Nova godina je, prijatelju, ali nije samo novo doba kalendarski, novo doba je ono što mi se otvara i u kojem mi se nameću nove odluke. Nužne, neizbježne, jer sve ove dosadašnje su me odvukle u krivom smjeru. U onom u kojem nisam vidio sebe, svoje i sve ono što sam napravio. Ideja o našem zajedničkom tekstu uhvatila me u trenutku kada sam donio odluku da ne pišem romane neko vrijeme. Ona mala crv-misao, koja se uvijek povremeno javljala, sada je prevladala. Možda privremeno, možda na neko vrijeme, ali sada to nije važno. Navodim je tek toliko da ocrta stanje u kojem me naš zajednički početak zatječe.
Ali, ovo naše i nije književni tekst. Barem se time tješim. Ona je vrsta odgovora. Ako je ona crv-misao i nosila nekad pitanje ‘kome i zašto’, možda će je ovaj naš pothvat malo neutralizirati. To je ono što smo našli jedan u drugom, čitatelja. Jednog. Sasvim dovoljno. Za ulazak u Novu godinu. Novo doba. I za okončat ga. Ovo naše, za što nemamo imena, niti ću ga tražiti, može biti baš to, uzajamno čitanje. Ali, sve mi se čini, pa se povremeno toga i pribojavam, mi smo ustvari vrlo slični, ako ne i isti. Pa to čitanje jedan drugog nam dođe kao čitanje samog sebe.
S pravom se pribojavaš da će odlukom da ovo što od sada radimo bude dio nečega većeg, neke cjeline, narušiti ono što smo do sada imali. Spontanost. Nesavršenost. Neposrednost. Između nas sada su zidovi kao filteri koji prerađuju naše misli i osjećaje. U jednakoj mjeri kao ushit, s druge strane se nalazi tuga što je tome tako. To se ne može izbjeći, s tim se moram pomiriti. Opet, to ne znači da nešto dodatno nećemo dobiti. Nešto što će se otvoriti na kraju. I za koje, opet, nemam nikakvo ime. Za sada, imam samo nadu da će se nešto takvo pojaviti. Ako i ne bude tako, na kraju ovog našeg puta, nema veze, bit će nam, kad se osvrnemo iza sebe, svejedno. I tako ćemo, na neki čudan način, biti na gubitku koji je dobitak.
Da završim nečim konkretnijim; ja, Bosanac u Hrvatskoj, izmješteni travnički Zagrepčanin u Splitu, ničiji i svačiji, u doba svog zatvaranja i odsijecanja od ljudi, pozivam Tebe, beograđanskog i romskog Berlinca, da bacimo svoje komične i apsurdne sudbine kao kartu na kartu, i vidimo možemo li time pobijediti u barem jednoj partiji protiv besmisla i ništavila.
Nebojša
2.
Čitam tvoje reči „odlučio sam“ i stao da primenjujem na moj slučaj, tačnije proteklu godinu. Da li sam štagod odlučio i poduzeo? Eto, izmestio sam se u novi jednosobni stan dve tramvajske stanice bliže centru Kelna. Sa željom da se osamim, da proverim mogu li sam sa sobom da se porazgovaram, najpre o mojim pogrešnim navikama, mojem zdravlju i najposle o tome šta mi je činiti u ovoj nazovi novoj kalendarskoj godini. Tromesečno odsustvo interneta mi je očistilo i um i psihološku ovisnost od svakodnevnog čitanja vesti. Odlučio sam na osnovu tog godišnjeg odmora da ubuduće sve manje pristupam tim otrovima i da se empatišem sa tim „crvinjakom“. Ta ja sam otišao odande da se ne vratim, zašto bih se iznova umom vraćao tamo, to je pitanje koje sam postavio sebi. Želeo sam da tiskam knjigu odabranih pesama koje bi bile saobraznu vremenu koje živimo i onome koje će tek doci. Jedan odabir distopijskih destruktivnih pesama, ali i za mene značajnu jer sam barem rekao javno ono sto mislim. Ali to je nešto što je sada u drugom planu. I to je tiskano u najgore moguce vreme po knjige…
Prvih dana po seobi i instaliranju najosnovnijih stvari, dani u kojima sam fizički radio na sklapanju nameštaja i pakovanja knjiga u regale, sređivanju podruma i tome slično, dani, dakle u kojima nisam radio ništa posebno bili su bas sumorni i depresivni da sam se istresao vlagom na jastuku. Međutim, noći su bile veoma teže. U mraku, koji nije bio potpun, jer se kroz stakla prozora na dve vode, promicale okolne reklame i gradske svetiljke. Ostavljao sam radio uključen do zore, koja je takođe mračna i nakon 9 sati izjutra. Odabrao sam radio stanicu WDR 5 jer je tamo obilje govornog programa. Nedostajao mi je zvuk ljudskoga glasa, ali me sadržaj nije interesovao, jer oni čitavo vreme vrše propagandu trenutno odabranih agendi. Trebao mi je ljudski glas da me uspokoji i uspava.
