Kada je Jugoslavija počela propadati u ždrijelo vulkana što je četrdeset i pet godina mirovao, i nataložena je magma starih mržnji, ubilačkih pogleda i ruku žednih krvi eruptirala u planirani kaos “etničkog čišćenja”, napunio sam dvanaest godina. Kada je nastajuća praznina, “inflacija nula”, primordijalna bujica gladna zemlje i mrtvih, pod budnim okom “elita gorih od rulje”, započinjala ples smrti i razaranja, a životi su oštricom noža klizili u ništavilo, pohađao sam sedmi razred osnovne škole Pavleka Miškine* i shvatio da sam – drugačiji. Sjećam se trenutka kada me obujmila samoća, trenutka kada sam prvi put osjetio da se razlikujem od većine drugova iz razreda. Dogodilo se to u vrijeme prvih višestranačkih izbora, predizborna kampanja bila je u punom jeku, nacionalizam i povijest hitali su jedno drugome u zagrljaj, a mi smo igrali nogomet u sklopu sata tjelesne kulture koji je, okrugao kao bačva, vodio profesor Gadžek. U razredu je bilo nekoliko izvrsnih igrača, ali najbolji od svih bio je Lazar Stefanović. Profesor Gadžek uvijek bi posložio dvije ekipe tako da za slabiju igra Lazo, dok su ostali, oni sa “dvije lijeve” i nezainteresirani za igru, sjedili uz igralište ili igrali košarku. No, tog je dana profesor Gadžek, onako velik i obličjem nalik babuški, pozvao Lazu koji se već zagrijavao i rekao mu da neće igrati. Nije naveo nikakav razlog, samo ga je poslao na klupu. Lazo nije bio dobar učenik i nije bio školski siledžija. Jedino čime se isticao bila je nogometna vještina. Kad ga je Gadžek poslao na klupu, svi su se pravili kao da se ništa nije dogodilo. Profesor Gadžek pozvao me na stranu i rekao: “Ti ćeš umjesto onog Srbina igrati za slabije.” Zurio sam u betonsko igralište i usprkos strahu, odgovorio kako se i moja baka preziva Stefanović. Pogledao me kao da sam upravo izvršio ritualno samoubojstvo. Do kraja osnovne škole, na svakom satu tjelesnog, Lazo i ja sjedili bismo na klupici uz igralište.
Polako sam postajao svjestan kako je gotovo ekskluzivno “pravo” ljudi s ovih prostora da se u jednoj državi rađaju, u drugoj žive, a u trećoj umiru i da između tih državotvornih preobražaja dožive barem jedan rat. Pokušao sam skupiti krhotine jučerašnjeg svijeta, svijeta u kojem sam bio mali pionir i građanin Jugoslavije, ne shvaćajući, svim zlokobnim znacima usprkos, da ta zemlja upravo tetura, rascijepljene glave, u anale beščašća. Pritisnut pitanjima kojih do tada nisam bio svjestan – tko sam? kome pripadam? odakle dolazim? – stidljivo sam počeo tražiti odgovore. Odjednom, našao sam se bez zemlje u kojoj sam rođen, bez zavičaja i bez porijekla. U vrijeme kada su svi znali “tko su” i “u što vjeruju”, ja sam znao samo što nisam i u što ne vjerujem.
A pitanja “tko si?” i “u što vjeruješ?”, u sjeni su rata, nacionalističkog, postala pitanja u čiji ti je odgovor upisana sudbina. Odgovor te određuje, trpa u odabrani nacionalni tor da se znojiš u toplom smradu bijesnog krda, ujedinjenog i ponosnog, ponosnog onime na što nije imalo nikakvog utjecaja.
Promišljajući vlastitu samoću, način na koji – pošto već moram – upotpunjujem svijet, zamišljao sam svoj život kao Nikola Stefanović u društvu Hrvata/katolika, u doba “kada plamsaju dusi, gori zemlja i trepti usijani zrak”, a nova država, od stoljeća sedmog sanjana, oponaša NDH, muškarci u crnom patroliraju ulicama i televizijskim reportažama, rat se sprema, a mržnja slijeva niz zapjenjena usta iz kojih zijeva smrt. Gadilo mi se brojanje krvnih zrnaca koje je opsjelo društvo jer sam intuitivno znao kako vodi u isključivost i mržnju, u “ideologiju banalnosti i kiča”, gadilo mi se jer sam već tada bio duboko uvjeren kako postoje samo pojedinci, moralni imperativ u svakome od njih i zvjezdano nebo koje nam je zajedničko.
Zamišljao sam, sa određenom dozom straha, kakav bi život u neovisnoj državi Hrvatskoj vodio “moj” Nikola Stefanović. Naravno, ja sam nacionalno (a i u svakom se drugom smislu trudim biti) “komplikovan”, ničiji i svačiji, uvijek tuđi, uvijek drugi. Ne žalim zbog toga niti sam ponosan. Znam da se radi o plodu slučaja na koji nisam imao nikakvog utjecaja. Nana Magdalena, uplašena do kostiju kasnonoćnim pozivima i prijetnjama, molila nas je da se uklopimo, kamufliramo i ne ističemo. Gledao sam kako prijatelje, poznanike i susjede sa muslimanskim ili srpskim prezimenima šikaniraju, kako u najboljem slučaju postaju prozirni ili nevidljivi, a u najgorem nestaju da se više ne vrate, gledao sam kako ih u ratna vremena balijama i četnicima zovu u lice, a nakon rata – iza leđa. Gledao sam kako lebde u međuprostoru, ni tu ni tamo, osuđeni da kao pelivani, na užetu razapetom iznad ništavila, drhtavim korakom pokušavaju pomiriti raščerečenost svoga bića, svoju višestrukost, različitost i samoću. A znao sam da iz “ničije zemlje” izlaza nema jer nacija ne trpi – “ostatke”. Vidio sam kako im čine nepravde samo zato što su “drugi”. Svjedočio sam njihovoj nesreći i osjećao kako im pripadam. Ne mislim da je sreća što se ne prezivam Stefanović iako sam, sa određene vremenske distance, siguran kako mi je opskurno prezime Strašek, sa svojim slovenskočeškim prizvukom, olakšalo život u ovoj i ovakvoj državi, u društvu svedenom na dvije riječi – “Bog i Hrvati”.
Tako je nacionalizam, razarajući zemlju u kojoj sam se rodio, sijući smrt, nesreću i strah, postao opsesivna tema mog odrastanja, onog delikatnog pretpubertetskog i pubertetskog doba kada, u normalna vremena, tinejdžeri otkrivaju prve ljubavi, prve tulume, pijanke i duvke, i kada ih se svijet odraslih nimalo – ne tiče. No, mojoj je generaciji svijet odraslih grubo provalio u živote, učeći starim i novim mržnjama, tjerajući u nacionalni tor, u toplinu i smrad mase gdje se vidi samo tjeme onoga ispred sebe i gdje se isto razmišlja, isto mrzi i isto vjeruje.
I dok se društvo, negdašnja zajednica građana, pretvaralo u monolit nacije i vjere, dok je Tuđman buncao o predziđu kršćanstva, ministar obrane podizao desnicu, a Hrvati “crkavali oko crkava”, ja sam polako osjećao kako postajem osamljenik, bezdomnik i stanovnik planeta. Tako mi je društvo svojim postupcima pokazalo put – krdo je probudilo pojedinca (da parafraziram zaboravljenog pjesnika nestalog svijeta). Klice iz kojih je izrasla samoća, singularnost i nepripadanje već su bile usađene u srž moga bića i shvativši kako više nema mjesta odakle jesam i da se ta činjenica nikako, osim smrću, ne može promijeniti, osamljenost je rasla i što je rulja bila sigurnija da jest ono što je slučaj izabrao da bude, to sam ja bio sigurniji da nisam i ne želim biti.
Emigrirao sam u sebe u pokušaju da se sakrijem od pomahnitalog svijeta. Osjetio sam jezu “nadiruće mase koja reži i pokazuje svoje barbarske zube”, razvio strah od gomile koja je, poput ludog čovjeka ili čudovišta sazdanog od nereda i zabluda, sposobna za najgore zločine i shvatio da se plašim gomile kao što se svaki pojedinac iz tog mnoštva boji ostati sam sa sobom. Nestao je harmoničan odnos sa okolinom, nestao u nacionalističkom, podržavljenom svagdanu zasnovanom na opresiji i diskriminaciji “izabranog neprijatelja”. Usred krvavog spektakla učio sam kako biti apatrid, manjina, pojedinac. Odlučio sam novonastalo osjećanje svijeta pretvoriti u pogonsko gorivo, ne dopustiti mu da truje međuljudske odnose, slučajne poglede, bliskost i samoću. Moja je “drugost” postala potencijal kojim ću iskupiti slučajnost rođenja, svaki dah i zraku sunca što mi obasjava lice, stišće zjenice i olakšava postojanje. Odlučio sam uživati odvojenost, dodir i vrijeme između; odlučio sam da neću mrziti pojedinca nego prezirati masu, slušati savjest i ne plašiti se nikoga. Odlučio sam gledati zvjezdano nebo i biti skroman u svjetlu istine kako sam infitezimalno malen i istovremeno iščupati svu hrabrost i blistavu sreću iz spoznaje vlastite neponovljivosti. Odlučio sam se kloniti gomile i uspravno ušetati u novu, krvlju natopljenu stvarnost, znajući da smrt ionako nosim zaključanu u kostima.
“A ako si individua, onda si sam sebi predak. I nema tog saveta maskiranog u iskonsku mudrost, tog imperativa, tog indiga kolektiva, koji će te sprečiti da stekneš iskustvo i one druge strane brda. U suprotnom, osuđen si da drhturiš na našoj strani brda, koja je, naravno, jedina prava strana, ne ispuštajući pupčanu nit; samo tako si na okupu, onemogućen da prihvatiš vlastitu egzistenciju”, piše Dragan Velikić, referirajući se na “Filosofiju palanke” Radomira Konstantinovića, knjigu koja bi trebala predstavljati obavezni rekvizit sazrijevanja svakog mislećeg bića na ovim prostorima. “U svetu palanke”, piše Radomir Konstantinović, “važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno (ma u kom pravcu) nepoželjno je pre svega zato što je obećanje ‘sveta’, kao čiste negacije palanke, dakle obećanje stilske polivalencije, a ova polivalencija je, za palanački duh, čisto otelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.” Dakle, za Hrvate oko sebe postao sam muzika pakla, kakofonija identiteta i potencijal stilske polivalencije. “Filosofija palanke” fundamentalna je knjiga na temu duhovnog provincijalizma, knjiga u kojoj se krije proročanska analiza duha koji je zavladao trideset godina nakon što je opisan. A taj palanački duh procvjetao je u nacionalistički nacizam. Nasilje se nalazi u samoj prirodi nacionalizma, a kada upoznaš jednog nacionalistu upoznao si ih –sve. Radi se o jednom od najžilavijih oblika gluposti, gluposti koju je Krleža nazvao “sestrom mraka”. Goethe je zapisao: “Najgori narodi imaju najbolje rodoljube.” Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe-nacionaliste. Radi se o izboru, angažmanu koji ne iziskuje trud. ” Ne samo “pakao to su drugi” (…), nego sve što nije moje ( hrvatsko, srpsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubitka individualne svijesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja dovedenih do paroksizma.”
