Sjedio sam pred kućom na panju, dok je ona rađala. Bilo mi je hladno, pomislio bih da se unutra vratim po kaput, ili da pokucam, da mi dodaju kaput ako je nezgodno da sad ulazim, ali onda bih se sjetio da ona rađa, a šta je hladnoća prema rađanju, pa sam ostajao tako da sjedim, i da gledam u te dvije šake, isprepletenih prstiju, na koljenima, koje su sve manje bile moje. Pomodrjele, skoro ljubičaste. Bol je započinjao u noktima, pa se spuštao niz prste, u njihovo tvrdo duboko korijenje negdje u dubinu dlana, da bi najednom nestao, i meni se činilo da to nisu više moje šake, nisu to moje ruke, i ne moram misliti što su te ruke činile. Ako bih pomaknuo prst, bol se vraćao, neugodniji nego ranije, jer sam ga osjećao kao da je tuđi. Kao da me boli tuđa šaka.
Onda je, negdje oko ponoći, izašla crna babica. Krupna, mišićava žena, široka vrata i sitne glave, stegnute maramom, reče: “Dijete se ne pomalja, teško joj je!” Nastavio sam gledati u te dvije šake. Nisam joj ništa odgovorio. A ne znam ni što bih. Zatim se, možda sat kasnije, još jednom pojavila. Ogrnula mi je kaput preko ramena, rekla: “Ništa!” Digao sam pogled, možda sam joj nešto htio reći, ali onda sam vidio njezine šake, tanke, dugoprste, kao da ni one, kao ni glava, ne pripadaju tom golemom tijelu i tim rukama. Iz širokih muških zapešća kakvog levantinskog pelivana izrasli su uski vilinski dlanovi. Kao da se posramila pred mojim pogledom, stegnula ih je upesničice i pobjegla u kuću.
Zatim je, sva oznojena, više puta u nekoliko minuta izlazila bijela babica. Odbojna mlada žena, sva oznojena, isparavala se na ledenoj zimskoj mjesečini: “Nije dobro, trebalo bi zvati hitnu pomoć, a nemamo signala!”
Bez riječi sam ustao i pošao do auta. Jedva sam umrtvljenim tuđim prstima svoje desne ruke napipao ključeve, razabrao onaj glavni i utisnuo ga u kontakt. Nije palio. Ništa se nije čulo. Mrtav je bio na zimi naš prvi auto, Citroën 2CV, čuveni Spaček. Potražio sam u garaži, i našao kurblu. Znate li vi što je to uopće kurbla, premladi ste, je li tako? Nije važno, netko će vam već reći, ili ćete pogledati na internetu, pa sam jednom, dvaput, triput… dvadeset sam puta, najmanje, okrenuo kurblu, ali Spaček nije htio upaliti.
Prvi sam put tada pomislio ono o čemu ću misliti cijeloga života.
Možda postoje slučajnosti u kojima se ispunjavaju one mračne i neizrecive naše čežnje koje nijedna priča i nijedan život ne bi mogli izrečene podnijeti. I možda je Bog upravo u takvim slučajnostima.
Lupao sam na vrata, sav izvan sebe, crna se babica pojavila, povikao sam: “Auto ne pali, auto ne pali!” Nagrnuo sam unutra, nahrupio bestidan, plakao sam, urlao kad sam je vidio onako raskrečenu i krvavu. Mislio sam da je to dovoljno. Uvjeravao se da je tako. Padao na koljena po toj sobi drvenih podova, u toj kolibi izvan svijeta, u koju smo došli po njezinoj želji, da rodi onako kako su rađale njezine babe i babe njezinih baba, prije nego što ih je zatrovao zli duh civilizacije. I bilo bi to u redu: ona je htjela da ne rađa u bolnici, nego da rodi kod kuće, ili, zapravo, daleko od kuće, tamo gdje ništa neće zatrovati i zagaditi djetetov izlazak na svijet. Dakle, ne bih ja trebao biti kriv. I nisam kriv: ni zato što nema signala, ni zato što smo deset kilometara od prvoga sela i od dućana u selu, gdje je najbliži telefon; ali dućan zbog blagdana ne radi! Ali ipak se bacam po drvenom podu, bijela mi babica govori: “Ponašajte se dostojanstveno, žena vam umire!”, a ja se pravim da je ne čujem, pa vrištim još glasnije, crna mi babice kaže: “Ne slušajte je, neće ona umrijeti!”
U nastup me ne tjera to što sam je vidio tako raskrečenu i krvavu (ili nije bila krvava, nego je krv bila u mom pogledu?), kao zgaženu raspuklu voćku, na tržnici pred zatvaranje, a ona nije htjela da je vidim takvu, vjerovala je u sram i u čednost, pa je govorila da su njezini očevi, očevi njezinih očeva, i njihovi očevi sve do u dvadeseto koljeno, sjedili ispred zatvorenih vrata, na kućnome pragu, s puškom preko bedara, dok su im žene unutra rađale, i ne bi ih za života vidjeli gole i nedostojne; u nastup me, dakle, ne tjera to što sam je vidio takvu, jer moj je nastup započeo ranije. Ni to što nema signala, ni to što Citroën 2CV, naš pola stoljeća stari Spaček, koji dugujemo predratnome mladenačkom ljevičarenju – Bog neka nam, i narod oproste! – neće da upali, ni to što se čini da izlaza nema, ne čini da ja sve više izvan sebe bivam. Ono što me izbezumljuje, a što i sad pred vama stalno odgađam da izgovorim, jest to da bi u meni svaki put planula po jedna srećica, i kad bi nestala posljednja crtica signala, i kad bi Spaček odbio da upali, i kad bi pod okretanjem kurble samo uz prasak poskočio, kao mrtvo tijelo koje bi da ožive elektrošokovima. A kad bijela babica progovori ponašajte se dostojanstveno, žena vam umire!, samo bih bivao još manje dostojanstven, da se ne primijeti, ili da sam ne primijetim, sljedeću, najstrašniju srećicu, nad time što ona umire. I još više, što će se u njoj ugušiti moj sin.
