Već neko vrijeme ne nalazim riječi za priču koju sam skicirao na parčetu papira, sjedeći pri kahvi, u lokalnom bookshopu. Dijalozi koje sam zamislio izgubili su negdje u buci ličnih monologa i dilema. S elementima stvarnih životnih događaja, trebala je to biti priča o čovjeku, i njegove tri žene. Nakon što se prva nevoljko složila, doveo je drugu, a onda je lahko bilo dovesti treću, i četvrtu. U naumu da dovede i četvrtu, spriječila ga je prijetnja razvodom braka, koja će kulminirati brakorazvodnom parnicom, nekoliko mjeseci poslije, kada su mogućnosti povratka onome što su zvali normalnim životom, bile gotovo iscrpljene. Njegova prva žena, upalih očiju, obraza sitnih i uvijek zajapurenih, kao paučak nečujna, trinaest je godina, pod istim krovom pod kojim sada žive i druge dvije, plela niti ljubavi, čežnje i nade. Nije mogla ni pomisliti, one noći kada su se upoznali, u zaglušivoj, mrakom i znojem natopljenoj podrumskoj sobici kafane Boemi, negdje na Marindvoru, kako će deset godina poslije, u kući na sjeveru Evrope, živjeti u ilegali poligamije.
Živjeli su već tri godine u braku, ali nakon silnih pokušaja, raznih terapija i tretmana, konačno im je stigla potvrda o nalazima za koje su se nadali da će biti pozitivni. Iz ginekološke ordinacije “Happy mother, happy child” , rečeno im je, ukratko, kako je nemoguće da ona zatrudni.
Jalova kuja, to si ti. Tako mi i treba kad sam te iz Boema kući doveo. Govorio je u ljutni, nekontrolisano kao luđak, koji se slobode dograbio. Ona je, sklupčana u ćošku, šmrcala, prvo tiho, i uz poneku suzu, a onda je okinula toliko da je neko od komšija u jednom trenutku nazvao policiju. Kada su se oboje smirili, i pognutih glava ispratili čuvare zakona, uz izjavu o onome što je plaču prethodilo, ona se zaključala u spavaćoj sobi, a on je s rukama u kosi, i glavom zagnjurenom, sjedio u dnevnom boravku, duboko otpuhujući. Od toga trenutka, jaz tišine i nepovjerenja između njih samo je rastao.
***
Na telefonu je pronašla majkin broj telefona, i nazvala. Nakon tri godine, mati joj kroz plač govori, sine, ne brini, bit će sve u redu. Voli te tvoja majka. Pričat ću s tatom, kad ga uhvatim da je trijezan. Ne brini, sve će biti bolje nego se nadaš, ljubi te majka.
U moju kući se ne vraćaj, reći će joj otac, čuvši vijest, mjesec dana nakon toga, da će zet, kojeg je zvao teroristom, dovesti drugu ženu. Osamnaestogodišnjakinju porijeklom iz Sudana. Ona je iz ljubavi, ili straha da ne ostane sama i na ulici, pristala na iznenadnu odluku svoga muža. Odluku zbog koje će se izjedati, narednih deset godina, u tjeskobi svoje sobe.
***
Zina, tamnoputa i fino zaobljena Sudanka, jedne je večeri, kad im je muž otišao u treću smjenu, u luku gdje su dočekivali trajekte okovane ledom, stidljivo zavirila u njenu sobu. Pitala je da uđe. Do tada, razgovarale su onoliko koliko je bilo potrebno da rasporede kućne obaveze i poslove. Da eventualno dogovore šta će ručku, ili kada će ići u grad da se namire. Poslovno, s dozom opreza. Više mehanički, nego ljudski. Prije mrzilački, nego prijateljski.
***
Zina će joj te večeri reći da je iz Sudana s porodicom došla prije dvije godine. Osam njenih braće i sestara, otac i majka, i stara nana, živjeli su u socijalnim stanovima na periferiji grada. Mene je otac dao ovom čovjeku samo zato što je inžinjer, i zato što je materijalno situiran. Ostala su mu jedna usta manje da hrani, govorila je Zina zamišljeno, povisujući ton na spomen očevog imena. Kao da je ljutnju koju je zarobljenu potiskivala, konačno oslobađala, pred ženom, desetak godina starijom, s kojom živi pod istim krovom.
