KADA STE NAPUSTILI kuću Ide Blom, Thomas Petterson je insistirao na piću prije nego se vratite u Mjölby i tamo se ponovo sretnete s Leifom i Jonasom. U baru benzinske pumpe, na samom ulasku u naselje, bilo je jedva desetak gostiju. Mladić na kasi upitao je nešto Thomasa, zbog čega si pretpostavio da se poznaju. Naručili ste kafu i kroasane i čim ste sjeli za jedini slobodni stol koji se nalazio pored prozora, ti si postao svjestan želje da sjediš u napuštenoj ribarskoj kućici na obali Bune i piješ nešto žestoko, nešto što bi ti pomoglo da bolje razumiješ ono što ti se upravo dogodilo.
„Nijemci“, rekao je Thomas i pokazao vrhom brade prema susjednom stolu, gdje je troje ljudi, vjerovatno otac, majka i sin, veselo razgovaralo. „Ovdje su skoro sve pokupovali.“
„Kako misliš sve?“, upitao si.
„Sve. Kuće, vikendice, brodove… Čak i barove, mjesta za zabavu. Obično dolaze iz okolice Hamburga i drugih gradova na sjeveru Njemačke.“
I dok je Thomas pravio uvod u ono što te je želio pita-ti, objašnjavajući kako su cijene zemljišta i nekretnina u Östergötlandu prava bagatela u odnosu na ostatak juga zemlje, pogotovo za bogate Nijemce, ti si mislio na pogled Ide Blom. Bio si siguran da njene oči, sive i isprane suzama, nikada nećeš zaboraviti.
„Zašto joj nisi rekao za Aakera?“, upitao je iznenada.
Otpio si gutljaj kafe i skrenuo pogled kroz prozor, na cestu kojom je upravo prošao teretnjak. Sjetivši se trenutka kada si donio tu odluku, počeo si razmišljati o tome kako si napravio tu groznu grešku. U glavi si vratio film petnaestak minuta unatrag i vidio Idu kako ustaje i pita da li možda želite još soka. Bio si svjestan da je to pitanje bilo namijenjeno više tebi nego Thomasu, koji svoju čašu nije ni dotakao.
Suviše uznemiren da bilo šta kažeš, odmahnuo si glavom i zapitao se šta uopće radiš u toj kući, u ovoj dalekoj sjevernoj zemlji, na kraju kontinenta. Nisi zar ovamo došao da kopaš po ranama te jadne i izmučene žene? Da bi joj stvorio iluziju o nadi u život njenog sina koja nikada nije ni postojala? Zar je iskupljenje, za koje si mislio da ti ga jedino ona može dati, bilo važnije od bola koji bi joj time nanio?
Tvoja rješenost da joj kažeš zašto si došao, da zatražiš oprost, bila je čvrsta sve dok nije kucnuo čas kada si to trebao i uraditi. U odsutnom času shvatio si da, iako se čitavo tvoje biće tome protivilo, nisi mogao biti toliko sebičan. Tada si je pogledao, kao što brodolomnik gleda obalu postavši svjestan da do nje nikada neće stići: sive dužice plivale su u bolu njenih beonjača. Nasmijao si se, osjećajući tugu u krvotoku, u brzim i neujednačenim otkucajima srca. Posljednje čega se sada sjećaš jeste onaj trenutak kada joj pružaš ruku, opraštajući se od nje, dok stoji na vratima, a na licu joj podrhtava osmijeh i jedna zraka poslijepodnevnog sunca treperi na metalnom okviru njenih naočala.
„Nemam neko konkretno objašnjenje“, odgovorio si nakon kraćeg razmišljanja. „Njen sin je već godinama mrtav. Nisam htio… nisam mogao da ga ponovo ubijem.“
Thomas je gledao čas u tebe, čas u šolju s kafom. S njegovog lica nisi mogao pročitati ništa, čak ni najmanji nagovještaj da si postupio dobro ili loše.
