Konstantin Kavafi ima pjesmu koja već naslovom potiče na meditaciju. Zove se “U jednoj staroj knjizi”. Sad, odmah na početku, on kaže, gotovo sto godina staroj, što samo po sebi izaziva teško zapisiva dušina isparavanja. Kavafi, ili, kako se to danas kaže, “lirski subjekt”, u knjizi pronalazi akvarel naslovljen s “Objava ljubavi”. No Kavafi je budan duh i odmah uočava nesklad između rada i imena. Ono što je Eliot zvao raskorakom između zamisli i kreacije. Slikar akvarela je, čini se, prvo zamislio rad pa se prepustio realizaciji. No za objavu ljubavi nedostajalo mu je točnosti, možda i zrenja iskustva. Jer, domeće Kavafi, bolje da se slikarija zvala “O krajnjoj čulnosti ljubavi”. Mladić naslikan ondje nije stvoren da ljubi na način manje ili više zdrav, zapisuje Kavafi. U njemu nema stidljivosti kakvu u sebi nosi ljubav, nego odiše čulnom nasladom, gotovo slatkastom zavodljivošću kojom se nudi drugom, voljenom tijelu. Nešto slično tome često pronalazimo u literaturi koja, umjesto blistave jasnoće misli, nudi obilje slika, pa na mjesto ideje dolazi specijalni efekt, kao posljedica iritacije što ju izazivlje nemoć da se izrazi ono bitno.
Samo budale misle da je ono bitno kazivo, rekao je, navodno, Platon. Manfred Frank je posvetio cijelu jednu studiju tom rascjepu između “kazivog” i “nekazivog”, između, zapravo, poretka znakova i anarhije individuuma koji se služi znakovima da bi – tko zna? – izrazio nešto drugačije od onoga što propisuju pravila, konvencije i norme. Pisci se, da se vratimo literaturi, često upinju dokazati kako znaju sve o svemu, kako za sve imaju barem trostruko objašnjenje, a nekazivo im dođe kao alibi: to što je njihov rad pun drugorazrednih uopćavanja objašnjavaju dobrom prikrivenošću kazivog te vražjim djelovanjem centripetalne sile nekazivog. Racionalni je diskurs ograničena dometa, i ne preklapa se dobrim svojim dijelom s fundusom o čijoj se istini govori. Već, dakle, sama činjenica govorenja svjedoči o ovoj poliperspektivizaciji, o gomilanju ako i premda. Pisac je borac koji odlazi u terra incognita dosad neobjavljenog i odande donosi istine vremena. No nisu svi na nekazivo gledali kao na neprijatelja riječi. Porajnski mistici naslanjali su se upravo na ovaj bezdan koji okružuje racionalni otočić svijesti, i svisoka gledali na bogoslovlje aristotelovskoga tipa. Ili Nikola Kuzanski. “Učeno neznanje” naslov je njegova najpoznatijega rada. Mirko Kovač u “Kristalnim rešetkama” bilježi Kuzanskijevo putovanje za Carigrad, i pritom ga nazivlje ocem mistične teologije.
Svaka definicija ukazuje na generičku podudarnost i specifičnu različitost definirane stvari, zapisuje u svom radu o Kuzanskome Leopold Ziegler. Problem je što se Bog nalazi s obje strane svake različitosti i svake podudarnosti. Ustvrditi da Bog jest znači suprotstaviti Boga i biće, a skolastičari su takva suprotstavljanja nazivali dis-cursus, dočim je savršeno jasno da Bog “premašuje i nadilazi sferu dis”. Sam Kuzanski upozorava na misao Hermesa Trismegistosa: čovjek je jedan drugi Bog. Čovjek je putem razuma, zapravo putem njegove kreativne sposobnosti, kopija u ogledalu božjega smisla. To je znanje koje je ključ razrješenja zagonetke, piše Kuzanski. I nastavlja: mi imamo pouzdanje reći da ovu istinu ne može prikazati nikakva vrsta zagonetke. Njegova ideja o niječnom Bogu čovjeka prikazuje kao biće suživljeno s nekazivim. Nekazivo je s onu stranu zrcalnih konstrukcija svijesti. Nekazivo je ona prava stvar.