Ali onda se u njoj probudila neka do tog trenutka zatomljena sila i snaga. Ili zato što me je vidjela takvog, izbezumljenog, uplašenog, nemoćnog, ili što je povjerovala da joj upravo pomaže Bog, nakon što je ukinuo telefonski signal i nakon što je ubio dušu u Spačeku, tek ona se povratila i krenula rađati. Mene su, ne znam kako i kad, zatvorili u kupaonicu. Sjedio sam na zahodskoj školjki, s laktovima na koljenima, sklopljenih šaka, isprepletenih prstiju, koji su me bolno svrbjeli, opet tako uznemirujuće moji. Ona se glasala iz sobe, s krvave postelje koju sam imao pred očima, jer sam sve vidio i sve upamtio, glasala se negdje iz dubine svoje utrobe, iz samoga pakla, koji se rascijepio nadvoje, i iz kojeg je na svijet upravo izlazio moj sin.
Sad možete doći, kroz odškrinuta je vrata glavu promolila bijela babica.
Ustao sam, učinilo mi se da sam mokar, kao da sam se upišao. Mokra i nasmiješena, u pregrijanoj brvnari koja vonja na znoj pun bijeloga luka, na krv, alkohol i asepsole, na drva u peći i na dim koji se iz loše sagrađenog dimnjaka svako malo vraća u sobu, moja žena u naručju drži golo bijelim prahom posuto modro-ljubičasto stvorenje, gologuzo čudovište koje muklo i beslovesno tuli i rastvara mi sitne kosti uha. Vidio sam ih, i od svih tih mirisa i boja, te od užasa životnog trenutka, srušio sam se u nesvijest. Sljedeće što osjećam oštar je miris nekoga kemijskog sredstva, koji kao da mi se zabada u mozak. Otvaram oči, pokušavam se izmaknuti, i nad sobom ugledam sitnu, maramom stegnutu glavicu crne babice. Osmijeh joj je širi od lica: “Sin”, govori mi, “dobili ste sina!”
Nije to moj sin, tad prvi put pomislim. I shvatim da bi mi bilo lakše kada bih sad to naglas izgovorio. Ali znam da neću, nego ću šutjeti. To što je lakše, ne znači da bi se s time moglo živjeti. Ili se meni samo čini da je lakše. Ali tad si u pamet uvrnem nešto što mi nikad više neće iz pameti izaći: nije to moje dijete.
Sutradan ujutro, svanut će sunčan dan, nebo bez ijednog oblačka, a ledeno kao što, kako će govoriti ljudi iz sela, godinama već nije bilo. Probudio sam se prije svitanja. Rodilja je mirno spavala. U vreći je, na podu brvnare, spavala i bijela babica. Crna je sjedila u fotelji ispred prozora, čiji je pogled bio razlomljen kristalima mraza, na svojim je širokim prsima držala upravo rođeno dijete, i tiho mu pjevušila. Prišao sam, dodirnuo ga vrhovima prstiju po čelu, pa mu palcem i kažiprstom prešao preko očiju, kao da je mrtav, taj minijaturni upravo stvoreni čovjek. Zar stvarno nije moj? A kako bi išta dalje bilo moguće da jest moj?
Još se nije počelo razdanjivati. Mraz me je ščepao za nos i obraze. Osjetio sam zdrav djetinji bol, i sve se, makar na čas, učinilo tako bezazleno prolaznim. Pa i to da se dijete rodilo. Spaček je bio prekriven sitnim gustim injem. Kao ledena bockava skulptura u obliku Spačeka, blistao je pod mjesecom koji je upravo silazio s neba. Iz džepa sam izvadio sprej, poprskao bravu i sjeo na tvrdo i kvrgavo vozačko sjedalo. Volan je bio leden. Okrugla glava mjenjača pokretala se lako. Gurnuo sam ključ u bravu, Spaček je upalio od prve. Sjedio sam neko vrijeme tako, dok se grijao motor. Slušao zvuk motora, jednostavan ritmičan zvuk, kao da će se svakoga trenutka ugasiti, ali radi dalje, mogao bi cijeli dan tako. Otapalo se inje na poklopcu motora i na staklu. Rastvarao se prizor s pogledom na dolinu. Uzbrdo je naišla golema ralica, njezin je zvuk podsjećao na tutanj tenka. Zastrugala je po golom zaleđenom asfaltu. Između metala i asfalta iskre su frcale, kao na prskalicama. Svitalo je božićno jutro, pomislio sam da ću se ovoga sjećati. Na čas sam zaboravio da mi se rodio sin.
Dva sata kasnije naići će, kao što je jučer dogovoreno, auto hitne pomoći i odvesti ženu i dijete u bolnicu na pregled. Takva je procedura: nakon što prema iskazanoj želji i na vlastitu odgovornost majka rodi kod kuće – premda ovo uopće nije njezina kuća! – moraju i rodilja i dijete biti pregledani u u rodilištu. Tamo će, pretpostavljam, biti zavedeni u bolničke knjige, i tamo će, u nekoj rubrici, biti upisano i ime oca. Formalnost koja i ne mora imati veze s biokemijskim činjenicama, ni s usporedbom dvaju DNA profila. Važno je samo da se ispuni forma.
Vratio sam se u kolibu. Bila je budna. Poljubio sam je u čelo, ali me je dozvala usnama. Čelo joj je bilo hladno. “Zamisli”, rekao sam, “Spaček je jutros upalio!”
“To je znak da će sve biti u redu!”, odgovara.
“Naravno da će biti u redu”, kažem, “što to ne bi bilo u redu.”
Babice su se presvukle. Bijela u trapericama i nekoj fluorescentnoj sintetičkoj bundici, crna u trenirci. Skinula je maramu. Ima vrlo rijetku, mrtvu kosu, dijete drži na grudima, dijete šuti, kao da nije živo.
“Hvala vam”, rekao sam, “mnogo vam hvala!”
Smiješile su se, klimale glavama, možda su nešto i odgovorile. Možda je i žena svemu pridodala neku šalu. Sjela je na rub postelje. Kao da i nije rodila, smijale su se. Prvi put uzimam sina u naručje. Manji je i lakši nego što se čini. Oči su mu prazne, negledajuće. Nosim ga po sobi, iz ugla u ugao, i pjevušim. Babice su ganute. Ganuta je i majka.
“Ima Boga”, rekla je, “vidiš da je sve na kraju bilo u redu!”