Snažno si udahnuo, osjetivši da je drama koju si proživljavao sve ove godine najzad stigla do kraja, do svog finala, iako još nisi mogao utvrditi da li je taj kraj za tebe povoljan ili ne. Zatvorio si oči i pokušao da se fokusiraš na krivnju koju si nosio u sebi: da, još je bila tu. Oćutao si njeno oštro sječivo negdje u predjelu grudi, odmah do srca, koje je tuklo tako jako i tako nekontrolisano kao da je tuđe, kao da ne pripada tvom tijelu, oslobođenom od malopređašnje napetosti. Kao da si umro, a srce je nastavilo da kuca.
„Jesmo li krivi za stvari koje činimo u neznanju?“, upitao je Thomas.
U njegovim očima sada si jasno mogao vidjeti samouvjerenost iza koje je stajala logika njegovog pitanja, logika svemira u koji je vjerovao. Bio je to isti svemir kojem je pripadala Melisa, tvoja majka, baš kao i hiljade drugih ljudi, ali ne i ti.
„Zbog onoga što je uradio u neznanju, Edip je sebi iskopao oči“, odgovorio si tonom koji nije ostavljao prostora za daljnju raspravu. Nisi vidio smisla tim glupim, ontološkim pitanjima i bilo ti je svejedno šta neko misli o tebi, Nikiju, Aakeru i Johanu ili, uopće, o bilo čemu.
„Ali, ti nisi učinio ništa loše“, insistirao je. „Nisi uradio ništa što ne bi uradio bilo ko drugi na tvom mjestu.“
Gotovo paradoksalno, ali osjetio si veliku tegobu od tih riječi. Sjetio si se nečega čega se odavno nisi sjetio: onog jutra – 2. maja 1995. godine – dok si Aakerovo lice držao na nišanu, mogao si da u jednom djeliću vremena zamisliš sebe kako preživljavaš zatvor, ali si shvatio da ne bi mogao podnijeti da u samom sebi vidiš ubicu. Tvoje ruke nisu bile okrvavljene, cijeli rat proveo si u pozadini, obezbjeđujući putne komunikacije, vojne objekte i visoke oficire, i ono čega si se tada beskrajno plašio bila je pomisao na situaciju u kojoj bi bilo neophodno da pucaš u nekoga. Da li bi to mogao? Vjerovatno bi, kada bi ti život ovisio o tome, premda već odavno nisi bio siguran u to.
Posmatrao si Thomasovo lice koje je gotovo molećivo čekalo da nešto kažeš, ali ti si želio da stvari sada budu lake i nisi imao ni najmanje snage da mu dopustiš da ih otežava. Odvojio si pogled od njegovog i, vani, u kosim zrakama jesenje svjetlosti, koje su se probijale kroz ožutjele krošnje drveća, potražio Idine oči. Ponovo si osjetio da bi mogao da zaplačeš, ali si se suzdržao.
„Ponekad je potrebno uraditi nešto loše kako bi svijet ostao u ravnoteži ili kako bi se spriječilo neko veće zlo“, odgovorio si i dodao što si ljubaznije mogao, iz straha da ne povrijediš prijatelja: „Ali ne bih da više govorimo o tome. Trebat će mi dosta vremena da saberem utiske s ovog putovanja.“
Na Thomasovom licu pojavio se pokajnički osmijeh.
Nije rekao ništa, samo je postiđen utonuo u tišinu.
Šutio je i kada je vidio da ti se ruke tresu dok si šoljicu s kafom prinosio ustima. A tresle su ti se od pomisli da ono što je počelo jednog davnog februarskog jutra u zagušljivom mostarskom bistrou, kada si prvi put čuo za smrt Johana Dalberga i Niklasa Florina, završava upravo tu, u tom baru, toliko godina poslije i toliko kilometara daleko.
DEVET MJESECI POSLIJE, ležao si u sobi hotela “Palmon Bay” u Herceg-Novom, gledajući u bijelu crtu od grudnjaka povučenu preko Asjinih golih, potamnjelih leđa. Dok je ona spavala, razmišljao si o tome kako je čudno da si od svih žena na svijetu zavolio upravo onu koja će te čitavog života podsjećati na noć kada si propustio da spasiš živote Niklasu Florinu i Johanu Dalbergu. Ili si je možda zavolio dijelom i zbog toga što je samim svojim prisustvom tvoju krivnju održavala živom? Koliko god ti je ta misao bila nepodnošljiva, znao si da nije besmislena, jer si još samo kroz tu krivnju uspijevao da dišeš i da postojiš. Bez nje, sve bi se ugasilo: ljubav prema Asji, želja za pisanjem, život, apsolutno sve.
