Još u šest puni Mjesec odašilje jaku svjetlost kroz spuštene roletne, one moderne, venecijanske ih zovu, sve se providi kroz njihove reške, i van i unutra, korisno i ugodno za Veneciju, u sokacima kasabe načičkane kućama katnicama to dođe kao još jedan televizijski program, a već je u četiri bio na strani kuće kojoj prodire kroz veliki starinski prozor dnevnog boravka, u kom, eto ti života, netko spava. To prodire ovaj noćašnji, od 27. decembra, zadnja mu je kompletna putanja u godini koja izmiče, onima ispod, ne njemu.
Akademski obrazovana i široko poznata građanka kaže prije desetak dana: noćas ću vam to srediti … tko su joj bili predavači, profesori i mentori ako je nisu naučili da je noćas napravila što je napravila, prošlo, noć protekla, bijaše snimila, pluskvamperfekt, ništa se više noćas ne može napraviti ni dogoditi. Valjda zato što ne namjerava i ne govori: priredit ću vam to sljedeće noći. I ovome punom ističe njegovo noćas, kako ne bi čovjeku.
Što će biti danas nitko ne zna, ali znam za jučer.
Najprije prijateljica javlja da joj treba sto eura na 15-20 dana, znam da će u to doba imati još manje nego jučer, ali mogu, hoću, dogovaramo kavu.
Žuti motorić kojim ovih toplih zimskih dana prolazi poštar našim sokacima, tojest svojim rejonom, ovo pišem za one koji misle da asfaltni preljev neku plohu čini ulicom, a nasilu promijenjeni društveno-politički poredak neki kvadrat od po pet kuća od jednog do drugog ćoška da čini nečim modernijim i boljim od rejona, elem, svira motorić pred kućom, sav radostan što ne nosi račune i uplatnice, nego stiže novogodišnja čestitka, u bijeloj koverti, rukom savršeno tačno napisana adresa, od prijateljice i oca joj, čilog devedesetgodišnjaka koji je ljetos za istu ovu kuću donio dve velike kartonske kutije lučki, treskica, klipica, kako bolje razumijete, za potpalu u predviđena zimska jutra. Zato poštaru dva-tri eurića za kavu, takav je godinama bio običaj u rejonu. Po njegovoj začuđenosti jasno mi je, i dodatno potvrđeno, da ni običaj više nije što je nekad bio. U ulici, evropskoj.
U vrtnji glavnom i dvjema sporednim ulicama tražeći gdje bih mogla parkirati, a iz kojih mi je bliže do bankomata po onu stotku, vidim poznanicu kojoj moram nešto reći, to je ta prednost varošice, izađeš van i sve sretneš, ne treba ti ni fiksni ni mobitel, osim kad dogovor otpada pa ti onaj drugi ipak to pristojno javi jedva čitljivom porukom u kojoj fali pola slova i onda nikad nisi siguran da li je: nije ili je; taman da ću joj kroz prozor reći što sam naumila, kadli će ona: ajd odvezi ovu baku do kontejnera, foto-studija, mora se slikati za ličnu kartu, ne zna gdje je, pravim mjesta za njih dvije, ostavljamo baku sa dvojicom mladića koji ispred kontejnera čekaju svoje slike, zna ona nazad, ravno do policije, ali mi ni jedna ne znamo tko je i čija je i odakle je baka.
Uz euriće dođe još uvijek ukusnih, iako je toplo, zato postoje frižideri, nekoliko šnita božićne pečenice i odlično domaće vino, onaj tko je donio njoj nema pojma ni da postojim ja koja jedem njegovog odojka, vrhunska pravednost, kakvu svaki i svačiji bog nalaže a ničiji sljedbenici, ni uz zakletve svome bogu, ne provode.
Kad već pomislim da se ništa loše ne može dogoditi te srijede, stiže poruka da je u Beogradu, na četirirstotine kilometara daljine, iznenada umrla poznanica, mlađa od mene, zabolila ju glava i kao da nije imala vremena ni pomisliti gdje su joj tablete protiv glavobolje. Trebale smo se vidjeti prije dva i pol mjeseca na važnom događaju u prestonici, ona dan ranije bila kod frizera, dugo se nismo vidjele, događaj bio u četvrtak navečer, njoj suprug odavde rekao da je u petak. Bilo žao njoj, bilo žao meni.
To „žao mi je“ uvijek je jedan na jedan. Nikad grupi nije žao druge grupe, sve je u paru i između dvoje, i kad ostane jedan onda i njemu prestaje biti žao, nitko više ne zna za njih dvoje, nestala situacija. Onome koji ostaje bude nekako lakše, nema s kim podijeliti žaljenje i ono više ne postoji, kao da nikad nije ni bilo, pa eto svojevrsnog olakšanja.