A upravo sam na jedinstvenosti i neponovljivosti ljudskog života gradio svoj identitet. Svaka ejakulacija sadrži nekoliko milijardi spermija – otprilike isti broj kao i broj ljudi na zemlji – što znači da svaki čovjek u sebi sadrži potencijal svijeta. Svaki čovjek, dakle, nosi u svojim genima sjećanje čovječanstva. Svi smo sačinjeni od iste tvari nastale prvom eksplozijom prve iskre u beskonačnoj praznini svemira. Sve što jesmo samo su čestice prekrasne borbe koju životom zovemo. Svi ćemo, do posljednjeg, nestati – sama izvjesnost smrti trebala bi nas uvjeriti da volimo ili barem poštujemo jedni druge. Ali ne, umjesto poštovanja i ljubavi proždire nas ništavilo. Tratimo živote na mržnju, zavist i strah.
Polako sam shvaćao kako identitet nije petrificirano stanje već prostor stalne mijene, otkrivajući, posebno u knjigama, svijet različitosti i tolerancije, otkrivajući kako u svojim dvojbama nisam sam. Čovjek, a kamoli dvanaestogodišnji dječak, okružen ljudima što isto misle, u isto vjeruju i zajednički mrze, mora duboko vjerovati u vlastitu pojedinačnost i slobodu izbora, a da ne završi ugušen uniformiranošću mišljenja ugrađenog u sve pore društva i javnog djelovanja. Skrivenom iza neupadljivog prezimena, osamljenom u pokušaju da razumijem zašto su ljudski životi odjednom postali tako jeftini pa ih se, jedinstvene i neponovljive, gazi kao opuške, spomenute su knjige i način mišljenja organski srasle sa identitetom što sam na razvalinama jučerašnjeg svijeta u sebi gradio. Nacija, zastave i rulja zaražena logikom krvi i tla, probudile su u meni pojedinca iluminiravši samoću tminom što se širila nacijom kao kuga. Zrak je bio gust i ljepljiv kao krv. I svi smo ga udisali. Bio sam dijete i roditelji su pokušali sakriti što se događa, ali kako to već biva, upravo je tajanstvenost budila znatiželju, pa sam gutao informacije, istine, poluistine, propagandu i rijetke novine što su pokazivale kako ipak nisam potpuno sam. Još me jedna sretna okolnost poučila o propagandnim tehnikama kojima se narode uvjeravalo kako su uvijek oni žrtve, kako su porazi zapravo pobjede a ubojstva herojska djela. Naime, živeći visoko na brdu iznad Zagreba, običnom smo antenom hvatali i pratili televizije svih zaraćenih strana.**
I tako sam svaku večer slušao najmanje dvije verzije istog događaja. Na RTS-u govorili bi o oslobađanju nekog sela i pobijenim Srbima, na HRT-u selo je “palo” a pobijeni su Hrvati i tako u beskraj. Kada je počeo rat u Bosni, ovim rašomonskim verzijama događaja priključila se treća – u mom sjećanju najobjektivnija varijacija iste teme. Katkad bi vijesti bile toliko slične da si samo trebao zamijeniti Hrvate sa Srbima i oslobođenje sa “padom” – izvještaj bi bio – isti.
Slušajući svakodnevno o “srbočetničkim hordama” i “ustaškim koljačima” počela me fascinirati činjenica kako su nacionalisti najponosniji na ono za što nemaju nikakve zasluge. Gdje si se rodio i tko te rodio – to čovjek ne bira. S time se podudara činjenica kako nacionalisti djeluju u čoporu, izbjegavajući pojedinačnu odgovornost. Njihov svjetonazor svodi se na jednostavnu opreku – mi i oni. Nacionalist je, po definiciji, ignorant, a nacionalizam linija manjeg otpora. “Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesiraju ga, “pakao to su drugi” (druge nacije, drugo pleme…)”.
Kada sam sa četrnaest, petnaest godina prvi put pročitao ove riječi, u vrijeme kada su Srbi pokušavali istrijebiti Bošnjake u istočnoj Bosni a Hrvati im se pridružili u pokušaju da “popune kiflu”, činilo mi se kao da Kiš opisuje ono što se događa: “Naše vrijednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo ( kad se mora ), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš jezik je čist samo u odnosu na njihov.”
“Naš jezik je čist samo u odnosu na njihov” – iz ove su kratke dijagnoze metastazirale riječi kao “stožer”, “časnik”, “zrakomlat”, “samokres”, riječi koje zvuče kao eho genocida. Ustaška nadzorna služba postala je Ured za nacionalnu sigurnost – UNS nekoć, UNS sada. Nacionalna je valuta postala kuna – “platežno sredstvo drevnih Hrvata” kako je to narodu pojasnio vrhovnik/povjesničar. Trg žrtava fašizma postao je Trg hrvatskih velikana. Mase u crnom dizale su desnicu “mjereći visinu kukuruza”, a Merčepov je odjel za specijalne zadatke u temelje nove države ugradio dvanaestogodišnju Aleksandru Zec. Država što u “genima” nosi ubojstvo djevojčice u sebi krije ravnodušnost prema patnji “drugog”. “Stvoriti države izvan sfere moralne odgovornosti jest zločin. Tolerirati ratne zločine i štititi ubojice, znači uvaliti svojim građanima suodgovornost za zlodjela pojedinaca i zlodjela politike”, piše Mirko Kovač. Tako se i ja osjećam odgovornim za ubojstvo djevojčice po imenu Aleksandra od koje sam kada je ubijena bio stariji godinu dana.
Kada govorimo o nacionalizmu i posebno njegovoj nadgradnji – nacizmu, često se spominje pitanje kolektivne odgovornosti. S jedne strane tvrde kako ne može narod biti kriv za ponašanje vlasti. Ne može se tihu većinu kriviti za djela “šačice ekstremista”. Ali pitanje odgovornosti, a to je ključno, ne leži samo na pojedincima krvavih ruku, nego upravo na društvu koje im je dozvolilo da ruke u krvi kupa. Nacija se neizbježno zasniva na isključivanju onih koji joj ne pripadaju. Nacija pretpostavlja jasne geografske i kulturne granice između “nas” i “njih”, a oni na ničijoj zemlji moraju se odlučiti ili nestati. Za nacionalistu ne postoji višestruki, nestalni, promjenjivi ili fragmentirani identitet. Postoji samo jedan jedini jer naciji se pripada bez – ostatka.
I tu dolazim do usporedbe sa 1941.godinom. I Beograđani i Zagrepčani čuli su, tijekom te i nekoliko slijedećih godina, gotovo svake noći, kamione koji voze gradom i ljudske glasove čiji su vrisci parali noćnu tišinu. Čuli su krikove i posljednje uzdahe iz dušegupki, kombija preobraženih u pokretne plinske komore čiji je auspuh spojen sa hermetički zatvorenim prostorom za teret, teret koji su u ovome slučaju bili ljudi. Ne leži odgovornost (samo) na vozaču kamiona i onima koji su mu naredili da “provoza” te ljude već na svima onima što su ležali u svojim krevetima dok su im se krici ubijanih uvlačili u snove – da ih nikada ne zaborave.
Veliki hrvatski režiser Branko Bauer, autor klasika “Ne okreći se, sine!”, do kraja je života opisivao događaj koji ga je, kako sam kaže, formirao. Naime, kao mladi student zatekao se u grupi građana nad kojom je ustaška policija provodila raciju. Ustaše su blokirale dio ulice i zatim legitimirali sve koji su se u tom trenutku našli u ograđenom prostoru. Bauer opisuje upravo takvu situaciju ispred nekadašnjeg kina Jadran, na križanju Frankopanske i Ilice, dakle u samom centru Zagreba. Imao je čiste papire i nije se bojao, ali usred racije ustaše su uhvatile starijeg gospodina – Židova – i počele ga odvlačiti prema kamionu. Čovjek je zvao u pomoć, zazivao milost, gledao u okupljenu gomilu – gomilu koje je do prije nekoliko minuta bio dio – i vikao: “Pomozite mi! Ja sam jedan od vas! Ubit će me!” Bauer kaže kako nikada nije osjećao takav sram, nemoć, bijes i tugu. Tako se osjećao jer je, kao i ostali građani Zagreba, šutke, pogleda uprtog u pod, dopustio da se ljude odvodi u ništavilo zbog vjere, nacije ili političkog uvjerenja. Jer je dopustio da čovjeka pred njegovim očima odvedu u smrt a da on ne učini ništa.***
Na tom se raskršću Frankopanske i Ilice krije sva odgovornost svih naroda u čijim se zemljama odvijalo istrebljenje Židova i Roma, komunista i homoseksualaca, a u slučaju NDH tome treba pridodati i Srbe. U mnogim su zemljama, pa i u NDH, lokalne policije isporučivale Nijemcima popise Židova, Roma i komunista, a često su i same sudjelovale u progonima, transportima i pokoljima. Srpski kvislinzi Nedić i Ljotić zdušno su se trudili da “Srbija prva u Evropi reši jevrejsko pitanje”. Hrvatska je s druge strane, kao praktički jedina kvislinška država u Evropi, sama otvarala logore (ustaški su časnici putovali u Njemačku na kurs u efikasnom masovnom ubijanju, ali balkanski se mentalitet nije mogao obuzdati ili Nijemci nisu imali viška Zyklona B ili infrastruktura logora nije bila dovoljno kvalitetna da se ljudi pretvore u dim, pa su ljudi plutali Savom raskoljenih glava) u kojima su njeni vojnici bili čuvari i egzekutori.
U većini drugih zemalja lokalna bi policija pomagala SS-u i “drugi” bi bili transportirani u tvornice smrti na istoku.
I dok su se ubojice bacile na posao ( “Iznemogao,(…), pođoh naprijed moleći sudbinu da me nauči najjednostavnijem umijeću – umijeću ubiti čovjeka.” ), izgradile logore i shvativši kako je ljudski život jeftiniji od metka, počele koristiti maljeve, noževe i vješala, narod je znao što znači odlazak u logor, znao je što znači zatvor u Savskoj ili Zvonimirovoj. Znao je za ljude koje su sa Zavrtnice i Glavnog kolodvora, u stočnim vagonima, vozili u Jasenovac. Znao je jer je vidio kako nestaju susjedi, prijatelji, poznanici. Znao je jer se ustaše nisu sramile onoga što rade nego su, kao maIi Goebbelsovi šegrti, koristile novine, filmske žurnale, izložbe, radio i plakate da objasne narodu tko su oni “drugi”, oni čije krikove slušaju svake noći.
Eto, tu se krije odgovornost, kolektivna odgovornost svakog društva u kojem se odvijala ista smrtonosna operacija. Zločin prošlosti proteže se u sadašnjost kroz ravnodušnost prema patnji “drugog”. Uz kolektivnu postoji i pojedinačna odgovornost svakog ljudskog bića koje je proživjelo to vrijeme. A ta se odgovornost prenosi i na njegove potomke, sve unedogled, jer se svaki pripadnik društva, sam pred sobom, mora odrediti prema počinjenom zločinu. A tiha većina ne samo da nije učinila ništa da spriječi genocid nego ga je prešutno odobravala. Odobravala jer nije učinila – ništa. Ostali su samo krici i zvuk kamiona što se gubi u noći.