Ja više nemam nikakvog odnosa prema porijeklu ili prema mojoj emigrantskoj poziciji. Sada osećam sebe kao otok, organizam u prostoru i vremenu koji naprosto nema ni posebnih želja niti nada kao misaonih bižuterija. Verovaćeš mi da čak nikakav odnos nemam ni prema svome minulom radu.
Ono sto činim, na moje prijatno iznenađenje, jeste veoma ozbiljno staranje o čistoći stana, o ličnoj higijeni, redovnoj gimnastici i šetnjama koje poduzimam sve duže i sve redovnije. Setio sam se pisma Lenjina svom bratu koji je negde bio zatočen. Savetovao mu je da u pismima da redovno vežba, da svakodnevno napreže svoje telo, jer i sam nakon slicnog ličnog opita osetio blagodati nakon rada i naprezanja.
Zapisujem u prazne sveske misli, ideje i razmišljanja. Ne poduzimam nikakav ozbiljniji spisateljski poduhvat unatoč tome da me čeka obilje neobrađenog materijala još od 2003 godine!
Ali, eto vidiš kako si me gurnuo u pisanje pisama tebi. Tvoja ideja, i meni i tebi, nadam se, može otvoriti mnoge zatvorene kanale iz kojih može poteći sadržaj sa kojim se nismo hteli susresti licem u lice već mnogo godina. Tako da ćemo sve ovo moći smatrati zajedničkim Čistilistem ?!
Verujem da ćemo imati volje da nastavimo.
Jovan
3.
Ono zbog čega sam se upustio u razmjenu misli s Tobom, već mi se sada otvara (a smisao pisanja trenutačnog teksta mi se otvori nakon nekoliko godina ili nikada), na dvije vode se grana. Na jednoj je jasna spoznaja da nas toliko toga spaja da se mogu bez zadrške kladiti kako će uskoro naši odgovori početi nalikovati jedan drugome; više se neće znati tko što piše. Na drugoj je nejasan osjećaj da bih u tome mogao otvoriti pitanja, probleme, osjećaje, koje smatram skicom za ono što će nekada, ali najvjerojatnije nikada, biti napisano.
Recimo, to s ključnom riječi koja mi odzvanja nakon tvog pisma; otok. Kao ograđivanje od naslijeđa. Koliko je samo redaka posvećeno i krvi proliveno zbog nečega toliko slučajnog kao što je to naslijeđe. I toliko promjenjivog. U svakom trenu, kao šakom kada zahvaćamo vodu, oblik naslijeđa se mijenja i onda odmah brzo nestaje. Eto, sada me razmišljanje o tome hvata u trenu teške obiteljske svađe, koja je ustvari stalna, samo mijenja svoj intenzitet. To što drugi zovu Bosna meni je skup iracionalnih progona, neshvatljivih mržnji i slijepih osveta koje se tiču moje majke, a onda posredno i nas, toliko da su nam obilježili velik dio života. Jer, zna se što je u Bosni žena koja se usudi razvesti od muža… I sve to, što se ukupno u mom slučaju zove Bosna, evo sada posebno, tamni je talog, ustvari, kamen vezan užetom oko moga vrata koje nemam snage preprezati. I koje sada, nakon toliko vremena, postaje dio mene. Nemam ja tu kome da se vraćam niti što da tražim, kako ljudi inače traže krhotine svojih identiteta. Ja mogu samo da povremeno olabavim stisak. I to je sve.
Bilo bi lijepo biti otok.