Krivnja – jedina konstanta u tvom životu. Temelj svega.
Krivnja koju si osjetio još kao desetogodišnji dječak, jednog vrelog ljetnog podneva, gledajući majku u pohotnom zagrljaju komšije Ifeta, u napuštenoj seoskoj potleušici, rasušenih drvenih zidova i s velikim rupama na slamnatom krovu kroz koje se vidjelo uzavrelo hercegovačko nebo. Pratio si je, predosjećajući po načinu na koji se iskrala iz kuće, po njenom žurnom, ali tihom, mekanom koraku, da nešto krije i da će se desiti nešto veliko i strašno, nešto što će možda zauvijek promijeniti vaše živote i vaš odnos. Htio si joj se osvetiti zbog toga što je više marila za sve drugo osim za tebe, svoje jedino dijete, kazniti je za sve loše što ti se događalo u životu – što vas je napustio tvoj otac, kojeg nikada nije spominjala, izuzev onda kada je to bilo neophodno; što su je tvoji drugari u školi nazivali raznim pogrdnim imenima, droljom, kurvom, radodajkom; što si odbolovao žuticu zbog čega si proveo mjesec dana u stolačkoj bolnici, izolovan od ostalog svijeta; što si bio omražen među ostalom djecom jer nisi imao sve ono što su oni imali: novu odjeću, bicikl, kolor-televizor, video-rekorder…
I onda, ta velika, strašna scena: žena, gola, pohotna, vesela, sočna, s velikim, prekrasnim grudima i krupnim, od sunca opečenim muškim šakama na njenoj kao kreč bijeloj koži… Osjetio si ugodnu i do tada nepoznatu toplinu u svom malenom tijelu – u grudima, u nogama, među stegnima. A onda, kao u nekom košmaru u kojem si nešto važno smetnuo s uma pa se onda toga iznenada sjetio, palo ti je na pamet da je ta prekrasna, pohotna žena bila tvoja majka i da je sve ono što se događalo bilo stvarno.
U danima odrastanja, mislio si da će te ta slika ubiti, da će te ubiti majčino stenjanje, njen smijeh, njeni prsti u gustoj, neurednoj, kovrčavoj kosi čovjeka za kojeg si mislio da je dedin kućni prijatelj. Bio si kriv jer si vidio nešto u čemu si uživao, a nikako nisi smio, nešto zbog čega si počeo mrziti najprije sopstvenu majku, pa onda i sebe, zbog čega si želio da te nema, da si mrtav, da se nisi ni rodio.
Poslije su se u tvojoj glavi rodila pitanja: je li vas tvoj otac napustio zbog komšije Ifeta? Ili, možda, zbog nekog drugog muškarca? Je li zbog toga otišao i nikada se nije vratio? Je li zato zaboravio na tebe? Je li te zbog toga i ona ostavila? Nikada joj ih nisi postavio. Možda i bi da si imao priliku.
Kada te je ostavila, imao si dvanaest godina i bio si siguran da je to uradila zbog toga što je nekako znala da si onoga vrelog ljetnog dana bio tamo, na jedinom mjestu na svijetu na kojem nikako nisi smio da budeš – skriven iza žbuna koji je rastao uz potleušicu, s radoznalim dječijim očima koje nisu željele propustiti niti jedan sekund tog, istovremeno, lijepog i strašnog prizora. Nikada je više nisi vidio. Nije je bilo briga što je deda umro od tuge za njom, što si nakon toga morao da se odseliš u predgrađe Mostara, kod daidže, s čijom porodicom si živio sve do rata, što si mogao da u tom ratu stradaš – od srpskih noževa, od HVO-ovih snajepra, od gladi, od zime, od bezbroj smrti kojima se u ratu može umrijeti.
Krivnja.
