Prislonio sam tvoju knjigu okrenutu naglavce
na stolici u autobusu ne da bi oko
čitalo redke istarskoga, slovenskoga
krajolika, već zato što suputnice
u ovom času govore tršćanski pa mi pričaju –
u mirovini su, vraćaju se kući iz Italije
gdje vode brigu o starcima poput njih,
daleko od obitelji mjesec dana,
uza se imaju fotografije od prije mnogo godina
kad su im djeca bila mala.
Tako sam zaboravio na tvoju knjigu
okrenutu naglavce u autobusu put Pule,
ne znam kojim ćemo jezikom govoriti
ni hoćeš li se pojaviti na kraju moga putovanja.
Dvadesetprvoga lipnja, najdužega dana u godini
(tako svake godine Victor Hugo u svome dnevniku
uvijek se nešto nauči na simpozijima),
malenkost za Trst podijeljen u vremenu,
u luci prošlosti ukrcavaju utvare
a sidro diže samo nisko bijelo svjetlo
naoružano odsutnom kretnjom prolaznika,
nastavlja prema Rijeci dok sunce se spušta
a s onu stranu brda grad zbunjuje dizalice i plače
jer ne pouzdaje se u zemlju
a ne vjeruje ni perspektivi.
Najduži dan nalazi modulaciju
u sekvenci trajekta koji manevrira,
u galebovima, u očnoj tekućini.
Luka brojnoj gospodi
otok Hvar tijekom stoljećâ, svjetla uvale
spomenici, trijemovi pod vodom,
ona na jarbolima nebosklon
blizak, zaigran, koji treba gledati
da čita se budućnost koja upravo pristaje –
budućnost oprečna svakoj jedincatoj prošlosti
ali često sama sebi jednaka
ovdje ispružena satima na suncu bez knjige –
zacijelo te ostavio u autobusu i on,
a meni preostaje Ivo Andrić da budem siguran
da prošlost se hrani budućnošću
(a stvarno, ljudski rod bukti,
tinja i gasi se vječno).
Mostar, Bosna
Od mosta prati nas do svoje sobe
udaljene od centra gotovo jednako koliko sam bio
udaljen od ovog i svakog rata prije mosta,
od napadnutih zgrada, pokorenih,
od trgova unutar zidina i na njegovu kraku,
zaliječeni, pati samo kad mijenja se vrijeme.
Možda nikad nisam vidio rijeku poput ove
koja ima ime za svaku struju i nikada
isti pravac, a ono terasasto
arapsko uređenje kršćanskih kuća, dvorišta, brsnate grančice.
Možda da nije obnovljen i miran
i tako prisan da se čini
na korak od kuće svaki komad kuće
i rat udaljen dvanaest godina
još manje bi mi bilo jasno kako se podiže,
potajno snuje i ubija se vječno
ljudski rod, ali riječi u stvarnosti
nisu razdvojene od zbiljskoga
kao što su to imena na mapi
pa ako je rekao da lud je
sve ono što se dogodilo
to je važnije od mržnje koju bi vrijeme
moglo ubrizgati u rupe njegova kraka.
Njegov se snajperist ubio, veli, ne zna zašto.
Ono što sam znao o ratu
utjelovilo se s njim i razrušenim zgradama,
među brižno uređenim kućama,
dohvatilo ga kao što rak zahvati tijelo,
u tranziciji se uoči,
što se može dogoditi čovjeku
u tranziciji koja je sumnjičava prema ratu?
Ono što se uvijek događalo. Strah
da se približim Sarajevu.
Brda, planine, zelena rijeka,
plastovi sijena posvuda, ostarjela prsa
još uvijek spremna davati mlijeko, Oberland
muslimanski naspram Züricha sigurna
da će nadživjeti sebe? Sarajevo
gdje cement je oprezan poput gaze
i ništa se ne čini da popravljeno je borbom
ili napretkom, ali neka se vrati grad
čija prsa pokazuju svojim majkama mlijeko.
Prostrane sale Nacionalne biblioteke,
nekadašnje Vijećnice, prošarane su svjetlošču
koja se probija između dasaka kojima su zazidani
prazni prozori kao rebrenicama;
brižno su očišćene premda nitko
u njih nema pristupa, prašina i perje skupljeni
po uglovima; ugostili su orkestar
i Zubina Mehtu u vrijeme opsade
čuvali knjige i inkunabule
o povijesti za koju se Bosna borila a vatra,
plamen nad nemirom
kojim se htjelo zakočiti izokrenut
tok kao podijeljena Drina.
