Nikola Šop ili kad je Isus zadnji put bio u posjetu kod nas

Objavljeno u Jutarnjrm listu u januaru 2002.

 

Dok je na vojničkome lafetu, uz puščane plotune i oproštajne govore, u nazočnosti naše kulturne i političke elite počivalo tijelo Miroslava Krleže, samo nekoliko ulica dalje, iza prozora iza kojih su se vjerojatno mogli čuti mirogojski pucnjevi, gasio se i ugasio život Nikole Šopa. Njegov će sprovod biti skroman, skoro sirotinjski, bez dugih oproštaja i govora, novinskih nekrologa i pucnjave. Onoliki koliki su primijetili da je živio, mogli su shvatiti i da je umro. Jednako kao i u Krležinom slučaju. I jedan i drugi pisac otišli su u skladu s vlastitim poetskim i životnim načelima te su dva siječanjska sprovoda s početka 1982. bili ispunjenjem neke više simboličke pravde. Krleža i Šop pošli su svaki svojim putom, kao da i nisu pripadali istoj kulturi i nisu živjeli u istome gradu. Svoje mjesto neće naći ni u istome raju: dok Krležin ima oblik domovine, pretvorene u Arkadiju, sa svim njezinim tradicionalnim sadržajima i simbolima, Šopov je raj štalica i u njoj pitome domaće zvijeri. Dvije tuge, jedna jarka, a druga skrušena, dijele i njihovu dvadesetogodišnjicu.

Nikola Šop rodio se 19. kolovoza 1904. u Jajcu. Gimnaziju je pohodio u Banjoj Luci, maturirao je u Beogradu, gdje je završio i Filozofski fakultet i godinama radio kao gimnazijski profesor. Učio se od Momčila Nastasijevića, prevodio Horacija, čitao samotnika iz Ortheza i bio sav nekako različit od grada u kojemu je postajao pjesnik. A takvi u Beogradu tog vremena nisu bili rijetkost. Šestoga travnja 1941. Šop je, za njemačkoga bombardiranja Zemuna, skočio s balkona i teško povrijedio kralježnicu. Taj trenutak straha poslije će modelirati svo njegovo fizičko trajanje. Nikada se nije sasvim oporavio, život mu se pretvorio u trpljenje i u bolest, ali o tome nije napisao nijednu rečenicu ili stih i nijednu gorku riječ nije posvetio svome boravku na Zemlji. Premda će ga se smatrati pjesnikom religijske tematike, patnja nije bila njegova tema. Još prije nego što je iskusio vlastitu, izbjegavao je i onu Kristovu. Tridesetih je napisao niz pjesama o njemu, blagom, nježnom i zbunjenom bogočovjeku, kojem u snu aureola pada na uho, njegov vjernik krojaču ga vodi, pa čovjeku koji šešire pravi “sa spuštenim obodom, da skriju bol”, vodi ga kroz naš mali grad, nad kojim se nebo nisko uvijek muti i pod kojim “prigušeno tutnji vodopad”. Šopov Isus obično ništa ne govori, nije sveznajući i nije svemoćan. Tu je da mu se pokaže svijet, plemenit i dobar, u kojem se ništa loše i ružno nikada ne dešava. U predodžbi srca koje ga vodi nema sjene raspela, ni tipskih nabožnih sličica i pouka. U svoje vrijeme takav se Krist Crkvi učinio tuđim, vjerojatno i pomalo komičnim, svakako trivijalnim, pa su Šopove pjesme bile odbacivane. S druge strane, modernističkim pticama rugalicama, recimo velikome Milošu Crnjanskom, Šop je bio savršena meta u manifestiranju muževnosti vlastitoga pjesničkog koncepta. I opet ih je, sve zajedno, bilo lako razumjeti. Dvadeseto stoljeće se u najvećoj mjeri ponašalo kao okrutni pubertetlija.

