Miljenko Jergović: Vjetrogonja Babukić i njegovo doba, pikarski roman, Fraktura, 2020.
Sedmoga ožujka 2021. pročitao sam tekst Josipa Mlakića “Vjetrogonja Babukić, konstrukcija i dekonstrukcija jednog književnog žanra”, objavljen na Jergovićevom Ajfelovom mostu. Odmah sam poslao mail poruku Jergoviću: “Malo prije pročitao sam Mlakićevu kritiku romana Vjetrogonja Babukić i njegovo doba. Josip Mlakić kao kritičar za mene je odavno otkriće, otvorio mi je apetit da taj roman pročitam iako mi je vid sve slabiji. Nije li ovo tvoja Hiljadu i jedna noć čija si Šeherezada ti?!“ Dan poslije pročitao sam u Jutarnjem listu i kritiku Igora Mandića o Jergovićevom pikarskom romanu “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” čiji je naslov “Povijest kao bordel u novoj megaknjizi Miljenka Jergovića”.
Obje spomenute kritike probudile su u meni želju za čitanjem novog proznog djela ovog autora, sličnih meni bilo je sigurno još. Kao da je sve nas, telepatijski, Jergović oslušnuo, na svojoj Face stranici utažio je „glad“ svojih budućih čitatelja 18. ožujka objavljivanjem prve glave romana “Fantastični ginekolog Petar Pilar”. Oslabljenog vida, pročitao sam ga pažljivo i mailom poručio autoru da sam spreman za čitanje njegovog neobičnog djela, zamolio ga da mi ga izdavač čim prije pošalje poštom. “Dok knjiga putuje, rado bih nastavio čitanje cijeloga romana u Wordu, prilagodio bih veličinu fonta prema svome oslabljenom vidu. Pošalji, molim te, ako ti je ovaj moj prijedlog prihvatljiv.” Od njegove Ane odmah dobivam odgovor na zamolbu: “Kad ste spomenuli probleme s vidom, pomislila sam da trebamo poslati pdf romana, i eto zaboravila. Evo ga sad. I on se može povećati, a ljepša su slova i unutra su i crteži. Ali ako je zbog nečega bolji Word, i to ću potražiti. PDF naravno nikome ne dajte. Niti priznajte da imate. Pozdrav od nas.“ U 13:17 minuta 18. ožujka stiže mi “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” u pdf formatu, istog trena klikćem: “Ovo je super veličina fonta, a još je mogu i povećati. Puno hvala, Ana. Odmah nastavljam čitati, uvodno poglavlje povećalo mi je čitateljski apetit. Naravno, nikome ne spominjem ovu povlasticu, nikome ne distribuiram. Bože sačuvaj! Znam na što su sve ljudi spremni. Iskustvo.”
Ne znam zašto, pročitano poglavlje Vjetrogonje Babukića “Fantastični ginekolog Petar Pilar” odmah je u meni potaklo ne samo čitanje tog djela nego i pisanje o njemu na neki posve novi način, drukčijeg karaktera i od Mlakićeva i od Mandićeva. Smiješio mi se i naslov takvog teksta “Nepikarski zapis o pikarskom romanu”. Žurio sam da se za svoj budući neobični tekst dobro i pripremim: progoogleao sam na Internetu povijest pikarskog romana, nije mi bilo dovoljno sve ono što je o tom žanru u svojoj kritici iscrpno napisao Igor Mandić, želio sam nešto više. Ništa detaljnije nisam uspio pronaći iako sam googleao podugo i pažljivo, sve do premora i odlaska u krevet. Sve pronađeno i proučeno, nažalost, već sutradan u mojoj glavi bilo je izbrisano, nije bilo vremena da bude i spremljeno.
U kasnim večernjim satima, uz zavijanje sirene, 19. veljače Hitna pomoć je s mojim tijelom, kojemu je nedostajalo zraka, jurila prema sarajevskom Kliničkom centru u odjeljenje za intenzivnu kardiološku njegu. Drugi infarkt, prvi je bio 2005. godine. Dulje od jednog sata liječnici su me iz kliničke smrti vraćali u život. Sve do 01. ožujka 2021. preležao sam na odjeljenju za intenzivnu kardiološku njegu, vratio sam se u svoj dom 01.ožujka sa stentom bez retka sjećanja da će mi poštom biti poslan Vjetrogonja, da ću njegov tekst, dok putuje, moći čitati i u pdf formatu. Velika pustinja u glavi sve do kolovoza.