„Ne smiješ dozvoliti da te ta prokleta knjiga uništi, Miko“, sjetio si se onoga što ti je često govorila Asja tokom proteklih godina, ne shvatajući, zapravo, da si još jedino istražujući i pišući o ubistvima u Malexanderu, mogao normalno da funkcionišeš. Na neki način, koji ni sam nisi najbolje razumio, tvoja krivnja je bila potvrda tvog postojanja, tvoja bolest i tvoj lijek, i jedino te je ono, što je prijetilo da će te ubiti, moglo održati u životu. Zato je prva stvar koju si se upitao kada su ti tog ljetnog, herceg-novskog jutra, nešto poslije osam sati, iz jedne sarajevske izdavačke kuće javili da će štampati tvoju knjigu, bila – šta ćeš sada raditi? Sada, kada si napustio “Front”, jer više nije bilo tema koje bi želio istraživati, i kada sve to s Aakerom, Niklasom i Johanom, treba prepustiti vremenu i zaboravu?
Spustio si ruku na Asjina leđa. Koža joj je bila topla, presvučena tankom patinom znoja. Sjetio si se one zimske noći u Sarajevu, prije pet godina, kada si je upoznao. Vrativši se u hotel, ležao si u krevetu i mislio o njoj. Vajao si njen lik u tami sobe, onako, po sjećanju, s radošću shvativši da si se podjednako dobro sjećao njenog lica koliko i onoga o čemu je govorila. Dok si je gledao kako priča o sebi i o užasima koje su u ratu proživjeli njeni roditelji, nisi znao šta ti je bilo nepodnošljvije: njena ljepota ili njena patnja. Osim toga, već na prvi pogled bilo je nečega u njoj zbog čega si bio siguran da te nikada neće iznevjeriti na način na koji te iznevjerila Melisa. Ili, pak, tvoja majka.
I nije.
I neće.
Te si noći u hotelu Bosna spavao vrlo loše. Srce ti je neprestano mijenjalo ritam i tjeralo te da se zadihan stalno budiš i buljiš u tamu sobe. Ali kada je negdje oko pet sati ujutro nestalo tjeskobe, u snu se pojavila ona, sa svojom plavom kosom i crnim očima, od kojih si sav zatreperio. Sjedili ste na poljani nedaleko od kuće tvoga dede i ti si joj, zabljesnut njenom ljepotom, pričao o djetinjstvu koje si tu proveo. Na obližnje brjegove nalijegala je ljetna večer – topla, ugodna, prepuna pjesme zrikavaca i snažnih mirisa bilja.
„Kao dječak mislio sam da ću cijeli život provesti ovdje“, rekao si joj, u snu. „Zamišljao sam da ću oženiti ženu koja će biti toliko lijepa da će mi čitavo selo zavidjeti. Nekog poput tebe.“
I upravo u trenutku kada si htio da je dotakneš, negdje iza leđa začuo si huk vjetra, koji je podigao prašinu s obližnjeg puta, počeo vitlati odbačenim kartonima i pomjerati haljine u dvorištu dedine kuće. U tom hladnom i zlokobnom vjetru, osjetio si prisustvo nečega višeg, neljudskog, skoro demonskog. Kada si ponovo pogledao u nju, sa zaprepaštenjem si shvatio da je više nema. Od nje je ostalo tijelo, bez glave, a ubrzo, kada je vjetar zapuhao jače, od nje su se počeli odvajati i nestajati u vihoru i ostali ekstremiteti – najprije ruke, potom trup, pa onda kukovi i noge, sve dok nisi ostao sam na poljani, s ispruženom rukom koja je pokušavala dohvatiti nekoga koga više nije bilo. Još dugo si, sutradan, u sebi nosio biljeg tog sna, a kada si je poslijepodne nazvao, zvučala ti je kao da je sanjala isti san i kao da je jedva čekala da je nazoveš.
Sada, pet godina poslije, dok je toplo jadransko sunce prodiralo u sobu i ti pod rukom ćutao njeno toplo, usnulo meso i udisao mirise vaših tijela i izmiješanih tečnosti, činilo ti se kao da je sve to bilo jučer. A onda si osjetio snažan poriv da je probudiš i saopštiš joj lijepe vijesti, ali si nakon kratkog premišljanja ipak odustao.
Ima vremena, pomislio si. Pusti je, pusti je neka spava.
