Linije obrane su stabilne. Branitelji na svojim položajima. Bliži se dan kada će naša vojska krenuti u odlučni proboj. Sloboda samo što nije.
Sinoć je tako rečeno. Preksinoć, zaksinoć, dugo već tako, noćima, pred spavanje stižu umirujuće vijesti.
Ali onda se jutros, Bog zna otkud i kako, proširila vijest da pada grad i da će neprijatelj prije večeri zaposjesti naše ulice, trgove, domove.
Nastane strka. Svud naokolo ljudi, muškarci u dobi za vojsku, odjeveni u svečana diplomatska odijela, kakva nismo vidjeli od početka rata, žene u poslovnim kostimima, s koferčićima koji izgledaju tako kao da u njima mogu biti samo službeni papiri i dragocjenosti važne za opstanak države.
Među nogama motaju im se djeca. Samo što ih ne pregaze.
I svi se, muškarci i žene, drže za desnu stranu grudi, za unutarnji džep u kojem su pasoši, službena ovlaštenja, avionske karte, propusnice, potvrde sa svim pečatima ovoga i onoga svijeta.
Odakle im najednom svi ti papiri?
Kako su ih i kada sakupljali? Gdje su ih držali?
A svud naokolo, s onu stranu nevidljive bodljikave žice, s onu stranu života i smrti, običan svijet: žene kukaju i plaču, muškarci se gnjevno hvataju za grudi, lete naokolo dugmad njihovih košulja, pucaju uz oblačiće prašine rukavi kaputa, pa viču neće me živa, neće me živa uloviti! A neki, koji već ostali su bez spola, mole, preklinju, nude sebe, nude svoju malenu djecu, samo za taj jedan papir spasa.
U toj strci, u neredu općem babilonskom, nevjesta u vjenčanici, sa svježim buketom bijelih ruža. Oko nje krug, dva metra širok, u koji nitko ne ulazi, krug bez panike i straha.
Samo ona, sama i zbunjena, meni je vjenčanje, govori, on je tu negdje kaže, i svi se pred njom razmiču, propuštaju je, ne pitaju za papire…
Nevjesta, šapat se čuje preko opće vike i dreke, nevjesta, nevjesta, nevjesta…
Uto se usred tog neočekivano mirnog dana, čiji mir nitko od silna zora i straha nije stigao ni primijetiti, vrlo blizu začuju prve eksplozije.
Nastupa bježanija, ljudi gaze jedni preko drugih, nestaje nevidljive granice između jednih i drugih, matere gaze po svojoj djeci dok pokušavaju iz svega ovog izvući živu glavu, rasipaju se naokolo spasonosni papiri, muškarci ginu od metaka i šrapnela, s posljednjom mišlju da su isto ovako mogli umirati i u rovovima, i da nikakvog smisla nije bilo u tom predugom strahovanju.
Uskoro, ništa ne ostaje od pripovijesti o skorom padu grada. Živi opet sahranjuju mrtve. Umiruće odnose u bolnice. Lakše ranjeni zazivaju pomoć na opustjelim ulicama. Na sve strane izbezumljeno vrište izgubljena djeca.
Granate ne prestaju padati.
I sve je opet normalno.
Nakon povečerja pronese se poput uspavanke:
Linije obrane su stabilne. Branitelji na svojim položajima. Bliži se dan kada će naša vojska krenuti u odlučni proboj. Sloboda samo što nije.
Nekoliko dana zatim.
Ili nekoliko tjedana.
Mjesec, dva, tri.
Isto se ponovi. Uvijek isto. Samo što su svečana diplomatska odijela malo posivjela, a poslovni kostimi vise na omršavjelim ženama kao na drvenim konfekcijskim vješalicama. Samo što to više nisu isti oni muškarci i žene. I nisu ista djeca, koja pokušavaju izbjeći koplja majčinskih potpetica. I nisu isti papiri, potvrde, pasoši, avionske karte… Nisu isti dokazi o historijskoj važnosti i neporecivim zaslugama donositelja ove isprave.
Ista je samo nevjesta.
Zbunjena, sama, u blistavoj bijeloj vjenčanici, čiji se šlep vuče po prašini, ali nijedna trunka na njemu ne ostaje, s istim onim buketom bijelih ruža, koje su i dalje jednako svježe, s kapima jutarnje rose na laticama.