Svake druge noći, kad muž nije bio kod nje u sobi, i kad bi otišao u treću smjenu, Zina je svraćal u sobu preko puta. Jedna drugoj će postati utjeha, i sve ono što nisu imale, niti su mogle pronaći, u svome mužu, ili kod svojih najbližih. Jedna s drugom nisi se osjećale zapostavljenim. Odbačenim poput čarapa, uz kauč, kad se usmrde.
***
Nakon godinu dana, Zina će jedne večeri ushićeno uletjeti u sobu svoje prijateljice. Tako su se već neko vrijeme zvale. S osmijehom će joj reći da ni ona ne može imati djecu. Žao joj je zbog djece, i neplodnosti, i drago istovremeno, jer neće morati njegovu djecu nositi u stomaku. Gađenje, i odbojnost, sve je što je ikada imala za čovjeka koji je sebi oteo.
***
Plavuškasta Tina ući će u kuću jednog februarskog dana, zaogrnuta krznom i kapom u paru. Dugogodišnja je koleginica s posla njihovog muža, i pristala je da bude njegova treća žena. Za početak, pošto ima svoj stan, neće živjeti s njima. Dolazit će povremeno. Kad joj se prohtije. Prohtjev će preći u naviku, koja će rezultirati prodajom stana i konačnim useljenjem u njihovu kuću. Tina je dosta starija od njih dvije. Odvažna, i ratoborna žena. Dama u pokušaju. Naučena da šefuje, i da je se sluša. Iznosila je svoje stavove, slobodno, bez ustezanja, čak i pred mužem. One su mogle vidjeti, u trenutcima kad njih dvoje pričaju, kako on pokunjeno koluta očima, i potvrđuje ono što mu ona kaže.
Rodit će blizance, devet mjeseci nakon dolaska. Dva mala plavušana, orlovskih noseva. U kući će se od tada, granati plač, kroz koji se prolazi kao kroz trnovitu živicu. Plač blizanaca, s plačem Zine i njene prijateljice.
Budile su se u modricama, onih noći kad bi ih muž posjetio u njihovim sobama. Nakon prvog udarca, kad joj je Zina svratila u sobu, rekla je, ja planiram razvod, hoćeš li sa mnom ? Zina je potvrdno kimnula glavom, i snažno je zagrlila.
Nikad ispričana priča
Već neko vrijeme ne nalazim riječi za priču koju sam skicirao na parčetu papira, sjedeći pri kahvi, u lokalnom bookshopu. Dijalozi koje sam zamislio izgubili su negdje u buci ličnih monologa i dilema. S elementima stvarnih životnih događaja, trebala je to biti priča o čovjeku, i njegove tri žene. Nakon što se prva nevoljko složila, doveo je drugu, a onda je lahko bilo dovesti treću, i četvrtu. U naumu da dovede i četvrtu, spriječila ga je prijetnja razvodom braka, koja će kulminirati brakorazvodnom parnicom, nekoliko mjeseci poslije, kada su mogućnosti povratka onome što su zvali normalnim životom, bile gotovo iscrpljene. Njegova prva žena, upalih očiju, obraza sitnih i uvijek zajapurenih, kao paučak nečujna, trinaest je godina, pod istim krovom pod kojim sada žive i druge dvije, plela niti ljubavi, čežnje i nade. Nije mogla ni pomisliti, one noći kada su se upoznali, u zaglušivoj, mrakom i znojem natopljenoj podrumskoj sobici kafane Boemi, negdje na Marindvoru, kako će deset godina poslije, u kući na sjeveru Evrope, živjeti u ilegali poligamije.
Živjeli su već tri godine u braku, ali nakon silnih pokušaja, raznih terapija i tretmana, konačno im je stigla potvrda o nalazima za koje su se nadali da će biti pozitivni. Iz ginekološke ordinacije “Happy mother, happy child” , rečeno im je, ukratko, kako je nemoguće da ona zatrudni.
Jalova kuja, to si ti. Tako mi i treba kad sam te iz Boema kući doveo. Govorio je u ljutni, nekontrolisano kao luđak, koji se slobode dograbio. Ona je, sklupčana u ćošku, šmrcala, prvo tiho, i uz poneku suzu, a onda je okinula toliko da je neko od komšija u jednom trenutku nazvao policiju. Kada su se oboje smirili, i pognutih glava ispratili čuvare zakona, uz izjavu o onome što je plaču prethodilo, ona se zaključala u spavaćoj sobi, a on je s rukama u kosi, i glavom zagnjurenom, sjedio u dnevnom boravku, duboko otpuhujući. Od toga trenutka, jaz tišine i nepovjerenja između njih samo je rastao.
