Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura
***
Današnji gost: John Burnside
Listajući novine naletim na sljedeću objavu:
“Danas 4. listopada obilježava se Svjetski dan zaštite životinja. Prvi put počeo se obilježavati 1931. godine tijekom konvencije ekologa u Firenci, a njegov je cilj bio upozoriti na položaj ugroženih životinja. Od tada do danas obilježava se u svim zemljama. Udruge za zaštitu životinja globalno slave taj dan kako bi povećale svijest o problemima životinja te potaknule ljude na razmišljanje o tome kako se odnose prema životinjama.”
Najbolje ćemo, mislim, to obilježiti festivalskom događajem u sklopu programa “O ljudima i životinjama”.
A pozvat ću autora koji se nije pretjerano istaknuo izjavama, pjesmama ili knjigama o životinjama, ali je svejedno razlog što sam se odlučila za ovaj festival: škotski prozaist i pjesnik John Burnside (rođen 1955).
On je, naime, napisao više romana, među njima izvanrednu autobiografsku knjigu “A Lie about my Father”, u kojoj piše o svom odrastanju uz oca pijanca. U njegovim knjigama vidimo svijet malog škotskog grada koji u svojoj tjeskobi i beznadnosti sliči i drugim malim europskim gradovima, s nekad divnim obalama na kojima danas trunu stare tvornice koje su prestale raditi. Burnside piše o djeci kako odrastaju u tim ruševinama, u svojim mračnim djetinjstvima, u oštećene odrasle osobe. Čudni su to likovi, ali mi ih nekako znamo i prepoznajemo. To su ljudi koji hodaju svijetom uglavnom gledajući, ništa ne rade, nego gledaju i progledavaju. Možda zato što žive tamo, gdje ničeg živog nema, gdje među srušenim zidovima, među bačvama sumnjivog sadržaja, među daskama i starim željezom, među tračnicama koje vode u zabetonirane tunele, tamo gdje je samo još samoća i napuštenost, da samo tamo vide ono prvo i elementarno.
Nešto nama nepoznato i jezivo. Ali nešto što je svejedno tu, u nama, temeljito zaboravljeno, vrebajuće, svejedno tu, nešto izvorno i prvotno, nešto životinjsko. Nešto što se pokaže jedino u prostorima izvan vremena i svijeta, u neodlučnom svjetlu sumraka ili u snu. John Burnside je u potrazi za tim prostorima koji nas plaše i koje inače refleksno izbjegavamo.
U njegovoj prvoj knjizi “A devil’s footprints” glavni lik prati sudbinu stare prijateljice koja “kao mjesečarka” ubija svoju djecu i sebe. (Poslije ćemo doznati da je on itekako upleten u njezin strašni čin.) Stanje mjesečarenja takvo je stanje u kojemu razum i kontrola ne funkcioniraju, u kojemu čovjek djeluje instinktivno i intuitivno ili slijedi neku stvarnost koja za druge ne postoji.
U knjizi “Summer of Drowning” upoznajemo Liv, djevojčicu s norveškog otoka koja cijeli život živi skoro pa sama na rubu svijeta na polarnom krugu u toj prirodi u kojoj se ljeto širi u jedan beskrajan dan.
“Volim ono netaknuto”, kaže Liv. “Na svijetu postoji previše dodira. Previše onog što je zapleteno. (…) Trebamo onaj slobodni prostor, jer samo u tom prostoru leži red.” I istina.
Za Johna Burnsidea leže u tom prostoru poezija i umjetnost. Samo tamo, u bijelom svjetlu norveškog ljeta, u nejasnom mraku škotske tvornice ili u magli kišnog dana vidi ono istinito.