A kako bi to bilo da nije bilo u redu, pomislio sam, ali nisam rekao ništa. Navikavam se da ne kažem to što mislim, jer bi došlo do nereda u mom svijetu kada bih rekao, i samo bi se namnožilo ono što valja prešutjeti. Navikavam se otkad za sebe znam, i prešućujem. Ali ovo je nešto novo.
U kombi hitne pomoći smjestili su se majka, dijete i obje babice. Na kotačima bili su lanci za snijeg. Dugo se još čulo kako tutnje niz zaleđen asfalt. Nije po propisima, pomislio sam. Ništa ovdje nije po propisima. Zatim sam se vratio da pokupim preostale stvari, dvije torbe i kompjutor na kojem ovo pišem, i da zaključam kolibu. Spaček je bio pun. Pri povratku se svaki put učini da je više stvari nego što ih je bilo pri dolasku.
Upalio je normalno, ne znam što mu se noćas dogodilo. Neću da o tome mislim. Kada bih počeo, ovo više ne bi bio život, nego alegorija. U alegorijama nemoguće je snaći se. Na kotačima nove su zimske gume, jedva se još pronađu u dimenzijama za Citroën 2CV. Sporo se, korak po korak, starački spuštamo, Spaček i ja niz zaleđeni brijeg. Vjerojatno je najhladniji dan u godini. Nakratko će minuti priče, razgovori i apokaliptična predviđanja o globalnom zatopljenju. S globalnim zatopljenjem i život postaje alegorija.
A u dolini, doista, nije vozač hitne pomoći lagao, dubok nedirnut snijeg. Zimska služba nema dovoljno ljudi, pa čiste samo po okolnim brdima i duboko u planini nad gradom. Grad i dolina niz rijeku dugo ostaju neočišćeni. U zimskoj službi, kao i u gradskoj čistoći, uglavnom rade izbjeglice s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike, ljudi koji nisu ranije vidjeli snijeg. Kršćani, koje su protjerali njihovi većinski muslimanski susjedi, ojađeni nekom nepravdom koju im je učinio onaj širi i veći kršćanski svijet. Muslimani, koje su protjerali njihovi većinski židovski susjedi, ojađeni nekom nepravdom koju im je učinio okolni muslimanski svijet. I svaki put ispočetka, povijesti ljudi, obitelji i naroda ponavljaju se u skladu s alegorijama iz svetih knjiga. Svakome prema njegovoj svetoj knjizi i prema svetoj knjizi njegovih neprijatelja. Sretnija vremena, ako takva još naiđu, kad se umire ratovi i zaustave progoni, prepoznaju se po manjku radnika u zimskoj službi i gradskoj čistoći. Po neočišćenom dubokom snijegu zna se da trenutno vlada mir, ili da su mrtvi već svi u onim dalekim zemljama u kojima snijeg još nikad nije pao.
O tome ja mislim dok se u Spačeku probijam prema centru grada, samo da ne bih morao misliti o tome da mi se rodio sin. Ili da se rodio dječak koji je već negdje, u nekoj knjizi, ili bolje u nekom kompjuteru, već zaveden i zapisan kao da je moj. Svaki put kad mi se vrati misao na njega, kao da mi užarena lopta, to strašno i razarajuće unutarnje sunce, nanovo plane u želucu. I onda opet mislim o radnicima zimske službe iz Gaze i iz Betlehema, pa zaboravim. Zašto je tako teško?
Ono što se dogodilo između dječakove majke i mene nije ono iz čega se rađaju djeca. Ili jest, ali ja to ne znam, jer nikad još nečemu nisam bio otac? Može biti da je, razumom gledajući, i tako, ali otkud najednom da je razum mjera toga što jest i toga što nije? I kako to da je, s jedne strane, dijete moje, zato što tako kaže razum, a, s druge strane, u zimskoj službi rade isključivo ljudi iz Gaze, Betlehema, Alepa u Siriji, i Tripolija u Libiji, premda, razumom govoreći, nisu danas mogući ratovi i pogromi, usred kojih bi ljudi završavali u ovakvim progonstvima. I nije moguće, čak ni u alegorijama iz svih bliskoistočnih svetih knjiga, da snijeg čiste oni kojima snijeg nikada nije pao.
Pa ako se tu nešto zbiva izvan razuma, zašto bi se moj sin, ili sin moje žene, rađao u skladu s razumom?
I tako se ja, probijajući se u beskrajnoj blagdanskoj koloni prema centru grada, tješim i navikavam na nešto na što se živ čovjek ne može naviknuti. Turisti su bolje i od grtalica svojim kotačima ugazili snijeg. Ponegdje se stvorila poledica, pa otkližu niz nju i međusobno se sudaraju, nenaviknuti na vožnju u kojoj nije mudro spuštati nogu na kočnicu, a ponegdje se, tamo gdje su prognani iz Betlehema, Alepa i Tripolija posolili drum, snijeg skoro istopio i pretvorio u slanu sivo- smeđu bljuzgavicu, koja će, nakon što ojuži i zatopli, po asfaltu sve do srpnja i kolovoza ostavljati zanimljive tragove, hijeroglife od isušene soli, s porukama ispisanim na iščezlom bliskoistočnom jeziku, zemljopisne prikaze davno nestalih zemalja, potresna svjedočanstva o nestajanju, koja nitko neće znati pročitati, jer je nastupilo vrijeme nepismenih, jer više nema kartografa…
Sa strane, po neočišćenim pločnicima, probijaju se blagdanski šetači. Premda su svi dućani zatvoreni, rade samo apoteke, suvenirnice i krčme s kuhanim vinom i rakijom, izašlo se u šetnju na veliki snijeg. Vidim krajem oka: žena vodi za ruku dječaka, pokazuje mu prema meni, ustvari prema Spačeku! Mahnem im, dječačić rogači oči, nije još vidio ovakav auto. Kako se sporo krećemo, scena se ponavlja: s djecom, s odraslima, i uvijek netko tko zna, ili misli da zna što je Citroën 2CV, objašnjava nekome tko ne zna.