No, postojala je grupa ljudi, na koje stanovnike Zagreba podsjećaju rijetke nerazbijene ploče na fasadama starih zgrada, ploče u koje je upisana sudbina ljudi kao Josip Preskar kojeg su preko puta Petrove crkve, u Vlaškoj, ubili agenti ustaške tajne policije, ploče što svjedoče da je u nevrijeme NDH dio stanovništva ilegalno pružao otpor nacističkoj okupaciji i ustaškoj vlasti. Stare, prašnjave ploče koje prolazniku govore kako je 13. srpnja 1941. u ovoj zgradi održan važan sastanak a u onoj se nalazila štamparija. Smrtnost zagrebačkih ilegalaca te je 1941. iznosila 80 posto. Ivan Šibl, koji je sa dvojicom drugova ustrijelio nekoliko njemačkih pilota, ovako opisuje situaciju u kojoj se našao kao komunistički ilegalac nakon 10. travnja i proglašenja NDH: “Nisu dolazili u moju kuću. Blokirali su samo dio Medulićeve i Dalmatinsku. Bio je to uobičajeni lov na Židove i Srbe. Odvukli su ih kamionima – u smrt. Muškarce, žene, djecu, starice i starce – sve u smrt. I to samo zato što su Židovi ili Srbi. Optuženi za zločin postojanja. Naime, teško je živjeti ilegalno u gradu gdje si proveo čitav život. Previše voliš taj grad da bi mogao dane i dane provoditi zatvoren i ne izlaziti. Samo, zapravo mi više i ne volimo Zagreb. Nekada smo ga voljeli, bio nam je blizak, na njegovim trotoarima, u parkovima i osobito na našoj periferiji osjećali smo se kao kod kuće. Sada nam je taj naš grad postao nekako stran i mrzak. Jedva čekamo da ga se riješimo i odemo iz njega nekamo u slobodu.”
Dolaskom ustaša na vlast, uz doček njemačke vojske posut ružinim laticama (i zatim aktivno sudjelovanje ili pasivno odobravanje), čitavo društvo, pojedincima usprkos, nije učinilo ništa. Nije osnovni moralni argument što proizlazi iz Holokausta zločin počinjen od strane SS-a ili u hrvatskom slučaju ustaša, nego kolektivna šutnja i ravnodušnost prema patnji “drugoga” koju su pokazali gotovo svi narodi u čijoj se zemlji masovno ubijanje odvijalo.
A pošto se radilo o eksterminaciji Židova treba napomenuti bitnu stvar. Često čujemo kako Katolička crkva u Hrvatskoj govori o dva strašna totalitarizma dvadesetog stoljeća, implicirajući kako se radi o ateističkim ideologijama. Komunizam jest ateistička ideologija. Nacizam nije. Postoji fundamentalna razlika u osnovnoj premisi između nacističke i komunističke ideologije – dok je nacizmu kao ideologiji imanentno istrebljenje Židova i “inferiornih” naroda kao što su slavenski (upozorio bih na knjigu “Gotičko porijeklo Hrvata”, djelo katoličkog svećenika Kerubina Šegvića, izdano još 1931.godine ), komunizam je pokret zasnovan na jednakosti, ravnopravnosti i pravednoj distribuciji bogatstva, utopiji što je završila u razjapljenom ždrijelu staljinizma. Dakle, osnovni preduvjet za ostvarenje nacističkog društva je istrebljenje Židova i ostalih “inferiornih” naroda te uspostava “tisućljetnog rajha”, dok je osnovni preduvjet komunizma društvo kojim upravljaju oni koji ga grade, radnici. Nacizam nije odstupio od svojih načela jer tada više ne bi bio nacizam. Komunizam je već sa Lenjinom, a posebno vladavinom Staljina, iznevjerio vlastite ideološke principe. A kad crkva pokušava izjednačiti nacističku ideju s komunističkom utopijom, ona zapravo pokušava sakriti vlastite “zasluge” za nacistički zločin nad Židovima. Nije Hitler izmislio antisemitizam, niti je odjednom počeo mrziti Židove, nego je mržnju crpio iz gotovo dvije tisuće godina stare crkvene dogme ucrtane u Judino semitsko lice u Leonardovoj “Posljednjoj večeri”, uklesane u crkve i spomenike, ovaploćene u getu i ugrađene u bezbrojne dječje “svece” čiju su nevinu krv Židovi “popili” ili “iskoristili da naprave kruh”, dogme ostvarene prislilnim konverzijama i naravno-pokoljima.
Mnoge Goebbelsove propagandne metode direktno su preuzete iz crkvenih “priručnika”. Isto tako, zemlje čiji su narodi ili šutke gledali kako im u dim pretvaraju sugrađane ili su u tome sudjelovali, antisemitizmom su zaražene još od vremena kada je kršćanstvo iz minornog kulta preraslo u glavnu evropska religiju. Kada čovjek prouči vjeroispovijest glavnih fašista i njihovih kolaboratora, vidjet će da su samo dvoje protestanti (norveški Vidkun Quisling i Anton A. Mussert, vladar okupirane Nizozemske). Ostalih jedanaest katolika navodim redom: Adolf Hitler, Benito Mussolini, Francisco Franco, Antonio Salazar (portugalski diktator), Henri P. Pétain, Jozef Tiso (slovački vođa – svećenik i političar – san hrvatske crkve?), Emil Hacha (predsjednik Boemije i Moravije), Konrad Henlein (“kvisiling” Sudeta), Léon M. Degrelle (belgijski) i za kraj, hrvatski poglavnik Ante Pavelić.
Osim toga, Hitlerova Njemačka potpisala je konkordat sa Katoličkom crkvom vrlo brzo nakon dolaska na vlast, crkvom čije je ponašanje prije, tijekom i poslije Drugog svjetskog rata (priklanjanje nacizmu, šutnja o istrebljenju Židova, Roma i ostalih, te kasnije pomoć u bijegu nacističkim zločincima, među njima i glavnim ustaškim krvnicima) bilo sramotno. Tko je Židove proglasio ubojicama Krista, tko je tako izmanipulirao ljude da danas u Hrvatskoj, u kojoj je više od 80 posto ljudi katoličke vjere, po rezultatima anketa pola građana ne zna da je Isus bio Židov?
S obzirom na povijest Drugog svjetskog rata, Hrvatska kao pravna nasljednica Jugoslavije, polaže velike zasluge u borbi protiv fašizma. Više je Hrvata ubijeno u NOB-u nego u ustašama. Ujedinjeni s ostalim narodima s kojima dijelite povijest i jezik uspjeli ste, svih “devedeset i sedam” ofenziva uprkos, praktički jedini u Europi, sami osloboditi svoju zemlju od nacista i domaćih izdajnika. I umjesto da se time ponosite, da ističete svoje antifašističke zasluge i vrijednosti – vi se, namigujući međusobno i urličući na stadionima skriveni u anonimnosti praznine, vraćate ustaštvu. A ovdje dolazimo do još jednog krucijalnog pitanja: zašto bi ljudi čiji su preci bili antifašisti trebali osjećati odgovornost zbog zločina? Odgovor se krije u činjenici da se, kao dio ovog društva (ako ono još uvijek društvo jest) moraju, sami pred sobom, odrediti u odnosu na zločine, makar to bili zločini protiv kojih su se njihovi preci borili. Radi se o osnovnoj moralnoj odgovornosti koja čini svakog čovjeka dijelom šire zajednice – čovječanstva. Taj osjećaj moralne odgovornosti tvoja je ljudskost. Odgovornost potomaka ljudi koji su živjeli u nevrijeme endehazije ne predstavlja odgovornost za ono što su ustaše činili. Odgovornost se krije u načinu na koji će se, sami pred sobom i pred društvom u kojem žive, postaviti prema genocidu. Osjećaj odgovornosti je jedina ispravna, moralna reakcija prema onome što se dogodilo jer “na suprotnoj strani od kolektivne i društvene odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost”, kako ispravno zaključuje Miljenko Jergović.
Kada je 1991. počela ličiti na 1941. i kada je na Balkanu opet došlo vrijeme da se vidi tko je kakav, shvatio sam da pripadam manjini raspršenoj diljem zemlje u kojoj sam se rodio i koju sam maglovito smatrao domovinom. Nizala su se pitanja – Tko sam? Kome pripadam? U kome se prepoznajem? Klaić u “Rječniku stranih riječi” identifikaciju definira upravo tako: “utvrđivanje nečijeg identiteta – istovetnosti, podudaranja, izjednačivanje, potpuna jednakost, priznanje da netko zaista jest osoba kojom se prikazuje.” Znao sam da svakako nisam niti Hrvat niti Srbin niti Slovenac niti Grk. Znao sam da sam sve to zajedno (i više). Osjećao sam se građaninom fantomske države, države bez zakona, bez policije, bez granica, države koju tvore zajednička sjećanja, knjige, pjesme, dječje priče, sportski uspjesi, filmovi, muzika i trenuci nadnacionalnog trijumfa i tragedije – imaginarne države koju polutajno dijelim s ljudima rasutim diljem svijeta. Osjećam pripadnost, prepoznajem se i identificiram sa neznanim pojedincima koji nakon raspada Jugoslavije tvore novo društvo bazirano na duhovnoj ravni, transgraničnu i transnacionalnu zajednicu slobodnih ljudi koje veže ideja općeg dobra, važnost pojedinca, solidarnost i tolerancija, a ne vrijednost krvi i tla, nacije i vjere, grabeža i smrti. Bijah u najsugestibilnijoj životnoj dobi kada sam gledao kako se rađa čudovište nacionalizma, i kako se ustaštvo, proliferacija mržnje i ljudi kao Tomislav Merčep, Gojko Šušak i Branimir Glavaš uvlače u sve pore društva. Nije to pitanje jugonostalgije, ne radi se o državi. Nostalgičan sam za vremenom kada je Štulić, kao najveća jugoslavenska glazbena zvijezda, pozirao u trapericama i komandosici, za vremenom kada je čovjek vrednovan po onome što čini a ne po onome što ima ili kojem narodu ili vjeri pripada – ma koliko to bilo iluzorno, ma koliko taj osjećaj pripadnosti bio produkt nostalgije na koju gotovo da nemam pravo i ma koliko nostalgija bila prevara sjećanja.
Jugoslavija je po mnogim vrijednostima bila mogući model pravednog socijalističkog društva. Da nije bilo crne, mučne žuči nacionalizma što je čekala i dočekala svoj trenutak, jugoslavensko društvo svojom je multietničkom konfiguracijom, ekonomskim uređenjem i vanjskom politikom predstavljalo svjetsku političku avangardu – a ja želim pripadati društvu koje osniva nesvrstane, društvu koje predvodi poniženi i potlačeni svijet, koje stoji između podijeljenih sila, u međuprostoru, ničija i svačija. Danas sam stanovnik države koja nudi saksofon po aerodromima, prazni ulice glavnog grada Bushu mlađem i za američke interese šverca oružje u Siriju; države u kojoj se premijeru sudi za lopovluk ogromnih razmjera dok građani kopaju po smeću u potrazi za bocama vrijednim 50 lipa; države u kojoj se javno pozdravlja nacističkim pozdravom i u kojoj većina zakonski diskriminira manjinu a crkva pokušava uništiti sekularno društvo i uspostaviti teokraciju.
