Prvi sam ih puta u crkvi vidjela. Bilo je izvjesne nelagode, i put prema pričesti odužio im se pod pogledima. On ide prvi. Ona iza njega. Krči za nju nevidljivim oruđima.
Podsjetili su me na dvije rode, prošloga su ljeta pravile kratku stanku na obližnjoj banderi, jedna drugu od vrućine zaklanjale. Žeđale. I njih dvoje imaju širok raspon krila. Ovo pred mojim očima tek je kratak odmor prije novog zaleta. Odmorit će se, okrijepiti i dalje krenuti.
On u hlačama koje su nekada očito tijesne bile. I to me na nešto podsjeća. Tako su mi roditelji nekada, preko noći naglo mršavili, u ona davna vremena kada im je beznađe meso kidalo.
Kod nje je to posve drukčije, tuga joj se u kilodžule pretvara, i skladno tijelom raspoređuje. Ona je lijepa žena.
Dalje, njegove cipele, one teške, nelijepe ali nepromočive, što je daleko najvažnije. Tople, udobne, iako poteške. Prozvode škriputave zvukove, ne mogu te u njima ne primjetiti. Nekada su kao utezi. Teško bi čovjek u njima poletio. A oni ipak žele letjeti.
Često, i dan danas, kada smo miljama udaljeni od tog vremena, blagoslivljamo one što su nas kroz tri godine obuvali, oblačili, manom hranili. Jeli smo poput vrabaca, pa ipak jeli. Sad na njima osjećam isti vonj korištenih darovanih stvari što ih štite od hladnoće, pogleda i očaja.
Ona je izblajhana, dobro zna što je najvažnije. Izgledati kao Europljanka. To bi moglo poneka vrata otvoriti. Uvijek dobro pripremljena, prilagodljiva. Ona struji jednostavno. Njegov vjetar u leđima.
Pokrenut će ih kada bude najteže.
Poslije mise, upoznavanje i neposrednost južnih krajeva. Uskoro će ti nedjeljni zagrljaji postati prsluci za spašavanje, neko će nam vrijeme glavu nad vodom držati. I sami smo putnici, udaljeni svega pedesetak minuta. Zabrinuta je, snijeg pada, a mi se odmah po takvu vremenu vraćamo. Kada bi ona kuću imala, odmah bi nas sebi pozvala. Njeno ime znači ptica pjevica. Bita.
A on je Akbar. Znači veliki. Za život je odabrao zanimanje sigurno i stabilno, inžinjersko. Sada se htio ne htio vratio prvoj ljubavi, slikanju. U Borićima jedna soba, njegov je atelje i cijela kuća. Spužva, plava, donacija, iza leđa naslonjena, imitacija je udobnosti i komfora. Njegove slike nada su kućevnosti. Po podu, uza zid, onako kako ja oko sebe redam kule od knjiga ne bi li se spasila od stvarnosti. Mala sidra posvuda. Uz pomoć tih slika i njene jakosti jednom će otploviti. One day stoji na svakoj slici. JEDNOGA DANA… moćna su jedra , i tri tačke kao simbol vremena što dolazi, evo samo što nije. Zato on slika brzo, nema smisla oklijevati. Pejzaži, portreti, sve što se zamisli, sve je po narudžbi. Vrlo brzo budu gotovi. Novac tako zarađen vjetar je povoljan. Isprva ih je u Sedri prodavao, lijepoj uspavljujućoj Sedri, sanatoriju nad Unom. Tamo se sve činilo tako mirno, a mirno nije dobro. Njima je valjalo brzo poteći. Kad bi moglo brže i od Une. Zato je brzim potezima slikao, zaposlenicima, njihovoj rodbini, poznanicima. Rođendanski pokloni, koliki samo silni portreti, cijela jedna galerija milostivih osoba. Svi imaju neku zajedničku crtu, nešto lijepo iznutra. Milošta uvijek pronađe svoje načine da se umnoži.
Kad se Sedra zatvorila, premješteni su u Boriće, to je dobar napredak, jer bliže su centru zbivanja, bliže informacijama, bliže čovjeku koji ih jedne prilike intervjuira, i zato ga redovno posjećuju, i nedjeljama najhladnijim svete mise ne propuštaju. Ruke su im led ledene. Pa ipak dolaze.