Pomišljam, Bože mili, što li bi pomislili, a što bi rekli, da znaju tko sam ja zapravo i kamo sam u ovaj dan krenuo. Bolnica je s druge strane grada, mora se proći kroz centar, nema prometne obilaznice i vjerojatno je nikad neće ni biti, valja voditi računa o prirodnom i graditeljskom skladu ove drevne doline, i dugo ću se još voziti do tamo. Kombi hitne pomoći prošao je mnogo brže, onom žutom povlaštenom prometnom trakom. Uvijek i posvuda postoji neka žuta traka. Život je dugo navikavanje na to da nam žuta traka ne pripada i da ćemo se još dugo sporo kretati ovom tek djelomično zasoljenom cestom. Opet mašem nekim ljudima koji pokazuju na moj auto. Izgledaju kao američki turisti. Ja sam čovjek koji prije dvije tisuće godina jaše na magarčiću do svoje štalice, koja mu je još uvijek daleko, u kojoj mu je, skrivena od svijeta, žena rodila sina koji zapravo nije njegov. Bog će me dragi nagraditi za moju dobrotu, ako dobar budem, pa će me za sveca proglasiti, jer sam pristao biti otac onome čiji otac, razumski gledajući, nikako ne bih mogao biti. I za njega je, dragoga Boga, onog u kojeg moja žena tako živo vjeruje, a ja, na žalost svoju, vjerujem plitko i slabo, i za tog svemoćnog i svepoimajućeg dragog Boga, teško je objašnjiva moja uloga. Otac sam neotac! Zamjenski otac. Kako bih ja, maleni i beznačajni judejski stolar, ili tačnije rečeno, judejski zidar, budući da u Judeji prije dvije tisuće godina niti je stabala i drveta, niti je stolarstva, ali riječi su, ti bijeli hijeroglifi po ljetnom asfaltu, napisane pismom i jezikom koji nisu više razlikovali stolare od zidara, kako bih, dakle, ja mogao svemogućeg Boga zamijeniti na položaju oca?
Razmišljam tako, i nastavljam mahati ljudima po pločnicima. Otvorio sam preklopno staklo, gurnuo ruku van, i mašem. Oni mi odmahuju! Čim me vide, čim ugledaju taj crveni rubac u mojoj ruci, i Spačeka, mog magarčića, čim vide, ozare se, pa se smiju, najednom usrećeni, najednom olakšani za sve svoje brige, i mašu mi, mašu! Pa zastaju, plješću, stvaraju špalir niz koji se vrlo sporo kreće kolona automobila u snijegom zagušenom gradu, i mašu, mašu, mašu… I dovikuju nešto na svim svojim jezicima, ali ja ih, na žalost, više ne razumijem. Previše je vremena između nas prošlo, previše nam se toga različitog dogodilo da bismo se mogli stvarno razumjeti. Ali dovoljno je ovako. Smijemo se jedni drugima, domahujemo preko širokih kanjona vremena, s kraja na kraj svijeta, prividno živi mašu meni koji sam prividno mrtav, i mašem im crvenim rupcem, na kojemu se više neće prepoznati nijedna kap krvi. A riječi koje jedni drugima upućujemo, i koje ostaju trajno i zauvijek nerazumljive, zvučni su mostovi što opkoračuju vrijeme. Mostovi preko kojih više nitko ne prelazi, ali to više nije ni važno. Ionako su mostovi samo da bi bili lijepi. Ionako mostovi služe samo tome da bismo znali da postoji i druga strana…
A onda se kolona ponovo zaustavi, i dugo tako stoji, ne pomiče se. Negdje naprijed sudarila su se dva turistička automobila, tuknuli su se poput uskršnjih jaja – dugo je još do Uskrsa, još nam predstoje život i sva sveta i apokrifna evanđelja, predstoje nam suđenja, razapinjanja i umiranja – ali njima je, turistima, taj jedva osjetan sudar, to jedva vidljivo ulubljenje na karoseriji, toliko važno da se zaustave i čekaju policiju, toliko im je važno da zaustave svijet u njegovu sve sporijem kretanju prema nastavku priče… Konačno, da zaustave mene na mom magarčiću, sa crvenim rupcem u ruci, na kojemu se ne prepoznaje krv koju brišem s očiju i lica onih koji me pozdravljaju.
Jednom ću, znam to već, stići do bolnice. To će se danas dogoditi, ili će se dogoditi sutra, sasvim je svejedno. Ali kolona automobila jednom će krenuti. Doći će prometnici i raščistiti gužvu, Za njima će doći bezdjetni očevi iz Gaze, Alepa i Tripolija, da grtalicama odgrnu sav taj snijeg, i ja ću u neku kasnu noć, u zoru, ili za dva tjedna, kada već nastupi nova godina, skupa s trojicom lokalnih poduzetnika, radnika u turizmu, kraljeva u alegoriji, stići do žene i djeteta. Do dječaka koji bi, barem što se mene tiče, mogao biti i djevojčica. Sve bi ionako bilo isto. I bilo bi trajno nerješivo.
Je li doista moguće da bih ja nečemu mogao biti otac? Nitko nikad neće znati da sam se to upitao. Ni Bog, ako u Boga ikad povjerujem onako kako vjeruje njegova majka. Dječakova majka. Ispod svetih knjiga i onoga što u svetim knjigama piše, što je u njima ispripovijedano i vjerniku za život preporučeno, postoje tajne svete knjige, u kojima je zapisano ono što se nikome nikad neće reći. Dok sam živ, sada to dobro znam, neće me napustiti pitanje kako je moguće da ja nečemu budem otac. I znat ću, bolje nego što išta drugo znam, da je to nemoguće i da na ovom svijetu ne postoji nijedan razuman dokaz moga očinstva. Nije razumno da snijeg čiste oni kojima snijeg nije padao.
Ne znam više, dok sve usamljeniji na svom magarčiću jašem kroz tu božićnu vrevu, da konačno stignem k ženi i djetetu, kako je to Bogu uspjelo da začne sina i da mu, kako moja žena vjeruje, otac bude samo za njegova stradanja, patnje i nagradnoga uskrsnuća, a u životu o kojemu jedva da se išta zna, otac da mu bude onaj koji sam nikada ničemu nije mogao postati otac? Ali je mislio da bi sva ova djeca Božja morala negdje naći očeve koji će ih naučiti kako da bez pitanja o smislu i razlogu čiste snijeg koji u njihovim zemljama nikada ne pada.