Naravno, našlo se izuzetaka. Vječito ljupka i pametna Isidora Sekulić pisala je za Šopa da je “rastom tako maleni poet što voli oskudicu nameštaja i odela, voli kućicu koja se ne zaključava”, a kršćanstvo mu je tako maleno “da ga pesnik nosi mesto sata, u malom džepu svog malog kaputića”. Te Isidorine riječi su, vjerujem, ono najljepše i najpametnije što je netko napisao o Nikoli Šopu i nakon što sam ih izgovorio, ne mogu se više suzdržavati i nastavljati u istome tonu. Naime, Šop je pjesnik kojega najviše volim, i moj jezik i moj zavičaj, a njegov je Isus, kao i Bulgakovljev Isus, onaj u kojega ja vjerujem, premda nemam vjere u religijske dogme i ne osjećam, zapravo – na žalost, ništa od onoga što ljude vodi da odlaze u crkvu. Ali taj lik, ljudskosti ili božanstva, iz Šopovih pjesama ono je što me trone kao posljednja poezija i posljednja umjetnost Svijeta. Ranoga Šopa čovjek ne može čitati sa ravnodušnoću. Ili ništa nećeš razumjeti, jer ne možeš ili ne želiš, pa ćeš se zgaditi kao Crnjanski ili ćeš se svo vrijeme smijati i plakati istovremeno. To pjesništvo bi ti se moglo učiniti starinskim ili naivnim na način daleke prošlosti, što je pogrešan dojam. Nikada svijet nije bio tako nevin i naivan da bi mogao podnijeti Šopova Isusa. U svim vremenima svjetski je duh bio borben, stvoren od moralnog poučka i naravoučenija, a u ovoj viziji baš ničega poučnoga nema, niti se ona postavlja kao mjera bilo kome. Šopov bogočovjek nije odabranik među lažnim prorocima, niti on širi konačnu istinu i najavljuje konačnu kaznu svijeta. On ne iskupljuje naše grijehe, nego je slika i prilika neke vedre i nježne zbunjenosti. Nemoguće je pisati jednostavnije nego što je Šop pisao u pjesmi “Isus u posjetu kod nas”, s oskudnijim pjesničkim sredstvima, i nemoguće je biti slobodniji u izboru najmekših, najnježnijih i ujedno najslađih riječi. Međutim, tu nikakve patetike nema, jer nema laži koja patetici prethodi i s kojom se zgodno potpomaže sam poetski žanr. Ona najdublja i najfascinantnija religioznost, kojoj se prepuštaš bez ikakva straha, nije sadržana u Šopovom spominjanju određenih motiva i literarizaciji Isusa Krista, nego u jednostavnoj istini svake riječi: “Čime ću moći da te tješim u tom času, stojeći pred tobom, sav stidom obuzet, i da li bih imao dosta snage u svom glasu, kada bih pred tobom branio ovaj svijet.” Taj mali izokret perspektiva čudo je istine koju u ovim stihovima ćutimo. Koliko god mi je teško vjerovati u iskanje utjehe od Isusa Krista, toliko blisko je utjehu mu dati i koliko god govorili da je grozan ovaj svijet, toliko je istinito nekoga, i Krista, njime tješiti.

U istoj ravni bio je i drugi veliki motiv ranoga Nikole Šopa: djetinjstvo. To je nešto u što se ne smije dirati da se ne bi srušilo, ali se ipak o tome piše. Bez ikakve distance, bez odrastanja i odrasle svijesti, Šop govori istim glasom kojim je nekada mislio. Kao djeca nismo bili neki drugi ljudi, niti smo poput leptirova mijenjali fizičku formu. Kada piše pjesmu o mrtvoj baki, čini to  kao da nikakvo vrijeme nije prošlo. Cijeli život jedan je jedini trenutak, koji se ne može dijeliti, barem iz Šopove perspektive. Njegova prava prošlost zapravo su bili Horacije, na kojemu je doktorirao, i bosanski stećci o kojima je pisao. Prošlost je, dakle, ono što se nije živjelo. U pismu banjalučkome prijatelju, napisanome pred kraj života, Nikola Šop žali što je srušena zgrada banjalučke gimnazije, prethodno teško oštećena u potresu, raduje se izlasku školske spomen-knjige u kojoj je i njegovo ime i nečemu što je za druge ljude prošlost pridaje najveću životnu važnost, tiho žaleći za srušenim zidovima, kao što bi žalio i za rimskim Koloseumom.