Koliko je samo rečenica Krleža posvetio sudbini nesretnih Južnih Slavena i njihovoj tragičnoj povijesti. Rečenica o narodima koji su konstantno eksploatirani i gonjeni ili im je nametan civilizacijski kompleks inferiornosti; narodima koji dijele antičku, starorimsku, renesansnu i baroknu tradiciju Evrope, koji dijele duboku vezu sa civilizacijskim bogatstvom Otomanskog carstva, predgiottovskim slikarstvom Sopoćana, Mileševe, kompleksnošću Bogumila i renesansnom književnošću a opet su tako ignorantni spram vlastite povijesti, “komplikovanih” identiteta, kulture i umjetnosti. Koliki bi narodi bili ponosni da baštine tri pisma – latinicu, ćirilicu i glagoljicu. Ali ne, Hrvati neće ćirilicu, to je Balkan, oni su Evropa. A ta ista Evropa ih zove riječju koja znači rob (riječ Slaveni u evropskim jezicima dolazi od raznih inačica za riječ rob, kao na primjer engleska riječ slave). Kada bi Krleža vidio današnju Hrvatsku s bankama u austrijskim i talijanskim rukama, telekomunikacijama u njemačkim, naftnom industrijom u madžarskim – pomislio bi da se vratio u Austrougarsku monarhiju, pomislio bi da se vratio u prošlost i da se Kraljevo ostvarilo.
Nacionalizam je pušten s lanca. Upali smo u vulkan, u klanje, mržnju i zločine. Očit zaljučak sam se nameće – kasti novih “kontroverznih” poduzetnika i starih moćnika trebala je snažna diverzija, puno krvi, suza, vriske i opačina, mrtve djece i sela u plamenu, da bi na drugoj strani mogli međusobno pokrasti i rasprodati sve što su narodi Jugoslavije godinama stvarali. I svaki se taj “kontrovezni” poduzetnik i/ili ratni heroj (a ne zločinac) – vozač kamiona, konobar, kanadski ugostitelj, vodoinstalater ili krčmar sa bečkog kolodvora – kupa u đakuziju punom suza, krvi i znoja ubijenih, protjeranih i unesrećenih, svih onih ljudi žuljavih, žilavih i hrapavih ruku čiji je četrdesetpetogodišnji rad razgrabljen, opljačkan i rasprodan, čiji su članovi obitelji izginuli i nestali a domovi spaljeni i srušeni.
Neovisna država Hrvatska, iako napadnuta, opet se devedeset i prve našla na istom onom raskršću Frankopanske i Ilice i nije učinila – ništa. U novoj, podržavljenoj i homogenoj stvarnosti stvorenoj klanjem i pljačkom, stvarnosti zatrovanoj mržnjom u kojoj je “druge” opet gutao mrak, nisam se prepoznao. Danas bih volio vjerovati kako bih, da sam bio samo nekoliko godina stariji, pobjegao u Nove Zelande, Amerike i Kanade. Ali nisam. Pobjegao sam u sebe. Pobjegao sam u knjige. Tješio sam se kako je egzil ionako metafizička kategorija. U Talmudu piše kako je čovjek u početku vidio kroz vrijeme i njegove su oči, obdarene svjetlošću, dopirale do prvog i do posljednjeg. Ali kad se čovjek iskvario, Bog mu je oduzeo svjetlost i sakrio u knjige.
U knjigama sam grozničavo stvarao svoj novi identitet, tražio trenutak prepoznavanja i pripadnosti, maštao o svijetu bez granica, svijetu kozmopolitskom i temeljenom na različitosti, svijetu što proizlazi iz jedinstvenog doživljaja života što se krije u svakom ljudskom biću. “Svaki je čovjek instrument a njegov život melodija”, kaže stara aškenaska poslovica rođena u strahu i nadi štetla. I kako je Kiš upozorio da se na moralnom ispitu Auschwitza i Kolime prolazi ili pada, tako sam i ja znao da i Srebrenica, Heliodrom, Vukovar i Sarajevo postaju dio ispita, ispita na kome se prolazi ili pada. Jer sada su ova mjesta, postavši sinonimi za barbarsko razaranje i metodičko istrebljivanje, postala dio povijesnog i pojedinačnog iskustva svakog čovjeka (bar s ovih prostora), iskustva prema kojem mora da se odredi. Mirko Kovač znao je to vrlo dobro posvetivši dobar dio posljednih godina pišući političke, angažirane tekstove koji čine izvanredne zbirke eseja čiji naslovi otkrivaju teme što su ga opsjedale: “Elita gora od rulje” i “Cvjetanje mase”. A da ne zaboravimo, Mirko Kovač je do “kataklizme” započete krajem osamdesetih, bio poznat prvenstveno po svojim izvanrednim romanima, kratkim pričama i scenarijima.
Sjećam se dva suprotstavljena citata na početku Kiševe knjige. Jedan Orwellov, a drugi Nabokovljev. Orwell sav smisao i funkciju književnog djela vidi u političkom aktivizmu. Nabokov s druge strane odbacuje političku vulgarnost svagdana i sav smisao pronalazi u estetskom užitku. Ta je dvojba razdirala i stvarala Kiša. No, Mirko je Kovač, “nejunačkom vremenu uprkos”, posvetio “vrijeme što se udaljava” i vlastiti talent, “orvelijanskom” konceptu, iako bi stilski zadovoljio i Nabokova. Posvetio ga je da se ne zaboravi kakve su barabe isplivale na površinu i koliko su tuge i patnje sa sobom dovukle. Posvetio ga je jer je morao da sam pred sobom položi onaj prijateljev ispit.
“Dijete zna da lutka nije živo biće, ali ophodi se prema njoj kao da je živa i tužna je kad se polomi.” Kada je iz ljudskih grla i topovskih cijevi zapjevala smrt bio sam dvanaestogodišnji dječak a umijeće djeteta je irealnost. I spas sam potražio u jedinom umijeću koje sam do tada stekao -umijeću irealnog, umijeću imaginarnog, umijeću čitanja. Ta predivna dob puna zabluda kada se ljubav poriče jer ne postoji spol, kada se stvarnost poriče jer se stvarnim shvaćaju stvari koje stvarne nisu. Uronio sam u knjige i nisu mi bile važne vrijednosti što ih odrasli pridaju stvarima, nisu mi bili važni odnosi što ih među stvarima uspostavljaju. “Dijete ne pridaje veću vrijednost zlatu nego staklu. I doista, vrijedi li zlato više?” Kao dijete smatrao sam mračno besmislenim strast, srdžbu i mržnju što sam vidio uklesane u lica odraslih. Pitao sam se nije li doista besmislena sva njihova mržnja, sav strah i sva njihova srdžba? Pitao sam se kako da nastavim upijati ukoričenu svjetlost? Poučen savjetima pjesnika rasutih u prostoru i vremenu, znao sam kako svjetlost moram potražiti vlastitim životom darujući ono najdragocjenije – vrijeme.
Pošto nisam pripadao nikome ili sam pripadao svima, pošto se u narodima krvavih ruku i srca crnog kao mrak puščane cijevi nisam prepoznao a “negativnu kategoriju duha”, “ideologiju kiča” i “cvjetanje mase” nisam mogao podnijeti, nastavio sam se sve intenzivnije kupati u svjetlu riječi nestajući u iskustvu čovječanstva kao zrnce pijeska u pustinji. Uvlačio sam se u sebe znajući kako je nacionalizam kolektivno ludilo, oblik narcisizma u kojem se milijuni šepire pred ogledalom, govoreći sebi samima da su od Boga izabrani. Njihova sreća moguća je samo u nesreći drugih. I kada ubija i razara, u nacionalistu postoji nešto suicidalno, podsvjesna želja za porazom, prikriveni mazohizam čitavog pokreta. Bit i tragika nacionalizma jest u činjenici da svaki narod pamti samo ono što je njemu učinjeno a niti jedan se ne sjeća što je učinio drugima. I kada ih na to podsjetiš budi siguran da će te nazvati izdajicom.
Postao sam apatrid, osuđen da luta od svijeta do svijeta univerzumom književnosti kao Ahasver, kao Juda bez konopca. No i takav osjećao sam odgovornost za ubojstva počinjena u ime države čiji sam građanin. Pisao sam i čitao dok su ljudi oko mene dahtali kao psi zaraženi bjesnoćom, nadmećući se u izljevima ljubavi prema sumnjivim nacionalnim mitovima, izabranom vrhovniku i novoprobuđenoj vjeri, nadmećući se u izljevima mržnje prema drugom narodu – izabranom neprijatelju – njegovom vođi i novopronađenoj vjeri. Pitao sam se što da radim u društvu fosiliziranih, homogenih, nepromjenjivih identiteta utjelovljenih u dvije riječi: Hrvat, katolik? Što da radim kada moj identitet nije petrificiran? Što da radim kada se u labilnim, transformativnim, stalno nastajućim pitanjima identiteta osjećam, između ostalog, Jugoslavenom? Granice materinjeg jezika, jezika koji razumijem, minimalne su granice “moje” države. “Za razliku od nacionalnog ‘mi’, mi za koje pišem su oni kojima lažu, nad kojima se neprestano vrši operacija nacionalne identifikacije i prateće eksploatacije”, kaže Aleksandar Hemon. U njegovoj interpretaciji identiteta prepoznao sam vlastito mišljenje. Identitet je “kontinuirano konstruiranje različitih oblika pripadanja, igra uključivanja i isključivanja raznovrsnih identifikacija”. Moj identitet je, otkrio sam, “hibridan, sklizak i dijalektičan”.
Sakrio sam se u kuću od slova tražeći iskrice da osvijetle mrak u kojem sam se gušio svagdan. Novi pisac – nova galaksija. Nova knjiga – novi planet. Bez knjiga, bez imaginarnih razgovora sa “tajnim zakonodavcima svijeta” morao bih bježati iz ove zemlje. Morao bih bježati iz ovog svijeta. Život bi postao nepodnošljiv. Čitajući, izgradio sam u sebi novi svijet, svijet u kojem sam se prepoznao, svijet kojem sam želio pripadati, s kojim sam se identificirao, svijet stvoren od slova i u beskraj razgranatih dijaloga koje vodim sa ljudima slobodan od ograničenja prostora i vremena, dijaloga što opkoračuju oceane i skaču tisućama godina unatrag. Taj svijet nije svijet geografskih mapa. U njemu ne postoje granične kontrole i ne postoji “mi”.
Ja vjerujem u riječi i živim u knjigama. Jedina domovina koju priznajem moja je familija, talog pročitanih knjiga i nekoliko nasumičnih sjećanja koja otkrivaju ono što sam zaboravio. Biblioteka koju sam tijekom života stvorio organski se razvila iz biblioteke koju sam naslijedio od roditelja i njihovih roditelja, i kroz njene police mogu lutati razgranatim stazama vlastitog porijekla proučavajući kako je nastajala, račvala se, miješala, osipala i preživljavala. I ma koliko patetično zvučalo – ja nemam ništa osim riječi.
Novi Zeland, Amerika i Kanada prostiru se u mojoj svijesti i krhkom biću, u ovih nekoliko rečenica i prahu u koji ću se jednog dana vratiti.
