Subotom uvečer kuća nam je puna gostiju, otac i majka me nemaju kad dovoditi u red i tjerati u krevet pa bezbrižno krstarim između dječje sobe, hodnika i trpezarijskog stola gdje je veselo društvo zasjelo. Često ih čujem kako se glasno cerekaju, ali mi nikada ne žele reći šta je smiješno. Odmah se uozbilje, kao da samim pitanjem pritišćem taster što gasi svu radost, kažu da sam još mali za razumjeti. Koliko god se želio nasmijati, iz iskustva znam da moljakanje neće dati rezultat, a osim toga – dosađivanjima u taj kasni sat skrećem pažnju na sebe i riskiram biti otpremljen na spavanje. Neki put ne mogu odoljeti želji da saznam o čemu razgovaraju, pogotovo ako mi se učini da u njihovom kazivanju ima nečega strašnog, skandaloznog ili neprikladnog za moj uzrast. Ispred vrata dječje sobe se naslanjam na ugradbeni ormar gdje im nisam pred očima a sve dobro čujem. Kako ih ne vidim, njihove priče iz trpezarije djeluju apstraktno, poput nestvarne radio emisije koju je voditelj napustio pa brbljivi gosti u studiju pričaju šta hoće jedni drugima upadajući u riječ. Kasnije se pokazuje da dječak skriven iza ormara najbolje pamti te razgovore koje nije ni trebao čuti.
Otac priča o ljetovanju s ferijalcima u Dubrovniku, stariji je razred osnovne škole po čemu danas procjenjujem da je početak pedesetih. Cijeli dan su presporim vozom iz Sarajeva putovali prema moru, a nisu im dozvoljavali izlaziti iz vagona kada bi se kompozicija zaustavljala na stanici. Prije polaska mu je moja nena u novinski papir brižno umotala neku užinu, očev glas se uvijek raznježi kada spominje majčinsku pažnju u vremenu poslijeratne neimaštine. Nije imao dovoljno vode, a putni obrok je bio poprilično slan, satima je u vrelom vagonu skapavao od žeđi. Pošto su i druga djeca u istoj situaciji, unatoč stalnom nadzoru i rigoroznim ferijalnim propisima, uspijevaju negdje usput iskočiti na peronu i u triler završnici natočiti vode što ih je umalo koštalo kašnjenja na voz. Dio koji objašnjava način na koji su izigrali stroge ferijalne vodiče, ispričan je povjerljivo tiho i popraćen glasnim smijehom tako da nisam uspio čuti kako im je to točno uspjelo.
Tog ljeta se otac u ferijalnom domu nije razdvajao od dvojice najboljih prijatelja iz razreda. Cijeli dan provode na plaži kupajući se, što im poslije nekog vremena prestaje biti interesantno. Odrasli ih nisu pretjerano pažljivo nadgledali jer su, od kada znaju za sebe, sva trojica ljeta provodili na bazenu Bentbaša i bili dobri plivači. Otac se počinjao zagrijavati za ideju da otplivaju do obližnjeg ostrva koje mu se, preko puta plaže, učinilo blizu.
Tek kada ga više nema i sve teže mi se sjetiti njegovog glasa, pokušavam osvijetliti taj period očeve prošlosti i utvrditi o kojem je otoku riječ. Ako su te godine sarajevski ferijalci bili smješteni u samom Dubrovniku, a ne u širem području dubrovačke regije, prema mapi se mogućim kandidatom čini otok Lokrum, udaljen oko kilometar od dubrovačke plaže Sveti Jakov. Postoji mogućnost i da se radilo o manjim otočićima, kao što su Daksa i Grebeni, do kojih bi se moralo plivati barem pola kilometra sa najbližih kupališta na Babinom kuku. Ukoliko tog ljeta nije bio u samom gradu Dubrovniku – ne vrijedi ni nagađati odakle je krenuo i do kojeg ostrva, otočića ili samo morskog grebena pokušavao stići.