A njegovim likovima i nama čitateljima čini se kao da su to životinje. Ne znamo točno koje, jesu li dobre ili nisu, ali one jesu tamo, šuškaju u grmlju ili gledaju usred noći svjetlećim očima. Ili shvaćamo da smo sami životinje i da sve to imamo u sebi. A ako to imamo u sebi, ako smo sami neke pojave u mraku ili na sunčanoj livadi, onda je naš odnos sa životinjama najbitnije što moramo istraživati. Dobro što je danas svjetski dan razmišljanja o tome. Jer je razmišljanje o svemu što jesmo.
U Burnsideovim knjigama razmišljanje o ljudima i životinjama postaje velika književnost, čak i poetika.
Našla sam jednu njegovu pjesmu u kojoj se to može izravno čitati. Prenosim je u svom prijevodu, ali i u originalu.
Sretan vam dan zaštite životinja!
***
John Burnside: Životinje
_______________Za Allison Funk
Postoje noći u kojima ne možemo
imenovati životinje kako lete kroz farove,
vozeći u mjesečevu svjetlu, kada cesta
leži jeziva i tiha
i osjetimo vodu puno prije
obalne ceste, ili kad svjetiljke na obali uvale,
prelaze naš put, bez imena
blistajući kao u žaru Edena.
Uglavnom zečevi i lisice, a kad tad opazimo
jedno nebesko plavo, kinesko bijelo,
misteriozne oči zablistaju
i ostatak puta vozimo se u čuđenju.
Tako je bilo kad je umrla naša jedina susjeda
u Echo roadu,
ostavivši mjesecima praznu kuću,
mračnu mrlju na kraju ulice
Drukčija od svega ostaloga:
Vrućina leži u stubištu kao na jajima
zatrpavajući prazne sobe izmetom
i mišjem snovima.
U kući, mislili smo s vremenom, bilo je nešto
živo, kroz jesensku kišu
viđasmo nešto što se šuljalo od sobe do sobe,
osjetismo kako nas gleda: poznata pojava,
više životinja nego duh.
Ako sanjaš životinju, kažu,
misliš na “vlastito ja”, taj snop sjećanja i strahova,
taj, koji želi, koji se sjeća, razumije, niječe,
I sada se budimo iz snova, hodajući
iz sobe u sobu, njezin miris na rukama,
glatkost mošusa i krzna
Na snovima oznojenoj koži;
što ja u svemu tome naslućujem, ne spoznajem,
nije trajanje, što shvaćamo kao
samog sebe, nego život pokraj života
koji imamo: jedno široko bivanje,
koje se otkriva u vještini i misteriji
i koje prati našu ljubav.
*** Animals
by John Burnside
__________________For Allison Funk
There are nights when we cannot name
the animals that flit across our headlights,
even on moonlight journeys, when the road
is eerie and still.
and we smell the water long before
the coast road, or those lamps across the bay,
they cross our path, unameable and bright,
as any in the sudden of Eden.
Mostly it’s rabbit, or fox, though we’ve sometimes caught
a glimpse of powder blue, or Chinese white,
or chanced upon a mystery of eyes
and passed the last few miles in wonderment.
It’s like the time our only neighbour died
on Echo Road,
leaving her house unoccupied for months,
a darkness at the far end of the track
that set itself apart,
the empty stairwell brooding in the heat,
the blank rooms filled with scats
and dreams of mice.
In the time, we came to think that house contained
a presence: we could see it from the yard
shifting from room to room in the autumn rain
and we thought it was watching us: a kindred shape
more animal than ghost.
They say, if you dream an animal, it means
‘the self’ – that mess of memory and fear
that wants, remembers, understands, denies,
and even now, we sometimes wake from dreams
of moving from room to room, with its sent on our hands
and a slickness of musk and fur
on our sleep-washed skins,
though what I sense in this, and cannot tell
is not the continuity we understand
as self, but life, beyond the life we live
on purpose: one broad presence that proceeds
by craft and guesswork,
shadowing our love.
