Podvig se zbio krajem mjeseca maja, nježnije bi bilo reći svibnja, kad neprijatelj, tradicionalno, pojačava granatiranja, i sije smrt po opsađenom gradu, kao žito u svježe uzorane njive. Naši diverzanti vratili su se iz neprijateljskog glavnog grada s porodicom. Porodicu sačinjavaju otac, tridesetpetogodišnjak, zaposlen u institutu za fizikalna istraživanja, mati, tri godine starija gimnazijska nastavnica neprijateljskog jezika, i dvoje djece: dvanaestogodišnji dječak i petogodišnja djevojčica.
Nasred glavnoga trga, tamo gdje je stajala brončana pjesnikova statua, koja je prve godine rata pretopljena u topovske cijevi, zidari su zamijesili malter i započeli izgradnju kamenog bunkera, kupolaste građevine bez prozora i vrata, iz koje su, na četiri strane svijeta, izvirivale četiri žive zazidane glave.
Prema istoku gledao je otac.
Prema zapadu bila je zazidana mati.
Sin je gledao na sjever, u planine.
Kći je bila postavljena prema jugu.
Zazidani su tako, vrlo precizno, da nisu mogli uvući glave u bunker. Mogli su biti samo u tom jednom položaju u kojem su i zazidani, goli, položeni svatko na svoju kamenu ploču.
Građanima je rečeno da ih mogu hraniti. Mogu im davati vode. A oni neka postupaju po vlastitim osjećajima i po savjesti. Ali neka imaju na umu, rečeno je, da je ova porodica živjela mirnim građanskim životom u glavnome neprijateljskom gradu, onom iz kojeg stižu sve naredbe o granatiranju našega grada, o ispaljivanju sve većih i većih raketa na nas, o našem iznurivanju glađu i strahom, o zabrani da se u naš opsađeni grad uveze i jedno zrno soli… Ljudi neka imaju na umu da su otac kojem u oči tuče prvo jutarnje sunce, majka koja gleda u zalazak, i to dvoje djece, svako sa svoje strane, slični tolikim očevima, materama i djeci u našem gradu. Samo što su oni živjeli mirno i sigurno. Možda su na televiziji gledali vijesti o napadima na našu zemlju, i slušali laži o tome kako ne ubija neprijatelj naše žene i djecu, nego mi ubijamo njihove žene i djecu. Možda su čuli i povjerovali da ne opsađuje neprijatelj naš glavni grad, nego mi opsađujemo njegov glavni grad. I bez obzira na to što nikada nisu čuli eksploziju granate, nikada se raketa nije zabila u njihov park, u njihov neboder, u njihov parlament, u veliku stambenu zgradu u njihovom gradu, oni su možda povjerovali da je to istina. Možda su nas zamrzili, jer mi opsađujemo njihov glavni grad. A možda i nisu. To danas, kada su njih četvero tu, nije ni važno.
Ovaj muž, rečeno je, bio je odan svojoj ženi i dobar otac svoje djece. Bavio se zemljinom gravitacijom. Bavio se privlačnom moći planeta i promjenama koje se događaju tokom milijuna godina. Svakoga trenutka sve slabija je zemljina gravitacijska snaga. Ili možda nije? Time se on bavio.
Ova žena, kazano je, u mladosti igrala je odbojku. Tada je posjetila i naš glavni grad, igrala protiv naših odbojkašica. Možda je šetala trgom na kojemu je stajala brončana statua pjesnika patuljastog rasta, koji je pisao sage i epove posvećene bratstvu našem i sestrinstvu s neprijateljem. Možda mu je položila cvijetak pred noge, rečeno je, a možda ga je, za sreću, pomilovala po rasporku.
A djeca, djeca su kao sva djeca, osim što su za razliku od tisuća naše djece živa i što su, sve dok ih naši junaci nisu pohvatali, živjela mirnim i običnim dječjim životom. Dječak je išao u muzičku školu, učio je svirati violinu. Obavještajni izvori saznali su da nije bio naročito darovit, ali se trudio. Bilo mu je stalo. Nije htio razočarati ujaka, čuvenoga neprijateljskog violinista, koji putuje po svijetu i širi neprijateljsku istinu o našem ratu. Djevojčica je premalena da bi se bilo što o njoj znalo.
Djevojčica već drugi dan bez prestanka plače.
Mati je doziva i tješi.
Otac recitira poeziju naših pjesnika. Misli da će nas time uvjeriti u svoju ispravnost, ali ne zna da nam je potreban baš takav, nevin, nedužan, ispravan.
Samo nas takav može utješiti i umiriti.
Dječak ne govori ništa. Odbija hranu i vodu.
Tako prolaze drugi i treći dan.
Zabavljeni građevinom na glavnome trgu pomalo i zaboravljamo na granate koje ne prestaju padati.
Važno je preživjeti, sada kad je neprijateljska porodica tu.