Ušli smo jer je mislio da je u redu
onaj visok momak čuvar očiju
niskih i umiljatih koji je u malo riječi izokrenuo
pravilo i dotakao mi ruku prije negoli sam se popeo
strmim sklepanim basamcima kao da me tješi.
Ista kretnja kao kad sam ulazio na groblje
ista kretnja u muzeju opsade.
Tu sam vidio da u crnoj tabakeri
nedostaju dvije cigarete, tamo na tisuće
bijelih stećaka dva po dva, jedan za boga
drugi da prigrli one koji se vrate iz Haga.
Na rubu ceste u brdima
poslužuju svinjče koje se vrti na ražnju
dok neka usamljena žena izvikuje jadikovku
svojim glasovima do doline u bijesu
i smiješeći se, glasovi misli
koja je godinama brojala pijesak.
Bijaše: kao da rata nema;
jest: rat bi se mogao vratiti.
Ova čeljad među najpovučenijom na zemlji
uvijek mora tražiti riječi
za uvijek isto pitanje,
za svako posrnulo zrno ime.
Jučer je bio dvadesetosmi lipanj; jučer je
Gavrilo Princip ubio i rat je
išao za njim; na Kosovu Polju jučer
pobjeda Turčina nad kršćanima
i jučer Milošević protiv srpskoga jedinstva;
jučer prisiljeno svaki dan da bude sutra.
Pišem ti iz Švicarske, tako slične
i nemoguće spram Tvoje Bosne.
Nismo se vidjeli u Sarajevu,
upoznao sam Te ovdje a zajedno s Tobom
možda i tolike druge, ponekog Tvog prijatelja,
od onih koji nisu poginuli u ratu
pa istom sada vraćaju se spremni umrijeti
ili u svakom slučaju ostaju u čudu,
pa i sin za kojega ste 91. Ti i Sabija
vjerovali da ga nećete moći imati
i baš tu (“s katastrofom u faci”)
apotekarka je rekla da će se roditi.
I Ti si nitko i čitav narod,
starac koji pomaže nekome tko već je mrtav
riječju koja prevodi život i smrt
kome na svakom koraku pomaže Sabija.
Na talijanskom ovih si dana
zahvaljivao Bogu za naprtnjaču,
sunce si zvao mjesecom, studen
toplinom, ono što gore je onim što je dole.
Neopkoljeni grad
(La città senza assedio)
_______________________Abdulahu Sidranu
Prislonio sam tvoju knjigu okrenutu naglavce
na stolici u autobusu ne da bi oko
čitalo redke istarskoga, slovenskoga
krajolika, već zato što suputnice
u ovom času govore tršćanski pa mi pričaju –
u mirovini su, vraćaju se kući iz Italije
gdje vode brigu o starcima poput njih,
daleko od obitelji mjesec dana,
uza se imaju fotografije od prije mnogo godina
kad su im djeca bila mala.
Tako sam zaboravio na tvoju knjigu
okrenutu naglavce u autobusu put Pule,
ne znam kojim ćemo jezikom govoriti
ni hoćeš li se pojaviti na kraju moga putovanja.
Dvadesetprvoga lipnja, najdužega dana u godini
(tako svake godine Victor Hugo u svome dnevniku
uvijek se nešto nauči na simpozijima),
malenkost za Trst podijeljen u vremenu,
u luci prošlosti ukrcavaju utvare
a sidro diže samo nisko bijelo svjetlo
naoružano odsutnom kretnjom prolaznika,
nastavlja prema Rijeci dok sunce se spušta
a s onu stranu brda grad zbunjuje dizalice i plače
jer ne pouzdaje se u zemlju
a ne vjeruje ni perspektivi.
Najduži dan nalazi modulaciju
u sekvenci trajekta koji manevrira,
u galebovima, u očnoj tekućini.
Luka brojnoj gospodi
otok Hvar tijekom stoljećâ, svjetla uvale
spomenici, trijemovi pod vodom,
ona na jarbolima nebosklon
blizak, zaigran, koji treba gledati
da čita se budućnost koja upravo pristaje –
budućnost oprečna svakoj jedincatoj prošlosti
ali često sama sebi jednaka
ovdje ispružena satima na suncu bez knjige –
zacijelo te ostavio u autobusu i on,
a meni preostaje Ivo Andrić da budem siguran
da prošlost se hrani budućnošću
(a stvarno, ljudski rod bukti,
tinja i gasi se vječno).
Mostar, Bosna
Od mosta prati nas do svoje sobe
udaljene od centra gotovo jednako koliko sam bio
udaljen od ovog i svakog rata prije mosta,
od napadnutih zgrada, pokorenih,
od trgova unutar zidina i na njegovu kraku,
zaliječeni, pati samo kad mijenja se vrijeme.
