iz tog vremena, uvijek sam imao viška kila. Bio sam debeo. Znam se zezati s mojom kćerko pa joj kažem:
– Haj, bona, pa ja od petog razreda osnovne nisam imao 55 kila!
Ja, ovako tersav, nikada nisam došao doma da nisam upitao jesu li djeca jela i gdje su. Nisam htio biti kao on. Bilo je uvijek margarina i jaja u hladnjaku, ili kruha i šalica mlijeka, ako su dobra i zdrava djeca od moje Prve i Jedine pojela ćaćin ručak, a ćaći je bilo drago jer rastu, jer znaju da sam uvijek tu za njih i da su mi oni na prvom mjestu. Uostalom, i ljubav je hrana. Pokojna mater i Prva i Jedina su imale privilegiju zvati me Tomicom. Toliko je to ušlo u upotrebu kod Prve i Jedine da me i njena raja s posla zove tako. Ne čuju ljudi drugačije. Nisam on, i ne ostavlja se njemu.
Trudio sam se, i još se trudim, biti drugačiji, biti bolji. Jesam li, ne znam. To treba pitati moje ukućane. Znam da mogu, i da trebam biti uvijek samo bolji, nikako gori. Poslušam ja svakakve glazbene pravce, pa znam i za one: Nikad kao Bane Đoleta, ili Pismo ćali Vice Vukova, ili Pismo ocu Van Gogha.
Odavno znam i što je život. Barem mislim da znam.
Ostaje mi samo još jedan citat Australke Anne Geddes: „Svaki muškarac može postati otac, ali potrebno je malo više da se bude tata.!
Njemu
Evo, gazim već tridesetšestu bez njega, a u glavi čujem ono starinsko: kao da je jučer bilo. Htio sam uvijek biti drugačiji od njega, bolji u mnogočemu, da me djeca pamte po dobrom, da me citiraju za života, da mi ime spominju kad me više ne bude bilo.
Čovjek je jedna živina kojemu svašta nešto smeta. Ponekad nema objašnjenja zašto, niti kako, ali mu, ipak, smeta. Pokušavamo to objasniti time što je Bog jedino ljudima podario moć razmišljanja, pa se, možda, razlikujemo od drugih životinja što instinkt upotrebljavamo samo u onim situacijama životne ugroženosti.
Što sam bliži onoj „njegovoj“ godini, pedesetosmoj, kada je otišao na ono, bolje mjesto, hvatam više sebe kako se podsjećam pjesme Selima Arnauta „Portret fotografije“ iz njegove prve zbirke pjesama “Krov” gdje kaže, otprilike: „…svi čekamo oca, kad otac uđe u sobu, soba stekne ćoškove…“.
Počesto me dirne i onaj dio iz pjesme „Pamtim to kao je bilo danas“ Zabranjenog pušenja “:…komšiluk viko Fatma, bona, pusti hajvana, vratiće se on, kad propije sve.”
Ja, kako ne bih dugo i naširoko objašnjavao dokonom svijetu kada mi nešto smeta, a ne da mi se gubiti vrijeme s ljudskom živinom znam reći:
– To mi je trauma iz djetinjstva.
Imam ih nekoliko. Volim miris pečenog kestenja, volim kolače indijance i urmašice (radi dijabetesa ih ne smijem jesti). Pekao sam urmašice sto puta, nikada nisu ispale kako treba. Ili su se raspale kad naspem agdu, ili su bile tvrde kao opanak, ili jednostavno nejestive, tako da sam se ostavio ćorava posla. Kad mi dođe žuta minuta pa moram pojesti nešto slatko, odem lijepo u slastičarnu i u moru oku lijepih kolača i torti je uzmem urmašicu.
Tamo negdje 2005-2006. godine, kada se ženio sin moga brata po ocu, njegova majka, tatina prva žena, kad me ugledala kako joj prilazim preko dvorišta, raširila je ruke kako bi me zagrlila i onda mi rekla nešto, što me je tada opalilo po tintari, ali joj ničim to nisam htio pokazati.
– Isti si ćaća! Pljunuti on!
Poslije sam se sjetio jednog citata Gabriela Garcie Marqueza: „Znate da ste počeli starjeti onoga trenutka kada počnete nalikovati svome ocu.“
Gledao sam neke stare slike, iz obiteljskih albuma koje su, izdajnički, pokazivale fizičku sličnost između nas. Kada bi to netko spomenuo, uredno bih zatvarao album s fotografijama, i više se ne bih vraćao na njih.
U životu, dva puta otišao mi je u školu. Prvi put kad je umro njegov otac, moj djed, pa nisam išao u školu nekoliko dana. Otac je, uredno pripit, došao pravdati te dane kod mog razrednika Đorđa Milića. Mislio sam da ću umrijeti od sramote što su ga vidjela sva moja raja iz škole. Drugi put je otišao kad sam išao u srednju školu. Mama je, kao i obično, pošla na informacije, a on, ničim izazvan, pođe s njom, da malko prošeta. Kad mi je mama rekla da su skupa išli u školu, umalo nisam pao u nesvijest.
Poslije, dok sam studirao Višu školu za socijalne radnike u Sarajevu, njegov ga prijatelj pita:
– Kako ti ovaj mali, ide li na fakultet, radi li đe?
