Kada je objavljen “Limeni bubanj”, Günter Grass imao je trideset dvije godine, studirao je kiparstvo, bavio se grafikom, ali se izdržavao radeći teške fizičke poslove. Bio je socijalni autsajder, doseljenik u Berlinu, koji je poput milijuna Nijemaca ostao bez prava na zavičaj. Tipična njemačka sudbina: s jedne strane sjećanje na vlastitu odgovornost (ili krivnju – u Jaspersovom značenju te riječi) bilo je imperativno u procesu denacifikacije društva i svakoga pojedinca, a s druge strane je tolikim ljudima bilo zabranjeno sjećati se svojih zavičaja koji su ostali u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji… Bilo je nemoguće istovremeno prolaziti kroz katarzu i žaliti za napuštenim zavičajem. Pravo na domotužje Nijemcima će ostati uskraćeno sve do pada Berlinskoga zida. Istina, Grass će doživjeti taj cinizam sudbine da bude proglašen za počasnoga građanina rodnoga Danziga (Gdanjska).
U “Limenom bubnju” Grass je ispričao priču koju će srednjoškolski nastavnici i kritičari rado tumačiti kao alegoriju. Dječak Oskar Matzerath navršio je tri godine kada je odlučio da više ne raste. I nije rastao u vrijeme kada su centrumaši uz asistiranje ostarjelog maršala Hindenburga Njemačku predali Hitleru, niti je rastao u vrijeme nacističkih zločina, njemačkoga ratnog uspona i pada. Ostao je trogodišnjak, i larmao je uz svoj limen bubanj i kada su, u eri poslijeratnog oporavka, bivši tihi susjedi i simpatizeri nacizma nastojali zaboraviti na svoju krivnju. Oskar Matzerath bio je tu da Nijemce podsjeća u šta su odrasli. Nije to bila nikakva alegorija, kako su nas učili nastavnici na satovima školske lektire, nego je Grass u roman pretočio svoju najveću mladenačku čežnju. Oskar je bio Günterov vršnjak, a on je pod svaku cijenu, pa i po cijenu društvenoga prezira, svoj život želio vremeplovom vratiti na uzrast trogodišnjaka, i u tom času prestati rasti. Veliki pisci umiju oko svoje privatne frustracije, čežnje, sumnje ili nade, čak i ako se ona čini posve blesavom, ispričati veliku priču. “Limeni bubanj” veliki je njemački roman, najvažnija književna i društvena prekretnica, nakon “Buddenbrookovih”, a Günter Grass je u drugoj polovici stoljeća značio ono što je Thomas Mann značio u prvoj polovici. Obojica su bili njemački iskupitelji, i njihov značaj neusporedivo je veći od značaja koji mogu imati pojedini književnici, pa i sama književnost. Pogotovu u malim narodima, koji pojam povijesnoga iskupljenja na tumačenje prepuštaju lokalnim biskupima i seoskim župnicima. Srećom po Europu (a možda i po književnost), Nijemci su veliki narod.
Ovih dana je, čini mi se, Günter Grass do kraja razotkrio zašto je, ako moje tumačenje previše ne zalazi u ljudsku intimu, nakon Drugoga svjetskog rata poželio uskočiti u vremeplov i konačni pad vajmarske Njemačke dočekati kao Oskar Matzerat. Priznao je, naime, ono o čemu ćemo uskoro čitati u njegovoj autobiografiji, da se 1944, još uvijek kao šesnaestogodišnjak, pred sam pad Trećega Reicha, htio prijaviti u podmorničku jedinicu, ali kako više nisu primali podmorničare, završio je kao dobrovoljac u SS trupama. Premda do kraja rata nije ispalio ni metka, činjenica je, koja ga cijeli život muči, da je pripadao zločinačkoj organizaciji, i da joj je svjesno pristupio. Premda u ratu nije ratovao, Günter Grass mir nije dočekao kao nevin čovjek. Poput svih članova SS-a, bio je kriv, a njegova je krivnja trebala biti odvagnuta pred sudom. Ne bi završio u zatvoru, ali bio bi stigmatiziran. Činjenica što je Günter Grass izbjegao svoju stigmu kod dijela njemačke javnosti ovih je dana izazvala ozbiljnu nervozu. Traže da mu se oduzme Nobelova nagrada. A bogme se iz Gdanjska javio i onaj polupismeni sindikalist Walesa koji od Grassa traži da se odrekne počasnoga građanstva. Zašto li se u svakoj ovakvoj aferi nađe takav koji u životu nije ništa čitao da od pisca nešto traži?