Moglo bi se reći da su ovdje izmiješane nemoć izraza (kao kod Kavafijeva akvareliste) s pronicljivim sagledavanjem granica svijesti i znanja (kao u Kuzanskoga i Zieglera), dakle tako različite stvari kao što su promašivanje i rječita šutnja. Međutim, Kavafi je prelukav pjesnik da bi pisao pjesmu o pukom promašaju: njega prije da zanima mješavina promašaja i punog pogotka. Njegov slikar zapravo isprva podvaljuje a onda traži svojevrstan oprost za slikara koji je i za takav odnos zatražio atribute ljubavi: i to je ljubav, kao da kaže, ne osuđujte ni model s njegovom samodopadljivošću, ni slikara s njegovom tendencioznošću. Zadnjim stihom ljubav koju mladić sa slike traži imenuje kao sramnu, kao socijalno nekazivu. Što je moguće povezati s opozivom svih doktrina o Bogu, koje je svojedobno zatražio Kuzanski. Osude, kao i racionalne projekcije Boga u svijet datosti podjednako su bogohulne, samo na različitim točkama ove tajne hijerarhije koja izvire iz nekazivog. Kavafi je akvarel ostavio nepotpisan, jednako kao što Bog Kuzanskoga nije datirao i autografirao svoju kreaciju. Osim ako Krist nije taj potpis? Kao da je autentično postojanje, a ono je nesumnjivo snažno povezano sa sviješću o nekazivom, u svome temelju nesigurno. Nešto slično u vezi čitalačka ukusa rekao je W.H. Auden: najsigurniji znak da između dvadesete i četrdesete godine života imamo istinski ukus, činjenica je da u njega nismo sigurni.
Slično su o nekazivom najdublje tragove ostavili autori koji su bili svjesni njegova neprestana poništavanja, negiranja riječi. Fizičari kažu kako u jednom vrlo malom djeliću vremena svijet na trenutak prestane postojati, kako svijet u vrlo kratkom vremenskom segmentu ode u svoju negaciju. Mogli bismo reći kako je pisanje mnogo više izražavanje nego prešućivanje. No ne bismo pogriješili ako bismo ovu tvrdnju dopunili iskazom koji se poziva na ovo neprestano nestajanje svega, na smjenu praznine i punine, kazivog i nekazivog. Mi u dobra pisca vidimo površinske odsjaje ovog bezdana o kojemu je nemoguće ostaviti svjedočanstvo; loši pisci, pak, proizvode tekst koji je kao uglačano ogledalo, bez pukotina i sumnji, koji je puki mimesis. Ove pukotine na ekranu svijesti, ovaj zbroj zbrojivog i neizbrojivog dodaje tekstu (i životu) treću dimenziju. Sve dobro kazano duboko je prožeto nekazivim.
Nekazivo
Konstantin Kavafi ima pjesmu koja već naslovom potiče na meditaciju. Zove se “U jednoj staroj knjizi”. Sad, odmah na početku, on kaže, gotovo sto godina staroj, što samo po sebi izaziva teško zapisiva dušina isparavanja. Kavafi, ili, kako se to danas kaže, “lirski subjekt”, u knjizi pronalazi akvarel naslovljen s “Objava ljubavi”. No Kavafi je budan duh i odmah uočava nesklad između rada i imena. Ono što je Eliot zvao raskorakom između zamisli i kreacije. Slikar akvarela je, čini se, prvo zamislio rad pa se prepustio realizaciji. No za objavu ljubavi nedostajalo mu je točnosti, možda i zrenja iskustva. Jer, domeće Kavafi, bolje da se slikarija zvala “O krajnjoj čulnosti ljubavi”. Mladić naslikan ondje nije stvoren da ljubi na način manje ili više zdrav, zapisuje Kavafi. U njemu nema stidljivosti kakvu u sebi nosi ljubav, nego odiše čulnom nasladom, gotovo slatkastom zavodljivošću kojom se nudi drugom, voljenom tijelu. Nešto slično tome često pronalazimo u literaturi koja, umjesto blistave jasnoće misli, nudi obilje slika, pa na mjesto ideje dolazi specijalni efekt, kao posljedica iritacije što ju izazivlje nemoć da se izrazi ono bitno.
Samo budale misle da je ono bitno kazivo, rekao je, navodno, Platon. Manfred Frank je posvetio cijelu jednu studiju tom rascjepu između “kazivog” i “nekazivog”, između, zapravo, poretka znakova i anarhije individuuma koji se služi znakovima da bi – tko zna? – izrazio nešto drugačije od onoga što propisuju pravila, konvencije i norme. Pisci se, da se vratimo literaturi, često upinju dokazati kako znaju sve o svemu, kako za sve imaju barem trostruko objašnjenje, a nekazivo im dođe kao alibi: to što je njihov rad pun drugorazrednih uopćavanja objašnjavaju dobrom prikrivenošću kazivog te vražjim djelovanjem centripetalne sile nekazivog. Racionalni je diskurs ograničena dometa, i ne preklapa se dobrim svojim dijelom s fundusom o čijoj se istini govori. Već, dakle, sama činjenica govorenja svjedoči o ovoj poliperspektivizaciji, o gomilanju ako i premda. Pisac je borac koji odlazi u terra incognita dosad neobjavljenog i odande donosi istine vremena. No nisu svi na nekazivo gledali kao na neprijatelja riječi. Porajnski mistici naslanjali su se upravo na ovaj bezdan koji okružuje racionalni otočić svijesti, i svisoka gledali na bogoslovlje aristotelovskoga tipa. Ili Nikola Kuzanski. “Učeno neznanje” naslov je njegova najpoznatijega rada. Mirko Kovač u “Kristalnim rešetkama” bilježi Kuzanskijevo putovanje za Carigrad, i pritom ga nazivlje ocem mistične teologije.