Nije razumno da snijeg čiste oni kojima snijeg nije padao
Božićna priča
Sjedio sam pred kućom na panju, dok je ona rađala. Bilo mi je hladno, pomislio bih da se unutra vratim po kaput, ili da pokucam, da mi dodaju kaput ako je nezgodno da sad ulazim, ali onda bih se sjetio da ona rađa, a šta je hladnoća prema rađanju, pa sam ostajao tako da sjedim, i da gledam u te dvije šake, isprepletenih prstiju, na koljenima, koje su sve manje bile moje. Pomodrjele, skoro ljubičaste. Bol je započinjao u noktima, pa se spuštao niz prste, u njihovo tvrdo duboko korijenje negdje u dubinu dlana, da bi najednom nestao, i meni se činilo da to nisu više moje šake, nisu to moje ruke, i ne moram misliti što su te ruke činile. Ako bih pomaknuo prst, bol se vraćao, neugodniji nego ranije, jer sam ga osjećao kao da je tuđi. Kao da me boli tuđa šaka.
Onda je, negdje oko ponoći, izašla crna babica. Krupna, mišićava žena, široka vrata i sitne glave, stegnute maramom, reče: “Dijete se ne pomalja, teško joj je!” Nastavio sam gledati u te dvije šake. Nisam joj ništa odgovorio. A ne znam ni što bih. Zatim se, možda sat kasnije, još jednom pojavila. Ogrnula mi je kaput preko ramena, rekla: “Ništa!” Digao sam pogled, možda sam joj nešto htio reći, ali onda sam vidio njezine šake, tanke, dugoprste, kao da ni one, kao ni glava, ne pripadaju tom golemom tijelu i tim rukama. Iz širokih muških zapešća kakvog levantinskog pelivana izrasli su uski vilinski dlanovi. Kao da se posramila pred mojim pogledom, stegnula ih je u pesničice i pobjegla u kuću.
Zatim je, sva oznojena, više puta u nekoliko minuta izlazila bijela babica. Odbojna mlada žena, sva oznojena, isparavala se na ledenoj zimskoj mjesečini: “Nije dobro, trebalo bi zvati hitnu pomoć, a nemamo signala!”
Bez riječi sam ustao i pošao do auta. Jedva sam umrtvljenim tuđim prstima svoje desne ruke napipao ključeve, razabrao onaj glavni i utisnuo ga u kontakt. Nije palio. Ništa se nije čulo. Mrtav je bio na zimi naš prvi auto, Citroën 2CV, čuveni Spaček. Potražio sam u garaži, i našao kurblu. Znate li vi što je to uopće kurbla, premladi ste, je li tako? Nije važno, netko će vam već reći, ili ćete pogledati na internetu, pa sam jednom, dvaput, triput… dvadeset sam puta, najmanje, okrenuo kurblu, ali Spaček nije htio upaliti.
Prvi sam put tada pomislio ono o čemu ću misliti cijeloga života.
Možda postoje slučajnosti u kojima se ispunjavaju one mračne i neizrecive naše čežnje koje nijedna priča i nijedan život ne bi mogli izrečene podnijeti. I možda je Bog upravo u takvim slučajnostima.
Lupao sam na vrata, sav izvan sebe, crna se babica pojavila, povikao sam: “Auto ne pali, auto ne pali!” Nagrnuo sam unutra, nahrupio bestidan, plakao sam, urlao kad sam je vidio onako raskrečenu i krvavu. Mislio sam da je to dovoljno. Uvjeravao se da je tako. Padao na koljena po toj sobi drvenih podova, u toj kolibi izvan svijeta, u koju smo došli po njezinoj želji, da rodi onako kako su rađale njezine babe i babe njezinih baba, prije nego što ih je zatrovao zli duh civilizacije. I bilo bi to u redu: ona je htjela da ne rađa u bolnici, nego da rodi kod kuće, ili, zapravo, daleko od kuće, tamo gdje ništa neće zatrovati i zagaditi djetetov izlazak na svijet. Dakle, ne bih ja trebao biti kriv. I nisam kriv: ni zato što nema signala, ni zato što smo deset kilometara od prvoga sela i od dućana u selu, gdje je najbliži telefon; ali dućan zbog blagdana ne radi! Ali ipak se bacam po drvenom podu, bijela mi babica govori: “Ponašajte se dostojanstveno, žena vam umire!”, a ja se pravim da je ne čujem, pa vrištim još glasnije, crna mi babice kaže: “Ne slušajte je, neće ona umrijeti!”
U nastup me ne tjera to što sam je vidio tako raskrečenu i krvavu (ili nije bila krvava, nego je krv bila u mom pogledu?), kao zgaženu raspuklu voćku, na tržnici pred zatvaranje, a ona nije htjela da je vidim takvu, vjerovala je u sram i u čednost, pa je govorila da su njezini očevi, očevi njezinih očeva, i njihovi očevi sve do u dvadeseto koljeno, sjedili ispred zatvorenih vrata, na kućnome pragu, s puškom preko bedara, dok su im žene unutra rađale, i ne bi ih za života vidjeli gole i nedostojne; u nastup me, dakle, ne tjera to što sam je vidio takvu, jer moj je nastup započeo ranije. Ni to što nema signala, ni to što Citroën 2CV, naš pola stoljeća stari Spaček, koji dugujemo predratnome mladenačkom ljevičarenju – Bog neka nam, i narod oproste! – neće da upali, ni to što se čini da izlaza nema, ne čini da ja sve više izvan sebe bivam. Ono što me izbezumljuje, a što i sad pred vama stalno odgađam da izgovorim, jest to da bi u meni svaki put planula po jedna srećica, i kad bi nestala posljednja crtica signala, i kad bi Spaček odbio da upali, i kad bi pod okretanjem kurble samo uz prasak poskočio, kao mrtvo tijelo koje bi da ožive elektrošokovima. A kad bijela babica progovori ponašajte se dostojanstveno, žena vam umire!, samo bih bivao još manje dostojanstven, da se ne primijeti, ili da sam ne primijetim, sljedeću, najstrašniju srećicu, nad time što ona umire. I još više, što će se u njoj ugušiti moj sin.