Ali pustimo ubogoga Lecha, budući da je zanimljivije ono što Grassu zamjeraju Nijemci. Oni koji su ovih dana zgroženi, vele da je priznanje velikog pisca došlo prekasno. Ali kada bi zapravo bilo na vrijeme? Da je Günter Grass svoje sudjelovanje u SS-u javno predočavao u vrijeme kada je s drugim nobelovcem, Heinrichom Böllom, osnivao Grupu 47, njegovo priznanje niti bi izazvalo šok, niti bi ikome, osim sudu, išta značilo. Tih ranih poslijeratnih godina Njemačka je bila nesvjesna svoje krivnje i više povrijeđena ponašanjem britanskih, američkih i sovjetskih saveznika u posljednjim mjesecima pred Hitlerov pad, nego što bi ikome bilo odiozno to što je neki književno nadareni mladić bio esesovac. Da je, pak, svoje ratne grijehe objavio nakon što je s “Limenim bubnjem” postao slavan, dakle ranih šezdesetih, kada je u Njemačkoj, ali uglavnom samo na ljevici, počelo probijati saznanje o veličini i zastrašujućem sadržaju njemačke krivnje, tada Grassova objava opet ne bi značila ništa, osim, paradoksalno, distanciranja od vlastite, lijeve političke pripadnosti.
Saznanje o nacističkoj pogubi, kao i o potrebi kolektivnog i osobnog suočenja s prošlošću, prodiralo je sporo i trebala su proći desetljeća prije nego što je i posljednji razumni Nijemac shvatio razmjere zla počinjenog u njegovo ime. Među najzaslužnijima za suočenje s moralnim i civilizacijskim konzekvencama vlastite prošlosti bio je upravo Günter Grass. Nijedan političar, osim možda Willyja Brandta, u tome se ne može mjeriti s Grassom. Što je, opet, prirodno, jer su Nijemci i u tom smislu kulturna nacija, premda to nipošto ne znači da su pojedinačno manje budale od nas ostalih. No, samo je kod Nijemaca bio moguć i taj paradoks da je upravo Grass pola svoga života pripremao situaciju u kojoj će njegovo priznanje esesovske prošlosti zvučati tako strašno i moralno nepodnošljivo. Da nije bilo njega i njegovih drugova, uglavnom književnika i drugih kulturnjaka, nečija bi esesovska adolescencija bila posve neprozirna i nevažna stvar. Recimo, kao što je neprozirno i nevažno to kada se netko hvali svojim ustašlukom, ili kada kao akademik Jelčić ističe književnu genijalnost poglavnika Pavelića. Günter Grass pripremao je desetljećima svoje stratište i bio je u tome silno temeljit.
Je li taj čovjek danas moralna vertikala kakvom se činio do prije nekoliko dana? Premda na ovakva pitanja treba krajnje oprezno odgovarati, ja vjerujem da jest! Isticanje najosobnije zamjenice u ovakvoj je tvrdnji nužno, jer iza nje ne stoji objektivni sud. Moralna vertikala vazda je subjektivni doživljaj onih kojima se tako vertikalnom ukazala. Otkrivajući svoju esesovsku prošlost, Günter Grass zapravo je do posljednje konsekvence doveo priču iz “Limenog bubnja”, ili možda razlog zbog kojega je ta priča napisana. “Limeni bubanj” je ustvari priznavanje krivnje, i konstatacija da je sav moralni integritet društva ostao na jednom svjesno retardiranom trogodišnjaku. Samo je velikom piscu, a onda i velikom čovjeku, svojstveno da takav zaključak potvrdi i životom, a ne samo književnošću. Jer ne lažimo i ne nadlagujmo se, gospodo i drugovi, nikada nitko ne bi razotkrio esesovsku prošlost Güntera Grassa da on sam to nije učinio.