Svaka definicija ukazuje na generičku podudarnost i specifičnu različitost definirane stvari, zapisuje u svom radu o Kuzanskome Leopold Ziegler. Problem je što se Bog nalazi s obje strane svake različitosti i svake podudarnosti. Ustvrditi da Bog jest znači suprotstaviti Boga i biće, a skolastičari su takva suprotstavljanja nazivali dis-cursus, dočim je savršeno jasno da Bog “premašuje i nadilazi sferu dis”. Sam Kuzanski upozorava na misao Hermesa Trismegistosa: čovjek je jedan drugi Bog. Čovjek je putem razuma, zapravo putem njegove kreativne sposobnosti, kopija u ogledalu božjega smisla. To je znanje koje je ključ razrješenja zagonetke, piše Kuzanski. I nastavlja: mi imamo pouzdanje reći da ovu istinu ne može prikazati nikakva vrsta zagonetke. Njegova ideja o niječnom Bogu čovjeka prikazuje kao biće suživljeno s nekazivim. Nekazivo je s onu stranu zrcalnih konstrukcija svijesti. Nekazivo je ona prava stvar.
Moglo bi se reći da su ovdje izmiješane nemoć izraza (kao kod Kavafijeva akvareliste) s pronicljivim sagledavanjem granica svijesti i znanja (kao u Kuzanskoga i Zieglera), dakle tako različite stvari kao što su promašivanje i rječita šutnja. Međutim, Kavafi je prelukav pjesnik da bi pisao pjesmu o pukom promašaju: njega prije da zanima mješavina promašaja i punog pogotka. Njegov slikar zapravo isprva podvaljuje a onda traži svojevrstan oprost za slikara koji je i za takav odnos zatražio atribute ljubavi: i to je ljubav, kao da kaže, ne osuđujte ni model s njegovom samodopadljivošću, ni slikara s njegovom tendencioznošću. Zadnjim stihom ljubav koju mladić sa slike traži imenuje kao sramnu, kao socijalno nekazivu. Što je moguće povezati s opozivom svih doktrina o Bogu, koje je svojedobno zatražio Kuzanski. Osude, kao i racionalne projekcije Boga u svijet datosti podjednako su bogohulne, samo na različitim točkama ove tajne hijerarhije koja izvire iz nekazivog. Kavafi je akvarel ostavio nepotpisan, jednako kao što Bog Kuzanskoga nije datirao i autografirao svoju kreaciju. Osim ako Krist nije taj potpis? Kao da je autentično postojanje, a ono je nesumnjivo snažno povezano sa sviješću o nekazivom, u svome temelju nesigurno. Nešto slično u vezi čitalačka ukusa rekao je W.H. Auden: najsigurniji znak da između dvadesete i četrdesete godine života imamo istinski ukus, činjenica je da u njega nismo sigurni.
Slično su o nekazivom najdublje tragove ostavili autori koji su bili svjesni njegova neprestana poništavanja, negiranja riječi. Fizičari kažu kako u jednom vrlo malom djeliću vremena svijet na trenutak prestane postojati, kako svijet u vrlo kratkom vremenskom segmentu ode u svoju negaciju. Mogli bismo reći kako je pisanje mnogo više izražavanje nego prešućivanje. No ne bismo pogriješili ako bismo ovu tvrdnju dopunili iskazom koji se poziva na ovo neprestano nestajanje svega, na smjenu praznine i punine, kazivog i nekazivog. Mi u dobra pisca vidimo površinske odsjaje ovog bezdana o kojemu je nemoguće ostaviti svjedočanstvo; loši pisci, pak, proizvode tekst koji je kao uglačano ogledalo, bez pukotina i sumnji, koji je puki mimesis. Ove pukotine na ekranu svijesti, ovaj zbroj zbrojivog i neizbrojivog dodaje tekstu (i životu) treću dimenziju. Sve dobro kazano duboko je prožeto nekazivim.