Vraćao sam se u svoju spaljenu stvarnost nekako slučajno: na svome Face profilu bio sam vrlo često, tek onako, kao statist, komunicirao sam mailom samo s prijateljima koji su mi se javljali, tako i telefonom. Na pozive je odgovarala i o mome zdravlju detaljno je izvještavala najčešće supruga. U rukama mi je bila teška i slušalica, čitanje poruka me je zamaralo, kao i dulji razgovor. Nisam u inboxu ništa tražio, nisam uopće vjerovao da u njemu imam nešto važno.
Jednog dana miš je zastao na pošiljci adrese mejtaš, kliknem, otvori mi se pdf Vjetrogonje Babukića, sijevne sve spaljeno, sve potisnuto u pustinju. Otvorim file, brojka 375 me ošamari nekoliko puta, tko će toliko stranica iščitati, još nemam strpljenja ni za pet. Odlučiti se i za deset velika je avantura, prevelik zalogaj i za Sancho Panza, Don Kihotovog štitonošu i komentatora.
Sjetim se dana kada sam pročitao Mlakićevu i Mandićevu kritiku, onda i prvo poglavlje Vjetrogonje, svojih pretraga o žanru romana, iz dana u dan sve sam bliži danima ispred mog drugog infarkta. “Skitnicu”,, “probisvijeta” i “lažljivca“najavilo je i ono već pročitano prvo poglavlje “Fantastični ginekolog Petar Pilar”, Bože, što li sam ono već napisao njegovome autoru? Pronalazim cijelu rečenicu u istoj prepisci s njim i Anom: “Nije li ovo tvoja Hiljadu i jedna noć čija si Šeherezada ti?!“”
Ali, što ono bijaše glavna uloga te ličnosti u Hiljadu i jednoj noći? Da pričanjem odgađa svoju smrt; je li to na sličan način čini i Vjetrogonja Babukić tek trebam utvrditi čitanjem.
A kako čitati kad još nemam strpljenja za to? Iz dana u dan ga osnažujem, iz dan u dan moja radoznalost raste, ali vid brzo zamaram. Odmaram čitajući stranice na kojima Vjetrogonja uči jezike kao od šale, poliglota je u svim prilikama i prigodama. Šeherzada sve izmišlja na jednom jeziku, on ne može bez pedesetak. Za što mu koriste toliki jezici, da pobjegne od žene koja je s njim u drugom stanju?
U povijesti pikarskog romana u predvečerju svog drugog infarkta nekoliko sati družio sam se s naslovima koji se za taj žanr navode: Gogoljevim “Mrtvim dušama”, Hašekovim “Dobrim vojakom Švejkom”, “Pustolovinama Huckleberryja Finna” Marka Twaina, Orwellovim “Nitko i ništa u Parizu i Londonu”, “Limenim bubnjem” Güntera Grassa. Pikarski stil spominjan je i u filmu, primjer: Sergio Leone i njegovi spaghetti westerni. Bio sam vrlo iznenađen, ali iznenađenja sam preskakao jer me je već tada nešto stiskalo u prsima, bit će da je pretraga bila prebrza i da mi je prisjela kao gladnome dobro jelo konzumirano na brzinu.
I ti su mi se sati, prije Hitne pomoći, vratili u sjećanje koncem kolovoza. U rujnu sam već bio u desetoglavom romanu negdje na sredini, na 163. stranici s naslovom “Isus Krist, Bogomrav” (glava peta). “Glatko, neobraslo brdo usred sive pustinje. Izdaleka gledano podsjeća na golu ljudsku lubanju, koja je isplivala iz pješčanog beskraja. Dokle god pogled seže, nigdje žive duše, niti što leti, gmiže, trči, samo razvučena kolona, dvadesetero njih, sporo se, stopu pred stopu, penju uz golo brdo. Na čelu ispijen, krupnook stranac, oznojen, zarastao, smrdljiv, za sobom vuče tešku, od sebe skoro dvostruko veću drvenu konstrukciju, načinjenu od dviju greda. Kraća je pri vrhu prikovana uz dužu, tako da čini slovo T, i mučenik je ramenom odguruje, koža mu je već zguljena, i sve je manje u njemu snage. Prate ga dvojica, i povremeno ga šibaju bičevima, načinjenim od upletene životinjske kože. On jaukne, ali glas kao da mu proguta jara, koja je pritisnula sivu pustinju i golo, zlatnosmeđe brdo, nalik goloj ljudskoj lubanji.”