(In: Burnside, John: The Light Trap, Jonathan Cape, London 2005)
Nepoznata pojava u nama
Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura
***
Današnji gost: John Burnside
Listajući novine naletim na sljedeću objavu:
“Danas 4. listopada obilježava se Svjetski dan zaštite životinja. Prvi put počeo se obilježavati 1931. godine tijekom konvencije ekologa u Firenci, a njegov je cilj bio upozoriti na položaj ugroženih životinja. Od tada do danas obilježava se u svim zemljama. Udruge za zaštitu životinja globalno slave taj dan kako bi povećale svijest o problemima životinja te potaknule ljude na razmišljanje o tome kako se odnose prema životinjama.”
Najbolje ćemo, mislim, to obilježiti festivalskom događajem u sklopu programa “O ljudima i životinjama”.
A pozvat ću autora koji se nije pretjerano istaknuo izjavama, pjesmama ili knjigama o životinjama, ali je svejedno razlog što sam se odlučila za ovaj festival: škotski prozaist i pjesnik John Burnside (rođen 1955).
On je, naime, napisao više romana, među njima izvanrednu autobiografsku knjigu “A Lie about my Father”, u kojoj piše o svom odrastanju uz oca pijanca. U njegovim knjigama vidimo svijet malog škotskog grada koji u svojoj tjeskobi i beznadnosti sliči i drugim malim europskim gradovima, s nekad divnim obalama na kojima danas trunu stare tvornice koje su prestale raditi. Burnside piše o djeci kako odrastaju u tim ruševinama, u svojim mračnim djetinjstvima, u oštećene odrasle osobe. Čudni su to likovi, ali mi ih nekako znamo i prepoznajemo. To su ljudi koji hodaju svijetom uglavnom gledajući, ništa ne rade, nego gledaju i progledavaju. Možda zato što žive tamo, gdje ničeg živog nema, gdje među srušenim zidovima, među bačvama sumnjivog sadržaja, među daskama i starim željezom, među tračnicama koje vode u zabetonirane tunele, tamo gdje je samo još samoća i napuštenost, da samo tamo vide ono prvo i elementarno.
Nešto nama nepoznato i jezivo. Ali nešto što je svejedno tu, u nama, temeljito zaboravljeno, vrebajuće, svejedno tu, nešto izvorno i prvotno, nešto životinjsko. Nešto što se pokaže jedino u prostorima izvan vremena i svijeta, u neodlučnom svjetlu sumraka ili u snu. John Burnside je u potrazi za tim prostorima koji nas plaše i koje inače refleksno izbjegavamo.
U njegovoj prvoj knjizi “A devil’s footprints” glavni lik prati sudbinu stare prijateljice koja “kao mjesečarka” ubija svoju djecu i sebe. (Poslije ćemo doznati da je on itekako upleten u njezin strašni čin.) Stanje mjesečarenja takvo je stanje u kojemu razum i kontrola ne funkcioniraju, u kojemu čovjek djeluje instinktivno i intuitivno ili slijedi neku stvarnost koja za druge ne postoji.
U knjizi “Summer of Drowning” upoznajemo Liv, djevojčicu s norveškog otoka koja cijeli život živi skoro pa sama na rubu svijeta na polarnom krugu u toj prirodi u kojoj se ljeto širi u jedan beskrajan dan.
“Volim ono netaknuto”, kaže Liv. “Na svijetu postoji previše dodira. Previše onog što je zapleteno. (…) Trebamo onaj slobodni prostor, jer samo u tom prostoru leži red.” I istina.
Za Johna Burnsidea leže u tom prostoru poezija i umjetnost. Samo tamo, u bijelom svjetlu norveškog ljeta, u nejasnom mraku škotske tvornice ili u magli kišnog dana vidi ono istinito.