Ali onda se u njoj probudila neka do tog trenutka zatomljena sila i snaga. Ili zato što me je vidjela takvog, izbezumljenog, uplašenog, nemoćnog, ili što je povjerovala da joj upravo pomaže Bog, nakon što je ukinuo telefonski signal i nakon što je ubio dušu u Spačeku, tek ona se povratila i krenula rađati. Mene su, ne znam kako i kad, zatvorili u kupaonicu. Sjedio sam na zahodskoj školjki, s laktovima na koljenima, sklopljenih šaka, isprepletenih prstiju, koji su me bolno svrbjeli, opet tako uznemirujuće moji. Ona se glasala iz sobe, s krvave postelje koju sam imao pred očima, jer sam sve vidio i sve upamtio, glasala se negdje iz dubine svoje utrobe, iz samoga pakla, koji se rascijepio nadvoje, i iz kojeg je na svijet upravo izlazio moj sin.
Sad možete doći, kroz odškrinuta je vrata glavu promolila bijela babica.
Ustao sam, učinilo mi se da sam mokar, kao da sam se upišao. Mokra i nasmiješena, u pregrijanoj brvnari koja vonja na znoj pun bijeloga luka, na krv, alkohol i asepsole, na drva u peći i na dim koji se iz loše sagrađenog dimnjaka svako malo vraća u sobu, moja žena u naručju drži golo bijelim prahom posuto modro-ljubičasto stvorenje, gologuzo čudovište koje muklo i beslovesno tuli i rastvara mi sitne kosti uha. Vidio sam ih, i od svih tih mirisa i boja, te od užasa životnog trenutka, srušio sam se u nesvijest. Sljedeće što osjećam oštar je miris nekoga kemijskog sredstva, koji kao da mi se zabada u mozak. Otvaram oči, pokušavam se izmaknuti, i nad sobom ugledam sitnu, maramom stegnutu glavicu crne babice. Osmijeh joj je širi od lica: “Sin”, govori mi, “dobili ste sina!”
Nije to moj sin, tad prvi put pomislim. I shvatim da bi mi bilo lakše kada bih sad to naglas izgovorio. Ali znam da neću, nego ću šutjeti. To što je lakše, ne znači da bi se s time moglo živjeti. Ili se meni samo čini da je lakše. Ali tad si u pamet uvrnem nešto što mi nikad više neće iz pameti izaći: nije to moje dijete.
Sutradan ujutro, svanut će sunčan dan, nebo bez ijednog oblačka, a ledeno kao što, kako će govoriti ljudi iz sela, godinama već nije bilo. Probudio sam se prije svitanja. Rodilja je mirno spavala. U vreći je, na podu brvnare, spavala i bijela babica. Crna je sjedila u fotelji ispred prozora, čiji je pogled bio razlomljen kristalima mraza, na svojim je širokim prsima držala upravo rođeno dijete, i tiho mu pjevušila. Prišao sam, dodirnuo ga vrhovima prstiju po čelu, pa mu palcem i kažiprstom prešao preko očiju, kao da je mrtav, taj minijaturni upravo stvoreni čovjek. Zar stvarno nije moj? A kako bi išta dalje bilo moguće da jest moj?
Još se nije počelo razdanjivati. Mraz me je ščepao za nos i obraze. Osjetio sam zdrav djetinji bol, i sve se, makar na čas, učinilo tako bezazleno prolaznim. Pa i to da se dijete rodilo. Spaček je bio prekriven sitnim gustim injem. Kao ledena bockava skulptura u obliku Spačeka, blistao je pod mjesecom koji je upravo silazio s neba. Iz džepa sam izvadio sprej, poprskao bravu i sjeo na tvrdo i kvrgavo vozačko sjedalo. Volan je bio leden. Okrugla glava mjenjača pokretala se lako. Gurnuo sam ključ u bravu, Spaček je upalio od prve. Sjedio sam neko vrijeme tako, dok se grijao motor. Slušao zvuk motora, jednostavan ritmičan zvuk, kao da će se svakoga trenutka ugasiti, ali radi dalje, mogao bi cijeli dan tako. Otapalo se inje na poklopcu motora i na staklu. Rastvarao se prizor s pogledom na dolinu. Uzbrdo je naišla golema ralica, njezin je zvuk podsjećao na tutanj tenka. Zastrugala je po golom zaleđenom asfaltu. Između metala i asfalta iskre su frcale, kao na prskalicama. Svitalo je božićno jutro, pomislio sam da ću se ovoga sjećati. Na čas sam zaboravio da mi se rodio sin.
Dva sata kasnije naići će, kao što je jučer dogovoreno, auto hitne pomoći i odvesti ženu i dijete u bolnicu na pregled. Takva je procedura: nakon što prema iskazanoj želji i na vlastitu odgovornost majka rodi kod kuće – premda ovo uopće nije njezina kuća! – moraju i rodilja i dijete biti pregledani u u rodilištu. Tamo će, pretpostavljam, biti zavedeni u bolničke knjige, i tamo će, u nekoj rubrici, biti upisano i ime oca. Formalnost koja i ne mora imati veze s biokemijskim činjenicama, ni s usporedbom dvaju DNA profila. Važno je samo da se ispuni forma.
Vratio sam se u kolibu. Bila je budna. Poljubio sam je u čelo, ali me je dozvala usnama. Čelo joj je bilo hladno. “Zamisli”, rekao sam, “Spaček je jutros upalio!”
“To je znak da će sve biti u redu!”, odgovara.
“Naravno da će biti u redu”, kažem, “što to ne bi bilo u redu.”
Babice su se presvukle. Bijela u trapericama i nekoj fluorescentnoj sintetičkoj bundici, crna u trenirci. Skinula je maramu. Ima vrlo rijetku, mrtvu kosu, dijete drži na grudima, dijete šuti, kao da nije živo.
“Hvala vam”, rekao sam, “mnogo vam hvala!”
Smiješile su se, klimale glavama, možda su nešto i odgovorile. Možda je i žena svemu pridodala neku šalu. Sjela je na rub postelje. Kao da i nije rodila, smijale su se. Prvi put uzimam sina u naručje. Manji je i lakši nego što se čini. Oči su mu prazne, negledajuće. Nosim ga po sobi, iz ugla u ugao, i pjevušim. Babice su ganute. Ganuta je i majka.
“Ima Boga”, rekla je, “vidiš da je sve na kraju bilo u redu!”