Do ove pete glave Vjetrogonje Babukića putovao sam sporo, sve zrakoplovom, kroz svijet različitih jezika i vrlo originalnih osoba, satiričnih, realističnih i humorističnih, čudnih i naopakih zemaljskih mrava, u stvari. Upoznao sam već spomenutog Fantastičnog ginekologa Petra Pilara (glava prva), prisustvovao Rođenju Sare, kćeri Salamonove (glava druga), s apetitom “pojeo” Devedeset sedam ljutih paprikaša popa Simeona (glava treća), bio Na putu za Makačkalu (glava četvrta).
Čeka me nešto dulji put na kojem su Doktor Olsson i Narod građevinske skele (glava šesta), Hristina Bokuš, svjetski čuvena odgojiteljica (glava sedma), Nestanak djedice Jaga (glava osma), Kraj svijeta na Aerodromu Nikola Tesla (glava deveta) i Moško dekle (glava deseta).
Kao čitatelj, svoj rezime o svim pročitanim stranicama ovoga romana imao sam tek koncem listopada. Već u prvom poglavlju uživao sam razne poslastice, i tematske i realizatorske: neobični zemaljski ljudski stvor, spreman na sve, tvorac veličanstvenog svijeta, rušitelj je mnogih njegovih standarda. Listajući svakodnevno stranicu po stranicu, maštoviti lupeži častili su me raznim pikanterijama, Babukić ih je predvodio, on ih je kao strastveni čitatelj i opisivao. On je civil u službi JNA, u zagrebačkoj Komandi armijske oblasti, autor tuđih priča, poliglot koji na putovanja zrakoplovima kreće s fondom od 44 jezika, obogaćuje ga na putovanjima na preko devedeset. Jezicima Otomanskog carstva Babukiću prenosi svoju priču o povijesti prostitucije u Sarajevu u bordelu Drina pripovjedačica Karmen, kao što ih Andrićev fra Petar čitatelju prenosi u “Prokletoj avliji”. Babukić na put kreće kao trideset trogodišnjak, gotovo toliko godina je u zraku, u avionima. U njegovim pričama je i njegovo doba komunizma i kapitalizma, Europske unije, birokracije, u njima je čak Donald Trump, u njima će biti i srušenih tornjeva njujorškog Trgovačkog centra. Babukić je i mogući Isus Krist, onaj s početka citirane glave romana s neobraslog brda „usred sive pustinje“, on je čitatelj “Mustafe Madžara” Ive Andrića, Krležinih “Zastava”, “Vergilijeve smrti” Hermana Brocha, “Herzoga” Saula Bellowa, “Doktora Faustusa” Thomasa Manna, “Sotonskih stihova” Salmana Rushdieja, Roman Vjetrogonja Babukić je i ono što sam Jergoviću mailom spontano pripomenuo nakon čitanja Mlakićeve kritike o njemu: on je roman o pisanju kojim se od smrti želi sačuvati svijet koji poliglot i vagabund Babukić opisuje. Kao Šeherzada svojim pričama, i Babukić svojim opisima svog doba odgađa smrt svoga svijeta, pohranjuje ga u vječnost.
Sve slične poslastice s trpeze ovoga jedinstvenog romana u književnostima naših jezika gotovo je nemoguće u ovim nepikarskim zapisima i nabrojiti. Igor Mandić je u svojoj spomenutoj kritici napisao i ovo:“Što sve nije od pavelićevštine, preko rankovićevštine-titovštine-tuđmanovštine uklopio u svoju mahnitu križaljku, kao i koga sve nije utrpao, od Ivana Evanđelista Šarića, preko A. Rankovića do B. Donata i T. Jakovine, čak do sestre Rosalije od Propetog Isusa Markić…“
Gozba raskošnog književnog jezika u ovom romanu za svakog čitatelja je zagarantirana, poslastice su u njemu neizostavne. Preživio sam i drugi infarkt! Zahvaljujući slučajnom kliku miša na primljenu poštu u inboxu, u vremenu oporavka, naknadno, u mojoj terapiji se, eto, našao i eliksir te jezične gozbe. Blagoslov toj gozbi, blagoslov tom jeziku!