Ništa lakše od umiranja
(odlomak)
KADA STE NAPUSTILI kuću Ide Blom, Thomas Petterson je insistirao na piću prije nego se vratite u Mjölby i tamo se ponovo sretnete s Leifom i Jonasom. U baru benzinske pumpe, na samom ulasku u naselje, bilo je jedva desetak gostiju. Mladić na kasi upitao je nešto Thomasa, zbog čega si pretpostavio da se poznaju. Naručili ste kafu i kroasane i čim ste sjeli za jedini slobodni stol koji se nalazio pored prozora, ti si postao svjestan želje da sjediš u napuštenoj ribarskoj kućici na obali Bune i piješ nešto žestoko, nešto što bi ti pomoglo da bolje razumiješ ono što ti se upravo dogodilo.
„Nijemci“, rekao je Thomas i pokazao vrhom brade prema susjednom stolu, gdje je troje ljudi, vjerovatno otac, majka i sin, veselo razgovaralo. „Ovdje su skoro sve pokupovali.“
„Kako misliš sve?“, upitao si.
„Sve. Kuće, vikendice, brodove… Čak i barove, mjesta za zabavu. Obično dolaze iz okolice Hamburga i drugih gradova na sjeveru Njemačke.“
I dok je Thomas pravio uvod u ono što te je želio pita-ti, objašnjavajući kako su cijene zemljišta i nekretnina u Östergötlandu prava bagatela u odnosu na ostatak juga zemlje, pogotovo za bogate Nijemce, ti si mislio na pogled Ide Blom. Bio si siguran da njene oči, sive i isprane suzama, nikada nećeš zaboraviti.
„Zašto joj nisi rekao za Aakera?“, upitao je iznenada.
Otpio si gutljaj kafe i skrenuo pogled kroz prozor, na cestu kojom je upravo prošao teretnjak. Sjetivši se trenutka kada si donio tu odluku, počeo si razmišljati o tome kako si napravio tu groznu grešku. U glavi si vratio film petnaestak minuta unatrag i vidio Idu kako ustaje i pita da li možda želite još soka. Bio si svjestan da je to pitanje bilo namijenjeno više tebi nego Thomasu, koji svoju čašu nije ni dotakao.
Suviše uznemiren da bilo šta kažeš, odmahnuo si glavom i zapitao se šta uopće radiš u toj kući, u ovoj dalekoj sjevernoj zemlji, na kraju kontinenta. Nisi zar ovamo došao da kopaš po ranama te jadne i izmučene žene? Da bi joj stvorio iluziju o nadi u život njenog sina koja nikada nije ni postojala? Zar je iskupljenje, za koje si mislio da ti ga jedino ona može dati, bilo važnije od bola koji bi joj time nanio?
Tvoja rješenost da joj kažeš zašto si došao, da zatražiš oprost, bila je čvrsta sve dok nije kucnuo čas kada si to trebao i uraditi. U odsutnom času shvatio si da, iako se čitavo tvoje biće tome protivilo, nisi mogao biti toliko sebičan. Tada si je pogledao, kao što brodolomnik gleda obalu postavši svjestan da do nje nikada neće stići: sive dužice plivale su u bolu njenih beonjača. Nasmijao si se, osjećajući tugu u krvotoku, u brzim i neujednačenim otkucajima srca. Posljednje čega se sada sjećaš jeste onaj trenutak kada joj pružaš ruku, opraštajući se od nje, dok stoji na vratima, a na licu joj podrhtava osmijeh i jedna zraka poslijepodnevnog sunca treperi na metalnom okviru njenih naočala.
„Nemam neko konkretno objašnjenje“, odgovorio si nakon kraćeg razmišljanja. „Njen sin je već godinama mrtav. Nisam htio… nisam mogao da ga ponovo ubijem.“
Thomas je gledao čas u tebe, čas u šolju s kafom. S njegovog lica nisi mogao pročitati ništa, čak ni najmanji nagovještaj da si postupio dobro ili loše.