A kako bi to bilo da nije bilo u redu, pomislio sam, ali nisam rekao ništa. Navikavam se da ne kažem to što mislim, jer bi došlo do nereda u mom svijetu kada bih rekao, i samo bi se namnožilo ono što valja prešutjeti. Navikavam se otkad za sebe znam, i prešućujem. Ali ovo je nešto novo.
U kombi hitne pomoći smjestili su se majka, dijete i obje babice. Na kotačima bili su lanci za snijeg. Dugo se još čulo kako tutnje niz zaleđen asfalt. Nije po propisima, pomislio sam. Ništa ovdje nije po propisima. Zatim sam se vratio da pokupim preostale stvari, dvije torbe i kompjutor na kojem ovo pišem, i da zaključam kolibu. Spaček je bio pun. Pri povratku se svaki put učini da je više stvari nego što ih je bilo pri dolasku.
Upalio je normalno, ne znam što mu se noćas dogodilo. Neću da o tome mislim. Kada bih počeo, ovo više ne bi bio život, nego alegorija. U alegorijama nemoguće je snaći se. Na kotačima nove su zimske gume, jedva se još pronađu u dimenzijama za Citroën 2CV. Sporo se, korak po korak, starački spuštamo, Spaček i ja niz zaleđeni brijeg. Vjerojatno je najhladniji dan u godini. Nakratko će minuti priče, razgovori i apokaliptična predviđanja o globalnom zatopljenju. S globalnim zatopljenjem i život postaje alegorija.
A u dolini, doista, nije vozač hitne pomoći lagao, dubok nedirnut snijeg. Zimska služba nema dovoljno ljudi, pa čiste samo po okolnim brdima i duboko u planini nad gradom. Grad i dolina niz rijeku dugo ostaju neočišćeni. U zimskoj službi, kao i u gradskoj čistoći, uglavnom rade izbjeglice s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike, ljudi koji nisu ranije vidjeli snijeg. Kršćani, koje su protjerali njihovi većinski muslimanski susjedi, ojađeni nekom nepravdom koju im je učinio onaj širi i veći kršćanski svijet. Muslimani, koje su protjerali njihovi većinski židovski susjedi, ojađeni nekom nepravdom koju im je učinio okolni muslimanski svijet. I svaki put ispočetka, povijesti ljudi, obitelji i naroda ponavljaju se u skladu s alegorijama iz svetih knjiga. Svakome prema njegovoj svetoj knjizi i prema svetoj knjizi njegovih neprijatelja. Sretnija vremena, ako takva još naiđu, kad se umire ratovi i zaustave progoni, prepoznaju se po manjku radnika u zimskoj službi i gradskoj čistoći. Po neočišćenom dubokom snijegu zna se da trenutno vlada mir, ili da su mrtvi već svi u onim dalekim zemljama u kojima snijeg još nikad nije pao.
O tome ja mislim dok se u Spačeku probijam prema centru grada, samo da ne bih morao misliti o tome da mi se rodio sin. Ili da se rodio dječak koji je već negdje, u nekoj knjizi, ili bolje u nekom kompjuteru, već zaveden i zapisan kao da je moj. Svaki put kad mi se vrati misao na njega, kao da mi užarena lopta, to strašno i razarajuće unutarnje sunce, nanovo plane u želucu. I onda opet mislim o radnicima zimske službe iz Gaze i iz Betlehema, pa zaboravim. Zašto je tako teško?
Ono što se dogodilo između dječakove majke i mene nije ono iz čega se rađaju djeca. Ili jest, ali ja to ne znam, jer nikad još nečemu nisam bio otac? Može biti da je, razumom gledajući, i tako, ali otkud najednom da je razum mjera toga što jest i toga što nije? I kako to da je, s jedne strane, dijete moje, zato što tako kaže razum, a, s druge strane, u zimskoj službi rade isključivo ljudi iz Gaze, Betlehema, Alepa u Siriji, i Tripolija u Libiji, premda, razumom govoreći, nisu danas mogući ratovi i pogromi, usred kojih bi ljudi završavali u ovakvim progonstvima. I nije moguće, čak ni u alegorijama iz svih bliskoistočnih svetih knjiga, da snijeg čiste oni kojima snijeg nikada nije pao.
Pa ako se tu nešto zbiva izvan razuma, zašto bi se moj sin, ili sin moje žene, rađao u skladu s razumom?
I tako se ja, probijajući se u beskrajnoj blagdanskoj koloni prema centru grada, tješim i navikavam na nešto na što se živ čovjek ne može naviknuti. Turisti su bolje i od grtalica svojim kotačima ugazili snijeg. Ponegdje se stvorila poledica, pa otkližu niz nju i međusobno se sudaraju, nenaviknuti na vožnju u kojoj nije mudro spuštati nogu na kočnicu, a ponegdje se, tamo gdje su prognani iz Betlehema, Alepa i Tripolija posolili drum, snijeg skoro istopio i pretvorio u slanu sivo- smeđu bljuzgavicu, koja će, nakon što ojuži i zatopli, po asfaltu sve do srpnja i kolovoza ostavljati zanimljive tragove, hijeroglife od isušene soli, s porukama ispisanim na iščezlom bliskoistočnom jeziku, zemljopisne prikaze davno nestalih zemalja, potresna svjedočanstva o nestajanju, koja nitko neće znati pročitati, jer je nastupilo vrijeme nepismenih, jer više nema kartografa…
Sa strane, po neočišćenim pločnicima, probijaju se blagdanski šetači. Premda su svi dućani zatvoreni, rade samo apoteke, suvenirnice i krčme s kuhanim vinom i rakijom, izašlo se u šetnju na veliki snijeg. Vidim krajem oka: žena vodi za ruku dječaka, pokazuje mu prema meni, ustvari prema Spačeku! Mahnem im, dječačić rogači oči, nije još vidio ovakav auto. Kako se sporo krećemo, scena se ponavlja: s djecom, s odraslima, i uvijek netko tko zna, ili misli da zna što je Citroën 2CV, objašnjava nekome tko ne zna.
