Godina je 2010, ljetni mjesec, Sankt Gallen, Švajcarska.
Stojimo pred vratima lifta na četvrtom katu robne kuće i u vrsti čekamo kada će to prijevozno sredstvo, koje nekako sporo za tako razvijenu sredinu odvozi i dovozi kupce koji iz podzemnih garaža dolaze ili sa tog mjesta odlaze u podrume do svojih automobila. To je direktan lift, kaže naša gostiteljica, koja već godinama živi u toj uređenoj zemlji. Taj lift kupce vozi iz garaža do zadnjeg – četvrtog kata i nazad. Pored toga je drugi lift koji se ustavlja na svakom katu. Već prije smo se dogovorili da ja idem “direktnim” liftom u garažu, a njih dvije će se zaustaviti jedan kat niže i uzeti neki već kupljeni poklon, koji su ostavile da se zapakuje. Lift koji se ustavlja na svakom katu je došao prvi i moje poznanice su već bile na svome odredištu kat niže, prije nego što je došao i naš. Polako su se otvorila vrata, kao nekada na starim vozovima, da bi onda iz njegove unutrašnjosti, bez ikakve žurbe, počeli da izlaze kupci svakojakih lica i starosti. Po mojoj ocjeni bilo ih je bar dvadeset.
U rukama držim paket i propuštam ljude pored sebe u želji da uđem među zadnjima, da ne smetam ostalima. Tek kasnije ću saznati da bih taj paket mogao na odjelu gdje sam ga kupio predati nekoj službi, a po izlasku iz robne kuće preuzeti u garaži. Ali, šta ćeš. Čovjek se uči do smrti, a neki i dalje. U lift ulazim posljednji, okrenut licem prema vratima u očekivanju da se zatvore i da lift svoj teret spusti dvadesetak metara niže.
A onda, još prije nego što su se vrata počela zatvarati, jedno dijete – djevojčica, tri četiri godine, duge plave kose, istrgnu se majci koja je stajala pred liftom i čekala na red za drugu vožnju i utrča u naš lift, za hip prije nego što se vrata zatvoriše. Za trenutak sam još vidio raširene oči majke, koja je kao zaleđena gledala dijete koje je praktično uskočilo u lift. Drugi prisutni u liftu nisu niti opazili šta se u biti dogodilo i nisu obraćali pažnju na to. A lift je počeo da se spušta. Djevojčica je obuhvatila moju desnu nogu, gledala me u oči i smješkajući se izgovarala riječi: “Papi, Papi”. Nekoliko ljudi koji su vidjeli djevojčicu mislili su da sam ja stvarno njen “Papi” i nekako me čudno gledali. Zašto zaboga ne dam djetetu ruku, koju je ono pokušavala da dohvati. Jedna žena je nešto govoreći ne baš ljubaznim tonom iz mojih ruku uzela paket, tako da sam ja mogao da prihvatim djevojčicu.
Sagnuo sam se i podigao dijete koje se je nasmijano privijalo uz mene. Nisam znao šta da kažem, iako se njemačkim jezikom nekako snalazim, ali njihov dijalekt i moj tehnički njemački teško su našli smisao onoga što čovjek misli, što izgovori i kako to onaj drugi razumije. Zato sam samo nešto mrmljao ne izdajući se, da u biti nemam pojma u ovoj situaciji šta oni govore i šta se tom malom simpatičnom stvorenju, koje naslonjenom glavom na moje rame ponavlja riječi Papi, mota po glavi. Držao sam djevojčicu čekajući da se vrata što prije otvore i prvi izašao iz lifta. Spustio sam nepoznato dijete i preuzeo paket od prijazne gospođe, koja me je čudno gledala i još uvijek mislila kako mogu biti tako hladan prema svom djetetu
A onda sam se vratio u stvarnost. I normalno da se prvo javlja mnoštvo pitanja:
Šta da radim? Da li da čekam s djetetom njenu majku da dođe sa istim liftom ili po stepenicama? Da li da odnesem nekako paket do auta, pedesetak metara od lifta, pa se onda vratim? Da li da tu sačekam ženu i našu gostiteljicu, pa da ona uredi tu situaciju? Šta da kažem majci djeteta kada se sretnemo, da me ona ne gleda kao nekog otmičara? Šta ako je već nazvala policiju? Imam li dokumente sa sobom?