Snažno si udahnuo, osjetivši da je drama koju si proživljavao sve ove godine najzad stigla do kraja, do svog finala, iako još nisi mogao utvrditi da li je taj kraj za tebe povoljan ili ne. Zatvorio si oči i pokušao da se fokusiraš na krivnju koju si nosio u sebi: da, još je bila tu. Oćutao si njeno oštro sječivo negdje u predjelu grudi, odmah do srca, koje je tuklo tako jako i tako nekontrolisano kao da je tuđe, kao da ne pripada tvom tijelu, oslobođenom od malopređašnje napetosti. Kao da si umro, a srce je nastavilo da kuca.
„Jesmo li krivi za stvari koje činimo u neznanju?“, upitao je Thomas.
U njegovim očima sada si jasno mogao vidjeti samouvjerenost iza koje je stajala logika njegovog pitanja, logika svemira u koji je vjerovao. Bio je to isti svemir kojem je pripadala Melisa, tvoja majka, baš kao i hiljade drugih ljudi, ali ne i ti.
„Zbog onoga što je uradio u neznanju, Edip je sebi iskopao oči“, odgovorio si tonom koji nije ostavljao prostora za daljnju raspravu. Nisi vidio smisla tim glupim, ontološkim pitanjima i bilo ti je svejedno šta neko misli o tebi, Nikiju, Aakeru i Johanu ili, uopće, o bilo čemu.
„Ali, ti nisi učinio ništa loše“, insistirao je. „Nisi uradio ništa što ne bi uradio bilo ko drugi na tvom mjestu.“
Gotovo paradoksalno, ali osjetio si veliku tegobu od tih riječi. Sjetio si se nečega čega se odavno nisi sjetio: onog jutra – 2. maja 1995. godine – dok si Aakerovo lice držao na nišanu, mogao si da u jednom djeliću vremena zamisliš sebe kako preživljavaš zatvor, ali si shvatio da ne bi mogao podnijeti da u samom sebi vidiš ubicu. Tvoje ruke nisu bile okrvavljene, cijeli rat proveo si u pozadini, obezbjeđujući putne komunikacije, vojne objekte i visoke oficire, i ono čega si se tada beskrajno plašio bila je pomisao na situaciju u kojoj bi bilo neophodno da pucaš u nekoga. Da li bi to mogao? Vjerovatno bi, kada bi ti život ovisio o tome, premda već odavno nisi bio siguran u to.
Posmatrao si Thomasovo lice koje je gotovo molećivo čekalo da nešto kažeš, ali ti si želio da stvari sada budu lake i nisi imao ni najmanje snage da mu dopustiš da ih otežava. Odvojio si pogled od njegovog i, vani, u kosim zrakama jesenje svjetlosti, koje su se probijale kroz ožutjele krošnje drveća, potražio Idine oči. Ponovo si osjetio da bi mogao da zaplačeš, ali si se suzdržao.
„Ponekad je potrebno uraditi nešto loše kako bi svijet ostao u ravnoteži ili kako bi se spriječilo neko veće zlo“, odgovorio si i dodao što si ljubaznije mogao, iz straha da ne povrijediš prijatelja: „Ali ne bih da više govorimo o tome. Trebat će mi dosta vremena da saberem utiske s ovog putovanja.“
Na Thomasovom licu pojavio se pokajnički osmijeh.
Nije rekao ništa, samo je postiđen utonuo u tišinu.
Šutio je i kada je vidio da ti se ruke tresu dok si šoljicu s kafom prinosio ustima. A tresle su ti se od pomisli da ono što je počelo jednog davnog februarskog jutra u zagušljivom mostarskom bistrou, kada si prvi put čuo za smrt Johana Dalberga i Niklasa Florina, završava upravo tu, u tom baru, toliko godina poslije i toliko kilometara daleko.
DEVET MJESECI POSLIJE, ležao si u sobi hotela “Palmon Bay” u Herceg-Novom, gledajući u bijelu crtu od grudnjaka povučenu preko Asjinih golih, potamnjelih leđa. Dok je ona spavala, razmišljao si o tome kako je čudno da si od svih žena na svijetu zavolio upravo onu koja će te čitavog života podsjećati na noć kada si propustio da spasiš živote Niklasu Florinu i Johanu Dalbergu. Ili si je možda zavolio dijelom i zbog toga što je samim svojim prisustvom tvoju krivnju održavala živom? Koliko god ti je ta misao bila nepodnošljiva, znao si da nije besmislena, jer si još samo kroz tu krivnju uspijevao da dišeš i da postojiš. Bez nje, sve bi se ugasilo: ljubav prema Asji, želja za pisanjem, život, apsolutno sve.