Pomišljam, Bože mili, što li bi pomislili, a što bi rekli, da znaju tko sam ja zapravo i kamo sam u ovaj dan krenuo. Bolnica je s druge strane grada, mora se proći kroz centar, nema prometne obilaznice i vjerojatno je nikad neće ni biti, valja voditi računa o prirodnom i graditeljskom skladu ove drevne doline, i dugo ću se još voziti do tamo. Kombi hitne pomoći prošao je mnogo brže, onom žutom povlaštenom prometnom trakom. Uvijek i posvuda postoji neka žuta traka. Život je dugo navikavanje na to da nam žuta traka ne pripada i da ćemo se još dugo sporo kretati ovom tek djelomično zasoljenom cestom. Opet mašem nekim ljudima koji pokazuju na moj auto. Izgledaju kao američki turisti. Ja sam čovjek koji prije dvije tisuće godina jaše na magarčiću do svoje štalice, koja mu je još uvijek daleko, u kojoj mu je, skrivena od svijeta, žena rodila sina koji zapravo nije njegov. Bog će me dragi nagraditi za moju dobrotu, ako dobar budem, pa će me za sveca proglasiti, jer sam pristao biti otac onome čiji otac, razumski gledajući, nikako ne bih mogao biti. I za njega je, dragoga Boga, onog u kojeg moja žena tako živo vjeruje, a ja, na žalost svoju, vjerujem plitko i slabo, i za tog svemoćnog i svepoimajućeg dragog Boga, teško je objašnjiva moja uloga. Otac sam neotac! Zamjenski otac. Kako bih ja, maleni i beznačajni judejski stolar, ili tačnije rečeno, judejski zidar, budući da u Judeji prije dvije tisuće godina niti je stabala i drveta, niti je stolarstva, ali riječi su, ti bijeli hijeroglifi po ljetnom asfaltu, napisane pismom i jezikom koji nisu više razlikovali stolare od zidara, kako bih, dakle, ja mogao svemogućeg Boga zamijeniti na položaju oca?
Razmišljam tako, i nastavljam mahati ljudima po pločnicima. Otvorio sam preklopno staklo, gurnuo ruku van, i mašem. Oni mi odmahuju! Čim me vide, čim ugledaju taj crveni rubac u mojoj ruci, i Spačeka, mog magarčića, čim vide, ozare se, pa se smiju, najednom usrećeni, najednom olakšani za sve svoje brige, i mašu mi, mašu! Pa zastaju, plješću, stvaraju špalir niz koji se vrlo sporo kreće kolona automobila u snijegom zagušenom gradu, i mašu, mašu, mašu… I dovikuju nešto na svim svojim jezicima, ali ja ih, na žalost, više ne razumijem. Previše je vremena između nas prošlo, previše nam se toga različitog dogodilo da bismo se mogli stvarno razumjeti. Ali dovoljno je ovako. Smijemo se jedni drugima, domahujemo preko širokih kanjona vremena, s kraja na kraj svijeta, prividno živi mašu meni koji sam prividno mrtav, i mašem im crvenim rupcem, na kojemu se više neće prepoznati nijedna kap krvi. A riječi koje jedni drugima upućujemo, i koje ostaju trajno i zauvijek nerazumljive, zvučni su mostovi što opkoračuju vrijeme. Mostovi preko kojih više nitko ne prelazi, ali to više nije ni važno. Ionako su mostovi samo da bi bili lijepi. Ionako mostovi služe samo tome da bismo znali da postoji i druga strana…
A onda se kolona ponovo zaustavi, i dugo tako stoji, ne pomiče se. Negdje naprijed sudarila su se dva turistička automobila, tuknuli su se poput uskršnjih jaja – dugo je još do Uskrsa, još nam predstoje život i sva sveta i apokrifna evanđelja, predstoje nam suđenja, razapinjanja i umiranja – ali njima je, turistima, taj jedva osjetan sudar, to jedva vidljivo ulubljenje na karoseriji, toliko važno da se zaustave i čekaju policiju, toliko im je važno da zaustave svijet u njegovu sve sporijem kretanju prema nastavku priče… Konačno, da zaustave mene na mom magarčiću, sa crvenim rupcem u ruci, na kojemu se ne prepoznaje krv koju brišem s očiju i lica onih koji me pozdravljaju.
Jednom ću, znam to već, stići do bolnice. To će se danas dogoditi, ili će se dogoditi sutra, sasvim je svejedno. Ali kolona automobila jednom će krenuti. Doći će prometnici i raščistiti gužvu, Za njima će doći bezdjetni očevi iz Gaze, Alepa i Tripolija, da grtalicama odgrnu sav taj snijeg, i ja ću u neku kasnu noć, u zoru, ili za dva tjedna, kada već nastupi nova godina, skupa s trojicom lokalnih poduzetnika, radnika u turizmu, kraljeva u alegoriji, stići do žene i djeteta. Do dječaka koji bi, barem što se mene tiče, mogao biti i djevojčica. Sve bi ionako bilo isto. I bilo bi trajno nerješivo.
Je li doista moguće da bih ja nečemu mogao biti otac? Nitko nikad neće znati da sam se to upitao. Ni Bog, ako u Boga ikad povjerujem onako kako vjeruje njegova majka. Dječakova majka. Ispod svetih knjiga i onoga što u svetim knjigama piše, što je u njima ispripovijedano i vjerniku za život preporučeno, postoje tajne svete knjige, u kojima je zapisano ono što se nikome nikad neće reći. Dok sam živ, sada to dobro znam, neće me napustiti pitanje kako je moguće da ja nečemu budem otac. I znat ću, bolje nego što išta drugo znam, da je to nemoguće i da na ovom svijetu ne postoji nijedan razuman dokaz moga očinstva. Nije razumno da snijeg čiste oni kojima snijeg nije padao.
Ne znam više, dok sve usamljeniji na svom magarčiću jašem kroz tu božićnu vrevu, da konačno stignem k ženi i djetetu, kako je to Bogu uspjelo da začne sina i da mu, kako moja žena vjeruje, otac bude samo za njegova stradanja, patnje i nagradnoga uskrsnuća, a u životu o kojemu jedva da se išta zna, otac da mu bude onaj koji sam nikada ničemu nije mogao postati otac? Ali je mislio da bi sva ova djeca Božja morala negdje naći očeve koji će ih naučiti kako da bez pitanja o smislu i razlogu čiste snijeg koji u njihovim zemljama nikada ne pada.