Moj stari, onako, nonšalantno počne, dok ja slušam iz kuhinje:
– Dobar, pravo dobar. Uči, polaže ispite, nikakvih problema nemam s njim. Sam on sebe financira.
Sreća što ga pajdo ne upita što studiram, jer bi bilo cirkusa. Mislim da je umro a da nije znao da sam postao socijalni radnik.
Pročitah nekada, negdje: Oca će te prepoznati tako što u novčaniku, tamo gdje je nekada bio novac, sada nosi fotografije svoje djece.
Mog po tome nisi, sigurno, mogao prepoznati. Govorio sam i pisao ranije kako je moja majka podredila sve njemu. Njen svijet se vrtio oko njega, nije to bio geocentrični ili heliocentrični svijet nego njemucentrični svijet.
– Ostavi njemu! – najčešća je bila poštapalica kada smo dijelili objed. Nije bilo važno jesmo li gladni, nije bilo važno što će on doći pjan, ljut, nimalo gladan, vazda žedan, što će tražiti sodu bikarbonu, jer mu stomak ne može podnijeti toliko alkohola i meze. Ništa nije bilo važno nego da ima za njega.
Nikada majku nisam čuo da oca zove imenom pred nama. Uvijek je to bila neka od zamjenica, njemu njega, njegov, on, njim, što je mene, osobno do ludila dovodilo.
U osnovnoj školi, kod našeg dragog Ranka Čolića, partizana. Kada bismo ga htjeli zeznuti, a varali smo sami sebe, da ne ispituje, uvijek bi netko ustao i zamolio:
– Druže nastavniče, možete li nam objasniti epitete, što su i kada se upotrebljavaju?
A dobri naš Ranko bi, po stoti put objašnjavao, i objašnjavao. Ali nisu epiteti bili ti koji su mi ostavili traumu. Zamjenice su to bile. Pokojna mater bi govorila:
– Sa’će on. Eno ga kod Age, loču! Ostavi njemu. On je sinoć kasno došo, pjan! Uglavnom je tu mislila na starog koji je kod našeg trgovca Age trošio i propijao ono što zaradi štimajući knjige šefovima trgovina, u čemu je bio pravi maher. Počesto je bilo ono: kasno i p’jan. Ipak, najviše me je i do ludila dovodilo ono: ostavi njemu.
To je značilo najbolje komade mesa, najviše faširanih šnicli, uvijek sredina tepsije kolača, sredina pite. Najviše i najbolje moralo se ostaviti, njemu. Kao da ga je mati smatrala za Boga. Kakav je bio da je bio, radio što radio, uvijek je moralo biti: njemu. Ne znam kako su to gledali brat i sestra, ali ja sam uvijek pizdio na te stvari.
On nikada nije pitao gdje smo mi, jesmo li mi jeli, što smo jeli, njemu je bilo važno da ima za njega. Kada sam kasnije, pet godina nakon tatine smrti, zasnovao svoju obitelj, postavljajući neke stvari na svoje mjesto, jedna od prvih stvari bila je zamoliti Prvu i Jedinu:
– Matere ti, nemoj me nikada, ama baš nikada, oslovljavati zamjenicama: on, njega, njemu itd. Prva i Jedina, kao prava starinski odgojena žena, nije zapitkivala što i kako. Čekala je da joj sam kažem. Nije morala dugo čekati.
Ona je to iskoristila pa me zove onako kako je samo moja majka činila: Tomice. De, dobro sad, ponekad joj se omakne i Ćelo i Ćelavi, ali ne smeta, jer nisam, barem, zamjenica.
To me je toliko traumatiziralo da sam naučio praviti te, famozne, šnicle i da ih sada pravim i jedem kad hoću i koliko mogu. Naravno, koliko dijabetes dozvoli. Za one koji se ne sjećaju mene iz mladih dana, ili oni koji me uopće ne poznaju iz tog vremena, uvijek sam imao viška kila. Bio sam debeo. Znam se zezati s mojom kćerko pa joj kažem:
– Haj, bona, pa ja od petog razreda osnovne nisam imao 55 kila!
Ja, ovako tersav, nikada nisam došao doma da nisam upitao jesu li djeca jela i gdje su. Nisam htio biti kao on. Bilo je uvijek margarina i jaja u hladnjaku, ili kruha i šalica mlijeka, ako su dobra i zdrava djeca od moje Prve i Jedine pojela ćaćin ručak, a ćaći je bilo drago jer rastu, jer znaju da sam uvijek tu za njih i da su mi oni na prvom mjestu. Uostalom, i ljubav je hrana. Pokojna mater i Prva i Jedina su imale privilegiju zvati me Tomicom. Toliko je to ušlo u upotrebu kod Prve i Jedine da me i njena raja s posla zove tako. Ne čuju ljudi drugačije. Nisam on, i ne ostavlja se njemu.
Trudio sam se, i još se trudim, biti drugačiji, biti bolji. Jesam li, ne znam. To treba pitati moje ukućane. Znam da mogu, i da trebam biti uvijek samo bolji, nikako gori. Poslušam ja svakakve glazbene pravce, pa znam i za one: Nikad kao Bane Đoleta, ili Pismo ćali Vice Vukova, ili Pismo ocu Van Gogha.
Odavno znam i što je život. Barem mislim da znam.
Ostaje mi samo još jedan citat Australke Anne Geddes: „Svaki muškarac može postati otac, ali potrebno je malo više da se bude tata.!