_____
* Njegova pjesma “Crveni makovi” bila je službena školska himna i rado smo ju pjevali
** To se pokazalo višestruko korisno jer je televizija “Republike Srpske” masovno puštala nove filmove iz videoteka koristeći nametnut im embargo i sveopći kaos da svome stanovništvu između reportaža o vojnim “uspjesima” pruži malo holivudskog glamura
*** Branko Bauer skrivao je sa svojim tatom mladu Židovku čitav rat i spasio joj život. Nositelj je priznanja pravednik među narodima
Nemam ništa osim riječi
Kada je Jugoslavija počela propadati u ždrijelo vulkana što je četrdeset i pet godina mirovao, i nataložena je magma starih mržnji, ubilačkih pogleda i ruku žednih krvi eruptirala u planirani kaos “etničkog čišćenja”, napunio sam dvanaest godina. Kada je nastajuća praznina, “inflacija nula”, primordijalna bujica gladna zemlje i mrtvih, pod budnim okom “elita gorih od rulje”, započinjala ples smrti i razaranja, a životi su oštricom noža klizili u ništavilo, pohađao sam sedmi razred osnovne škole Pavleka Miškine* i shvatio da sam – drugačiji. Sjećam se trenutka kada me obujmila samoća, trenutka kada sam prvi put osjetio da se razlikujem od većine drugova iz razreda. Dogodilo se to u vrijeme prvih višestranačkih izbora, predizborna kampanja bila je u punom jeku, nacionalizam i povijest hitali su jedno drugome u zagrljaj, a mi smo igrali nogomet u sklopu sata tjelesne kulture koji je, okrugao kao bačva, vodio profesor Gadžek. U razredu je bilo nekoliko izvrsnih igrača, ali najbolji od svih bio je Lazar Stefanović. Profesor Gadžek uvijek bi posložio dvije ekipe tako da za slabiju igra Lazo, dok su ostali, oni sa “dvije lijeve” i nezainteresirani za igru, sjedili uz igralište ili igrali košarku. No, tog je dana profesor Gadžek, onako velik i obličjem nalik babuški, pozvao Lazu koji se već zagrijavao i rekao mu da neće igrati. Nije naveo nikakav razlog, samo ga je poslao na klupu. Lazo nije bio dobar učenik i nije bio školski siledžija. Jedino čime se isticao bila je nogometna vještina. Kad ga je Gadžek poslao na klupu, svi su se pravili kao da se ništa nije dogodilo. Profesor Gadžek pozvao me na stranu i rekao: “Ti ćeš umjesto onog Srbina igrati za slabije.” Zurio sam u betonsko igralište i usprkos strahu, odgovorio kako se i moja baka preziva Stefanović. Pogledao me kao da sam upravo izvršio ritualno samoubojstvo. Do kraja osnovne škole, na svakom satu tjelesnog, Lazo i ja sjedili bismo na klupici uz igralište.
Polako sam postajao svjestan kako je gotovo ekskluzivno “pravo” ljudi s ovih prostora da se u jednoj državi rađaju, u drugoj žive, a u trećoj umiru i da između tih državotvornih preobražaja dožive barem jedan rat. Pokušao sam skupiti krhotine jučerašnjeg svijeta, svijeta u kojem sam bio mali pionir i građanin Jugoslavije, ne shvaćajući, svim zlokobnim znacima usprkos, da ta zemlja upravo tetura, rascijepljene glave, u anale beščašća. Pritisnut pitanjima kojih do tada nisam bio svjestan – tko sam? kome pripadam? odakle dolazim? – stidljivo sam počeo tražiti odgovore. Odjednom, našao sam se bez zemlje u kojoj sam rođen, bez zavičaja i bez porijekla. U vrijeme kada su svi znali “tko su” i “u što vjeruju”, ja sam znao samo što nisam i u što ne vjerujem.
A pitanja “tko si?” i “u što vjeruješ?”, u sjeni su rata, nacionalističkog, postala pitanja u čiji ti je odgovor upisana sudbina. Odgovor te određuje, trpa u odabrani nacionalni tor da se znojiš u toplom smradu bijesnog krda, ujedinjenog i ponosnog, ponosnog onime na što nije imalo nikakvog utjecaja.
Promišljajući vlastitu samoću, način na koji – pošto već moram – upotpunjujem svijet, zamišljao sam svoj život kao Nikola Stefanović u društvu Hrvata/katolika, u doba “kada plamsaju dusi, gori zemlja i trepti usijani zrak”, a nova država, od stoljeća sedmog sanjana, oponaša NDH, muškarci u crnom patroliraju ulicama i televizijskim reportažama, rat se sprema, a mržnja slijeva niz zapjenjena usta iz kojih zijeva smrt. Gadilo mi se brojanje krvnih zrnaca koje je opsjelo društvo jer sam intuitivno znao kako vodi u isključivost i mržnju, u “ideologiju banalnosti i kiča”, gadilo mi se jer sam već tada bio duboko uvjeren kako postoje samo pojedinci, moralni imperativ u svakome od njih i zvjezdano nebo koje nam je zajedničko.
Zamišljao sam, sa određenom dozom straha, kakav bi život u neovisnoj državi Hrvatskoj vodio “moj” Nikola Stefanović. Naravno, ja sam nacionalno (a i u svakom se drugom smislu trudim biti) “komplikovan”, ničiji i svačiji, uvijek tuđi, uvijek drugi. Ne žalim zbog toga niti sam ponosan. Znam da se radi o plodu slučaja na koji nisam imao nikakvog utjecaja. Nana Magdalena, uplašena do kostiju kasnonoćnim pozivima i prijetnjama, molila nas je da se uklopimo, kamufliramo i ne ističemo. Gledao sam kako prijatelje, poznanike i susjede sa muslimanskim ili srpskim prezimenima šikaniraju, kako u najboljem slučaju postaju prozirni ili nevidljivi, a u najgorem nestaju da se više ne vrate, gledao sam kako ih u ratna vremena balijama i četnicima zovu u lice, a nakon rata – iza leđa. Gledao sam kako lebde u međuprostoru, ni tu ni tamo, osuđeni da kao pelivani, na užetu razapetom iznad ništavila, drhtavim korakom pokušavaju pomiriti raščerečenost svoga bića, svoju višestrukost, različitost i samoću. A znao sam da iz “ničije zemlje” izlaza nema jer nacija ne trpi – “ostatke”. Vidio sam kako im čine nepravde samo zato što su “drugi”. Svjedočio sam njihovoj nesreći i osjećao kako im pripadam. Ne mislim da je sreća što se ne prezivam Stefanović iako sam, sa određene vremenske distance, siguran kako mi je opskurno prezime Strašek, sa svojim slovenskočeškim prizvukom, olakšalo život u ovoj i ovakvoj državi, u društvu svedenom na dvije riječi – “Bog i Hrvati”.
Tako je nacionalizam, razarajući zemlju u kojoj sam se rodio, sijući smrt, nesreću i strah, postao opsesivna tema mog odrastanja, onog delikatnog pretpubertetskog i pubertetskog doba kada, u normalna vremena, tinejdžeri otkrivaju prve ljubavi, prve tulume, pijanke i duvke, i kada ih se svijet odraslih nimalo – ne tiče. No, mojoj je generaciji svijet odraslih grubo provalio u živote, učeći starim i novim mržnjama, tjerajući u nacionalni tor, u toplinu i smrad mase gdje se vidi samo tjeme onoga ispred sebe i gdje se isto razmišlja, isto mrzi i isto vjeruje.
I dok se društvo, negdašnja zajednica građana, pretvaralo u monolit nacije i vjere, dok je Tuđman buncao o predziđu kršćanstva, ministar obrane podizao desnicu, a Hrvati “crkavali oko crkava”, ja sam polako osjećao kako postajem osamljenik, bezdomnik i stanovnik planeta. Tako mi je društvo svojim postupcima pokazalo put – krdo je probudilo pojedinca (da parafraziram zaboravljenog pjesnika nestalog svijeta). Klice iz kojih je izrasla samoća, singularnost i nepripadanje već su bile usađene u srž moga bića i shvativši kako više nema mjesta odakle jesam i da se ta činjenica nikako, osim smrću, ne može promijeniti, osamljenost je rasla i što je rulja bila sigurnija da jest ono što je slučaj izabrao da bude, to sam ja bio sigurniji da nisam i ne želim biti.
Emigrirao sam u sebe u pokušaju da se sakrijem od pomahnitalog svijeta. Osjetio sam jezu “nadiruće mase koja reži i pokazuje svoje barbarske zube”, razvio strah od gomile koja je, poput ludog čovjeka ili čudovišta sazdanog od nereda i zabluda, sposobna za najgore zločine i shvatio da se plašim gomile kao što se svaki pojedinac iz tog mnoštva boji ostati sam sa sobom. Nestao je harmoničan odnos sa okolinom, nestao u nacionalističkom, podržavljenom svagdanu zasnovanom na opresiji i diskriminaciji “izabranog neprijatelja”. Usred krvavog spektakla učio sam kako biti apatrid, manjina, pojedinac. Odlučio sam novonastalo osjećanje svijeta pretvoriti u pogonsko gorivo, ne dopustiti mu da truje međuljudske odnose, slučajne poglede, bliskost i samoću. Moja je “drugost” postala potencijal kojim ću iskupiti slučajnost rođenja, svaki dah i zraku sunca što mi obasjava lice, stišće zjenice i olakšava postojanje. Odlučio sam uživati odvojenost, dodir i vrijeme između; odlučio sam da neću mrziti pojedinca nego prezirati masu, slušati savjest i ne plašiti se nikoga. Odlučio sam gledati zvjezdano nebo i biti skroman u svjetlu istine kako sam infitezimalno malen i istovremeno iščupati svu hrabrost i blistavu sreću iz spoznaje vlastite neponovljivosti. Odlučio sam se kloniti gomile i uspravno ušetati u novu, krvlju natopljenu stvarnost, znajući da smrt ionako nosim zaključanu u kostima.
“A ako si individua, onda si sam sebi predak. I nema tog saveta maskiranog u iskonsku mudrost, tog imperativa, tog indiga kolektiva, koji će te sprečiti da stekneš iskustvo i one druge strane brda. U suprotnom, osuđen si da drhturiš na našoj strani brda, koja je, naravno, jedina prava strana, ne ispuštajući pupčanu nit; samo tako si na okupu, onemogućen da prihvatiš vlastitu egzistenciju”, piše Dragan Velikić, referirajući se na “Filosofiju palanke” Radomira Konstantinovića, knjigu koja bi trebala predstavljati obavezni rekvizit sazrijevanja svakog mislećeg bića na ovim prostorima. “U svetu palanke”, piše Radomir Konstantinović, “važnije je dobro se držati ustaljenog običaja nego biti ličnost. Sve što je pretežno lično, individualno (ma u kom pravcu) nepoželjno je pre svega zato što je obećanje ‘sveta’, kao čiste negacije palanke, dakle obećanje stilske polivalencije, a ova polivalencija je, za palanački duh, čisto otelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla.” Dakle, za Hrvate oko sebe postao sam muzika pakla, kakofonija identiteta i potencijal stilske polivalencije. “Filosofija palanke” fundamentalna je knjiga na temu duhovnog provincijalizma, knjiga u kojoj se krije proročanska analiza duha koji je zavladao trideset godina nakon što je opisan. A taj palanački duh procvjetao je u nacionalistički nacizam. Nasilje se nalazi u samoj prirodi nacionalizma, a kada upoznaš jednog nacionalistu upoznao si ih –sve. Radi se o jednom od najžilavijih oblika gluposti, gluposti koju je Krleža nazvao “sestrom mraka”. Goethe je zapisao: “Najgori narodi imaju najbolje rodoljube.” Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe-nacionaliste. Radi se o izboru, angažmanu koji ne iziskuje trud. ” Ne samo “pakao to su drugi” (…), nego sve što nije moje ( hrvatsko, srpsko, francusko…) to mi je strano. Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubitka individualne svijesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja dovedenih do paroksizma.”