Akbar je pomalo starinskoga kova, i voli pokazati uredno ispeglanu košulju ispod tanke vjetrovke. Šal oko vrata, više umjetnički dodatak nego zaklon od studeni. Ovdje studen prodire do kostiju, nema te odjeće koja bi te utoplila. On se jednostavno tome prepusti.
Bita decentno našminkana, jer nema tih uvjeta zbog kojih se ona izjutra ne bi probudila i nastavila boriti. Kombinacija snova i ponosa. Medicinska sestra po struci, u Crvenom križu volontira. Možda kuće nemaju, ali ona dobro zna kako im je nutarnju kuću stalno iznova podizati, učvršćivati, graditi, inače će se raspasti. Život i takav privremen ipak se nastavlja. To je ono što vidim kad ih pogledam. Sin prvi srednjoškolac među migrantima u gradu. Opet znaju što je najbolje. Njegov se rast ne može zaustaviti, samo zato što je trenutno na vjetrometini. Nego, ne posustajati. Svaki dan pomalo naprijed grabiti.
Sa svima umreženi, saznaju čim granice malo popuste, a vrijeme je kad snijegovi stežu. I oni kreću. To znači, prodali su dovoljan broj portreta Isusa, imaju za autobusne karte do najbližeg prijelaza, ne samo oni nego i prijatelji i djeca koju sam gledala na misi ponoćki, i sve mislila, oni će ostati. Idu dalje. Svi odlaze odavde. Kao što lokalni već godinama odlaze.
Znaju za kuću na osami, zaboravljenu od ljudi i putova, nju još samo google map prepozanje, takve su još uvijek gostoljubive puževima bez kućice. Na fotografiji, ona uz šporet sa kuhačom u rukama. Ostavština iz one daleke humanitarne, bubanj u koji se ubacuju cjepanice. Kad je prošlo vrijeme od ratovanja, takve se peći preselile u gradske parkove. Postale prve kestenjare. Iz njih se dimilo, rastjerivala oktobarska magla. I ljudi se od kestena malo pomalo na noge dizali. Nisu više morali puzati za tuđom pomoći. Sad to neki drugi moraju. Oni, žilavi, nepokolebljivo izdržljivi, znaju i za lokalne organizacije, brzo im drva donose. Već su jednom vraćeni sa granice, valja se zagrijati, i opet krenuti. Goli podovi, čeljad i deke, prozori zastrti ceradama. Opće mjesto iz naših sjećanja.
Čudan rezervoar je to naše sjećanje, i ako mu to dopustimo, sav ćemo svijet i sve što mu se nadaleko događa ravnati samo po njemu. Naravno da to nije dostatno. Sasvim bi pak bilo dovoljno da je tu radi suosjećanja. Samo što, patnja koju smo proživjeli i preživjeli nije nas nužno učinila boljim ljudima. Naprotiv. Negdje smo bešćutniji.
Odjeća se suši, cipele nepromočive. Snijeg pada. Ujutro, sve ispočetka. Fotografija dobro poznatih brežuljaka. Oni to zovu planinama. I jesu planine po toj studeni. Lijepa pozadina, mogla bi biti iz nekog skijališta. Blistava i svečana bjelina. Snijeg cjelac. Dobro obučena djeca koju sam gledala na ponoćki. Tada su još i pjevali. Ovdje su šalovima zabrađeni, tek žive oči. Prte snijeg. Dječaci u podnožju. Kuća u daljini. A onda svi na uzvisini. Uz ovakvu sliku komotno bi mogla ići najava sa HRT-a broju Hrvata na europskim skijalištima. Kao da se prešutno i pompozno svjedoči o napretku nacije ako ih se dovoljan broj uputi na skijanje.
Oni traže azil, na istom mjestu, kod iste policije. Jučer su im rekli da će ih sve u kombi potrpati i u Zagreb poslati, jedni se obradovali, drugi se predomislili. Drugi ih put ipak odvoze. Sve što mi ona kaže je: jedan policajac dobar, drugi nije. Crkva je u blizini. Samo se molila.