Krivnja – jedina konstanta u tvom životu. Temelj svega.
Krivnja koju si osjetio još kao desetogodišnji dječak, jednog vrelog ljetnog podneva, gledajući majku u pohotnom zagrljaju komšije Ifeta, u napuštenoj seoskoj potleušici, rasušenih drvenih zidova i s velikim rupama na slamnatom krovu kroz koje se vidjelo uzavrelo hercegovačko nebo. Pratio si je, predosjećajući po načinu na koji se iskrala iz kuće, po njenom žurnom, ali tihom, mekanom koraku, da nešto krije i da će se desiti nešto veliko i strašno, nešto što će možda zauvijek promijeniti vaše živote i vaš odnos. Htio si joj se osvetiti zbog toga što je više marila za sve drugo osim za tebe, svoje jedino dijete, kazniti je za sve loše što ti se događalo u životu – što vas je napustio tvoj otac, kojeg nikada nije spominjala, izuzev onda kada je to bilo neophodno; što su je tvoji drugari u školi nazivali raznim pogrdnim imenima, droljom, kurvom, radodajkom; što si odbolovao žuticu zbog čega si proveo mjesec dana u stolačkoj bolnici, izolovan od ostalog svijeta; što si bio omražen među ostalom djecom jer nisi imao sve ono što su oni imali: novu odjeću, bicikl, kolor-televizor, video-rekorder…
I onda, ta velika, strašna scena: žena, gola, pohotna, vesela, sočna, s velikim, prekrasnim grudima i krupnim, od sunca opečenim muškim šakama na njenoj kao kreč bijeloj koži… Osjetio si ugodnu i do tada nepoznatu toplinu u svom malenom tijelu – u grudima, u nogama, među stegnima. A onda, kao u nekom košmaru u kojem si nešto važno smetnuo s uma pa se onda toga iznenada sjetio, palo ti je na pamet da je ta prekrasna, pohotna žena bila tvoja majka i da je sve ono što se događalo bilo stvarno.
U danima odrastanja, mislio si da će te ta slika ubiti, da će te ubiti majčino stenjanje, njen smijeh, njeni prsti u gustoj, neurednoj, kovrčavoj kosi čovjeka za kojeg si mislio da je dedin kućni prijatelj. Bio si kriv jer si vidio nešto u čemu si uživao, a nikako nisi smio, nešto zbog čega si počeo mrziti najprije sopstvenu majku, pa onda i sebe, zbog čega si želio da te nema, da si mrtav, da se nisi ni rodio.
Poslije su se u tvojoj glavi rodila pitanja: je li vas tvoj otac napustio zbog komšije Ifeta? Ili, možda, zbog nekog drugog muškarca? Je li zbog toga otišao i nikada se nije vratio? Je li zato zaboravio na tebe? Je li te zbog toga i ona ostavila? Nikada joj ih nisi postavio. Možda i bi da si imao priliku.
Kada te je ostavila, imao si dvanaest godina i bio si siguran da je to uradila zbog toga što je nekako znala da si onoga vrelog ljetnog dana bio tamo, na jedinom mjestu na svijetu na kojem nikako nisi smio da budeš – skriven iza žbuna koji je rastao uz potleušicu, s radoznalim dječijim očima koje nisu željele propustiti niti jedan sekund tog, istovremeno, lijepog i strašnog prizora. Nikada je više nisi vidio. Nije je bilo briga što je deda umro od tuge za njom, što si nakon toga morao da se odseliš u predgrađe Mostara, kod daidže, s čijom porodicom si živio sve do rata, što si mogao da u tom ratu stradaš – od srpskih noževa, od HVO-ovih snajepra, od gladi, od zime, od bezbroj smrti kojima se u ratu može umrijeti.
Krivnja.