Pisac će sljedeće godine navršiti osamdesetu pa njegovo priznanje ne može imati nikakvu praktičnu svrhu. Grass je ateist, radikalni i nepokajani, i posve je sigurno da nije progovorio da bi zatražio finalni oprost grijeha. Njegovi razlozi su načelne prirode, kao i uvijek kada bi reagirao na društvene teme. Premda javno otkriva koliko ga boli način na koji ga ovih dana čereče, čini se da je, ipak, u svakome trenutku svjestan svoje veličine. To je još jedna važna sličnost s Thomasom Mannom, kako u književnome, tako i u životnom smislu. Mann je bio svjestan svoje veličine i onda kada je cijelu Njemačku imao protiv sebe. Njemačka je tada bila sramota Thomasa Manna, a on je bio veći od nje. Danas je svoju sramotu Günter Grass iznio pred cijelu Njemačku. Prethodno je s nje skinuo sramotu i učinio je tako velikom. Eto, to je, čini mi se, bit priče o esesovskoj prošlosti jednoga pisca usred jedne velike kulture. Ali možemo li i mi Hrvati išta od toga primiti kao poučak. Sumnjam. Jer ako je suditi po novinama, a novine su još uvijek najbolji svjedoci vremena, ono što je njemačkoj kulturi moralna vertikala Güntera Grassa, to su hrvatskoj kulturi gaćice Jelene Rozge.
Njemački moral i hrvatske gaćice
Nakon 11. kolovoza 2006.
Kada je objavljen “Limeni bubanj”, Günter Grass imao je trideset dvije godine, studirao je kiparstvo, bavio se grafikom, ali se izdržavao radeći teške fizičke poslove. Bio je socijalni autsajder, doseljenik u Berlinu, koji je poput milijuna Nijemaca ostao bez prava na zavičaj. Tipična njemačka sudbina: s jedne strane sjećanje na vlastitu odgovornost (ili krivnju – u Jaspersovom značenju te riječi) bilo je imperativno u procesu denacifikacije društva i svakoga pojedinca, a s druge strane je tolikim ljudima bilo zabranjeno sjećati se svojih zavičaja koji su ostali u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji… Bilo je nemoguće istovremeno prolaziti kroz katarzu i žaliti za napuštenim zavičajem. Pravo na domotužje Nijemcima će ostati uskraćeno sve do pada Berlinskoga zida. Istina, Grass će doživjeti taj cinizam sudbine da bude proglašen za počasnoga građanina rodnoga Danziga (Gdanjska).