Ranom se zorom javljaju. Dobre vijesti sestro. Slijedi izolacija. Nakon par dana i fotografije kampa. Loše održavana čekaonica, privremenost se nastavlja. Oni pak ne miruju. Zagreb im je predivan. Fotografija njega u posjetu Isusovačkoj službi za izbjeglice. Sa slikom Čudotvorca što im je karte umnožio. Njegova raskopčana vjetrovka. Blijed je, opet mu je hladno.
Javljaju se nakon nekog vremena iz Ljubljane. Ubrzo iz Italije, na granici s Francuskom. U Oulx-u svećenik Luigi Chiampo vodi organizaciju Talita kum i sklonište. Tamo imaju sve, medicinsku pomoć i lijekove. Uskoro prelaze. Opet dobra vijest sestro. Šalju google lokaciju kampa iz Njemačke. Jednostavnim uvećavanjem gledam kako su daleko od zbivanja. Jedan od onih motela uz autoput, koji nisu donosili dobiti, i sada su postali privremena skloništa. Jedan od onih uz koje se jednom, i više nikada ne zaustavite. Čekaju tu neko vrijeme. A onda drugi kamp, slične pozicije, napuštenosti i odsječenosti. Privremenosti. I taj izgleda kao kartonska kutija u koju stane najnužnije. Dom. Oko njega bukobrani. I u Njemačkoj postoji sasvim lijep broj nedođija. Rezerviranih za nepozvane.
Opet čekaju. Na kuću. Imaju intervjue, razgovore. Njena glasovna poruka: ljudi u Bosni su dobri, kao anđeli, ovdje to baš nije tako. Ali nada se da će nas i sve druge prijatelje vidjeti, u njenoj kući u Njemačkoj.
Ne znam što je gore, što nas ovakve nikakve poredi sa anđelima, ili što ih je dočekala još jedna čekaonica. Nitko to ne zove probacija, a ja nemam razloga da budem suptilna. Iako su njihova zanimanja deficitarna, i dalje su na čekanju.
Glupo pitam kako ste. Odgovara: ni dobro ni loše. Pitam se što je između.
Ni dobro ni loše
Prvi sam ih puta u crkvi vidjela. Bilo je izvjesne nelagode, i put prema pričesti odužio im se pod pogledima. On ide prvi. Ona iza njega. Krči za nju nevidljivim oruđima.
Podsjetili su me na dvije rode, prošloga su ljeta pravile kratku stanku na obližnjoj banderi, jedna drugu od vrućine zaklanjale. Žeđale. I njih dvoje imaju širok raspon krila. Ovo pred mojim očima tek je kratak odmor prije novog zaleta. Odmorit će se, okrijepiti i dalje krenuti.
On u hlačama koje su nekada očito tijesne bile. I to me na nešto podsjeća. Tako su mi roditelji nekada, preko noći naglo mršavili, u ona davna vremena kada im je beznađe meso kidalo.
Kod nje je to posve drukčije, tuga joj se u kilodžule pretvara, i skladno tijelom raspoređuje. Ona je lijepa žena.
Dalje, njegove cipele, one teške, nelijepe ali nepromočive, što je daleko najvažnije. Tople, udobne, iako poteške. Prozvode škriputave zvukove, ne mogu te u njima ne primjetiti. Nekada su kao utezi. Teško bi čovjek u njima poletio. A oni ipak žele letjeti.
Često, i dan danas, kada smo miljama udaljeni od tog vremena, blagoslivljamo one što su nas kroz tri godine obuvali, oblačili, manom hranili. Jeli smo poput vrabaca, pa ipak jeli. Sad na njima osjećam isti vonj korištenih darovanih stvari što ih štite od hladnoće, pogleda i očaja.
Ona je izblajhana, dobro zna što je najvažnije. Izgledati kao Europljanka. To bi moglo poneka vrata otvoriti. Uvijek dobro pripremljena, prilagodljiva. Ona struji jednostavno. Njegov vjetar u leđima.
Pokrenut će ih kada bude najteže.
