Neki datumi u maju

Dogodi se tako svake godine da s nekim datumom maja varoš naprasno procvjeta. Da djeca smijehom ispune sokake, lahor mahalom raznese miris pržene kafe iz zagorjelih šiševa, da u avlijskim ćoškovima plamenom buknu čitavi bokori ruža…

Bude to da se s nekim datumom maja u grad sliju povorke automobila; to se naša dijaspora vraća “kući”, na oči naslanja Olympuse, pa štroka u izvor, djeca se provlače ispod tespiha gdje (falan) počivaju tijela Sari Saltuka i Ačik-baše.

Desi se uvijek u proljeće da se i ja prisjećam nekih detalja za koje sam mislio kako su odavno zaboravljeni, sahranjeni negdje u meni i da s ovim životom nemaju ama baš nikakve veze. A onda se laktovima poduprem o koljena, gledam kako se dolje, između mojih nogu, mrav bori s korom hljeba i sjetim se da to nije mogao biti maj jer je napolju lila kiša, ista onakva kakva zna padati još samo u novembru, da sam bio dvanaest godina mlađi i da je stranac koji je hodao ulicom u glavi imao onoliko sijedih koliko ih danas ima moj prijatelj E. Nezirović.

U jednoj ruci on nosi plastičnu vrećicu, u drugoj flašu nečega. Onda podigne kesu u zrak. Zaustavljam auto i čujem: “Vrelo Bune? Tekija?”

“Pravo. Samo pravo.”

Uljudno zahvaljuje. Sunovraća pogled na vrhove blatnjavih cipela i odlazi pravo, prema mojoj uputi. Ja skrećem lijevo i više ga ne viđam. Ali, krenimo ispočetka.

Pošto važim za poprilično asocijalnu osobu koja teško sklapa nova poznanstva (ne znam kako sačuvati ni ova postojeća) te izlazim samo jednom sedmično (petkom), nije teško pogoditi kako sam te noći sjedio na barskoj stolici i trudio se zapodjenuti nešto, bilo šta, s konobarom u šanku. Pošto on ne pokazuje nikakvo zanimanje za moje “pokušaje” (od prošlog petka plivam mu dvadeset maraka), a napolju lije ubitačna kiša, ne da mi se otići među bolji, pristojniji svijet i s njima započeti nešto. Bilo šta. Odlučio sam kako je bolje ostati tu. Naručio piće i, gle čuda, u ogledalu prepoznao njega. Sad vrijeme kratim proučavajući fizionomiju tog lica, pokreta, trudim se otkriti “porijeklo” njegovog zanimanja. Vidim ruke: kvrgave. Pod noktima talog mašinskog ulja, debele prste i jake, izrazito jake mišice, pa pomislim: “Mehaničar”.

On ne skida pogled s ogledala ispred sebe, a koje mu uzvraća tamnim podočnjacima, ispijenim licem, neurednom, masnom kosom, dugačkim, neprirodnim zubima… A onda se naglo prene, ispitivački dugo motri konobara i kaže: “Daj momku šta pije. Uspi i meni ovo moje.” Gledam kako pokretima svojstvenim čovjeku koji u svakom trenutku zna šta hoće podiže svoju čašu, uzima cigarete i privlači stolicu bliže mojoj.

U sudaru naših laktova osjećam snagu.

Uljudno zahvaljujem, naiskap ispijam piće, pogledujem u sat na zidu i ne bez čuđenja primjećujem: “Uh, zaboravih da moram…”

A kasnije?

Kasnije se ispostavilo da Atif nije bio nikakav stranac niti je s tamošnjim čaršijama imao bilo kakve veze. Bio je to čovjek u kasnim pedesetim koji je, jednostavno, tjeran nevoljom, nemirom, čime li već, jednog jutra ugazio u našu varoš i ubrzo postao jedan od nas. Kod bolje stojećeg svijeta čistio bi korov, verao se po odžacima ili krpio rupe u zidovima.

Za svoje usluge uzimao je sitniš ili prosto govorio: “Šta ja znam… Daj onoliko koliko te srce steže.” A ljude je srce stezalo taman onoliko da s tavana svuku jaknu (k’o novu) demodirane trapez-pantalone, košulje pohabanih laktova, derutne čizme…

Pa ipak, Atif je plijenio pažnjom. Postao omiljen u gradu. Plijesan ispod nokata iščilila je pod baterijom tuša, pravilna ishrana u obraze je ponovo utjerala rumen, tamne kese ispod očiju zamijenio je izraz zadovoljstva… Života. Počelo se šaptati: “Zgodan. Vala, jes’.” Ženama bi pucale cijevi u sudoperu baš onda kad im se muževi nađu na poslu, spadale bi karniše, trošili se zupci na kosilicama. Počelo se ogovarati…