U “Limenom bubnju” Grass je ispričao priču koju će srednjoškolski nastavnici i kritičari rado tumačiti kao alegoriju. Dječak Oskar Matzerath navršio je tri godine kada je odlučio da više ne raste. I nije rastao u vrijeme kada su centrumaši uz asistiranje ostarjelog maršala Hindenburga Njemačku predali Hitleru, niti je rastao u vrijeme nacističkih zločina, njemačkoga ratnog uspona i pada. Ostao je trogodišnjak, i larmao je uz svoj limen bubanj i kada su, u eri poslijeratnog oporavka, bivši tihi susjedi i simpatizeri nacizma nastojali zaboraviti na svoju krivnju. Oskar Matzerath bio je tu da Nijemce podsjeća u šta su odrasli. Nije to bila nikakva alegorija, kako su nas učili nastavnici na satovima školske lektire, nego je Grass u roman pretočio svoju najveću mladenačku čežnju. Oskar je bio Günterov vršnjak, a on je pod svaku cijenu, pa i po cijenu društvenoga prezira, svoj život želio vremeplovom vratiti na uzrast trogodišnjaka, i u tom času prestati rasti. Veliki pisci umiju oko svoje privatne frustracije, čežnje, sumnje ili nade, čak i ako se ona čini posve blesavom, ispričati veliku priču. “Limeni bubanj” veliki je njemački roman, najvažnija književna i društvena prekretnica, nakon “Buddenbrookovih”, a Günter Grass je u drugoj polovici stoljeća značio ono što je Thomas Mann značio u prvoj polovici. Obojica su bili njemački iskupitelji, i njihov značaj neusporedivo je veći od značaja koji mogu imati pojedini književnici, pa i sama književnost. Pogotovu u malim narodima, koji pojam povijesnoga iskupljenja na tumačenje prepuštaju lokalnim biskupima i seoskim župnicima. Srećom po Europu (a možda i po književnost), Nijemci su veliki narod.
Ovih dana je, čini mi se, Günter Grass do kraja razotkrio zašto je, ako moje tumačenje previše ne zalazi u ljudsku intimu, nakon Drugoga svjetskog rata poželio uskočiti u vremeplov i konačni pad vajmarske Njemačke dočekati kao Oskar Matzerat. Priznao je, naime, ono o čemu ćemo uskoro čitati u njegovoj autobiografiji, da se 1944, još uvijek kao šesnaestogodišnjak, pred sam pad Trećega Reicha, htio prijaviti u podmorničku jedinicu, ali kako više nisu primali podmorničare, završio je kao dobrovoljac u SS trupama. Premda do kraja rata nije ispalio ni metka, činjenica je, koja ga cijeli život muči, da je pripadao zločinačkoj organizaciji, i da joj je svjesno pristupio. Premda u ratu nije ratovao, Günter Grass mir nije dočekao kao nevin čovjek. Poput svih članova SS-a, bio je kriv, a njegova je krivnja trebala biti odvagnuta pred sudom. Ne bi završio u zatvoru, ali bio bi stigmatiziran. Činjenica što je Günter Grass izbjegao svoju stigmu kod dijela njemačke javnosti ovih je dana izazvala ozbiljnu nervozu. Traže da mu se oduzme Nobelova nagrada. A bogme se iz Gdanjska javio i onaj polupismeni sindikalist Walesa koji od Grassa traži da se odrekne počasnoga građanstva. Zašto li se u svakoj ovakvoj aferi nađe takav koji u životu nije ništa čitao da od pisca nešto traži?
Ali pustimo ubogoga Lecha, budući da je zanimljivije ono što Grassu zamjeraju Nijemci. Oni koji su ovih dana zgroženi, vele da je priznanje velikog pisca došlo prekasno. Ali kada bi zapravo bilo na vrijeme? Da je Günter Grass svoje sudjelovanje u SS-u javno predočavao u vrijeme kada je s drugim nobelovcem, Heinrichom Böllom, osnivao Grupu 47, njegovo priznanje niti bi izazvalo šok, niti bi ikome, osim sudu, išta značilo. Tih ranih poslijeratnih godina Njemačka je bila nesvjesna svoje krivnje i više povrijeđena ponašanjem britanskih, američkih i sovjetskih saveznika u posljednjim mjesecima pred Hitlerov pad, nego što bi ikome bilo odiozno to što je neki književno nadareni mladić bio esesovac. Da je, pak, svoje ratne grijehe objavio nakon što je s “Limenim bubnjem” postao slavan, dakle ranih šezdesetih, kada je u Njemačkoj, ali uglavnom samo na ljevici, počelo probijati saznanje o veličini i zastrašujućem sadržaju njemačke krivnje, tada Grassova objava opet ne bi značila ništa, osim, paradoksalno, distanciranja od vlastite, lijeve političke pripadnosti.