Poslije mise, upoznavanje i neposrednost južnih krajeva. Uskoro će ti nedjeljni zagrljaji postati prsluci za spašavanje, neko će nam vrijeme glavu nad vodom držati. I sami smo putnici, udaljeni svega pedesetak minuta. Zabrinuta je, snijeg pada, a mi se odmah po takvu vremenu vraćamo. Kada bi ona kuću imala, odmah bi nas sebi pozvala. Njeno ime znači ptica pjevica. Bita.
A on je Akbar. Znači veliki. Za život je odabrao zanimanje sigurno i stabilno, inžinjersko. Sada se htio ne htio vratio prvoj ljubavi, slikanju. U Borićima jedna soba, njegov je atelje i cijela kuća. Spužva, plava, donacija, iza leđa naslonjena, imitacija je udobnosti i komfora. Njegove slike nada su kućevnosti. Po podu, uza zid, onako kako ja oko sebe redam kule od knjiga ne bi li se spasila od stvarnosti. Mala sidra posvuda. Uz pomoć tih slika i njene jakosti jednom će otploviti. One day stoji na svakoj slici. JEDNOGA DANA… moćna su jedra , i tri tačke kao simbol vremena što dolazi, evo samo što nije. Zato on slika brzo, nema smisla oklijevati. Pejzaži, portreti, sve što se zamisli, sve je po narudžbi. Vrlo brzo budu gotovi. Novac tako zarađen vjetar je povoljan. Isprva ih je u Sedri prodavao, lijepoj uspavljujućoj Sedri, sanatoriju nad Unom. Tamo se sve činilo tako mirno, a mirno nije dobro. Njima je valjalo brzo poteći. Kad bi moglo brže i od Une. Zato je brzim potezima slikao, zaposlenicima, njihovoj rodbini, poznanicima. Rođendanski pokloni, koliki samo silni portreti, cijela jedna galerija milostivih osoba. Svi imaju neku zajedničku crtu, nešto lijepo iznutra. Milošta uvijek pronađe svoje načine da se umnoži.
Kad se Sedra zatvorila, premješteni su u Boriće, to je dobar napredak, jer bliže su centru zbivanja, bliže informacijama, bliže čovjeku koji ih jedne prilike intervjuira, i zato ga redovno posjećuju, i nedjeljama najhladnijim svete mise ne propuštaju. Ruke su im led ledene. Pa ipak dolaze.
Akbar je pomalo starinskoga kova, i voli pokazati uredno ispeglanu košulju ispod tanke vjetrovke. Šal oko vrata, više umjetnički dodatak nego zaklon od studeni. Ovdje studen prodire do kostiju, nema te odjeće koja bi te utoplila. On se jednostavno tome prepusti.
Bita decentno našminkana, jer nema tih uvjeta zbog kojih se ona izjutra ne bi probudila i nastavila boriti. Kombinacija snova i ponosa. Medicinska sestra po struci, u Crvenom križu volontira. Možda kuće nemaju, ali ona dobro zna kako im je nutarnju kuću stalno iznova podizati, učvršćivati, graditi, inače će se raspasti. Život i takav privremen ipak se nastavlja. To je ono što vidim kad ih pogledam. Sin prvi srednjoškolac među migrantima u gradu. Opet znaju što je najbolje. Njegov se rast ne može zaustaviti, samo zato što je trenutno na vjetrometini. Nego, ne posustajati. Svaki dan pomalo naprijed grabiti.
Sa svima umreženi, saznaju čim granice malo popuste, a vrijeme je kad snijegovi stežu. I oni kreću. To znači, prodali su dovoljan broj portreta Isusa, imaju za autobusne karte do najbližeg prijelaza, ne samo oni nego i prijatelji i djeca koju sam gledala na misi ponoćki, i sve mislila, oni će ostati. Idu dalje. Svi odlaze odavde. Kao što lokalni već godinama odlaze.
Znaju za kuću na osami, zaboravljenu od ljudi i putova, nju još samo google map prepozanje, takve su još uvijek gostoljubive puževima bez kućice. Na fotografiji, ona uz šporet sa kuhačom u rukama. Ostavština iz one daleke humanitarne, bubanj u koji se ubacuju cjepanice. Kad je prošlo vrijeme od ratovanja, takve se peći preselile u gradske parkove. Postale prve kestenjare. Iz njih se dimilo, rastjerivala oktobarska magla. I ljudi se od kestena malo pomalo na noge dizali. Nisu više morali puzati za tuđom pomoći. Sad to neki drugi moraju. Oni, žilavi, nepokolebljivo izdržljivi, znaju i za lokalne organizacije, brzo im drva donose. Već su jednom vraćeni sa granice, valja se zagrijati, i opet krenuti. Goli podovi, čeljad i deke, prozori zastrti ceradama. Opće mjesto iz naših sjećanja.