Možda nikad nisam vidio rijeku poput ove
koja ima ime za svaku struju i nikada
isti pravac, a ono terasasto
arapsko uređenje kršćanskih kuća, dvorišta, brsnate grančice.
Možda da nije obnovljen i miran
i tako prisan da se čini
na korak od kuće svaki komad kuće
i rat udaljen dvanaest godina
još manje bi mi bilo jasno kako se podiže,
potajno snuje i ubija se vječno
ljudski rod, ali riječi u stvarnosti
nisu razdvojene od zbiljskoga
kao što su to imena na mapi
pa ako je rekao da lud je
sve ono što se dogodilo
to je važnije od mržnje koju bi vrijeme
moglo ubrizgati u rupe njegova kraka.
Njegov se snajperist ubio, veli, ne zna zašto.
Ono što sam znao o ratu
utjelovilo se s njim i razrušenim zgradama,
među brižno uređenim kućama,
dohvatilo ga kao što rak zahvati tijelo,
u tranziciji se uoči,
što se može dogoditi čovjeku
u tranziciji koja je sumnjičava prema ratu?
Ono što se uvijek događalo. Strah
da se približim Sarajevu.
Brda, planine, zelena rijeka,
plastovi sijena posvuda, ostarjela prsa
još uvijek spremna davati mlijeko, Oberland
muslimanski naspram Züricha sigurna
da će nadživjeti sebe? Sarajevo
gdje cement je oprezan poput gaze
i ništa se ne čini da popravljeno je borbom
ili napretkom, ali neka se vrati grad
čija prsa pokazuju svojim majkama mlijeko.
Prostrane sale Nacionalne biblioteke,
nekadašnje Vijećnice, prošarane su svjetlošču
koja se probija između dasaka kojima su zazidani
prazni prozori kao rebrenicama;
brižno su očišćene premda nitko
u njih nema pristupa, prašina i perje skupljeni
po uglovima; ugostili su orkestar
i Zubina Mehtu u vrijeme opsade
čuvali knjige i inkunabule
o povijesti za koju se Bosna borila a vatra,
plamen nad nemirom
kojim se htjelo zakočiti izokrenut
tok kao podijeljena Drina.
Ušli smo jer je mislio da je u redu
onaj visok momak čuvar očiju
niskih i umiljatih koji je u malo riječi izokrenuo
pravilo i dotakao mi ruku prije negoli sam se popeo
strmim sklepanim basamcima kao da me tješi.
Ista kretnja kao kad sam ulazio na groblje
ista kretnja u muzeju opsade.
Tu sam vidio da u crnoj tabakeri
nedostaju dvije cigarete, tamo na tisuće
bijelih stećaka dva po dva, jedan za boga
drugi da prigrli one koji se vrate iz Haga.
Na rubu ceste u brdima
poslužuju svinjče koje se vrti na ražnju
dok neka usamljena žena izvikuje jadikovku
svojim glasovima do doline u bijesu
i smiješeći se, glasovi misli
koja je godinama brojala pijesak.
Bijaše: kao da rata nema;
jest: rat bi se mogao vratiti.
Ova čeljad među najpovučenijom na zemlji
uvijek mora tražiti riječi
za uvijek isto pitanje,
za svako posrnulo zrno ime.
Jučer je bio dvadesetosmi lipanj; jučer je
Gavrilo Princip ubio i rat je
išao za njim; na Kosovu Polju jučer
pobjeda Turčina nad kršćanima
i jučer Milošević protiv srpskoga jedinstva;
jučer prisiljeno svaki dan da bude sutra.
Pišem ti iz Švicarske, tako slične
i nemoguće spram Tvoje Bosne.
Nismo se vidjeli u Sarajevu,
upoznao sam Te ovdje a zajedno s Tobom
možda i tolike druge, ponekog Tvog prijatelja,
od onih koji nisu poginuli u ratu
pa istom sada vraćaju se spremni umrijeti
ili u svakom slučaju ostaju u čudu,
pa i sin za kojega ste 91. Ti i Sabija
vjerovali da ga nećete moći imati
i baš tu (“s katastrofom u faci”)
apotekarka je rekla da će se roditi.
I Ti si nitko i čitav narod,
starac koji pomaže nekome tko već je mrtav
riječju koja prevodi život i smrt
kome na svakom koraku pomaže Sabija.
Na talijanskom ovih si dana
zahvaljivao Bogu za naprtnjaču,
sunce si zvao mjesecom, studen
toplinom, ono što gore je onim što je dole.