Odrezati sve spone. To je neka vrsta umiranja, ali i oslobađanja. I, bome, samo ga i smrt čini mogućim. Do tada nam ostane bijeg u imaginaciju, u zamišljeno. Barem nam je to dano. Kao sada dok pišem, ja zamišljam da sam odsječen; nikome dužan, nikome podređen.
Nedavno su me angažirali da izradim natuknicu o književnosti za Enciklopediju Bosne i Hercegovine. Možda je najpodmuklija stvar koju sam napravio u svom spisateljskom poslu ta što sam ostavio te ljude u uvjerenju da su unajmili čovjeka koji zna o čemu piše. ‘Svog’ čovjeka. Ništa ja o toj Bosni ne znam, osim crnila koje gore spominjem. U toj državi nema jednog jedinog čovjeka s kojim bih se osjećao blisko kao s Tobom dok ovo pišem. Znači li to da nas dvojica možemo osnovati svoju državu? Ima li još takvih ljudi? Možda sam pristao na taj posao u nadi da ću baš takvoga pronaći…
Naši otoci činili bi jedan lijep arhipelag.
I mogli bi ga zvati Domovinom.
Tvoj zemljak, Nebojša
4.
Dragi moj prijatelju Nebojša, susjede na Arhipelagu otoka za odbegle od sveta. Dao si mi dobar šlagvort podsetivši me na Čedomila Veljačića, profesora na Zagrebačkom filosofskom sveučilištu koji se je još 1966. otisnuo na putovanja po Indiji i Tibetu i na koncu skrasio zaređen u monaha reda prosjaka pod imenom NjanaZivako na jednom otoku u južnom delu Šri Lanke. Odatle je naše prostore obogatio izvrsnim prevodima knjiga, eseja, članaka i, kao niko do tad, obogatio naša skromna znanja o budizmu. Njegova knjiga prevoda “Pjesme prosjaka i prosjakinja” je nešto najpotresnije što sam pročitao u svome životu. A uvodna pesma “Nosorog” svakako na vrhu moje lične antologije najlepših pesama napisanih ikada. Ako budeš našao dovoljno vremena i volje, možeš mnogo toga o njemu pronaći na pretraživaču.
Dakle, to ti navodim kao asocijativni primer, jer mi smo vezani za obe noge i poreklom i Domovinom i upamćenim okruženjem “dobrih rođaka”, svih koje smo upoznali, a nakon toga naše najtešnje veze su sa porodicom koju smo odabrali i osnovali, sa najvećim naglaskom na djecu. Možda bih ovde mogao pridodati i zbir navika, profesionalnih i drugih ličnih odabira, također kao terete koji nas vuku svojom silnom snagom.
Ja sam rođen u Beogradu jer je tako odlučila moja majka (srpski dio moga podrijetla) bila Beograđanka. Nakon toga smo sestra i ja bili deo ručne prtljage na njihovim putovanjima po hotelima diljem Jugoslavije i živeli u hotelskim apartmanima te pohađali škole u Vrnjačkoj banji i tadašnjem Titovom Užicu. U Čačku smo se obreli 1962. na dedovini moga oca u velikoj, ali trošnoj, kući koju je otac dao renovirati. Ta kuća, stara već tada više od stotinu godina, bila je škola, kafana i kupleraj. Tada sam se sreo sa životom među Ciganima.
Svoj prvi egzistencijalni skok učinio sam 1981. Tada sam napustio čačansku provinciju jer sam uvideo da je boravak tamo put u ništavilo. Svejedno da je Čačak jedan neobičan grad koji je iznjedrio brojne pesnike, pevače i slikare, te dao preko pedeset košarkaša raznim reprezentacijama, kako se menjala naša rahmetli Jugoslavija. Tumačio sam to kao utjecaj geomantskih zračenja koja su i bila intuitivni izbor monaha koji su u ovčarsko-kablarskoj klisuri osnovali tzv. “malu Svetu goru” sa najvećom koncentracijom manastira verojatno u Evropi. U Čačku su postojala dva košarkaška kluba. U klubu Borac stasao je legendarni Radmilo Mišović , najbolji strelac svih vremena sa 29 koševa po utakmici kada nije postojalo trojki, a pogađao je gotovo sa polovice terena. Na gostovanjima publika u Zadru, Splitu, ustajala je na noge na pomen njegovog imena.