A upravo sam na jedinstvenosti i neponovljivosti ljudskog života gradio svoj identitet. Svaka ejakulacija sadrži nekoliko milijardi spermija – otprilike isti broj kao i broj ljudi na zemlji – što znači da svaki čovjek u sebi sadrži potencijal svijeta. Svaki čovjek, dakle, nosi u svojim genima sjećanje čovječanstva. Svi smo sačinjeni od iste tvari nastale prvom eksplozijom prve iskre u beskonačnoj praznini svemira. Sve što jesmo samo su čestice prekrasne borbe koju životom zovemo. Svi ćemo, do posljednjeg, nestati – sama izvjesnost smrti trebala bi nas uvjeriti da volimo ili barem poštujemo jedni druge. Ali ne, umjesto poštovanja i ljubavi proždire nas ništavilo. Tratimo živote na mržnju, zavist i strah.
Polako sam shvaćao kako identitet nije petrificirano stanje već prostor stalne mijene, otkrivajući, posebno u knjigama, svijet različitosti i tolerancije, otkrivajući kako u svojim dvojbama nisam sam. Čovjek, a kamoli dvanaestogodišnji dječak, okružen ljudima što isto misle, u isto vjeruju i zajednički mrze, mora duboko vjerovati u vlastitu pojedinačnost i slobodu izbora, a da ne završi ugušen uniformiranošću mišljenja ugrađenog u sve pore društva i javnog djelovanja. Skrivenom iza neupadljivog prezimena, osamljenom u pokušaju da razumijem zašto su ljudski životi odjednom postali tako jeftini pa ih se, jedinstvene i neponovljive, gazi kao opuške, spomenute su knjige i način mišljenja organski srasle sa identitetom što sam na razvalinama jučerašnjeg svijeta u sebi gradio. Nacija, zastave i rulja zaražena logikom krvi i tla, probudile su u meni pojedinca iluminiravši samoću tminom što se širila nacijom kao kuga. Zrak je bio gust i ljepljiv kao krv. I svi smo ga udisali. Bio sam dijete i roditelji su pokušali sakriti što se događa, ali kako to već biva, upravo je tajanstvenost budila znatiželju, pa sam gutao informacije, istine, poluistine, propagandu i rijetke novine što su pokazivale kako ipak nisam potpuno sam. Još me jedna sretna okolnost poučila o propagandnim tehnikama kojima se narode uvjeravalo kako su uvijek oni žrtve, kako su porazi zapravo pobjede a ubojstva herojska djela. Naime, živeći visoko na brdu iznad Zagreba, običnom smo antenom hvatali i pratili televizije svih zaraćenih strana.**
I tako sam svaku večer slušao najmanje dvije verzije istog događaja. Na RTS-u govorili bi o oslobađanju nekog sela i pobijenim Srbima, na HRT-u selo je “palo” a pobijeni su Hrvati i tako u beskraj. Kada je počeo rat u Bosni, ovim rašomonskim verzijama događaja priključila se treća – u mom sjećanju najobjektivnija varijacija iste teme. Katkad bi vijesti bile toliko slične da si samo trebao zamijeniti Hrvate sa Srbima i oslobođenje sa “padom” – izvještaj bi bio – isti.
Slušajući svakodnevno o “srbočetničkim hordama” i “ustaškim koljačima” počela me fascinirati činjenica kako su nacionalisti najponosniji na ono za što nemaju nikakve zasluge. Gdje si se rodio i tko te rodio – to čovjek ne bira. S time se podudara činjenica kako nacionalisti djeluju u čoporu, izbjegavajući pojedinačnu odgovornost. Njihov svjetonazor svodi se na jednostavnu opreku – mi i oni. Nacionalist je, po definiciji, ignorant, a nacionalizam linija manjeg otpora. “Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesiraju ga, “pakao to su drugi” (druge nacije, drugo pleme…)”.
Kada sam sa četrnaest, petnaest godina prvi put pročitao ove riječi, u vrijeme kada su Srbi pokušavali istrijebiti Bošnjake u istočnoj Bosni a Hrvati im se pridružili u pokušaju da “popune kiflu”, činilo mi se kao da Kiš opisuje ono što se događa: “Naše vrijednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više, mi koljemo ( kad se mora ), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš jezik je čist samo u odnosu na njihov.”
“Naš jezik je čist samo u odnosu na njihov” – iz ove su kratke dijagnoze metastazirale riječi kao “stožer”, “časnik”, “zrakomlat”, “samokres”, riječi koje zvuče kao eho genocida. Ustaška nadzorna služba postala je Ured za nacionalnu sigurnost – UNS nekoć, UNS sada. Nacionalna je valuta postala kuna – “platežno sredstvo drevnih Hrvata” kako je to narodu pojasnio vrhovnik/povjesničar. Trg žrtava fašizma postao je Trg hrvatskih velikana. Mase u crnom dizale su desnicu “mjereći visinu kukuruza”, a Merčepov je odjel za specijalne zadatke u temelje nove države ugradio dvanaestogodišnju Aleksandru Zec. Država što u “genima” nosi ubojstvo djevojčice u sebi krije ravnodušnost prema patnji “drugog”. “Stvoriti države izvan sfere moralne odgovornosti jest zločin. Tolerirati ratne zločine i štititi ubojice, znači uvaliti svojim građanima suodgovornost za zlodjela pojedinaca i zlodjela politike”, piše Mirko Kovač. Tako se i ja osjećam odgovornim za ubojstvo djevojčice po imenu Aleksandra od koje sam kada je ubijena bio stariji godinu dana.
Kada govorimo o nacionalizmu i posebno njegovoj nadgradnji – nacizmu, često se spominje pitanje kolektivne odgovornosti. S jedne strane tvrde kako ne može narod biti kriv za ponašanje vlasti. Ne može se tihu većinu kriviti za djela “šačice ekstremista”. Ali pitanje odgovornosti, a to je ključno, ne leži samo na pojedincima krvavih ruku, nego upravo na društvu koje im je dozvolilo da ruke u krvi kupa. Nacija se neizbježno zasniva na isključivanju onih koji joj ne pripadaju. Nacija pretpostavlja jasne geografske i kulturne granice između “nas” i “njih”, a oni na ničijoj zemlji moraju se odlučiti ili nestati. Za nacionalistu ne postoji višestruki, nestalni, promjenjivi ili fragmentirani identitet. Postoji samo jedan jedini jer naciji se pripada bez – ostatka.
I tu dolazim do usporedbe sa 1941.godinom. I Beograđani i Zagrepčani čuli su, tijekom te i nekoliko slijedećih godina, gotovo svake noći, kamione koji voze gradom i ljudske glasove čiji su vrisci parali noćnu tišinu. Čuli su krikove i posljednje uzdahe iz dušegupki, kombija preobraženih u pokretne plinske komore čiji je auspuh spojen sa hermetički zatvorenim prostorom za teret, teret koji su u ovome slučaju bili ljudi. Ne leži odgovornost (samo) na vozaču kamiona i onima koji su mu naredili da “provoza” te ljude već na svima onima što su ležali u svojim krevetima dok su im se krici ubijanih uvlačili u snove – da ih nikada ne zaborave.
Veliki hrvatski režiser Branko Bauer, autor klasika “Ne okreći se, sine!”, do kraja je života opisivao događaj koji ga je, kako sam kaže, formirao. Naime, kao mladi student zatekao se u grupi građana nad kojom je ustaška policija provodila raciju. Ustaše su blokirale dio ulice i zatim legitimirali sve koji su se u tom trenutku našli u ograđenom prostoru. Bauer opisuje upravo takvu situaciju ispred nekadašnjeg kina Jadran, na križanju Frankopanske i Ilice, dakle u samom centru Zagreba. Imao je čiste papire i nije se bojao, ali usred racije ustaše su uhvatile starijeg gospodina – Židova – i počele ga odvlačiti prema kamionu. Čovjek je zvao u pomoć, zazivao milost, gledao u okupljenu gomilu – gomilu koje je do prije nekoliko minuta bio dio – i vikao: “Pomozite mi! Ja sam jedan od vas! Ubit će me!” Bauer kaže kako nikada nije osjećao takav sram, nemoć, bijes i tugu. Tako se osjećao jer je, kao i ostali građani Zagreba, šutke, pogleda uprtog u pod, dopustio da se ljude odvodi u ništavilo zbog vjere, nacije ili političkog uvjerenja. Jer je dopustio da čovjeka pred njegovim očima odvedu u smrt a da on ne učini ništa.***
Na tom se raskršću Frankopanske i Ilice krije sva odgovornost svih naroda u čijim se zemljama odvijalo istrebljenje Židova i Roma, komunista i homoseksualaca, a u slučaju NDH tome treba pridodati i Srbe. U mnogim su zemljama, pa i u NDH, lokalne policije isporučivale Nijemcima popise Židova, Roma i komunista, a često su i same sudjelovale u progonima, transportima i pokoljima. Srpski kvislinzi Nedić i Ljotić zdušno su se trudili da “Srbija prva u Evropi reši jevrejsko pitanje”. Hrvatska je s druge strane, kao praktički jedina kvislinška država u Evropi, sama otvarala logore (ustaški su časnici putovali u Njemačku na kurs u efikasnom masovnom ubijanju, ali balkanski se mentalitet nije mogao obuzdati ili Nijemci nisu imali viška Zyklona B ili infrastruktura logora nije bila dovoljno kvalitetna da se ljudi pretvore u dim, pa su ljudi plutali Savom raskoljenih glava) u kojima su njeni vojnici bili čuvari i egzekutori.
U većini drugih zemalja lokalna bi policija pomagala SS-u i “drugi” bi bili transportirani u tvornice smrti na istoku.
I dok su se ubojice bacile na posao ( “Iznemogao,(…), pođoh naprijed moleći sudbinu da me nauči najjednostavnijem umijeću – umijeću ubiti čovjeka.” ), izgradile logore i shvativši kako je ljudski život jeftiniji od metka, počele koristiti maljeve, noževe i vješala, narod je znao što znači odlazak u logor, znao je što znači zatvor u Savskoj ili Zvonimirovoj. Znao je za ljude koje su sa Zavrtnice i Glavnog kolodvora, u stočnim vagonima, vozili u Jasenovac. Znao je jer je vidio kako nestaju susjedi, prijatelji, poznanici. Znao je jer se ustaše nisu sramile onoga što rade nego su, kao maIi Goebbelsovi šegrti, koristile novine, filmske žurnale, izložbe, radio i plakate da objasne narodu tko su oni “drugi”, oni čije krikove slušaju svake noći.
Eto, tu se krije odgovornost, kolektivna odgovornost svakog društva u kojem se odvijala ista smrtonosna operacija. Zločin prošlosti proteže se u sadašnjost kroz ravnodušnost prema patnji “drugog”. Uz kolektivnu postoji i pojedinačna odgovornost svakog ljudskog bića koje je proživjelo to vrijeme. A ta se odgovornost prenosi i na njegove potomke, sve unedogled, jer se svaki pripadnik društva, sam pred sobom, mora odrediti prema počinjenom zločinu. A tiha većina ne samo da nije učinila ništa da spriječi genocid nego ga je prešutno odobravala. Odobravala jer nije učinila – ništa. Ostali su samo krici i zvuk kamiona što se gubi u noći.