I onda kao da se ostvaruje jedna od mojih misli. Na slobodno parkirno mjesto blizu lifta dolazi policijski auto. Upaljena rotirajuća svjetla, unutra trojica policajaca, dvojica izlijeću iz auta i trče prema stepenicama odlazeći negdje nagore. Treći sjedi u autu i gleda mene i djevojčicu. Čak se i nasmije. U glavi mi tek sada počinju nova pitanja. Vidim sebe sa lisicama na rukama, sjedim u policijskoj stanici, čekam prevodioca, čekam našu gostiteljicu i jedino u njoj vidim spas, a onda me smiri pogled na djevojčicu, koja sjedi na mom paketu. Proklinjem u sebi paket, zapravo aparat za pečenje kruha, koji smo kupili jer takvoga u Sloveniji nema, kako mi je govorila žena prije nego smo krenuli na put.
Svako malo smješkam se djevojčici, da bi što manje bio sumnjiv policajcu koji je u zatvorenom autu sa nekim razgovarao po telefonu. A onda se upališe svijetla lifta i otvoriše vrata. Prva iz njega izađe, ili bolje rečeno iskoči, uplakana majka djevojčice i pojuri k nama. Zagrli djevojčicu, koja je okrenuvši glavu prema meni s ispruženom rukom ponavljala riječ Papi, Papi. “Nein Papi”, govori njena majka brišući oči maramicom i držeći djevojčicu. Izmijenismo nekoliko riječi, ona se zahvaljuje po stoti put, a ja tek sada nekako oslobođen straha i pritiska pokušavam joj objasniti tko sam i otkud sam. Odlazeći, djevojčica širi ruke prema meni plačući i vičući: “Papi, Papi…”
II
Godina je 2020. Druga polovina šestog mjeseca. U cijelom svijetu je zbog Covida-19 nenormalno stanje, turističke destinacije prazne, svugdje propisane zaštitne mjere, koje ponekad čak ni oni koji ih pripisuju u potpunosti ne razumiju.
Turističko naselje u okolini Splita koje smo slučajno otkrili prije mnogo godina tražeći neki miran i skroman smještaj negdje u prirodi, ove godine izgleda tužno. Male kućice u sjeni borova i smreka, koje smo više puta morali rezervirati i platiti već početkom godine, sada su bile puste. Tek u ponekoj se moglo vidjeti otvorene rolete ili vrata, a u većini samo složene stolice pred vratima što je bio znak da u kućici nikog nema.
I restoran u objektu, gdje je i recepcija, dvorana sa televizijom i terasa, ove godine izgleda prazno i pusto. Malo gostiju, a na svakom koraku upozorenja o sigurnosnim mjerama i flašice s dezinfekcijskim sredstvima.
Smještaj u tom naselju bazira se na sistemu “All Inclusive”, što znači da je za goste naselja, koji se od drugih razlikuju po plastičnim trakama – narukvicama različitih boja, imaju u restoranu hranu i piće besplatno. Plakati s upozorenjima o držanju rastojanja najmanje dva metra ne služe ničemu. Nitko u restoranu to ne poštuje. Sam sam to na početku ljetovanja nekoliko puta htio primijeniti, ali je u prazan prostor između mene i gosta preda mnom ubrzo “uskočio” jedan ili dva druga misleći da ja ne čekam u redu. Osim posluge u kuhinji i spremačica u kućicama koje su se bar malo držale predlaganim mjera zaštite, svi ostali su se ponašali kao svih dosadašnjih godina.
Čekajući jedan dan pred vratima kuhinje da mi netko napuni posudu s kavom na pultu pored vrata, proučavao sam ponašanje gostiju u restoranu. Svi su bez maski, bez rukavica, svi koriste velike žlice za juhu, pomfrit, meso. Niko ne poštuje rastojanje od dva metra.
Napokon se otvoriše vrata kuhinje i na njih izađe kuharica sa kapom na glavi i zaštitnom maskom, noseći u rukama dvije posude. Jednu s kavom, a drugu sa mlijekom. Kroz još otvorena vrata iz kuhinje istrča jedna djevojčica i zaustavi se pored mene koji sam čekao, da se gost preda mnom udalji, da bih napunio svoju šalicu kave. “Jel’ vaša … ne smijete je pustiti da skače po restoranu?”, izgovori kuharica prije nego se vrati u kuhinju i zatvori vrata. Dijete se stisnu uz moju nogu i poče me gledati podignutom glavom i nešto govoreći. Nisam je razumio. Djevojčica stara oko tri godine držala me tako da se nisam mogao ni pomaknuti sa mjesta. Probao sam je nježno odmaknuti, ali, opet, bojeći se da je ne diram, da me u ovo čudno vrijeme netko čak i ne osudi zbog ponašanja. Gledam po restoranu, da li će roditelj tog djeteta vidjeti šta se na ovoj strani događa i doći po dijete. Ali nitko ne gleda i ne dolazi.