No da ne bih pisao katalog o Čačku, želim da kažem da sam u Beograd doputovao sa, od susjede pozaljmljenih, 100 dinara. Autobuska karta me je stajala 97 i prispeo sam na Terazije sa 3 dinara u džepu (mogao sam se tek isprazniti u prvom toaletu za taj novac), ali sa strahovitom namerom u kojoj je ulog bio moj vlastiti život. Rekao sam sebi, potaknut jednom zen izrekom, “i ako umrem od gladi, umro sam na mome putu”. Ostalo je lična istorija.
Zamišljam sada da mi se u tom bekstvu pridružuješ tvojim maratonskim trčanjem, koliko od zavičaja, toliko od istog pitanja – od čega i kamo? A, onda napokon i od pitanja ko je opalio signalni pištolj za tvoju trku koja traje i moje stiskanje sitnine dok putujem bez jasno ustanovljena cilja, ali sa nepokolebljivom Namerom odlaska, bekstva…
Sa izvrsnim pozdravom
Tvoj Jovan
5.
Ovim brojevima koji su te obilježili, druže, uspio si izvući iz mene jedine brojke koje pamtim: 15.4.1992. Te godine smo napustili Bučiće kraj Novog Travnika i došli u Zagreb, majčinoj sestri i njenom mužu Zagrepčaninu, u njihov rezervni stan, misleći da dolazimo svojima. Brzo su nas razuvjerili. Tog dana cijela ta ulica pred zgradom Voltino 34 je beharala nekakvim crvenim šljivama, spajajući nakaradno prekrasan gradski prizor i smjesu najcrnjih osjećaja. Za nama je pao neki most; istraživao sam neko vrijeme, koji, kada. U obiteljskoj predaji je to ostala neka vrsta predaje, mi smo prešli i odmah je pao most, a danas sve više mislim da je to bila metafora.
U tom stanu, s nedovršenom renovacijom, jednom neupotrebljivom prostorijom i kupaonicom u kojoj su virile cigle i cijevi, proveo sam više dana na podu, nego na krevetu. Kroz taj stan je u tri ratne godine prošlo tridesetak ljudi; rođaka, poznanika, zemljaka. Svi u privremenoj stanci od par dana dok čekaju izradu dokumenata koje su platili na crno. Njih smo smještali na krevet, a mi spavali na podu, kako je i red, prema mojoj majci. Kao da smo mi bili domaćini u tom tuđem gradu. Brzo su išli dalje. I da, nikada se više poslije nisu javljali ni zahvaljivali. Nekada mi se javi misao da bi o tim danima i o tim licima trebalo napisati knjigu. Jedan od njih bio je Mijo, uvijek je govorio da je imao sreću što je bio ranjen. Geler mu je otkinuo dio donje čeljusti, zbog čega je njegov osmijeh izgledao pomalo strašno. A smijao se puno. Uživao je provocirati i naslađivati se mojom mukom. Njegov kratki boravak poklopio se s curenjem vijesti o mojoj simpatiji koja je tada napravila, za ono vrijeme, nedopustivu grešku. Nazvala me na kući telefon. Tu se dogodio sljedeći nakaradni spoj. Zamrzio sam i njega i nju tada zbog tog ismijavanja. I danas, kada se treba prisjetiti prve osnovnoškolske ljubavi, ja se sjetim Mijinog strašnog osmijeha.
Kada Ti spominješ rodni kraj, onda ne vučeš traume, ne odaješ se staromodnoj retorici krvi i tla, nego pričaš o košarkašima. To mi se neko vrijeme vrti u glavi. Košarka. Da je barem kod svih tako; zbog košarke se ne vode ratovi. Od sportaša, iz našeg kraja jedino potječe Ćiro Blažević. Osim njega, nema tu velikih priča, samo mali, na sitnice potrošeni, životi. A Ćiro je volio biti dobar sa svima; sa svakom vlašću, sa svakim sugovornikom, u svakoj situaciji. Uvijek jednako udvornički veseo. To je ono što očekuju od Bosanca. Što očekuju i od mene. Mrzio sam ga zbog toga jer nisam mogao udovoljavati tim očekivanjima. Sportske rezultate ne pamtim, nego samo to.
Sjećanje je nevjerojatna igra. Sport bez pravila. A utakmicu smo, evo, već zaigrali.
Nebojša Lujanović – Jovan Nikolić, prvi dio
1.