Neprijateljska porodica
Podvig se zbio krajem mjeseca maja, nježnije bi bilo reći svibnja, kad neprijatelj, tradicionalno, pojačava granatiranja, i sije smrt po opsađenom gradu, kao žito u svježe uzorane njive. Naši diverzanti vratili su se iz neprijateljskog glavnog grada s porodicom. Porodicu sačinjavaju otac, tridesetpetogodišnjak, zaposlen u institutu za fizikalna istraživanja, mati, tri godine starija gimnazijska nastavnica neprijateljskog jezika, i dvoje djece: dvanaestogodišnji dječak i petogodišnja djevojčica.
Nasred glavnoga trga, tamo gdje je stajala brončana pjesnikova statua, koja je prve godine rata pretopljena u topovske cijevi, zidari su zamijesili malter i započeli izgradnju kamenog bunkera, kupolaste građevine bez prozora i vrata, iz koje su, na četiri strane svijeta, izvirivale četiri žive zazidane glave.
Prema istoku gledao je otac.
Prema zapadu bila je zazidana mati.
Sin je gledao na sjever, u planine.
Kći je bila postavljena prema jugu.
Zazidani su tako, vrlo precizno, da nisu mogli uvući glave u bunker. Mogli su biti samo u tom jednom položaju u kojem su i zazidani, goli, položeni svatko na svoju kamenu ploču.
Građanima je rečeno da ih mogu hraniti. Mogu im davati vode. A oni neka postupaju po vlastitim osjećajima i po savjesti. Ali neka imaju na umu, rečeno je, da je ova porodica živjela mirnim građanskim životom u glavnome neprijateljskom gradu, onom iz kojeg stižu sve naredbe o granatiranju našega grada, o ispaljivanju sve većih i većih raketa na nas, o našem iznurivanju glađu i strahom, o zabrani da se u naš opsađeni grad uveze i jedno zrno soli… Ljudi neka imaju na umu da su otac kojem u oči tuče prvo jutarnje sunce, majka koja gleda u zalazak, i to dvoje djece, svako sa svoje strane, slični tolikim očevima, materama i djeci u našem gradu. Samo što su oni živjeli mirno i sigurno. Možda su na televiziji gledali vijesti o napadima na našu zemlju, i slušali laži o tome kako ne ubija neprijatelj naše žene i djecu, nego mi ubijamo njihove žene i djecu. Možda su čuli i povjerovali da ne opsađuje neprijatelj naš glavni grad, nego mi opsađujemo njegov glavni grad. I bez obzira na to što nikada nisu čuli eksploziju granate, nikada se raketa nije zabila u njihov park, u njihov neboder, u njihov parlament, u veliku stambenu zgradu u njihovom gradu, oni su možda povjerovali da je to istina. Možda su nas zamrzili, jer mi opsađujemo njihov glavni grad. A možda i nisu. To danas, kada su njih četvero tu, nije ni važno.
Ovaj muž, rečeno je, bio je odan svojoj ženi i dobar otac svoje djece. Bavio se zemljinom gravitacijom. Bavio se privlačnom moći planeta i promjenama koje se događaju tokom milijuna godina. Svakoga trenutka sve slabija je zemljina gravitacijska snaga. Ili možda nije? Time se on bavio.
Ova žena, kazano je, u mladosti igrala je odbojku. Tada je posjetila i naš glavni grad, igrala protiv naših odbojkašica. Možda je šetala trgom na kojemu je stajala brončana statua pjesnika patuljastog rasta, koji je pisao sage i epove posvećene bratstvu našem i sestrinstvu s neprijateljem. Možda mu je položila cvijetak pred noge, rečeno je, a možda ga je, za sreću, pomilovala po rasporku.
A djeca, djeca su kao sva djeca, osim što su za razliku od tisuća naše djece živa i što su, sve dok ih naši junaci nisu pohvatali, živjela mirnim i običnim dječjim životom. Dječak je išao u muzičku školu, učio je svirati violinu. Obavještajni izvori saznali su da nije bio naročito darovit, ali se trudio. Bilo mu je stalo. Nije htio razočarati ujaka, čuvenoga neprijateljskog violinista, koji putuje po svijetu i širi neprijateljsku istinu o našem ratu. Djevojčica je premalena da bi se bilo što o njoj znalo.
Djevojčica već drugi dan bez prestanka plače.
Mati je doziva i tješi.
Otac recitira poeziju naših pjesnika. Misli da će nas time uvjeriti u svoju ispravnost, ali ne zna da nam je potreban baš takav, nevin, nedužan, ispravan.
Samo nas takav može utješiti i umiriti.
Dječak ne govori ništa. Odbija hranu i vodu.
Tako prolaze drugi i treći dan.
Zabavljeni građevinom na glavnome trgu pomalo i zaboravljamo na granate koje ne prestaju padati.
Važno je preživjeti, sada kad je neprijateljska porodica tu.