Spasi me jedan poslužitelj a kojim se već dugo poznajemo, jer je on tu zaposlen već godinama. Upravo je izašao iz kuhinje noseći u korpu sa kruhom, i onako usput upita: “Jel’ vam to unuk?” Nisam ni uspio da mu odgovorim, kad me neka žena upozori da dijete ne smijem dovoditi do tog dijela gdje su vrući napitci, jer ono može da prevrne neku posudicu i da se opeče. Ma nije dijete moje, kažem joj, ali ona gestom pokazuje da mi ne vjeruje. Većina od pedesetak gostiju restorana počinje se okretati prema nama komentirajući moj odnos s djetetom. Spustio sam šalicu pored posude s mlijekom i u naručje uzeo djevojčicu, koja je odmah počela da se igra mojim naočalama. Krenuo sam s s njom između stolova pitajući goste da li je to dijete njihovo i da li znaju čije je? Tek tada sam s sjetio sličnog događaja iz Švajcarske, prije deset godina.
Nitko od gostiju nije znao čije je dijete.
S djevojčicom u naručju stajao sam nasred restorana kao na nekoj pozornici, ona nasmijana i sretna, a ja baš suprotno. Jedan mi poslužitelj predloži da idem van, na terasu, gdje gosti poslije objeda malo posjede i zapale cigaretu. Dobra ideja, pomislih odlazeći kroz vrata na drugom kraju, noseći nepoznato dijete i praćen mnoštvom radoznalih očiju.
Na terasi je bilo desetak stolova za kojima su sjedili uglavnom pušači, koji su pogledima prema moru, i s dubokim zahvatima punili pluća takom aromatiziranim zrakom. Od stola do stola sam nosio djevojčicu kao da je želim prodati, očekujući da će je netko prepoznati. I konačno iza jednog stola ustade žena, mlada, s naočalama u kosi, i nasmijana izgovori: “LilI!” i, ne pogledavši me, uzme dijete i vrati se za svoj stol. Tek onda baci pogled prema meni i lijepim osmjehom reče: “Thank You.”
Nepoznate djevojčice
I
Godina je 2010, ljetni mjesec, Sankt Gallen, Švajcarska.
Stojimo pred vratima lifta na četvrtom katu robne kuće i u vrsti čekamo kada će to prijevozno sredstvo, koje nekako sporo za tako razvijenu sredinu odvozi i dovozi kupce koji iz podzemnih garaža dolaze ili sa tog mjesta odlaze u podrume do svojih automobila. To je direktan lift, kaže naša gostiteljica, koja već godinama živi u toj uređenoj zemlji. Taj lift kupce vozi iz garaža do zadnjeg – četvrtog kata i nazad. Pored toga je drugi lift koji se ustavlja na svakom katu. Već prije smo se dogovorili da ja idem “direktnim” liftom u garažu, a njih dvije će se zaustaviti jedan kat niže i uzeti neki već kupljeni poklon, koji su ostavile da se zapakuje. Lift koji se ustavlja na svakom katu je došao prvi i moje poznanice su već bile na svome odredištu kat niže, prije nego što je došao i naš. Polako su se otvorila vrata, kao nekada na starim vozovima, da bi onda iz njegove unutrašnjosti, bez ikakve žurbe, počeli da izlaze kupci svakojakih lica i starosti. Po mojoj ocjeni bilo ih je bar dvadeset.
U rukama držim paket i propuštam ljude pored sebe u želji da uđem među zadnjima, da ne smetam ostalima. Tek kasnije ću saznati da bih taj paket mogao na odjelu gdje sam ga kupio predati nekoj službi, a po izlasku iz robne kuće preuzeti u garaži. Ali, šta ćeš. Čovjek se uči do smrti, a neki i dalje. U lift ulazim posljednji, okrenut licem prema vratima u očekivanju da se zatvore i da lift svoj teret spusti dvadesetak metara niže.