Nova godina je, prijatelju, ali nije samo novo doba kalendarski, novo doba je ono što mi se otvara i u kojem mi se nameću nove odluke. Nužne, neizbježne, jer sve ove dosadašnje su me odvukle u krivom smjeru. U onom u kojem nisam vidio sebe, svoje i sve ono što sam napravio. Ideja o našem zajedničkom tekstu uhvatila me u trenutku kada sam donio odluku da ne pišem romane neko vrijeme. Ona mala crv-misao, koja se uvijek povremeno javljala, sada je prevladala. Možda privremeno, možda na neko vrijeme, ali sada to nije važno. Navodim je tek toliko da ocrta stanje u kojem me naš zajednički početak zatječe.
Ali, ovo naše i nije književni tekst. Barem se time tješim. Ona je vrsta odgovora. Ako je ona crv-misao i nosila nekad pitanje ‘kome i zašto’, možda će je ovaj naš pothvat malo neutralizirati. To je ono što smo našli jedan u drugom, čitatelja. Jednog. Sasvim dovoljno. Za ulazak u Novu godinu. Novo doba. I za okončat ga. Ovo naše, za što nemamo imena, niti ću ga tražiti, može biti baš to, uzajamno čitanje. Ali, sve mi se čini, pa se povremeno toga i pribojavam, mi smo ustvari vrlo slični, ako ne i isti. Pa to čitanje jedan drugog nam dođe kao čitanje samog sebe.
S pravom se pribojavaš da će odlukom da ovo što od sada radimo bude dio nečega većeg, neke cjeline, narušiti ono što smo do sada imali. Spontanost. Nesavršenost. Neposrednost. Između nas sada su zidovi kao filteri koji prerađuju naše misli i osjećaje. U jednakoj mjeri kao ushit, s druge strane se nalazi tuga što je tome tako. To se ne može izbjeći, s tim se moram pomiriti. Opet, to ne znači da nešto dodatno nećemo dobiti. Nešto što će se otvoriti na kraju. I za koje, opet, nemam nikakvo ime. Za sada, imam samo nadu da će se nešto takvo pojaviti. Ako i ne bude tako, na kraju ovog našeg puta, nema veze, bit će nam, kad se osvrnemo iza sebe, svejedno. I tako ćemo, na neki čudan način, biti na gubitku koji je dobitak.
Da završim nečim konkretnijim; ja, Bosanac u Hrvatskoj, izmješteni travnički Zagrepčanin u Splitu, ničiji i svačiji, u doba svog zatvaranja i odsijecanja od ljudi, pozivam Tebe, beograđanskog i romskog Berlinca, da bacimo svoje komične i apsurdne sudbine kao kartu na kartu, i vidimo možemo li time pobijediti u barem jednoj partiji protiv besmisla i ništavila.
Nebojša
2.
Čitam tvoje reči „odlučio sam“ i stao da primenjujem na moj slučaj, tačnije proteklu godinu. Da li sam štagod odlučio i poduzeo? Eto, izmestio sam se u novi jednosobni stan dve tramvajske stanice bliže centru Kelna. Sa željom da se osamim, da proverim mogu li sam sa sobom da se porazgovaram, najpre o mojim pogrešnim navikama, mojem zdravlju i najposle o tome šta mi je činiti u ovoj nazovi novoj kalendarskoj godini. Tromesečno odsustvo interneta mi je očistilo i um i psihološku ovisnost od svakodnevnog čitanja vesti. Odlučio sam na osnovu tog godišnjeg odmora da ubuduće sve manje pristupam tim otrovima i da se empatišem sa tim „crvinjakom“. Ta ja sam otišao odande da se ne vratim, zašto bih se iznova umom vraćao tamo, to je pitanje koje sam postavio sebi. Želeo sam da tiskam knjigu odabranih pesama koje bi bile saobraznu vremenu koje živimo i onome koje će tek doci. Jedan odabir distopijskih destruktivnih pesama, ali i za mene značajnu jer sam barem rekao javno ono sto mislim. Ali to je nešto što je sada u drugom planu. I to je tiskano u najgore moguce vreme po knjige…
Prvih dana po seobi i instaliranju najosnovnijih stvari, dani u kojima sam fizički radio na sklapanju nameštaja i pakovanja knjiga u regale, sređivanju podruma i tome slično, dani, dakle u kojima nisam radio ništa posebno bili su bas sumorni i depresivni da sam se istresao vlagom na jastuku. Međutim, noći su bile veoma teže. U mraku, koji nije bio potpun, jer se kroz stakla prozora na dve vode, promicale okolne reklame i gradske svetiljke. Ostavljao sam radio uključen do zore, koja je takođe mračna i nakon 9 sati izjutra. Odabrao sam radio stanicu WDR 5 jer je tamo obilje govornog programa. Nedostajao mi je zvuk ljudskoga glasa, ali me sadržaj nije interesovao, jer oni čitavo vreme vrše propagandu trenutno odabranih agendi. Trebao mi je ljudski glas da me uspokoji i uspava.