Saznanje o nacističkoj pogubi, kao i o potrebi kolektivnog i osobnog suočenja s prošlošću, prodiralo je sporo i trebala su proći desetljeća prije nego što je i posljednji razumni Nijemac shvatio razmjere zla počinjenog u njegovo ime. Među najzaslužnijima za suočenje s moralnim i civilizacijskim konzekvencama vlastite prošlosti bio je upravo Günter Grass. Nijedan političar, osim možda Willyja Brandta, u tome se ne može mjeriti s Grassom. Što je, opet, prirodno, jer su Nijemci i u tom smislu kulturna nacija, premda to nipošto ne znači da su pojedinačno manje budale od nas ostalih. No, samo je kod Nijemaca bio moguć i taj paradoks da je upravo Grass pola svoga života pripremao situaciju u kojoj će njegovo priznanje esesovske prošlosti zvučati tako strašno i moralno nepodnošljivo. Da nije bilo njega i njegovih drugova, uglavnom književnika i drugih kulturnjaka, nečija bi esesovska adolescencija bila posve neprozirna i nevažna stvar. Recimo, kao što je neprozirno i nevažno to kada se netko hvali svojim ustašlukom, ili kada kao akademik Jelčić ističe književnu genijalnost poglavnika Pavelića. Günter Grass pripremao je desetljećima svoje stratište i bio je u tome silno temeljit.
Je li taj čovjek danas moralna vertikala kakvom se činio do prije nekoliko dana? Premda na ovakva pitanja treba krajnje oprezno odgovarati, ja vjerujem da jest! Isticanje najosobnije zamjenice u ovakvoj je tvrdnji nužno, jer iza nje ne stoji objektivni sud. Moralna vertikala vazda je subjektivni doživljaj onih kojima se tako vertikalnom ukazala. Otkrivajući svoju esesovsku prošlost, Günter Grass zapravo je do posljednje konsekvence doveo priču iz “Limenog bubnja”, ili možda razlog zbog kojega je ta priča napisana. “Limeni bubanj” je ustvari priznavanje krivnje, i konstatacija da je sav moralni integritet društva ostao na jednom svjesno retardiranom trogodišnjaku. Samo je velikom piscu, a onda i velikom čovjeku, svojstveno da takav zaključak potvrdi i životom, a ne samo književnošću. Jer ne lažimo i ne nadlagujmo se, gospodo i drugovi, nikada nitko ne bi razotkrio esesovsku prošlost Güntera Grassa da on sam to nije učinio.
Pisac će sljedeće godine navršiti osamdesetu pa njegovo priznanje ne može imati nikakvu praktičnu svrhu. Grass je ateist, radikalni i nepokajani, i posve je sigurno da nije progovorio da bi zatražio finalni oprost grijeha. Njegovi razlozi su načelne prirode, kao i uvijek kada bi reagirao na društvene teme. Premda javno otkriva koliko ga boli način na koji ga ovih dana čereče, čini se da je, ipak, u svakome trenutku svjestan svoje veličine. To je još jedna važna sličnost s Thomasom Mannom, kako u književnome, tako i u životnom smislu. Mann je bio svjestan svoje veličine i onda kada je cijelu Njemačku imao protiv sebe. Njemačka je tada bila sramota Thomasa Manna, a on je bio veći od nje. Danas je svoju sramotu Günter Grass iznio pred cijelu Njemačku. Prethodno je s nje skinuo sramotu i učinio je tako velikom. Eto, to je, čini mi se, bit priče o esesovskoj prošlosti jednoga pisca usred jedne velike kulture. Ali možemo li i mi Hrvati išta od toga primiti kao poučak. Sumnjam. Jer ako je suditi po novinama, a novine su još uvijek najbolji svjedoci vremena, ono što je njemačkoj kulturi moralna vertikala Güntera Grassa, to su hrvatskoj kulturi gaćice Jelene Rozge.