A onda, još prije nego što su se vrata počela zatvarati, jedno dijete – djevojčica, tri četiri godine, duge plave kose, istrgnu se majci koja je stajala pred liftom i čekala na red za drugu vožnju i utrča u naš lift, za hip prije nego što se vrata zatvoriše. Za trenutak sam još vidio raširene oči majke, koja je kao zaleđena gledala dijete koje je praktično uskočilo u lift. Drugi prisutni u liftu nisu niti opazili šta se u biti dogodilo i nisu obraćali pažnju na to. A lift je počeo da se spušta. Djevojčica je obuhvatila moju desnu nogu, gledala me u oči i smješkajući se izgovarala riječi: “Papi, Papi”. Nekoliko ljudi koji su vidjeli djevojčicu mislili su da sam ja stvarno njen “Papi” i nekako me čudno gledali. Zašto zaboga ne dam djetetu ruku, koju je ono pokušavala da dohvati. Jedna žena je nešto govoreći ne baš ljubaznim tonom iz mojih ruku uzela paket, tako da sam ja mogao da prihvatim djevojčicu.
Sagnuo sam se i podigao dijete koje se je nasmijano privijalo uz mene. Nisam znao šta da kažem, iako se njemačkim jezikom nekako snalazim, ali njihov dijalekt i moj tehnički njemački teško su našli smisao onoga što čovjek misli, što izgovori i kako to onaj drugi razumije. Zato sam samo nešto mrmljao ne izdajući se, da u biti nemam pojma u ovoj situaciji šta oni govore i šta se tom malom simpatičnom stvorenju, koje naslonjenom glavom na moje rame ponavlja riječi Papi, mota po glavi. Držao sam djevojčicu čekajući da se vrata što prije otvore i prvi izašao iz lifta. Spustio sam nepoznato dijete i preuzeo paket od prijazne gospođe, koja me je čudno gledala i još uvijek mislila kako mogu biti tako hladan prema svom djetetu
A onda sam se vratio u stvarnost. I normalno da se prvo javlja mnoštvo pitanja:
Šta da radim? Da li da čekam s djetetom njenu majku da dođe sa istim liftom ili po stepenicama? Da li da odnesem nekako paket do auta, pedesetak metara od lifta, pa se onda vratim? Da li da tu sačekam ženu i našu gostiteljicu, pa da ona uredi tu situaciju? Šta da kažem majci djeteta kada se sretnemo, da me ona ne gleda kao nekog otmičara? Šta ako je već nazvala policiju? Imam li dokumente sa sobom?
I onda kao da se ostvaruje jedna od mojih misli. Na slobodno parkirno mjesto blizu lifta dolazi policijski auto. Upaljena rotirajuća svjetla, unutra trojica policajaca, dvojica izlijeću iz auta i trče prema stepenicama odlazeći negdje nagore. Treći sjedi u autu i gleda mene i djevojčicu. Čak se i nasmije. U glavi mi tek sada počinju nova pitanja. Vidim sebe sa lisicama na rukama, sjedim u policijskoj stanici, čekam prevodioca, čekam našu gostiteljicu i jedino u njoj vidim spas, a onda me smiri pogled na djevojčicu, koja sjedi na mom paketu. Proklinjem u sebi paket, zapravo aparat za pečenje kruha, koji smo kupili jer takvoga u Sloveniji nema, kako mi je govorila žena prije nego smo krenuli na put.
Svako malo smješkam se djevojčici, da bi što manje bio sumnjiv policajcu koji je u zatvorenom autu sa nekim razgovarao po telefonu. A onda se upališe svijetla lifta i otvoriše vrata. Prva iz njega izađe, ili bolje rečeno iskoči, uplakana majka djevojčice i pojuri k nama. Zagrli djevojčicu, koja je okrenuvši glavu prema meni s ispruženom rukom ponavljala riječ Papi, Papi. “Nein Papi”, govori njena majka brišući oči maramicom i držeći djevojčicu. Izmijenismo nekoliko riječi, ona se zahvaljuje po stoti put, a ja tek sada nekako oslobođen straha i pritiska pokušavam joj objasniti tko sam i otkud sam. Odlazeći, djevojčica širi ruke prema meni plačući i vičući: “Papi, Papi…”
II
Godina je 2020. Druga polovina šestog mjeseca. U cijelom svijetu je zbog Covida-19 nenormalno stanje, turističke destinacije prazne, svugdje propisane zaštitne mjere, koje ponekad čak ni oni koji ih pripisuju u potpunosti ne razumiju.
Turističko naselje u okolini Splita koje smo slučajno otkrili prije mnogo godina tražeći neki miran i skroman smještaj negdje u prirodi, ove godine izgleda tužno. Male kućice u sjeni borova i smreka, koje smo više puta morali rezervirati i platiti već početkom godine, sada su bile puste. Tek u ponekoj se moglo vidjeti otvorene rolete ili vrata, a u većini samo složene stolice pred vratima što je bio znak da u kućici nikog nema.