A onda jedno vrijeme nisam izlazio… Bilo mi je važnije družiti se s Miljenkom Jergovićem, pohoditi s njim vodopade u Jajcu, čeznuti za poljupcem Gite Danon, strahovati s njegovim ocem kad se mama popenje na onu dasku iznad bazena, a on moli Boga, koga li već, da ne skoči, da ga ne osramoti pred djetetom jer je neplivač…

Naredne susrete s Atifom, sve i da sam htio, nisam mogao izbjeći. Viđao sam ga u dijelu grada gdje sam u to vrijeme bio zaposlen. Žurno bih prolazio pored praznih kafana, oglédao se u musavim izlozima, hitao u granap po doručak, a tamo je uvijek stajao on. Uljudno bi se pozdravili i ja ni u jednoj njegovoj gesti nisam mogao prepoznati čovjeka kome je bio potreban neko. Bilo ko… Ne znam kako, ali imam taj dar da pravog samotnjaka prepoznam među stotinama sličnih.

Poslije nekoliko takvih susreta, primijetio sam da on nikad ništa ne kupuje, da ne puši, ne pije… A onda mi se “upalila lampica”, pa sam skoro viknuo: “On čeka da ja…” Otada bih u granap odlazio ranije nego obično, plaćao sendvič, kutiju cigareta, jogurt, potom bih namignuo prodavačici i odlazio u granap preko puta da i sebi kupim isto. Ne sjećam se više niti je za ovu priču taj podatak važan, kad sam s Atifom podijelio sto. Znam samo da je bilo često i da je trajalo dugo (čitavo proljeće i cijelu polovinu ljeta). Ne znam ni objasniti šta to ima u meni (ili na meni), kakav je to magnet koji u klupko mog postojanja privlači nevoljnike, one mučne priče kako su i oni, eto, jednom imali život, avlije u kojima bukte ruže, jorgovani, snovi…

Znam samo to da mi je jednom dosadilo povlačiti se po rupama u koje više niko ne ulazi, sjediti u najudaljenijim kafanskim mrakovima, uvijek leđima okrenut vratima, pogledima… životu koji se kovitla napolju, pa sam mu jednom prilikom rekao: “Pa dobro, zašto ne odemo jednom sjesti negdje u masu, izmiješati se sa žagorom, smijehom, pogledom svlačiti žene, buljiti u život…?”

“Život”, reče, i kao da mu licem preleti nešto nalik na sjetu. Grč.

Prije nego sam zaustio nešto reći, on iz tame kaputa izvuče uredno presavijeni novinski papir, nasloni dug, ispitivački pogled na mene, pa uzdahnu: “Otvori! Otvori slobodno. Otvori, da se konačno upoznamo.”

Pod nekim datumom maja iz 1986. stajao je čovjek i rukom pokušavao zakloniti lice. Iznad fotografije na kojoj se gužvala nogavica koja upravo ulazi u milicijski “stojadin”, vrištao je naslov: “Nasmrt izbo suprugu”.

Pažljivo, baš kako i dolikuje kad zaviriš u nečiju intimu, presavio sam papir, poklopio ga praznom kutijom cigareta i rekao: “Šta ćeš… Svakome se može desiti.”

On nije rekao ništa. Samo je sa stola podigao upaljač, a onda išetao iz kafane.

Uskoro sam i ja ostao bez posla, pa su se prorijedile moje posjete tom dijelu grada. Raspitivao sam se, onako, kao uz put, da se ne primijeti, gdje je i šta radi. Nailazio sam na niječno klimanje glavom, čuđenje, gorčinu na usnama kad bi mi rekle: “Ma pusti” i pitao se: “S kim li se to sve Atif upoznavao?” Negdje, sredinom ljeta, saznao sam da je napustio grad.

Više ga nikad nisam vidio.

Danas ne znam da li je nešto od njegovog traga ostalo u ovdašnjim čašama, pepeljarama, ulicama… Da je živ, i da ga mogu upitati, Ivan Cankar, sasvim je sigurno, rekao bi da jest.

Ovako…

Ne znam čak ni to da li među prljavim, oguljenim stolovima, onda kad se iznad grada usidri novembar i zaspe nas kišom melanholičnih kuršuma, oživi ona dobro poznata tuga u njegovim očima. Plaća li nepoznat neko u granapu cigarete i jogurt… Produžava li nečiju nadu?

A onda, kad odmakne proljeće… Kad podignem ruke s koljena, kad mrav razvuče koru ispod mojih nogu, ne mogu a da ne pomislim šta će se desiti ako jednom, s nekim datumom maja, kad godine od proživljenog života isklešu most sjećanja, preko kojeg prelazi nečije mlado, radoznalo lice, da bi zavirilo u ogledalo – i pogledalo izraz na mom licu – da li ću se tada i ja prenuti, posegnuti u tamu svog kaputa, u sudaru laktova, začuđen, pogledati zdravlje u nečijim očima, razlistiti komad požutjele novine i reći: “Otvori. Otvori slobodno. Otvori, da se konačno upoznamo.”

Adnan Repeša 12. 10. 2013.