No, postojala je grupa ljudi, na koje stanovnike Zagreba podsjećaju rijetke nerazbijene ploče na fasadama starih zgrada, ploče u koje je upisana sudbina ljudi kao Josip Preskar kojeg su preko puta Petrove crkve, u Vlaškoj, ubili agenti ustaške tajne policije, ploče što svjedoče da je u nevrijeme NDH dio stanovništva ilegalno pružao otpor nacističkoj okupaciji i ustaškoj vlasti. Stare, prašnjave ploče koje prolazniku govore kako je 13. srpnja 1941. u ovoj zgradi održan važan sastanak a u onoj se nalazila štamparija. Smrtnost zagrebačkih ilegalaca te je 1941. iznosila 80 posto. Ivan Šibl, koji je sa dvojicom drugova ustrijelio nekoliko njemačkih pilota, ovako opisuje situaciju u kojoj se našao kao komunistički ilegalac nakon 10. travnja i proglašenja NDH: “Nisu dolazili u moju kuću. Blokirali su samo dio Medulićeve i Dalmatinsku. Bio je to uobičajeni lov na Židove i Srbe. Odvukli su ih kamionima – u smrt. Muškarce, žene, djecu, starice i starce – sve u smrt. I to samo zato što su Židovi ili Srbi. Optuženi za zločin postojanja. Naime, teško je živjeti ilegalno u gradu gdje si proveo čitav život. Previše voliš taj grad da bi mogao dane i dane provoditi zatvoren i ne izlaziti. Samo, zapravo mi više i ne volimo Zagreb. Nekada smo ga voljeli, bio nam je blizak, na njegovim trotoarima, u parkovima i osobito na našoj periferiji osjećali smo se kao kod kuće. Sada nam je taj naš grad postao nekako stran i mrzak. Jedva čekamo da ga se riješimo i odemo iz njega nekamo u slobodu.”
Dolaskom ustaša na vlast, uz doček njemačke vojske posut ružinim laticama (i zatim aktivno sudjelovanje ili pasivno odobravanje), čitavo društvo, pojedincima usprkos, nije učinilo ništa. Nije osnovni moralni argument što proizlazi iz Holokausta zločin počinjen od strane SS-a ili u hrvatskom slučaju ustaša, nego kolektivna šutnja i ravnodušnost prema patnji “drugoga” koju su pokazali gotovo svi narodi u čijoj se zemlji masovno ubijanje odvijalo.
A pošto se radilo o eksterminaciji Židova treba napomenuti bitnu stvar. Često čujemo kako Katolička crkva u Hrvatskoj govori o dva strašna totalitarizma dvadesetog stoljeća, implicirajući kako se radi o ateističkim ideologijama. Komunizam jest ateistička ideologija. Nacizam nije. Postoji fundamentalna razlika u osnovnoj premisi između nacističke i komunističke ideologije – dok je nacizmu kao ideologiji imanentno istrebljenje Židova i “inferiornih” naroda kao što su slavenski (upozorio bih na knjigu “Gotičko porijeklo Hrvata”, djelo katoličkog svećenika Kerubina Šegvića, izdano još 1931.godine ), komunizam je pokret zasnovan na jednakosti, ravnopravnosti i pravednoj distribuciji bogatstva, utopiji što je završila u razjapljenom ždrijelu staljinizma. Dakle, osnovni preduvjet za ostvarenje nacističkog društva je istrebljenje Židova i ostalih “inferiornih” naroda te uspostava “tisućljetnog rajha”, dok je osnovni preduvjet komunizma društvo kojim upravljaju oni koji ga grade, radnici. Nacizam nije odstupio od svojih načela jer tada više ne bi bio nacizam. Komunizam je već sa Lenjinom, a posebno vladavinom Staljina, iznevjerio vlastite ideološke principe. A kad crkva pokušava izjednačiti nacističku ideju s komunističkom utopijom, ona zapravo pokušava sakriti vlastite “zasluge” za nacistički zločin nad Židovima. Nije Hitler izmislio antisemitizam, niti je odjednom počeo mrziti Židove, nego je mržnju crpio iz gotovo dvije tisuće godina stare crkvene dogme ucrtane u Judino semitsko lice u Leonardovoj “Posljednjoj večeri”, uklesane u crkve i spomenike, ovaploćene u getu i ugrađene u bezbrojne dječje “svece” čiju su nevinu krv Židovi “popili” ili “iskoristili da naprave kruh”, dogme ostvarene prislilnim konverzijama i naravno-pokoljima.
Mnoge Goebbelsove propagandne metode direktno su preuzete iz crkvenih “priručnika”. Isto tako, zemlje čiji su narodi ili šutke gledali kako im u dim pretvaraju sugrađane ili su u tome sudjelovali, antisemitizmom su zaražene još od vremena kada je kršćanstvo iz minornog kulta preraslo u glavnu evropska religiju. Kada čovjek prouči vjeroispovijest glavnih fašista i njihovih kolaboratora, vidjet će da su samo dvoje protestanti (norveški Vidkun Quisling i Anton A. Mussert, vladar okupirane Nizozemske). Ostalih jedanaest katolika navodim redom: Adolf Hitler, Benito Mussolini, Francisco Franco, Antonio Salazar (portugalski diktator), Henri P. Pétain, Jozef Tiso (slovački vođa – svećenik i političar – san hrvatske crkve?), Emil Hacha (predsjednik Boemije i Moravije), Konrad Henlein (“kvisiling” Sudeta), Léon M. Degrelle (belgijski) i za kraj, hrvatski poglavnik Ante Pavelić.
Osim toga, Hitlerova Njemačka potpisala je konkordat sa Katoličkom crkvom vrlo brzo nakon dolaska na vlast, crkvom čije je ponašanje prije, tijekom i poslije Drugog svjetskog rata (priklanjanje nacizmu, šutnja o istrebljenju Židova, Roma i ostalih, te kasnije pomoć u bijegu nacističkim zločincima, među njima i glavnim ustaškim krvnicima) bilo sramotno. Tko je Židove proglasio ubojicama Krista, tko je tako izmanipulirao ljude da danas u Hrvatskoj, u kojoj je više od 80 posto ljudi katoličke vjere, po rezultatima anketa pola građana ne zna da je Isus bio Židov?
S obzirom na povijest Drugog svjetskog rata, Hrvatska kao pravna nasljednica Jugoslavije, polaže velike zasluge u borbi protiv fašizma. Više je Hrvata ubijeno u NOB-u nego u ustašama. Ujedinjeni s ostalim narodima s kojima dijelite povijest i jezik uspjeli ste, svih “devedeset i sedam” ofenziva uprkos, praktički jedini u Europi, sami osloboditi svoju zemlju od nacista i domaćih izdajnika. I umjesto da se time ponosite, da ističete svoje antifašističke zasluge i vrijednosti – vi se, namigujući međusobno i urličući na stadionima skriveni u anonimnosti praznine, vraćate ustaštvu. A ovdje dolazimo do još jednog krucijalnog pitanja: zašto bi ljudi čiji su preci bili antifašisti trebali osjećati odgovornost zbog zločina? Odgovor se krije u činjenici da se, kao dio ovog društva (ako ono još uvijek društvo jest) moraju, sami pred sobom, odrediti u odnosu na zločine, makar to bili zločini protiv kojih su se njihovi preci borili. Radi se o osnovnoj moralnoj odgovornosti koja čini svakog čovjeka dijelom šire zajednice – čovječanstva. Taj osjećaj moralne odgovornosti tvoja je ljudskost. Odgovornost potomaka ljudi koji su živjeli u nevrijeme endehazije ne predstavlja odgovornost za ono što su ustaše činili. Odgovornost se krije u načinu na koji će se, sami pred sobom i pred društvom u kojem žive, postaviti prema genocidu. Osjećaj odgovornosti je jedina ispravna, moralna reakcija prema onome što se dogodilo jer “na suprotnoj strani od kolektivne i društvene odgovornosti nije kolektivna nedužnost. Na suprotnoj je strani neodgovornost”, kako ispravno zaključuje Miljenko Jergović.
Kada je 1991. počela ličiti na 1941. i kada je na Balkanu opet došlo vrijeme da se vidi tko je kakav, shvatio sam da pripadam manjini raspršenoj diljem zemlje u kojoj sam se rodio i koju sam maglovito smatrao domovinom. Nizala su se pitanja – Tko sam? Kome pripadam? U kome se prepoznajem? Klaić u “Rječniku stranih riječi” identifikaciju definira upravo tako: “utvrđivanje nečijeg identiteta – istovetnosti, podudaranja, izjednačivanje, potpuna jednakost, priznanje da netko zaista jest osoba kojom se prikazuje.” Znao sam da svakako nisam niti Hrvat niti Srbin niti Slovenac niti Grk. Znao sam da sam sve to zajedno (i više). Osjećao sam se građaninom fantomske države, države bez zakona, bez policije, bez granica, države koju tvore zajednička sjećanja, knjige, pjesme, dječje priče, sportski uspjesi, filmovi, muzika i trenuci nadnacionalnog trijumfa i tragedije – imaginarne države koju polutajno dijelim s ljudima rasutim diljem svijeta. Osjećam pripadnost, prepoznajem se i identificiram sa neznanim pojedincima koji nakon raspada Jugoslavije tvore novo društvo bazirano na duhovnoj ravni, transgraničnu i transnacionalnu zajednicu slobodnih ljudi koje veže ideja općeg dobra, važnost pojedinca, solidarnost i tolerancija, a ne vrijednost krvi i tla, nacije i vjere, grabeža i smrti. Bijah u najsugestibilnijoj životnoj dobi kada sam gledao kako se rađa čudovište nacionalizma, i kako se ustaštvo, proliferacija mržnje i ljudi kao Tomislav Merčep, Gojko Šušak i Branimir Glavaš uvlače u sve pore društva. Nije to pitanje jugonostalgije, ne radi se o državi. Nostalgičan sam za vremenom kada je Štulić, kao najveća jugoslavenska glazbena zvijezda, pozirao u trapericama i komandosici, za vremenom kada je čovjek vrednovan po onome što čini a ne po onome što ima ili kojem narodu ili vjeri pripada – ma koliko to bilo iluzorno, ma koliko taj osjećaj pripadnosti bio produkt nostalgije na koju gotovo da nemam pravo i ma koliko nostalgija bila prevara sjećanja.
Jugoslavija je po mnogim vrijednostima bila mogući model pravednog socijalističkog društva. Da nije bilo crne, mučne žuči nacionalizma što je čekala i dočekala svoj trenutak, jugoslavensko društvo svojom je multietničkom konfiguracijom, ekonomskim uređenjem i vanjskom politikom predstavljalo svjetsku političku avangardu – a ja želim pripadati društvu koje osniva nesvrstane, društvu koje predvodi poniženi i potlačeni svijet, koje stoji između podijeljenih sila, u međuprostoru, ničija i svačija. Danas sam stanovnik države koja nudi saksofon po aerodromima, prazni ulice glavnog grada Bushu mlađem i za američke interese šverca oružje u Siriju; države u kojoj se premijeru sudi za lopovluk ogromnih razmjera dok građani kopaju po smeću u potrazi za bocama vrijednim 50 lipa; države u kojoj se javno pozdravlja nacističkim pozdravom i u kojoj većina zakonski diskriminira manjinu a crkva pokušava uništiti sekularno društvo i uspostaviti teokraciju.
