Logor Danica prvi je koncentracijski logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uspostavljen 29. travnja 1941, dakle jedva dva tjedna nakon što su ustaše uspostavile efektivnu vlast na prethodno okupiranom teritoriju. U prostore bivše tvornice umjetnih gnojiva uglavnom su zatvarani Židovi i Srbi. Nije to bio logor smrti, ali ni klasičnomi radni logor. Danica bi se najprecizije mogla odrediti kao tranzicijski logor, koji je trebao funkcionirati sve dok se Vjekoslav Luburić (poslijeratnih ideolog “općehrvatske nacionalne pomirbe”, koju je, gotovo bez nadogradnje, preuzeo predsjednik RH Franjo Tuđman i artikulirao je kroz državnu politiku) u Njemačkoj ne upozna s načinom organizacije koncentracijskih logora, a zatim uspostavi logorski sustav NDH. Koncentracijski logor Danica postojao je do početka rujna 1942, nakon čega je zatvoren zbog neadekvatnosti prostora. Židovi iz Danice deportirani su u logor smrti u Jadovnom, gdje nije bilo preživjelih, te u Jasenovac. Srbi su, osim u Jadovno i u Jasenovac, dijelom bili protjerani u Srbiju. (Protjerivano je, uglavnom, svećenstvo Srpske pravoslavne crkve, te bogatiji gazde, nakon što bi bili “oslobođeni” cjelokupnog vlasništva.) O logoru Danica na hrvatskoj Wikipediji postoji natuknica, koja je klasični primjer historijskoga revizionizma i rehabilitacije NDH, te relativizacije i prešućivanja ustaških zločina, prebacivanjem težišta na poslijeratne komunističke zločine.
Na mjestu koncentracijskog logora Danica, od kojeg je preostao samo jedan sablasni zid, te još uvijek aktivni vodotoranj, u sklopu Street Art Festivala, održanog tokom svibnja u Koprivnici, Antonio Grgić postavio je umjetničku instalaciju, pod nazivom “Nestanak”. Vrata podsjećaju na ono što nedostaje, na one koji nedostaju. (m.jergović)
Nestanak
Logor Danica prvi je koncentracijski logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, uspostavljen 29. travnja 1941, dakle jedva dva tjedna nakon što su ustaše uspostavile efektivnu vlast na prethodno okupiranom teritoriju. U prostore bivše tvornice umjetnih gnojiva uglavnom su zatvarani Židovi i Srbi. Nije to bio logor smrti, ali ni klasičnomi radni logor. Danica bi se najprecizije mogla odrediti kao tranzicijski logor, koji je trebao funkcionirati sve dok se Vjekoslav Luburić (poslijeratnih ideolog “općehrvatske nacionalne pomirbe”, koju je, gotovo bez nadogradnje, preuzeo predsjednik RH Franjo Tuđman i artikulirao je kroz državnu politiku) u Njemačkoj ne upozna s načinom organizacije koncentracijskih logora, a zatim uspostavi logorski sustav NDH. Koncentracijski logor Danica postojao je do početka rujna 1942, nakon čega je zatvoren zbog neadekvatnosti prostora. Židovi iz Danice deportirani su u logor smrti u Jadovnom, gdje nije bilo preživjelih, te u Jasenovac. Srbi su, osim u Jadovno i u Jasenovac, dijelom bili protjerani u Srbiju. (Protjerivano je, uglavnom, svećenstvo Srpske pravoslavne crkve, te bogatiji gazde, nakon što bi bili “oslobođeni” cjelokupnog vlasništva.) O logoru Danica na hrvatskoj Wikipediji postoji natuknica, koja je klasični primjer historijskoga revizionizma i rehabilitacije NDH, te relativizacije i prešućivanja ustaških zločina, prebacivanjem težišta na poslijeratne komunističke zločine.
Na mjestu koncentracijskog logora Danica, od kojeg je preostao samo jedan sablasni zid, te još uvijek aktivni vodotoranj, u sklopu Street Art Festivala, održanog tokom svibnja u Koprivnici, Antonio Grgić postavio je umjetničku instalaciju, pod nazivom “Nestanak”. Vrata podsjećaju na ono što nedostaje, na one koji nedostaju. (m.jergović)
*
*
*
*
*
*
*
*