Nepikarski zapis o pikarskom romanu
Miljenko Jergović: Vjetrogonja Babukić i njegovo doba, pikarski roman, Fraktura, 2020.
Sedmoga ožujka 2021. pročitao sam tekst Josipa Mlakića “Vjetrogonja Babukić, konstrukcija i dekonstrukcija jednog književnog žanra”, objavljen na Jergovićevom Ajfelovom mostu. Odmah sam poslao mail poruku Jergoviću: “Malo prije pročitao sam Mlakićevu kritiku romana Vjetrogonja Babukić i njegovo doba. Josip Mlakić kao kritičar za mene je odavno otkriće, otvorio mi je apetit da taj roman pročitam iako mi je vid sve slabiji. Nije li ovo tvoja Hiljadu i jedna noć čija si Šeherezada ti?!“ Dan poslije pročitao sam u Jutarnjem listu i kritiku Igora Mandića o Jergovićevom pikarskom romanu “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” čiji je naslov “Povijest kao bordel u novoj megaknjizi Miljenka Jergovića”.
Obje spomenute kritike probudile su u meni želju za čitanjem novog proznog djela ovog autora, sličnih meni bilo je sigurno još. Kao da je sve nas, telepatijski, Jergović oslušnuo, na svojoj Face stranici utažio je „glad“ svojih budućih čitatelja 18. ožujka objavljivanjem prve glave romana “Fantastični ginekolog Petar Pilar”. Oslabljenog vida, pročitao sam ga pažljivo i mailom poručio autoru da sam spreman za čitanje njegovog neobičnog djela, zamolio ga da mi ga izdavač čim prije pošalje poštom. “Dok knjiga putuje, rado bih nastavio čitanje cijeloga romana u Wordu, prilagodio bih veličinu fonta prema svome oslabljenom vidu. Pošalji, molim te, ako ti je ovaj moj prijedlog prihvatljiv.” Od njegove Ane odmah dobivam odgovor na zamolbu: “Kad ste spomenuli probleme s vidom, pomislila sam da trebamo poslati pdf romana, i eto zaboravila. Evo ga sad. I on se može povećati, a ljepša su slova i unutra su i crteži. Ali ako je zbog nečega bolji Word, i to ću potražiti. PDF naravno nikome ne dajte. Niti priznajte da imate. Pozdrav od nas.“ U 13:17 minuta 18. ožujka stiže mi “Vjetrogonja Babukić i njegovo doba” u pdf formatu, istog trena klikćem: “Ovo je super veličina fonta, a još je mogu i povećati. Puno hvala, Ana. Odmah nastavljam čitati, uvodno poglavlje povećalo mi je čitateljski apetit. Naravno, nikome ne spominjem ovu povlasticu, nikome ne distribuiram. Bože sačuvaj! Znam na što su sve ljudi spremni. Iskustvo.”
Ne znam zašto, pročitano poglavlje Vjetrogonje Babukića “Fantastični ginekolog Petar Pilar” odmah je u meni potaklo ne samo čitanje tog djela nego i pisanje o njemu na neki posve novi način, drukčijeg karaktera i od Mlakićeva i od Mandićeva. Smiješio mi se i naslov takvog teksta “Nepikarski zapis o pikarskom romanu”. Žurio sam da se za svoj budući neobični tekst dobro i pripremim: progoogleao sam na Internetu povijest pikarskog romana, nije mi bilo dovoljno sve ono što je o tom žanru u svojoj kritici iscrpno napisao Igor Mandić, želio sam nešto više. Ništa detaljnije nisam uspio pronaći iako sam googleao podugo i pažljivo, sve do premora i odlaska u krevet. Sve pronađeno i proučeno, nažalost, već sutradan u mojoj glavi bilo je izbrisano, nije bilo vremena da bude i spremljeno.
U kasnim večernjim satima, uz zavijanje sirene, 19. veljače Hitna pomoć je s mojim tijelom, kojemu je nedostajalo zraka, jurila prema sarajevskom Kliničkom centru u odjeljenje za intenzivnu kardiološku njegu. Drugi infarkt, prvi je bio 2005. godine. Dulje od jednog sata liječnici su me iz kliničke smrti vraćali u život. Sve do 01. ožujka 2021. preležao sam na odjeljenju za intenzivnu kardiološku njegu, vratio sam se u svoj dom 01.ožujka sa stentom bez retka sjećanja da će mi poštom biti poslan Vjetrogonja, da ću njegov tekst, dok putuje, moći čitati i u pdf formatu. Velika pustinja u glavi sve do kolovoza.