Poslije nekoliko dana, u kojim se avanturistički raspoložen trojac poprilično dosađivao, otac ih konačno uspijeva nagovoriti da otplivaju do otoka. Konačno, od kako su stigli i prvi put ga vidjeli, taj komadić kopna u jadranskom plavetnilu ih je poput sirene zazivao sa pučine. Pošto je svaki dan ferijalnog ljetovanja imao istu rutinu, bili su sigurni da niko do ručka neće ni primijetiti da ih nema, možda i do samog povečerja.
Tog jutra je more bilo mirno, malo su se odvojili od grupe i zaplivali prema otoku u momentu kada niko na njih nije obraćao pažnju. Otac napominje da je od važnosti za priču naglasiti da nikome nisu rekli gdje idu, strahovali su da bi se neko od djece mogao izbrbljati ili ih prijaviti ferijalnim vodičima. Sve je izgledalo da bolje ne može i brzo su napredovali, tek povremeno praveći pauze za odmor plutajući u moru. Problemi nastaju kada vremenom postaju umorni, a otok se i dalje čini udaljenim. Razmatraju da se vrate, ali su u tom trenutku već predaleko otišli pa se cilj čini bližim od startne pozicije. Odlučuju da nastave energičnije naprijed s manje stanki strahujući od morskih struja koje ih možda, kada misle da plutaju u mjestu, zapravo bočno odguruju prema otvorenom moru.
Ocu je teško ocijeniti koliko je grčevita borba sa plavim Jadranom trajala, na kraju se posljednjim snagama uspijevaju dočepati otočke uvale. Neko vrijeme su samo ležali, čvrsto grleći majčicu zemlju, polumrtvi od umora kao brodolomnici. Uskoro se ispostavlja da je ostrvo samo iz daljine naličilo mediteranskom raju. Pošto nisu imali obuću, odredište se pokazalo potpuno neprohodnim kamenjarom oštrog stijenja. Osim toga, mada je otok sa distance izgledao kao kakvo pitomo zeleno izletište, zapravo je bio surova golet obrasla podivljalom bodljikavom vegetacijom kroz koju se nemoguće probiti.
Vrlo brzo se suočavaju sa ozbiljnošću situacije jer ih počinje moriti žeđ, a komadić hlada koji su pronašli ne pruža gotovo nikakvu zaštitu od sunca i vreline. Preumorni su da bi plivali nazad, jedva su izgurali put i u jednom pravcu. Drugo, nijedan brod ili čamac nisu vidjeli, nemaju nikakvu sigurnost da će neko plovilo naići i primijetiti ih prije nego pocrkaju od žeđi. Na kraju, ni kada u ferijalnom domu njihov nestanak bude zapažen, spasioci neće znati gdje da ih traže jer nikome ne rekoše gdje su pošli. Svako bi prije pomislio da se sarajevski fakini skitaju po dubrovačkim ulicama nego da su sumanuto daleko otplivali i zaglavili na pustom otoku.
Prolazi vrijeme, a oni i dalje nemaju pojma šta da rade, žeđ postaje nepodnošljiva i radi napornog plivanja čini se puno gorom čak i od one koju su svega par dana ranije osjećali u vozu. Ispucale su im usne, a koža od sunca postala potpuno crvena i bolna na dodir. Otac se osjeća posebno loše jer je cijela ta ludost njegova ideja. Ljuti su pa im oprezno predlaže, ne usuđujući se više unositi previše entuzijazma u nagovaranje – da što prije plivaju nazad! Smatra da ih niko neće spašavati, brodova u blizini definitivno nema, vremenom će im plivački pothvat biti sve teže izvesti zbog izloženosti suncu i dehidracije. Zaključuje da, koliko god bila zastrašujuća pomisao na povratak u more – drugog izbora nemaju!
Ništa mu nisu odgovorili, bez riječi se počeše zabrinuto spremati za povratak.
Prvo su se neko vrijeme razgibavali i masirali bolne mišiće, onda otkinuše nekoliko trnova sa bodljikavog rastinja i, pošto nikakvih džepova nisu imali, pričvrstiše ih probijanjem za kupaće gaćice. Kako su odvažnu trojicu plivača još ranije počeli hvatati grčevi, srećom tek pred sami cilj inače bi se utopili, na povratku su mislili trnovima ubadati ukočene ruke i noge. Navodno se tako može zgrčeni mišić ponovo učiniti funkcionalnim.