I restoran u objektu, gdje je i recepcija, dvorana sa televizijom i terasa, ove godine izgleda prazno i pusto. Malo gostiju, a na svakom koraku upozorenja o sigurnosnim mjerama i flašice s dezinfekcijskim sredstvima.
Smještaj u tom naselju bazira se na sistemu “All Inclusive”, što znači da je za goste naselja, koji se od drugih razlikuju po plastičnim trakama – narukvicama različitih boja, imaju u restoranu hranu i piće besplatno. Plakati s upozorenjima o držanju rastojanja najmanje dva metra ne služe ničemu. Nitko u restoranu to ne poštuje. Sam sam to na početku ljetovanja nekoliko puta htio primijeniti, ali je u prazan prostor između mene i gosta preda mnom ubrzo “uskočio” jedan ili dva druga misleći da ja ne čekam u redu. Osim posluge u kuhinji i spremačica u kućicama koje su se bar malo držale predlaganim mjera zaštite, svi ostali su se ponašali kao svih dosadašnjih godina.
Čekajući jedan dan pred vratima kuhinje da mi netko napuni posudu s kavom na pultu pored vrata, proučavao sam ponašanje gostiju u restoranu. Svi su bez maski, bez rukavica, svi koriste velike žlice za juhu, pomfrit, meso. Niko ne poštuje rastojanje od dva metra.
Napokon se otvoriše vrata kuhinje i na njih izađe kuharica sa kapom na glavi i zaštitnom maskom, noseći u rukama dvije posude. Jednu s kavom, a drugu sa mlijekom. Kroz još otvorena vrata iz kuhinje istrča jedna djevojčica i zaustavi se pored mene koji sam čekao, da se gost preda mnom udalji, da bih napunio svoju šalicu kave. “Jel’ vaša … ne smijete je pustiti da skače po restoranu?”, izgovori kuharica prije nego se vrati u kuhinju i zatvori vrata. Dijete se stisnu uz moju nogu i poče me gledati podignutom glavom i nešto govoreći. Nisam je razumio. Djevojčica stara oko tri godine držala me tako da se nisam mogao ni pomaknuti sa mjesta. Probao sam je nježno odmaknuti, ali, opet, bojeći se da je ne diram, da me u ovo čudno vrijeme netko čak i ne osudi zbog ponašanja. Gledam po restoranu, da li će roditelj tog djeteta vidjeti šta se na ovoj strani događa i doći po dijete. Ali nitko ne gleda i ne dolazi.
Spasi me jedan poslužitelj a kojim se već dugo poznajemo, jer je on tu zaposlen već godinama. Upravo je izašao iz kuhinje noseći u korpu sa kruhom, i onako usput upita: “Jel’ vam to unuk?” Nisam ni uspio da mu odgovorim, kad me neka žena upozori da dijete ne smijem dovoditi do tog dijela gdje su vrući napitci, jer ono može da prevrne neku posudicu i da se opeče. Ma nije dijete moje, kažem joj, ali ona gestom pokazuje da mi ne vjeruje. Većina od pedesetak gostiju restorana počinje se okretati prema nama komentirajući moj odnos s djetetom. Spustio sam šalicu pored posude s mlijekom i u naručje uzeo djevojčicu, koja je odmah počela da se igra mojim naočalama. Krenuo sam s s njom između stolova pitajući goste da li je to dijete njihovo i da li znaju čije je? Tek tada sam s sjetio sličnog događaja iz Švajcarske, prije deset godina.
Nitko od gostiju nije znao čije je dijete.
S djevojčicom u naručju stajao sam nasred restorana kao na nekoj pozornici, ona nasmijana i sretna, a ja baš suprotno. Jedan mi poslužitelj predloži da idem van, na terasu, gdje gosti poslije objeda malo posjede i zapale cigaretu. Dobra ideja, pomislih odlazeći kroz vrata na drugom kraju, noseći nepoznato dijete i praćen mnoštvom radoznalih očiju.
Na terasi je bilo desetak stolova za kojima su sjedili uglavnom pušači, koji su pogledima prema moru, i s dubokim zahvatima punili pluća takom aromatiziranim zrakom. Od stola do stola sam nosio djevojčicu kao da je želim prodati, očekujući da će je netko prepoznati. I konačno iza jednog stola ustade žena, mlada, s naočalama u kosi, i nasmijana izgovori: “LilI!” i, ne pogledavši me, uzme dijete i vrati se za svoj stol. Tek onda baci pogled prema meni i lijepim osmjehom reče: “Thank You.”