U kasnim godinama Nikola Šop pisao je hermetičnu metafizičku poeziju, pa se zbog toga obično kaže da je imao nevjerojatno široku stvaralačku amplitudu. Od Jajca i vodopada, Bosne i Krista, dragih kućnih životinja i pastorala, na kraju je stigao do kosmosa, Astralija i astralnih bića. Ali do tog drugog, nesumnjivo fascinantnoga, dijela kao čitatelj ja nisam mogao stići. Nisam umio to osjetiti i nije me sram. Bio je to Šop za velike i pametne, što sam se, možda, i mogao potruditi da budem, ali ne pred njime i ne baš s njegovom poezijom. U “Astralijama” progovaraju nijeme stvari, kojima Bog nije dao moć ljudskome uhu čujnoga govora. Šopova osjetilnost i otvorenost svih ljudskih čula okrenula se onome sa čime ja nemam kontakta. Umjesto da se divim umijeću stihovanja i ozvučivanja nijemoga svijeta, priznao sam da nemam dara to da osjetim.

Rani Šop nema svoga mjesta u dvoru hrvatske kulture i književnosti. Ne bi ga imao ni u nekom drugom jeziku da se kojim slučajem u njemu rodio. Bio je od pisaca koji osim dara, vještine i obrazovanja imaju nešto što ih od drugih razlikuje više u ljudskom, nego u literarnom smislu. Da je bio i obućar ili tesar, Nikola Šop na jednak bi način bio drukčiji, izuzetan među ostalima čiji se životi lako izmjere ljudskim mjerama. Drugi su stvarali društva i države, preusmjeravali rijeke, pravili rasporede riječi i gramatika, utjecali na nerođene i tvorili građevinu jezika i književnosti. Po njima se pisalo onako kako se pisalo, a veličina im se prenosila, iz slova u slovo, i nakon što su već odavno bili mrtvi. Šop nije bio od njih i moglo bi se lako reći da je njegov utjecaj manji nego i sasvim neznatnih pisaca. Nijedan list u krošnji nije se pomjerio zato što je nekada živio taj čovjek i sve bi, s nama i našom književnošću, bilo isto i da se nikada nije ni rodio. Njegova je bila samo ta mala ljepota koja, utvarajmo si barem to, čovjeka čini boljim dok je uz nju. Kasnije ne. Ali ako vidiš čovjeka koji u autobusu čita Šopove pjesme i smiješi se i oči mu se sve nešto vlaže, možeš biti siguran da je tog časa dobar. Nakon što zaklopi knjigu, možda će biti zločinac, tu zbunjeni Isus ne može ništa.

Svijet tihoga kršćanstva, dubokog i privatnog, o kojemu je pjevao Šop, smještajući sve svoje najljepše pjesme u Bosnu, danas više ne postoji niti u tragovima. Razrušeni su i jajački vodopadi, a naivni i zbunjeni Isus u toj zemlji nema kome doći. Oni kojima, pak, dolazi očekuju osvetnika i bojovnika, čija će patnja objasniti sve druge patnje i iskupiti svaki zločin. Nema više takvoga mraka koji bi čista kršćanska radost mogla obasjati. I nema radosti tamo gdje je križ hladno oružje, a zastava nad Jajcem znak da tu ne smiju pristupiti drugi. Ne postoje tako male crkve u kojima bi se mogala smjestiti Kristova zbunjenost, niti ima tako malog džepića u koji bi danas stala sva Šopova vjera. Miroslav Krleža bio je najveći pisac našega vijeka, a Nikola Šop najmanji. Pogrešno bi bilo odgonetati što je od toga važnije, premda nas je netko uvijek krivo učio da su važnije velike stvari i veliki ljudi. Svijet bi bio neutješan kada bi bilo tako. Možda i jest neutješan. Uz sestricu kozu, brata vuka i brata magarca, i brat naš Nikola dvadeset dugih godina spi. 

 

Miljenko Jergović 19. 08. 2019.