A njegovim likovima i nama čitateljima čini se kao da su to životinje. Ne znamo točno koje, jesu li dobre ili nisu, ali one jesu tamo, šuškaju u grmlju ili gledaju usred noći svjetlećim očima. Ili shvaćamo da smo sami životinje i da sve to imamo u sebi. A ako to imamo u sebi, ako smo sami neke pojave u mraku ili na sunčanoj livadi, onda je naš odnos sa životinjama najbitnije što moramo istraživati. Dobro što je danas svjetski dan razmišljanja o tome. Jer je razmišljanje o svemu što jesmo.
U Burnsideovim knjigama razmišljanje o ljudima i životinjama postaje velika književnost, čak i poetika.
Našla sam jednu njegovu pjesmu u kojoj se to može izravno čitati. Prenosim je u svom prijevodu, ali i u originalu.
Sretan vam dan zaštite životinja!
***
John Burnside: Životinje
_______________Za Allison Funk
Postoje noći u kojima ne možemo
imenovati životinje kako lete kroz farove,
vozeći u mjesečevu svjetlu, kada cesta
leži jeziva i tiha
i osjetimo vodu puno prije
obalne ceste, ili kad svjetiljke na obali uvale,
prelaze naš put, bez imena
blistajući kao u žaru Edena.
Uglavnom zečevi i lisice, a kad tad opazimo
jedno nebesko plavo, kinesko bijelo,
misteriozne oči zablistaju
i ostatak puta vozimo se u čuđenju.
Tako je bilo kad je umrla naša jedina susjeda
u Echo roadu,
ostavivši mjesecima praznu kuću,
mračnu mrlju na kraju ulice
Drukčija od svega ostaloga:
Vrućina leži u stubištu kao na jajima
zatrpavajući prazne sobe izmetom
i mišjem snovima.
U kući, mislili smo s vremenom, bilo je nešto
živo, kroz jesensku kišu
viđasmo nešto što se šuljalo od sobe do sobe,
osjetismo kako nas gleda: poznata pojava,
više životinja nego duh.
Ako sanjaš životinju, kažu,
misliš na “vlastito ja”, taj snop sjećanja i strahova,
taj, koji želi, koji se sjeća, razumije, niječe,
I sada se budimo iz snova, hodajući
iz sobe u sobu, njezin miris na rukama,
glatkost mošusa i krzna
Na snovima oznojenoj koži;
što ja u svemu tome naslućujem, ne spoznajem,
nije trajanje, što shvaćamo kao
samog sebe, nego život pokraj života
koji imamo: jedno široko bivanje,
koje se otkriva u vještini i misteriji
i koje prati našu ljubav.
***
Animals
by John Burnside
__________________For Allison Funk
There are nights when we cannot name
the animals that flit across our headlights,
even on moonlight journeys, when the road
is eerie and still.
and we smell the water long before
the coast road, or those lamps across the bay,
they cross our path, unameable and bright,
as any in the sudden of Eden.
Mostly it’s rabbit, or fox, though we’ve sometimes caught
a glimpse of powder blue, or Chinese white,
or chanced upon a mystery of eyes
and passed the last few miles in wonderment.
It’s like the time our only neighbour died
on Echo Road,
leaving her house unoccupied for months,
a darkness at the far end of the track
that set itself apart,
the empty stairwell brooding in the heat,
the blank rooms filled with scats
and dreams of mice.
In the time, we came to think that house contained
a presence: we could see it from the yard
shifting from room to room in the autumn rain
and we thought it was watching us: a kindred shape
more animal than ghost.
They say, if you dream an animal, it means
‘the self’ – that mess of memory and fear
that wants, remembers, understands, denies,
and even now, we sometimes wake from dreams
of moving from room to room, with its sent on our hands
and a slickness of musk and fur
on our sleep-washed skins,
though what I sense in this, and cannot tell
is not the continuity we understand
as self, but life, beyond the life we live
on purpose: one broad presence that proceeds
by craft and guesswork,
shadowing our love.
(In: Burnside, John: The Light Trap, Jonathan Cape, London 2005)