Vraćao sam se u svoju spaljenu stvarnost nekako slučajno: na svome Face profilu bio sam vrlo često, tek onako, kao statist, komunicirao sam mailom samo s prijateljima koji su mi se javljali, tako i telefonom. Na pozive je odgovarala i o mome zdravlju detaljno je izvještavala najčešće supruga. U rukama mi je bila teška i slušalica, čitanje poruka me je zamaralo, kao i dulji razgovor. Nisam u inboxu ništa tražio, nisam uopće vjerovao da u njemu imam nešto važno.
Jednog dana miš je zastao na pošiljci adrese mejtaš, kliknem, otvori mi se pdf Vjetrogonje Babukića, sijevne sve spaljeno, sve potisnuto u pustinju. Otvorim file, brojka 375 me ošamari nekoliko puta, tko će toliko stranica iščitati, još nemam strpljenja ni za pet. Odlučiti se i za deset velika je avantura, prevelik zalogaj i za Sancho Panza, Don Kihotovog štitonošu i komentatora.
Sjetim se dana kada sam pročitao Mlakićevu i Mandićevu kritiku, onda i prvo poglavlje Vjetrogonje, svojih pretraga o žanru romana, iz dana u dan sve sam bliži danima ispred mog drugog infarkta. “Skitnicu”,, “probisvijeta” i “lažljivca“najavilo je i ono već pročitano prvo poglavlje “Fantastični ginekolog Petar Pilar”, Bože, što li sam ono već napisao njegovome autoru? Pronalazim cijelu rečenicu u istoj prepisci s njim i Anom: “Nije li ovo tvoja Hiljadu i jedna noć čija si Šeherezada ti?!“”
Ali, što ono bijaše glavna uloga te ličnosti u Hiljadu i jednoj noći? Da pričanjem odgađa svoju smrt; je li to na sličan način čini i Vjetrogonja Babukić tek trebam utvrditi čitanjem.
A kako čitati kad još nemam strpljenja za to? Iz dana u dan ga osnažujem, iz dan u dan moja radoznalost raste, ali vid brzo zamaram. Odmaram čitajući stranice na kojima Vjetrogonja uči jezike kao od šale, poliglota je u svim prilikama i prigodama. Šeherzada sve izmišlja na jednom jeziku, on ne može bez pedesetak. Za što mu koriste toliki jezici, da pobjegne od žene koja je s njim u drugom stanju?
U povijesti pikarskog romana u predvečerju svog drugog infarkta nekoliko sati družio sam se s naslovima koji se za taj žanr navode: Gogoljevim “Mrtvim dušama”, Hašekovim “Dobrim vojakom Švejkom”, “Pustolovinama Huckleberryja Finna” Marka Twaina, Orwellovim “Nitko i ništa u Parizu i Londonu”, “Limenim bubnjem” Güntera Grassa. Pikarski stil spominjan je i u filmu, primjer: Sergio Leone i njegovi spaghetti westerni. Bio sam vrlo iznenađen, ali iznenađenja sam preskakao jer me je već tada nešto stiskalo u prsima, bit će da je pretraga bila prebrza i da mi je prisjela kao gladnome dobro jelo konzumirano na brzinu.
I ti su mi se sati, prije Hitne pomoći, vratili u sjećanje koncem kolovoza. U rujnu sam već bio u desetoglavom romanu negdje na sredini, na 163. stranici s naslovom “Isus Krist, Bogomrav” (glava peta). “Glatko, neobraslo brdo usred sive pustinje. Izdaleka gledano podsjeća na golu ljudsku lubanju, koja je isplivala iz pješčanog beskraja. Dokle god pogled seže, nigdje žive duše, niti što leti, gmiže, trči, samo razvučena kolona, dvadesetero njih, sporo se, stopu pred stopu, penju uz golo brdo. Na čelu ispijen, krupnook stranac, oznojen, zarastao, smrdljiv, za sobom vuče tešku, od sebe skoro dvostruko veću drvenu konstrukciju, načinjenu od dviju greda. Kraća je pri vrhu prikovana uz dužu, tako da čini slovo T, i mučenik je ramenom odguruje, koža mu je već zguljena, i sve je manje u njemu snage. Prate ga dvojica, i povremeno ga šibaju bičevima, načinjenim od upletene životinjske kože. On jaukne, ali glas kao da mu proguta jara, koja je pritisnula sivu pustinju i golo, zlatnosmeđe brdo, nalik goloj ljudskoj lubanji.”