Ja više nemam nikakvog odnosa prema porijeklu ili prema mojoj emigrantskoj poziciji. Sada osećam sebe kao otok, organizam u prostoru i vremenu koji naprosto nema ni posebnih želja niti nada kao misaonih bižuterija. Verovaćeš mi da čak nikakav odnos nemam ni prema svome minulom radu.
Ono sto činim, na moje prijatno iznenađenje, jeste veoma ozbiljno staranje o čistoći stana, o ličnoj higijeni, redovnoj gimnastici i šetnjama koje poduzimam sve duže i sve redovnije. Setio sam se pisma Lenjina svom bratu koji je negde bio zatočen. Savetovao mu je da u pismima da redovno vežba, da svakodnevno napreže svoje telo, jer i sam nakon slicnog ličnog opita osetio blagodati nakon rada i naprezanja.
Zapisujem u prazne sveske misli, ideje i razmišljanja. Ne poduzimam nikakav ozbiljniji spisateljski poduhvat unatoč tome da me čeka obilje neobrađenog materijala još od 2003 godine!
Ali, eto vidiš kako si me gurnuo u pisanje pisama tebi. Tvoja ideja, i meni i tebi, nadam se, može otvoriti mnoge zatvorene kanale iz kojih može poteći sadržaj sa kojim se nismo hteli susresti licem u lice već mnogo godina. Tako da ćemo sve ovo moći smatrati zajedničkim Čistilistem ?!
Verujem da ćemo imati volje da nastavimo.
Jovan
3.
Ono zbog čega sam se upustio u razmjenu misli s Tobom, već mi se sada otvara (a smisao pisanja trenutačnog teksta mi se otvori nakon nekoliko godina ili nikada), na dvije vode se grana. Na jednoj je jasna spoznaja da nas toliko toga spaja da se mogu bez zadrške kladiti kako će uskoro naši odgovori početi nalikovati jedan drugome; više se neće znati tko što piše. Na drugoj je nejasan osjećaj da bih u tome mogao otvoriti pitanja, probleme, osjećaje, koje smatram skicom za ono što će nekada, ali najvjerojatnije nikada, biti napisano.
Recimo, to s ključnom riječi koja mi odzvanja nakon tvog pisma; otok. Kao ograđivanje od naslijeđa. Koliko je samo redaka posvećeno i krvi proliveno zbog nečega toliko slučajnog kao što je to naslijeđe. I toliko promjenjivog. U svakom trenu, kao šakom kada zahvaćamo vodu, oblik naslijeđa se mijenja i onda odmah brzo nestaje. Eto, sada me razmišljanje o tome hvata u trenu teške obiteljske svađe, koja je ustvari stalna, samo mijenja svoj intenzitet. To što drugi zovu Bosna meni je skup iracionalnih progona, neshvatljivih mržnji i slijepih osveta koje se tiču moje majke, a onda posredno i nas, toliko da su nam obilježili velik dio života. Jer, zna se što je u Bosni žena koja se usudi razvesti od muža… I sve to, što se ukupno u mom slučaju zove Bosna, evo sada posebno, tamni je talog, ustvari, kamen vezan užetom oko moga vrata koje nemam snage preprezati. I koje sada, nakon toliko vremena, postaje dio mene. Nemam ja tu kome da se vraćam niti što da tražim, kako ljudi inače traže krhotine svojih identiteta. Ja mogu samo da povremeno olabavim stisak. I to je sve.
Bilo bi lijepo biti otok.