***
Na telefonu je pronašla majkin broj telefona, i nazvala. Nakon tri godine, mati joj kroz plač govori, sine, ne brini, bit će sve u redu. Voli te tvoja majka. Pričat ću s tatom, kad ga uhvatim da je trijezan. Ne brini, sve će biti bolje nego se nadaš, ljubi te majka.
U moju kući se ne vraćaj, reći će joj otac, čuvši vijest, mjesec dana nakon toga, da će zet, kojeg je zvao teroristom, dovesti drugu ženu. Osamnaestogodišnjakinju porijeklom iz Sudana. Ona je iz ljubavi, ili straha da ne ostane sama i na ulici, pristala na iznenadnu odluku svoga muža. Odluku zbog koje će se izjedati, narednih deset godina, u tjeskobi svoje sobe.
***
Zina, tamnoputa i fino zaobljena Sudanka, jedne je večeri, kad im je muž otišao u treću smjenu, u luku gdje su dočekivali trajekte okovane ledom, stidljivo zavirila u njenu sobu. Pitala je da uđe. Do tada, razgovarale su onoliko koliko je bilo potrebno da rasporede kućne obaveze i poslove. Da eventualno dogovore šta će ručku, ili kada će ići u grad da se namire. Poslovno, s dozom opreza. Više mehanički, nego ljudski. Prije mrzilački, nego prijateljski.
***
Zina će joj te večeri reći da je iz Sudana s porodicom došla prije dvije godine. Osam njenih braće i sestara, otac i majka, i stara nana, živjeli su u socijalnim stanovima na periferiji grada. Mene je otac dao ovom čovjeku samo zato što je inžinjer, i zato što je materijalno situiran. Ostala su mu jedna usta manje da hrani, govorila je Zina zamišljeno, povisujući ton na spomen očevog imena. Kao da je ljutnju koju je zarobljenu potiskivala, konačno oslobađala, pred ženom, desetak godina starijom, s kojom živi pod istim krovom.
Svake druge noći, kad muž nije bio kod nje u sobi, i kad bi otišao u treću smjenu, Zina je svraćal u sobu preko puta. Jedna drugoj će postati utjeha, i sve ono što nisu imale, niti su mogle pronaći, u svome mužu, ili kod svojih najbližih. Jedna s drugom nisi se osjećale zapostavljenim. Odbačenim poput čarapa, uz kauč, kad se usmrde.
***
Nakon godinu dana, Zina će jedne večeri ushićeno uletjeti u sobu svoje prijateljice. Tako su se već neko vrijeme zvale. S osmijehom će joj reći da ni ona ne može imati djecu. Žao joj je zbog djece, i neplodnosti, i drago istovremeno, jer neće morati njegovu djecu nositi u stomaku. Gađenje, i odbojnost, sve je što je ikada imala za čovjeka koji je sebi oteo.
***
Plavuškasta Tina ući će u kuću jednog februarskog dana, zaogrnuta krznom i kapom u paru. Dugogodišnja je koleginica s posla njihovog muža, i pristala je da bude njegova treća žena. Za početak, pošto ima svoj stan, neće živjeti s njima. Dolazit će povremeno. Kad joj se prohtije. Prohtjev će preći u naviku, koja će rezultirati prodajom stana i konačnim useljenjem u njihovu kuću. Tina je dosta starija od njih dvije. Odvažna, i ratoborna žena. Dama u pokušaju. Naučena da šefuje, i da je se sluša. Iznosila je svoje stavove, slobodno, bez ustezanja, čak i pred mužem. One su mogle vidjeti, u trenutcima kad njih dvoje pričaju, kako on pokunjeno koluta očima, i potvrđuje ono što mu ona kaže.
Rodit će blizance, devet mjeseci nakon dolaska. Dva mala plavušana, orlovskih noseva. U kući će se od tada, granati plač, kroz koji se prolazi kao kroz trnovitu živicu. Plač blizanaca, s plačem Zine i njene prijateljice.
Budile su se u modricama, onih noći kad bi ih muž posjetio u njihovim sobama. Nakon prvog udarca, kad joj je Zina svratila u sobu, rekla je, ja planiram razvod, hoćeš li sa mnom ? Zina je potvrdno kimnula glavom, i snažno je zagrlila.