„Ne smiješ dozvoliti da te ta prokleta knjiga uništi, Miko“, sjetio si se onoga što ti je često govorila Asja tokom proteklih godina, ne shvatajući, zapravo, da si još jedino istražujući i pišući o ubistvima u Malexanderu, mogao normalno da funkcionišeš. Na neki način, koji ni sam nisi najbolje razumio, tvoja krivnja je bila potvrda tvog postojanja, tvoja bolest i tvoj lijek, i jedino te je ono, što je prijetilo da će te ubiti, moglo održati u životu. Zato je prva stvar koju si se upitao kada su ti tog ljetnog, herceg-novskog jutra, nešto poslije osam sati, iz jedne sarajevske izdavačke kuće javili da će štampati tvoju knjigu, bila – šta ćeš sada raditi? Sada, kada si napustio “Front”, jer više nije bilo tema koje bi želio istraživati, i kada sve to s Aakerom, Niklasom i Johanom, treba prepustiti vremenu i zaboravu?
Spustio si ruku na Asjina leđa. Koža joj je bila topla, presvučena tankom patinom znoja. Sjetio si se one zimske noći u Sarajevu, prije pet godina, kada si je upoznao. Vrativši se u hotel, ležao si u krevetu i mislio o njoj. Vajao si njen lik u tami sobe, onako, po sjećanju, s radošću shvativši da si se podjednako dobro sjećao njenog lica koliko i onoga o čemu je govorila. Dok si je gledao kako priča o sebi i o užasima koje su u ratu proživjeli njeni roditelji, nisi znao šta ti je bilo nepodnošljvije: njena ljepota ili njena patnja. Osim toga, već na prvi pogled bilo je nečega u njoj zbog čega si bio siguran da te nikada neće iznevjeriti na način na koji te iznevjerila Melisa. Ili, pak, tvoja majka.
I nije.
I neće.
Te si noći u hotelu Bosna spavao vrlo loše. Srce ti je neprestano mijenjalo ritam i tjeralo te da se zadihan stalno budiš i buljiš u tamu sobe. Ali kada je negdje oko pet sati ujutro nestalo tjeskobe, u snu se pojavila ona, sa svojom plavom kosom i crnim očima, od kojih si sav zatreperio. Sjedili ste na poljani nedaleko od kuće tvoga dede i ti si joj, zabljesnut njenom ljepotom, pričao o djetinjstvu koje si tu proveo. Na obližnje brjegove nalijegala je ljetna večer – topla, ugodna, prepuna pjesme zrikavaca i snažnih mirisa bilja.
„Kao dječak mislio sam da ću cijeli život provesti ovdje“, rekao si joj, u snu. „Zamišljao sam da ću oženiti ženu koja će biti toliko lijepa da će mi čitavo selo zavidjeti. Nekog poput tebe.“
I upravo u trenutku kada si htio da je dotakneš, negdje iza leđa začuo si huk vjetra, koji je podigao prašinu s obližnjeg puta, počeo vitlati odbačenim kartonima i pomjerati haljine u dvorištu dedine kuće. U tom hladnom i zlokobnom vjetru, osjetio si prisustvo nečega višeg, neljudskog, skoro demonskog. Kada si ponovo pogledao u nju, sa zaprepaštenjem si shvatio da je više nema. Od nje je ostalo tijelo, bez glave, a ubrzo, kada je vjetar zapuhao jače, od nje su se počeli odvajati i nestajati u vihoru i ostali ekstremiteti – najprije ruke, potom trup, pa onda kukovi i noge, sve dok nisi ostao sam na poljani, s ispruženom rukom koja je pokušavala dohvatiti nekoga koga više nije bilo. Još dugo si, sutradan, u sebi nosio biljeg tog sna, a kada si je poslijepodne nazvao, zvučala ti je kao da je sanjala isti san i kao da je jedva čekala da je nazoveš.
Sada, pet godina poslije, dok je toplo jadransko sunce prodiralo u sobu i ti pod rukom ćutao njeno toplo, usnulo meso i udisao mirise vaših tijela i izmiješanih tečnosti, činilo ti se kao da je sve to bilo jučer. A onda si osjetio snažan poriv da je probudiš i saopštiš joj lijepe vijesti, ali si nakon kratkog premišljanja ipak odustao.
Ima vremena, pomislio si. Pusti je, pusti je neka spava.