Danas i sutra u tri kuće izvan moga rejona vraćam posuđe, zdjele, tacne i kutije od sladoleda u kojima je ovih dana stizala hladetina – pihtija, grah sa suhim mesom, pita od jabuka i mađarica i torta. Bit će kao sa poštarom na motoriću u rejonu. Suđe se ne vraća prazno, pa će uz posude čokolada, nekoliko krafni, kupovnih, dve-tri kriške pizze, kupovne, po vlastitoj procjeni što bi se kome moglo svidjeti. Svakako to moram odraditi do kraja ove godine.
Predat ću i poznaniku rukopis od 260 stranica, sitno kucanih, bez proreda, pokušajte zamisliti koliki je obim toga teksta, čitala sam ga od ljeta, prosvjetni radnik piše o temama koje su za tri romana, već sam mu to rekla, na cesti, sad samo da vratim rukopis, da ga ne ošteti eventualni prolom oblaka i tuča koji bi razbili prozore, ili dim, o vatri ne smijem ni misliti, uvijek moguć u prostoru koji se grije na drva.
Kad obavim još te sitnice, mirne duše ću čekati kraj 2023. godine. Nikome ništa dužna, ni jedno obećanje neispunjeno, nema osobe kojoj bih za nešto u ovoj godini trebala reći: žao mi je. Kakav divan osjećaj kad ti ništa nije žao, a nisam bila na ispovijedi i nije mi ničiji bog ništa morao opraštati.
I mene su mnogi ljudi, poznati i nepoznati, nagradili, učinili za mene situacije i događaje koji će se spominjati čak i kad mene i njih ne bude među živima. Ima li išta veće od toga?
Pa se u predvečerje danasa pitam:
Da li mi je žao što sam ove misli otipkala u wordu nakon što me puni Mjesec probudio oko četiri sata? Nije.
Hoću li pogriješiti ako ih pošaljem Miljenku Jergoviću? Neću.
A ako ne objavi na Ajfelovom mostu pa nitko nikad i ne pročita? Neka.
Tko može tvrditi da neće biti pročitane uz neki sljedeći puni Mjesec? Nitko.
Nije mi žao, ni uz puni Mjesec
Još u šest puni Mjesec odašilje jaku svjetlost kroz spuštene roletne, one moderne, venecijanske ih zovu, sve se providi kroz njihove reške, i van i unutra, korisno i ugodno za Veneciju, u sokacima kasabe načičkane kućama katnicama to dođe kao još jedan televizijski program, a već je u četiri bio na strani kuće kojoj prodire kroz veliki starinski prozor dnevnog boravka, u kom, eto ti života, netko spava. To prodire ovaj noćašnji, od 27. decembra, zadnja mu je kompletna putanja u godini koja izmiče, onima ispod, ne njemu.
Akademski obrazovana i široko poznata građanka kaže prije desetak dana: noćas ću vam to srediti … tko su joj bili predavači, profesori i mentori ako je nisu naučili da je noćas napravila što je napravila, prošlo, noć protekla, bijaše snimila, pluskvamperfekt, ništa se više noćas ne može napraviti ni dogoditi. Valjda zato što ne namjerava i ne govori: priredit ću vam to sljedeće noći. I ovome punom ističe njegovo noćas, kako ne bi čovjeku.
Što će biti danas nitko ne zna, ali znam za jučer.
Najprije prijateljica javlja da joj treba sto eura na 15-20 dana, znam da će u to doba imati još manje nego jučer, ali mogu, hoću, dogovaramo kavu.
Žuti motorić kojim ovih toplih zimskih dana prolazi poštar našim sokacima, tojest svojim rejonom, ovo pišem za one koji misle da asfaltni preljev neku plohu čini ulicom, a nasilu promijenjeni društveno-politički poredak neki kvadrat od po pet kuća od jednog do drugog ćoška da čini nečim modernijim i boljim od rejona, elem, svira motorić pred kućom, sav radostan što ne nosi račune i uplatnice, nego stiže novogodišnja čestitka, u bijeloj koverti, rukom savršeno tačno napisana adresa, od prijateljice i oca joj, čilog devedesetgodišnjaka koji je ljetos za istu ovu kuću donio dve velike kartonske kutije lučki, treskica, klipica, kako bolje razumijete, za potpalu u predviđena zimska jutra. Zato poštaru dva-tri eurića za kavu, takav je godinama bio običaj u rejonu. Po njegovoj začuđenosti jasno mi je, i dodatno potvrđeno, da ni običaj više nije što je nekad bio. U ulici, evropskoj.