Do ove pete glave Vjetrogonje Babukića putovao sam sporo, sve zrakoplovom, kroz svijet različitih jezika i vrlo originalnih osoba, satiričnih, realističnih i humorističnih, čudnih i naopakih zemaljskih mrava, u stvari. Upoznao sam već spomenutog Fantastičnog ginekologa Petra Pilara (glava prva), prisustvovao Rođenju Sare, kćeri Salamonove (glava druga), s apetitom “pojeo” Devedeset sedam ljutih paprikaša popa Simeona (glava treća), bio Na putu za Makačkalu (glava četvrta).
Čeka me nešto dulji put na kojem su Doktor Olsson i Narod građevinske skele (glava šesta), Hristina Bokuš, svjetski čuvena odgojiteljica (glava sedma), Nestanak djedice Jaga (glava osma), Kraj svijeta na Aerodromu Nikola Tesla (glava deveta) i Moško dekle (glava deseta).
Kao čitatelj, svoj rezime o svim pročitanim stranicama ovoga romana imao sam tek koncem listopada. Već u prvom poglavlju uživao sam razne poslastice, i tematske i realizatorske: neobični zemaljski ljudski stvor, spreman na sve, tvorac veličanstvenog svijeta, rušitelj je mnogih njegovih standarda. Listajući svakodnevno stranicu po stranicu, maštoviti lupeži častili su me raznim pikanterijama, Babukić ih je predvodio, on ih je kao strastveni čitatelj i opisivao. On je civil u službi JNA, u zagrebačkoj Komandi armijske oblasti, autor tuđih priča, poliglot koji na putovanja zrakoplovima kreće s fondom od 44 jezika, obogaćuje ga na putovanjima na preko devedeset. Jezicima Otomanskog carstva Babukiću prenosi svoju priču o povijesti prostitucije u Sarajevu u bordelu Drina pripovjedačica Karmen, kao što ih Andrićev fra Petar čitatelju prenosi u “Prokletoj avliji”. Babukić na put kreće kao trideset trogodišnjak, gotovo toliko godina je u zraku, u avionima. U njegovim pričama je i njegovo doba komunizma i kapitalizma, Europske unije, birokracije, u njima je čak Donald Trump, u njima će biti i srušenih tornjeva njujorškog Trgovačkog centra. Babukić je i mogući Isus Krist, onaj s početka citirane glave romana s neobraslog brda „usred sive pustinje“, on je čitatelj “Mustafe Madžara” Ive Andrića, Krležinih “Zastava”, “Vergilijeve smrti” Hermana Brocha, “Herzoga” Saula Bellowa, “Doktora Faustusa” Thomasa Manna, “Sotonskih stihova” Salmana Rushdieja, Roman Vjetrogonja Babukić je i ono što sam Jergoviću mailom spontano pripomenuo nakon čitanja Mlakićeve kritike o njemu: on je roman o pisanju kojim se od smrti želi sačuvati svijet koji poliglot i vagabund Babukić opisuje. Kao Šeherzada svojim pričama, i Babukić svojim opisima svog doba odgađa smrt svoga svijeta, pohranjuje ga u vječnost.
Sve slične poslastice s trpeze ovoga jedinstvenog romana u književnostima naših jezika gotovo je nemoguće u ovim nepikarskim zapisima i nabrojiti. Igor Mandić je u svojoj spomenutoj kritici napisao i ovo:“Što sve nije od pavelićevštine, preko rankovićevštine-titovštine-tuđmanovštine uklopio u svoju mahnitu križaljku, kao i koga sve nije utrpao, od Ivana Evanđelista Šarića, preko A. Rankovića do B. Donata i T. Jakovine, čak do sestre Rosalije od Propetog Isusa Markić…“
Gozba raskošnog književnog jezika u ovom romanu za svakog čitatelja je zagarantirana, poslastice su u njemu neizostavne. Preživio sam i drugi infarkt! Zahvaljujući slučajnom kliku miša na primljenu poštu u inboxu, u vremenu oporavka, naknadno, u mojoj terapiji se, eto, našao i eliksir te jezične gozbe. Blagoslov toj gozbi, blagoslov tom jeziku!