Koliko je samo rečenica Krleža posvetio sudbini nesretnih Južnih Slavena i njihovoj tragičnoj povijesti. Rečenica o narodima koji su konstantno eksploatirani i gonjeni ili im je nametan civilizacijski kompleks inferiornosti; narodima koji dijele antičku, starorimsku, renesansnu i baroknu tradiciju Evrope, koji dijele duboku vezu sa civilizacijskim bogatstvom Otomanskog carstva, predgiottovskim slikarstvom Sopoćana, Mileševe, kompleksnošću Bogumila i renesansnom književnošću a opet su tako ignorantni spram vlastite povijesti, “komplikovanih” identiteta, kulture i umjetnosti. Koliki bi narodi bili ponosni da baštine tri pisma – latinicu, ćirilicu i glagoljicu. Ali ne, Hrvati neće ćirilicu, to je Balkan, oni su Evropa. A ta ista Evropa ih zove riječju koja znači rob (riječ Slaveni u evropskim jezicima dolazi od raznih inačica za riječ rob, kao na primjer engleska riječ slave). Kada bi Krleža vidio današnju Hrvatsku s bankama u austrijskim i talijanskim rukama, telekomunikacijama u njemačkim, naftnom industrijom u madžarskim – pomislio bi da se vratio u Austrougarsku monarhiju, pomislio bi da se vratio u prošlost i da se Kraljevo ostvarilo.
Nacionalizam je pušten s lanca. Upali smo u vulkan, u klanje, mržnju i zločine. Očit zaljučak sam se nameće – kasti novih “kontroverznih” poduzetnika i starih moćnika trebala je snažna diverzija, puno krvi, suza, vriske i opačina, mrtve djece i sela u plamenu, da bi na drugoj strani mogli međusobno pokrasti i rasprodati sve što su narodi Jugoslavije godinama stvarali. I svaki se taj “kontrovezni” poduzetnik i/ili ratni heroj (a ne zločinac) – vozač kamiona, konobar, kanadski ugostitelj, vodoinstalater ili krčmar sa bečkog kolodvora – kupa u đakuziju punom suza, krvi i znoja ubijenih, protjeranih i unesrećenih, svih onih ljudi žuljavih, žilavih i hrapavih ruku čiji je četrdesetpetogodišnji rad razgrabljen, opljačkan i rasprodan, čiji su članovi obitelji izginuli i nestali a domovi spaljeni i srušeni.
Neovisna država Hrvatska, iako napadnuta, opet se devedeset i prve našla na istom onom raskršću Frankopanske i Ilice i nije učinila – ništa. U novoj, podržavljenoj i homogenoj stvarnosti stvorenoj klanjem i pljačkom, stvarnosti zatrovanoj mržnjom u kojoj je “druge” opet gutao mrak, nisam se prepoznao. Danas bih volio vjerovati kako bih, da sam bio samo nekoliko godina stariji, pobjegao u Nove Zelande, Amerike i Kanade. Ali nisam. Pobjegao sam u sebe. Pobjegao sam u knjige. Tješio sam se kako je egzil ionako metafizička kategorija. U Talmudu piše kako je čovjek u početku vidio kroz vrijeme i njegove su oči, obdarene svjetlošću, dopirale do prvog i do posljednjeg. Ali kad se čovjek iskvario, Bog mu je oduzeo svjetlost i sakrio u knjige.
U knjigama sam grozničavo stvarao svoj novi identitet, tražio trenutak prepoznavanja i pripadnosti, maštao o svijetu bez granica, svijetu kozmopolitskom i temeljenom na različitosti, svijetu što proizlazi iz jedinstvenog doživljaja života što se krije u svakom ljudskom biću. “Svaki je čovjek instrument a njegov život melodija”, kaže stara aškenaska poslovica rođena u strahu i nadi štetla. I kako je Kiš upozorio da se na moralnom ispitu Auschwitza i Kolime prolazi ili pada, tako sam i ja znao da i Srebrenica, Heliodrom, Vukovar i Sarajevo postaju dio ispita, ispita na kome se prolazi ili pada. Jer sada su ova mjesta, postavši sinonimi za barbarsko razaranje i metodičko istrebljivanje, postala dio povijesnog i pojedinačnog iskustva svakog čovjeka (bar s ovih prostora), iskustva prema kojem mora da se odredi. Mirko Kovač znao je to vrlo dobro posvetivši dobar dio posljednih godina pišući političke, angažirane tekstove koji čine izvanredne zbirke eseja čiji naslovi otkrivaju teme što su ga opsjedale: “Elita gora od rulje” i “Cvjetanje mase”. A da ne zaboravimo, Mirko Kovač je do “kataklizme” započete krajem osamdesetih, bio poznat prvenstveno po svojim izvanrednim romanima, kratkim pričama i scenarijima.
Sjećam se dva suprotstavljena citata na početku Kiševe knjige. Jedan Orwellov, a drugi Nabokovljev. Orwell sav smisao i funkciju književnog djela vidi u političkom aktivizmu. Nabokov s druge strane odbacuje političku vulgarnost svagdana i sav smisao pronalazi u estetskom užitku. Ta je dvojba razdirala i stvarala Kiša. No, Mirko je Kovač, “nejunačkom vremenu uprkos”, posvetio “vrijeme što se udaljava” i vlastiti talent, “orvelijanskom” konceptu, iako bi stilski zadovoljio i Nabokova. Posvetio ga je da se ne zaboravi kakve su barabe isplivale na površinu i koliko su tuge i patnje sa sobom dovukle. Posvetio ga je jer je morao da sam pred sobom položi onaj prijateljev ispit.
“Dijete zna da lutka nije živo biće, ali ophodi se prema njoj kao da je živa i tužna je kad se polomi.” Kada je iz ljudskih grla i topovskih cijevi zapjevala smrt bio sam dvanaestogodišnji dječak a umijeće djeteta je irealnost. I spas sam potražio u jedinom umijeću koje sam do tada stekao -umijeću irealnog, umijeću imaginarnog, umijeću čitanja. Ta predivna dob puna zabluda kada se ljubav poriče jer ne postoji spol, kada se stvarnost poriče jer se stvarnim shvaćaju stvari koje stvarne nisu. Uronio sam u knjige i nisu mi bile važne vrijednosti što ih odrasli pridaju stvarima, nisu mi bili važni odnosi što ih među stvarima uspostavljaju. “Dijete ne pridaje veću vrijednost zlatu nego staklu. I doista, vrijedi li zlato više?” Kao dijete smatrao sam mračno besmislenim strast, srdžbu i mržnju što sam vidio uklesane u lica odraslih. Pitao sam se nije li doista besmislena sva njihova mržnja, sav strah i sva njihova srdžba? Pitao sam se kako da nastavim upijati ukoričenu svjetlost? Poučen savjetima pjesnika rasutih u prostoru i vremenu, znao sam kako svjetlost moram potražiti vlastitim životom darujući ono najdragocjenije – vrijeme.
Pošto nisam pripadao nikome ili sam pripadao svima, pošto se u narodima krvavih ruku i srca crnog kao mrak puščane cijevi nisam prepoznao a “negativnu kategoriju duha”, “ideologiju kiča” i “cvjetanje mase” nisam mogao podnijeti, nastavio sam se sve intenzivnije kupati u svjetlu riječi nestajući u iskustvu čovječanstva kao zrnce pijeska u pustinji. Uvlačio sam se u sebe znajući kako je nacionalizam kolektivno ludilo, oblik narcisizma u kojem se milijuni šepire pred ogledalom, govoreći sebi samima da su od Boga izabrani. Njihova sreća moguća je samo u nesreći drugih. I kada ubija i razara, u nacionalistu postoji nešto suicidalno, podsvjesna želja za porazom, prikriveni mazohizam čitavog pokreta. Bit i tragika nacionalizma jest u činjenici da svaki narod pamti samo ono što je njemu učinjeno a niti jedan se ne sjeća što je učinio drugima. I kada ih na to podsjetiš budi siguran da će te nazvati izdajicom.
Postao sam apatrid, osuđen da luta od svijeta do svijeta univerzumom književnosti kao Ahasver, kao Juda bez konopca. No i takav osjećao sam odgovornost za ubojstva počinjena u ime države čiji sam građanin. Pisao sam i čitao dok su ljudi oko mene dahtali kao psi zaraženi bjesnoćom, nadmećući se u izljevima ljubavi prema sumnjivim nacionalnim mitovima, izabranom vrhovniku i novoprobuđenoj vjeri, nadmećući se u izljevima mržnje prema drugom narodu – izabranom neprijatelju – njegovom vođi i novopronađenoj vjeri. Pitao sam se što da radim u društvu fosiliziranih, homogenih, nepromjenjivih identiteta utjelovljenih u dvije riječi: Hrvat, katolik? Što da radim kada moj identitet nije petrificiran? Što da radim kada se u labilnim, transformativnim, stalno nastajućim pitanjima identiteta osjećam, između ostalog, Jugoslavenom? Granice materinjeg jezika, jezika koji razumijem, minimalne su granice “moje” države. “Za razliku od nacionalnog ‘mi’, mi za koje pišem su oni kojima lažu, nad kojima se neprestano vrši operacija nacionalne identifikacije i prateće eksploatacije”, kaže Aleksandar Hemon. U njegovoj interpretaciji identiteta prepoznao sam vlastito mišljenje. Identitet je “kontinuirano konstruiranje različitih oblika pripadanja, igra uključivanja i isključivanja raznovrsnih identifikacija”. Moj identitet je, otkrio sam, “hibridan, sklizak i dijalektičan”.
Sakrio sam se u kuću od slova tražeći iskrice da osvijetle mrak u kojem sam se gušio svagdan. Novi pisac – nova galaksija. Nova knjiga – novi planet. Bez knjiga, bez imaginarnih razgovora sa “tajnim zakonodavcima svijeta” morao bih bježati iz ove zemlje. Morao bih bježati iz ovog svijeta. Život bi postao nepodnošljiv. Čitajući, izgradio sam u sebi novi svijet, svijet u kojem sam se prepoznao, svijet kojem sam želio pripadati, s kojim sam se identificirao, svijet stvoren od slova i u beskraj razgranatih dijaloga koje vodim sa ljudima slobodan od ograničenja prostora i vremena, dijaloga što opkoračuju oceane i skaču tisućama godina unatrag. Taj svijet nije svijet geografskih mapa. U njemu ne postoje granične kontrole i ne postoji “mi”.
Ja vjerujem u riječi i živim u knjigama. Jedina domovina koju priznajem moja je familija, talog pročitanih knjiga i nekoliko nasumičnih sjećanja koja otkrivaju ono što sam zaboravio. Biblioteka koju sam tijekom života stvorio organski se razvila iz biblioteke koju sam naslijedio od roditelja i njihovih roditelja, i kroz njene police mogu lutati razgranatim stazama vlastitog porijekla proučavajući kako je nastajala, račvala se, miješala, osipala i preživljavala. I ma koliko patetično zvučalo – ja nemam ništa osim riječi.
Novi Zeland, Amerika i Kanada prostiru se u mojoj svijesti i krhkom biću, u ovih nekoliko rečenica i prahu u koji ću se jednog dana vratiti.
_____
* Njegova pjesma “Crveni makovi” bila je službena školska himna i rado smo ju pjevali
** To se pokazalo višestruko korisno jer je televizija “Republike Srpske” masovno puštala nove filmove iz videoteka koristeći nametnut im embargo i sveopći kaos da svome stanovništvu između reportaža o vojnim “uspjesima” pruži malo holivudskog glamura
*** Branko Bauer skrivao je sa svojim tatom mladu Židovku čitav rat i spasio joj život. Nositelj je priznanja pravednik među narodima