U vrtnji glavnom i dvjema sporednim ulicama tražeći gdje bih mogla parkirati, a iz kojih mi je bliže do bankomata po onu stotku, vidim poznanicu kojoj moram nešto reći, to je ta prednost varošice, izađeš van i sve sretneš, ne treba ti ni fiksni ni mobitel, osim kad dogovor otpada pa ti onaj drugi ipak to pristojno javi jedva čitljivom porukom u kojoj fali pola slova i onda nikad nisi siguran da li je: nije ili je; taman da ću joj kroz prozor reći što sam naumila, kadli će ona: ajd odvezi ovu baku do kontejnera, foto-studija, mora se slikati za ličnu kartu, ne zna gdje je, pravim mjesta za njih dvije, ostavljamo baku sa dvojicom mladića koji ispred kontejnera čekaju svoje slike, zna ona nazad, ravno do policije, ali mi ni jedna ne znamo tko je i čija je i odakle je baka.
Uz euriće dođe još uvijek ukusnih, iako je toplo, zato postoje frižideri, nekoliko šnita božićne pečenice i odlično domaće vino, onaj tko je donio njoj nema pojma ni da postojim ja koja jedem njegovog odojka, vrhunska pravednost, kakvu svaki i svačiji bog nalaže a ničiji sljedbenici, ni uz zakletve svome bogu, ne provode.
Kad već pomislim da se ništa loše ne može dogoditi te srijede, stiže poruka da je u Beogradu, na četirirstotine kilometara daljine, iznenada umrla poznanica, mlađa od mene, zabolila ju glava i kao da nije imala vremena ni pomisliti gdje su joj tablete protiv glavobolje. Trebale smo se vidjeti prije dva i pol mjeseca na važnom događaju u prestonici, ona dan ranije bila kod frizera, dugo se nismo vidjele, događaj bio u četvrtak navečer, njoj suprug odavde rekao da je u petak. Bilo žao njoj, bilo žao meni.
To „žao mi je“ uvijek je jedan na jedan. Nikad grupi nije žao druge grupe, sve je u paru i između dvoje, i kad ostane jedan onda i njemu prestaje biti žao, nitko više ne zna za njih dvoje, nestala situacija. Onome koji ostaje bude nekako lakše, nema s kim podijeliti žaljenje i ono više ne postoji, kao da nikad nije ni bilo, pa eto svojevrsnog olakšanja.
Danas i sutra u tri kuće izvan moga rejona vraćam posuđe, zdjele, tacne i kutije od sladoleda u kojima je ovih dana stizala hladetina – pihtija, grah sa suhim mesom, pita od jabuka i mađarica i torta. Bit će kao sa poštarom na motoriću u rejonu. Suđe se ne vraća prazno, pa će uz posude čokolada, nekoliko krafni, kupovnih, dve-tri kriške pizze, kupovne, po vlastitoj procjeni što bi se kome moglo svidjeti. Svakako to moram odraditi do kraja ove godine.
Predat ću i poznaniku rukopis od 260 stranica, sitno kucanih, bez proreda, pokušajte zamisliti koliki je obim toga teksta, čitala sam ga od ljeta, prosvjetni radnik piše o temama koje su za tri romana, već sam mu to rekla, na cesti, sad samo da vratim rukopis, da ga ne ošteti eventualni prolom oblaka i tuča koji bi razbili prozore, ili dim, o vatri ne smijem ni misliti, uvijek moguć u prostoru koji se grije na drva.
Kad obavim još te sitnice, mirne duše ću čekati kraj 2023. godine. Nikome ništa dužna, ni jedno obećanje neispunjeno, nema osobe kojoj bih za nešto u ovoj godini trebala reći: žao mi je. Kakav divan osjećaj kad ti ništa nije žao, a nisam bila na ispovijedi i nije mi ničiji bog ništa morao opraštati.
I mene su mnogi ljudi, poznati i nepoznati, nagradili, učinili za mene situacije i događaje koji će se spominjati čak i kad mene i njih ne bude među živima. Ima li išta veće od toga?
Pa se u predvečerje danasa pitam:
Da li mi je žao što sam ove misli otipkala u wordu nakon što me puni Mjesec probudio oko četiri sata? Nije.
Hoću li pogriješiti ako ih pošaljem Miljenku Jergoviću? Neću.
A ako ne objavi na Ajfelovom mostu pa nitko nikad i ne pročita? Neka.
Tko može tvrditi da neće biti pročitane uz neki sljedeći puni Mjesec? Nitko.
28. 12. 2023.