Još neko vrijeme su odlagali neizbježno, jer je pred polazak otok sve manje negostoljubivo izgledao, a onda pade obećanje da se neće razdvajati i zaplivaše nazad.
Otac ne zna koliko je pothvat trajao, činio mu se kao čitava vječnost. Zbog umora su ovaj put puno sporije napredovali i bili prinuđeni svako malo praviti pauze. Da im se nije posrećilo sa morskom strujom, koja ih je nosila prema odredištu i za vrijeme čestih odmora dok su plutali na površini – otac je uvjeren da bi se zasigurno utopili. Drhtavih ruku i nogu konačno stižu do obale u kasno poslijepodne; crveni kao rakovi i gotovo nesposobni za hodanje. Dugo piju toplu vodu iz nekog prljavog plastičnog crijeva za zalijevanje vrta praćeni začuđenim pogledima ferijalaca. Otac kaže da od te mlake tekućine, koju nisu smatrali pogodnom za piće i koristili samo da na plaži operu noge ili papuče, nikada u životu nije okusio ništa ukusnije i ljepše.
Jedno vrijeme za stolom vlada tišina, neko od muškaraca se nakašljao, to nije bio moj otac jer njegov kašalj lako prepoznajem. Možda se i od same priče može ožednjeti, čujem ih kako toče visoke kristalne čaše, mama ih iz vitrine vadi samo kada imamo goste. Teta Indira zabrinuto pita da li je njihovo cjelodnevno odsustvo bilo primijećeno i otac joj odgovara da nije, izgledalo je kao da su zaspali na plaži pa im odatle opekotine od sunca i neljudska žeđ.
„Kakva sreća“, kaže čika Mido svojim dubokim glasom, “gluho i daleko šta bi bilo da su ferijalni prvaci saznali za vaš izlet!“ Potom čika Mido pripovijeda svoja iskustva sa ferijalnim starješinama, na tren sam sklopio oči jer je njegova priča previše razvučena i ne pretjerano interesantna. Kao u nekom mađioničarskom triku, zaspao sam u hodniku iza ormara, a ujutro se probudio u svom krevetu.
Neki otok u životu moga oca
Subotom uvečer kuća nam je puna gostiju, otac i majka me nemaju kad dovoditi u red i tjerati u krevet pa bezbrižno krstarim između dječje sobe, hodnika i trpezarijskog stola gdje je veselo društvo zasjelo. Često ih čujem kako se glasno cerekaju, ali mi nikada ne žele reći šta je smiješno. Odmah se uozbilje, kao da samim pitanjem pritišćem taster što gasi svu radost, kažu da sam još mali za razumjeti. Koliko god se želio nasmijati, iz iskustva znam da moljakanje neće dati rezultat, a osim toga – dosađivanjima u taj kasni sat skrećem pažnju na sebe i riskiram biti otpremljen na spavanje. Neki put ne mogu odoljeti želji da saznam o čemu razgovaraju, pogotovo ako mi se učini da u njihovom kazivanju ima nečega strašnog, skandaloznog ili neprikladnog za moj uzrast. Ispred vrata dječje sobe se naslanjam na ugradbeni ormar gdje im nisam pred očima a sve dobro čujem. Kako ih ne vidim, njihove priče iz trpezarije djeluju apstraktno, poput nestvarne radio emisije koju je voditelj napustio pa brbljivi gosti u studiju pričaju šta hoće jedni drugima upadajući u riječ. Kasnije se pokazuje da dječak skriven iza ormara najbolje pamti te razgovore koje nije ni trebao čuti.
Otac priča o ljetovanju s ferijalcima u Dubrovniku, stariji je razred osnovne škole po čemu danas procjenjujem da je početak pedesetih. Cijeli dan su presporim vozom iz Sarajeva putovali prema moru, a nisu im dozvoljavali izlaziti iz vagona kada bi se kompozicija zaustavljala na stanici. Prije polaska mu je moja nena u novinski papir brižno umotala neku užinu, očev glas se uvijek raznježi kada spominje majčinsku pažnju u vremenu poslijeratne neimaštine. Nije imao dovoljno vode, a putni obrok je bio poprilično slan, satima je u vrelom vagonu skapavao od žeđi. Pošto su i druga djeca u istoj situaciji, unatoč stalnom nadzoru i rigoroznim ferijalnim propisima, uspijevaju negdje usput iskočiti na peronu i u triler završnici natočiti vode što ih je umalo koštalo kašnjenja na voz. Dio koji objašnjava način na koji su izigrali stroge ferijalne vodiče, ispričan je povjerljivo tiho i popraćen glasnim smijehom tako da nisam uspio čuti kako im je to točno uspjelo.