Odrezati sve spone. To je neka vrsta umiranja, ali i oslobađanja. I, bome, samo ga i smrt čini mogućim. Do tada nam ostane bijeg u imaginaciju, u zamišljeno. Barem nam je to dano. Kao sada dok pišem, ja zamišljam da sam odsječen; nikome dužan, nikome podređen.
Nedavno su me angažirali da izradim natuknicu o književnosti za Enciklopediju Bosne i Hercegovine. Možda je najpodmuklija stvar koju sam napravio u svom spisateljskom poslu ta što sam ostavio te ljude u uvjerenju da su unajmili čovjeka koji zna o čemu piše. ‘Svog’ čovjeka. Ništa ja o toj Bosni ne znam, osim crnila koje gore spominjem. U toj državi nema jednog jedinog čovjeka s kojim bih se osjećao blisko kao s Tobom dok ovo pišem. Znači li to da nas dvojica možemo osnovati svoju državu? Ima li još takvih ljudi? Možda sam pristao na taj posao u nadi da ću baš takvoga pronaći…
Naši otoci činili bi jedan lijep arhipelag.
I mogli bi ga zvati Domovinom.
Tvoj zemljak, Nebojša
4.
Dragi moj prijatelju Nebojša, susjede na Arhipelagu otoka za odbegle od sveta. Dao si mi dobar šlagvort podsetivši me na Čedomila Veljačića, profesora na Zagrebačkom filosofskom sveučilištu koji se je još 1966. otisnuo na putovanja po Indiji i Tibetu i na koncu skrasio zaređen u monaha reda prosjaka pod imenom NjanaZivako na jednom otoku u južnom delu Šri Lanke. Odatle je naše prostore obogatio izvrsnim prevodima knjiga, eseja, članaka i, kao niko do tad, obogatio naša skromna znanja o budizmu. Njegova knjiga prevoda “Pjesme prosjaka i prosjakinja” je nešto najpotresnije što sam pročitao u svome životu. A uvodna pesma “Nosorog” svakako na vrhu moje lične antologije najlepših pesama napisanih ikada. Ako budeš našao dovoljno vremena i volje, možeš mnogo toga o njemu pronaći na pretraživaču.
Dakle, to ti navodim kao asocijativni primer, jer mi smo vezani za obe noge i poreklom i Domovinom i upamćenim okruženjem “dobrih rođaka”, svih koje smo upoznali, a nakon toga naše najtešnje veze su sa porodicom koju smo odabrali i osnovali, sa najvećim naglaskom na djecu. Možda bih ovde mogao pridodati i zbir navika, profesionalnih i drugih ličnih odabira, također kao terete koji nas vuku svojom silnom snagom.
Ja sam rođen u Beogradu jer je tako odlučila moja majka (srpski dio moga podrijetla) bila Beograđanka. Nakon toga smo sestra i ja bili deo ručne prtljage na njihovim putovanjima po hotelima diljem Jugoslavije i živeli u hotelskim apartmanima te pohađali škole u Vrnjačkoj banji i tadašnjem Titovom Užicu. U Čačku smo se obreli 1962. na dedovini moga oca u velikoj, ali trošnoj, kući koju je otac dao renovirati. Ta kuća, stara već tada više od stotinu godina, bila je škola, kafana i kupleraj. Tada sam se sreo sa životom među Ciganima.
Svoj prvi egzistencijalni skok učinio sam 1981. Tada sam napustio čačansku provinciju jer sam uvideo da je boravak tamo put u ništavilo. Svejedno da je Čačak jedan neobičan grad koji je iznjedrio brojne pesnike, pevače i slikare, te dao preko pedeset košarkaša raznim reprezentacijama, kako se menjala naša rahmetli Jugoslavija. Tumačio sam to kao utjecaj geomantskih zračenja koja su i bila intuitivni izbor monaha koji su u ovčarsko-kablarskoj klisuri osnovali tzv. “malu Svetu goru” sa najvećom koncentracijom manastira verojatno u Evropi. U Čačku su postojala dva košarkaška kluba. U klubu Borac stasao je legendarni Radmilo Mišović , najbolji strelac svih vremena sa 29 koševa po utakmici kada nije postojalo trojki, a pogađao je gotovo sa polovice terena. Na gostovanjima publika u Zadru, Splitu, ustajala je na noge na pomen njegovog imena.