Nevjesta
Linije obrane su stabilne. Branitelji na svojim položajima. Bliži se dan kada će naša vojska krenuti u odlučni proboj. Sloboda samo što nije.
Sinoć je tako rečeno. Preksinoć, zaksinoć, dugo već tako, noćima, pred spavanje stižu umirujuće vijesti.
Ali onda se jutros, Bog zna otkud i kako, proširila vijest da pada grad i da će neprijatelj prije večeri zaposjesti naše ulice, trgove, domove.
Nastane strka. Svud naokolo ljudi, muškarci u dobi za vojsku, odjeveni u svečana diplomatska odijela, kakva nismo vidjeli od početka rata, žene u poslovnim kostimima, s koferčićima koji izgledaju tako kao da u njima mogu biti samo službeni papiri i dragocjenosti važne za opstanak države.
Među nogama motaju im se djeca. Samo što ih ne pregaze.
I svi se, muškarci i žene, drže za desnu stranu grudi, za unutarnji džep u kojem su pasoši, službena ovlaštenja, avionske karte, propusnice, potvrde sa svim pečatima ovoga i onoga svijeta.
Odakle im najednom svi ti papiri?
Kako su ih i kada sakupljali? Gdje su ih držali?
A svud naokolo, s onu stranu nevidljive bodljikave žice, s onu stranu života i smrti, običan svijet: žene kukaju i plaču, muškarci se gnjevno hvataju za grudi, lete naokolo dugmad njihovih košulja, pucaju uz oblačiće prašine rukavi kaputa, pa viču neće me živa, neće me živa uloviti! A neki, koji već ostali su bez spola, mole, preklinju, nude sebe, nude svoju malenu djecu, samo za taj jedan papir spasa.
U toj strci, u neredu općem babilonskom, nevjesta u vjenčanici, sa svježim buketom bijelih ruža. Oko nje krug, dva metra širok, u koji nitko ne ulazi, krug bez panike i straha.
Samo ona, sama i zbunjena, meni je vjenčanje, govori, on je tu negdje kaže, i svi se pred njom razmiču, propuštaju je, ne pitaju za papire…
Nevjesta, šapat se čuje preko opće vike i dreke, nevjesta, nevjesta, nevjesta…
Uto se usred tog neočekivano mirnog dana, čiji mir nitko od silna zora i straha nije stigao ni primijetiti, vrlo blizu začuju prve eksplozije.
Nastupa bježanija, ljudi gaze jedni preko drugih, nestaje nevidljive granice između jednih i drugih, matere gaze po svojoj djeci dok pokušavaju iz svega ovog izvući živu glavu, rasipaju se naokolo spasonosni papiri, muškarci ginu od metaka i šrapnela, s posljednjom mišlju da su isto ovako mogli umirati i u rovovima, i da nikakvog smisla nije bilo u tom predugom strahovanju.
Uskoro, ništa ne ostaje od pripovijesti o skorom padu grada. Živi opet sahranjuju mrtve. Umiruće odnose u bolnice. Lakše ranjeni zazivaju pomoć na opustjelim ulicama. Na sve strane izbezumljeno vrište izgubljena djeca.
Granate ne prestaju padati.
I sve je opet normalno.
Nakon povečerja pronese se poput uspavanke:
Linije obrane su stabilne. Branitelji na svojim položajima. Bliži se dan kada će naša vojska krenuti u odlučni proboj. Sloboda samo što nije.
Nekoliko dana zatim.
Ili nekoliko tjedana.
Mjesec, dva, tri.
Isto se ponovi. Uvijek isto. Samo što su svečana diplomatska odijela malo posivjela, a poslovni kostimi vise na omršavjelim ženama kao na drvenim konfekcijskim vješalicama. Samo što to više nisu isti oni muškarci i žene. I nisu ista djeca, koja pokušavaju izbjeći koplja majčinskih potpetica. I nisu isti papiri, potvrde, pasoši, avionske karte… Nisu isti dokazi o historijskoj važnosti i neporecivim zaslugama donositelja ove isprave.
Ista je samo nevjesta.
Zbunjena, sama, u blistavoj bijeloj vjenčanici, čiji se šlep vuče po prašini, ali nijedna trunka na njemu ne ostaje, s istim onim buketom bijelih ruža, koje su i dalje jednako svježe, s kapima jutarnje rose na laticama.