Tog ljeta se otac u ferijalnom domu nije razdvajao od dvojice najboljih prijatelja iz razreda. Cijeli dan provode na plaži kupajući se, što im poslije nekog vremena prestaje biti interesantno. Odrasli ih nisu pretjerano pažljivo nadgledali jer su, od kada znaju za sebe, sva trojica ljeta provodili na bazenu Bentbaša i bili dobri plivači. Otac se počinjao zagrijavati za ideju da otplivaju do obližnjeg ostrva koje mu se, preko puta plaže, učinilo blizu.
Tek kada ga više nema i sve teže mi se sjetiti njegovog glasa, pokušavam osvijetliti taj period očeve prošlosti i utvrditi o kojem je otoku riječ. Ako su te godine sarajevski ferijalci bili smješteni u samom Dubrovniku, a ne u širem području dubrovačke regije, prema mapi se mogućim kandidatom čini otok Lokrum, udaljen oko kilometar od dubrovačke plaže Sveti Jakov. Postoji mogućnost i da se radilo o manjim otočićima, kao što su Daksa i Grebeni, do kojih bi se moralo plivati barem pola kilometra sa najbližih kupališta na Babinom kuku. Ukoliko tog ljeta nije bio u samom gradu Dubrovniku – ne vrijedi ni nagađati odakle je krenuo i do kojeg ostrva, otočića ili samo morskog grebena pokušavao stići.
Poslije nekoliko dana, u kojim se avanturistički raspoložen trojac poprilično dosađivao, otac ih konačno uspijeva nagovoriti da otplivaju do otoka. Konačno, od kako su stigli i prvi put ga vidjeli, taj komadić kopna u jadranskom plavetnilu ih je poput sirene zazivao sa pučine. Pošto je svaki dan ferijalnog ljetovanja imao istu rutinu, bili su sigurni da niko do ručka neće ni primijetiti da ih nema, možda i do samog povečerja.
Tog jutra je more bilo mirno, malo su se odvojili od grupe i zaplivali prema otoku u momentu kada niko na njih nije obraćao pažnju. Otac napominje da je od važnosti za priču naglasiti da nikome nisu rekli gdje idu, strahovali su da bi se neko od djece mogao izbrbljati ili ih prijaviti ferijalnim vodičima. Sve je izgledalo da bolje ne može i brzo su napredovali, tek povremeno praveći pauze za odmor plutajući u moru. Problemi nastaju kada vremenom postaju umorni, a otok se i dalje čini udaljenim. Razmatraju da se vrate, ali su u tom trenutku već predaleko otišli pa se cilj čini bližim od startne pozicije. Odlučuju da nastave energičnije naprijed s manje stanki strahujući od morskih struja koje ih možda, kada misle da plutaju u mjestu, zapravo bočno odguruju prema otvorenom moru.
Ocu je teško ocijeniti koliko je grčevita borba sa plavim Jadranom trajala, na kraju se posljednjim snagama uspijevaju dočepati otočke uvale. Neko vrijeme su samo ležali, čvrsto grleći majčicu zemlju, polumrtvi od umora kao brodolomnici. Uskoro se ispostavlja da je ostrvo samo iz daljine naličilo mediteranskom raju. Pošto nisu imali obuću, odredište se pokazalo potpuno neprohodnim kamenjarom oštrog stijenja. Osim toga, mada je otok sa distance izgledao kao kakvo pitomo zeleno izletište, zapravo je bio surova golet obrasla podivljalom bodljikavom vegetacijom kroz koju se nemoguće probiti.