Čudan rezervoar je to naše sjećanje, i ako mu to dopustimo, sav ćemo svijet i sve što mu se nadaleko događa ravnati samo po njemu. Naravno da to nije dostatno. Sasvim bi pak bilo dovoljno da je tu radi suosjećanja. Samo što, patnja koju smo proživjeli i preživjeli nije nas nužno učinila boljim ljudima. Naprotiv. Negdje smo bešćutniji.
Odjeća se suši, cipele nepromočive. Snijeg pada. Ujutro, sve ispočetka. Fotografija dobro poznatih brežuljaka. Oni to zovu planinama. I jesu planine po toj studeni. Lijepa pozadina, mogla bi biti iz nekog skijališta. Blistava i svečana bjelina. Snijeg cjelac. Dobro obučena djeca koju sam gledala na ponoćki. Tada su još i pjevali. Ovdje su šalovima zabrađeni, tek žive oči. Prte snijeg. Dječaci u podnožju. Kuća u daljini. A onda svi na uzvisini. Uz ovakvu sliku komotno bi mogla ići najava sa HRT-a broju Hrvata na europskim skijalištima. Kao da se prešutno i pompozno svjedoči o napretku nacije ako ih se dovoljan broj uputi na skijanje.
Oni traže azil, na istom mjestu, kod iste policije. Jučer su im rekli da će ih sve u kombi potrpati i u Zagreb poslati, jedni se obradovali, drugi se predomislili. Drugi ih put ipak odvoze. Sve što mi ona kaže je: jedan policajac dobar, drugi nije. Crkva je u blizini. Samo se molila.
Ranom se zorom javljaju. Dobre vijesti sestro. Slijedi izolacija. Nakon par dana i fotografije kampa. Loše održavana čekaonica, privremenost se nastavlja. Oni pak ne miruju. Zagreb im je predivan. Fotografija njega u posjetu Isusovačkoj službi za izbjeglice. Sa slikom Čudotvorca što im je karte umnožio. Njegova raskopčana vjetrovka. Blijed je, opet mu je hladno.
Javljaju se nakon nekog vremena iz Ljubljane. Ubrzo iz Italije, na granici s Francuskom. U Oulx-u svećenik Luigi Chiampo vodi organizaciju Talita kum i sklonište. Tamo imaju sve, medicinsku pomoć i lijekove. Uskoro prelaze. Opet dobra vijest sestro. Šalju google lokaciju kampa iz Njemačke. Jednostavnim uvećavanjem gledam kako su daleko od zbivanja. Jedan od onih motela uz autoput, koji nisu donosili dobiti, i sada su postali privremena skloništa. Jedan od onih uz koje se jednom, i više nikada ne zaustavite. Čekaju tu neko vrijeme. A onda drugi kamp, slične pozicije, napuštenosti i odsječenosti. Privremenosti. I taj izgleda kao kartonska kutija u koju stane najnužnije. Dom. Oko njega bukobrani. I u Njemačkoj postoji sasvim lijep broj nedođija. Rezerviranih za nepozvane.
Opet čekaju. Na kuću. Imaju intervjue, razgovore. Njena glasovna poruka: ljudi u Bosni su dobri, kao anđeli, ovdje to baš nije tako. Ali nada se da će nas i sve druge prijatelje vidjeti, u njenoj kući u Njemačkoj.
Ne znam što je gore, što nas ovakve nikakve poredi sa anđelima, ili što ih je dočekala još jedna čekaonica. Nitko to ne zove probacija, a ja nemam razloga da budem suptilna. Iako su njihova zanimanja deficitarna, i dalje su na čekanju.
Glupo pitam kako ste. Odgovara: ni dobro ni loše. Pitam se što je između.
Limb unedogled.