No da ne bih pisao katalog o Čačku, želim da kažem da sam u Beograd doputovao sa, od susjede pozaljmljenih, 100 dinara. Autobuska karta me je stajala 97 i prispeo sam na Terazije sa 3 dinara u džepu (mogao sam se tek isprazniti u prvom toaletu za taj novac), ali sa strahovitom namerom u kojoj je ulog bio moj vlastiti život. Rekao sam sebi, potaknut jednom zen izrekom, “i ako umrem od gladi, umro sam na mome putu”. Ostalo je lična istorija.
Zamišljam sada da mi se u tom bekstvu pridružuješ tvojim maratonskim trčanjem, koliko od zavičaja, toliko od istog pitanja – od čega i kamo? A, onda napokon i od pitanja ko je opalio signalni pištolj za tvoju trku koja traje i moje stiskanje sitnine dok putujem bez jasno ustanovljena cilja, ali sa nepokolebljivom Namerom odlaska, bekstva…
Sa izvrsnim pozdravom
Tvoj Jovan
5.
Ovim brojevima koji su te obilježili, druže, uspio si izvući iz mene jedine brojke koje pamtim: 15.4.1992. Te godine smo napustili Bučiće kraj Novog Travnika i došli u Zagreb, majčinoj sestri i njenom mužu Zagrepčaninu, u njihov rezervni stan, misleći da dolazimo svojima. Brzo su nas razuvjerili. Tog dana cijela ta ulica pred zgradom Voltino 34 je beharala nekakvim crvenim šljivama, spajajući nakaradno prekrasan gradski prizor i smjesu najcrnjih osjećaja. Za nama je pao neki most; istraživao sam neko vrijeme, koji, kada. U obiteljskoj predaji je to ostala neka vrsta predaje, mi smo prešli i odmah je pao most, a danas sve više mislim da je to bila metafora.
U tom stanu, s nedovršenom renovacijom, jednom neupotrebljivom prostorijom i kupaonicom u kojoj su virile cigle i cijevi, proveo sam više dana na podu, nego na krevetu. Kroz taj stan je u tri ratne godine prošlo tridesetak ljudi; rođaka, poznanika, zemljaka. Svi u privremenoj stanci od par dana dok čekaju izradu dokumenata koje su platili na crno. Njih smo smještali na krevet, a mi spavali na podu, kako je i red, prema mojoj majci. Kao da smo mi bili domaćini u tom tuđem gradu. Brzo su išli dalje. I da, nikada se više poslije nisu javljali ni zahvaljivali. Nekada mi se javi misao da bi o tim danima i o tim licima trebalo napisati knjigu. Jedan od njih bio je Mijo, uvijek je govorio da je imao sreću što je bio ranjen. Geler mu je otkinuo dio donje čeljusti, zbog čega je njegov osmijeh izgledao pomalo strašno. A smijao se puno. Uživao je provocirati i naslađivati se mojom mukom. Njegov kratki boravak poklopio se s curenjem vijesti o mojoj simpatiji koja je tada napravila, za ono vrijeme, nedopustivu grešku. Nazvala me na kući telefon. Tu se dogodio sljedeći nakaradni spoj. Zamrzio sam i njega i nju tada zbog tog ismijavanja. I danas, kada se treba prisjetiti prve osnovnoškolske ljubavi, ja se sjetim Mijinog strašnog osmijeha.
Kada Ti spominješ rodni kraj, onda ne vučeš traume, ne odaješ se staromodnoj retorici krvi i tla, nego pričaš o košarkašima. To mi se neko vrijeme vrti u glavi. Košarka. Da je barem kod svih tako; zbog košarke se ne vode ratovi. Od sportaša, iz našeg kraja jedino potječe Ćiro Blažević. Osim njega, nema tu velikih priča, samo mali, na sitnice potrošeni, životi. A Ćiro je volio biti dobar sa svima; sa svakom vlašću, sa svakim sugovornikom, u svakoj situaciji. Uvijek jednako udvornički veseo. To je ono što očekuju od Bosanca. Što očekuju i od mene. Mrzio sam ga zbog toga jer nisam mogao udovoljavati tim očekivanjima. Sportske rezultate ne pamtim, nego samo to.
Sjećanje je nevjerojatna igra. Sport bez pravila. A utakmicu smo, evo, već zaigrali.
Tvoj N.