Vrlo brzo se suočavaju sa ozbiljnošću situacije jer ih počinje moriti žeđ, a komadić hlada koji su pronašli ne pruža gotovo nikakvu zaštitu od sunca i vreline. Preumorni su da bi plivali nazad, jedva su izgurali put i u jednom pravcu. Drugo, nijedan brod ili čamac nisu vidjeli, nemaju nikakvu sigurnost da će neko plovilo naići i primijetiti ih prije nego pocrkaju od žeđi. Na kraju, ni kada u ferijalnom domu njihov nestanak bude zapažen, spasioci neće znati gdje da ih traže jer nikome ne rekoše gdje su pošli. Svako bi prije pomislio da se sarajevski fakini skitaju po dubrovačkim ulicama nego da su sumanuto daleko otplivali i zaglavili na pustom otoku.
Prolazi vrijeme, a oni i dalje nemaju pojma šta da rade, žeđ postaje nepodnošljiva i radi napornog plivanja čini se puno gorom čak i od one koju su svega par dana ranije osjećali u vozu. Ispucale su im usne, a koža od sunca postala potpuno crvena i bolna na dodir. Otac se osjeća posebno loše jer je cijela ta ludost njegova ideja. Ljuti su pa im oprezno predlaže, ne usuđujući se više unositi previše entuzijazma u nagovaranje – da što prije plivaju nazad! Smatra da ih niko neće spašavati, brodova u blizini definitivno nema, vremenom će im plivački pothvat biti sve teže izvesti zbog izloženosti suncu i dehidracije. Zaključuje da, koliko god bila zastrašujuća pomisao na povratak u more – drugog izbora nemaju!
Ništa mu nisu odgovorili, bez riječi se počeše zabrinuto spremati za povratak.
Prvo su se neko vrijeme razgibavali i masirali bolne mišiće, onda otkinuše nekoliko trnova sa bodljikavog rastinja i, pošto nikakvih džepova nisu imali, pričvrstiše ih probijanjem za kupaće gaćice. Kako su odvažnu trojicu plivača još ranije počeli hvatati grčevi, srećom tek pred sami cilj inače bi se utopili, na povratku su mislili trnovima ubadati ukočene ruke i noge. Navodno se tako može zgrčeni mišić ponovo učiniti funkcionalnim.
Još neko vrijeme su odlagali neizbježno, jer je pred polazak otok sve manje negostoljubivo izgledao, a onda pade obećanje da se neće razdvajati i zaplivaše nazad.
Otac ne zna koliko je pothvat trajao, činio mu se kao čitava vječnost. Zbog umora su ovaj put puno sporije napredovali i bili prinuđeni svako malo praviti pauze. Da im se nije posrećilo sa morskom strujom, koja ih je nosila prema odredištu i za vrijeme čestih odmora dok su plutali na površini – otac je uvjeren da bi se zasigurno utopili. Drhtavih ruku i nogu konačno stižu do obale u kasno poslijepodne; crveni kao rakovi i gotovo nesposobni za hodanje. Dugo piju toplu vodu iz nekog prljavog plastičnog crijeva za zalijevanje vrta praćeni začuđenim pogledima ferijalaca. Otac kaže da od te mlake tekućine, koju nisu smatrali pogodnom za piće i koristili samo da na plaži operu noge ili papuče, nikada u životu nije okusio ništa ukusnije i ljepše.
Jedno vrijeme za stolom vlada tišina, neko od muškaraca se nakašljao, to nije bio moj otac jer njegov kašalj lako prepoznajem. Možda se i od same priče može ožednjeti, čujem ih kako toče visoke kristalne čaše, mama ih iz vitrine vadi samo kada imamo goste. Teta Indira zabrinuto pita da li je njihovo cjelodnevno odsustvo bilo primijećeno i otac joj odgovara da nije, izgledalo je kao da su zaspali na plaži pa im odatle opekotine od sunca i neljudska žeđ.
„Kakva sreća“, kaže čika Mido svojim dubokim glasom, “gluho i daleko šta bi bilo da su ferijalni prvaci saznali za vaš izlet!“ Potom čika Mido pripovijeda svoja iskustva sa ferijalnim starješinama, na tren sam sklopio oči jer je njegova priča previše razvučena i ne pretjerano interesantna. Kao u nekom mađioničarskom triku, zaspao sam u hodniku iza ormara, a ujutro se probudio u svom krevetu.