(r. 1972., Moskva; pjesnikinja, esejistica i prozna spisateljica; roman “Sjećanja, sjećanja” objavljen je u Frakturi 2021. godine)
Od jutra ne mogu doći do svoje prijateljice – otputovala je u Harkov prije tjedan dana kako bi se brinula o svojoj majci. Majka ima Covid, ima više od 90 godina. Kad je L. trebala otići, njezina kći je plakala: mama, nemoj ići, bit će rata. Ja sam joj, budala, razumno rekla da rata neće biti – i da sigurno neće stići do Harkova. Sinoć smo se dopisivale, od tada nije otvarala WhatsApp, ne javlja se na telefon. Sjedim i gledam svoje stare fotografije iz Odese. Dragi gradovi, voljeni prijatelji, strašno mi je zbog vas (i da, sram me je, sram). Ne radim za državu, ne podržavam Putina, rekla sam i kažem sve što mislim – ali osjećaj je kao da je zrak potpuno blokiran, a sve oko nas je kao lijevano željezo. Ne vjerujem u kolektivnu odgovornost, ovo je dobar način da se krivnja podijeli među svima, što olakšava život onima koji su stvarno krivi – ali osjećaj da se do prijatelja u Ukrajini ne može doći ne nestaje. No još uvijek smo blizu.
* * *
Čudno da se ljudi koji (tuđi, naš) život stvaraju na temelju popularnih pamfleta o Drugom svjetskom ratu i igranih filmova o njemu, stilizirajući invaziju na stranu zemlju slikama o ratovanju koje su zastarjele prije pedesetak godina, ne sjećaju ili ne shvaćaju da po svim zakonima izgradnje sižeja i zdravog razuma onaj koji gleda (i Onaj koji gleda) mora biti na strani onih koji se brane.
* * *
Cijelo ovo vrijeme nisam mogla doći do svoje prijateljice u Harkovu. Tamo ima devedesetogodišnju majku s Covidom – došla je prije tjedan dana da se za nju pobrine. Upravo smo razgovarale.
Oni bombardiraju. Stan se nalazi na drugom katu petokatnice. U sklonište se ne spuštaju – majka mi je jako slaba, a onda – kaže L. – ako ništa drugo, bit će manje pregrada iznad nas. Oni bombardiraju. Zidovi se tresu. Mama se ujutro probudila uz ove riječi: kćeri, je li ovo rat? Mama ima devedeset, sjeća se rata.
Ne znam kako sve ovo objasniti, L. govori: stojim uz prozor, oni bombardiraju i osjećam mučninu u rukama – čini se da nateknu od prstiju do lakata i loše mi je.
Otišla sam, kaže, u sklonište, to je u našem podrumu, malo sam pomela – inače je puno golubljeg izmeta i ostalog. Mama i ja nećemo u sklonište, ali neka bude čišće.
Gledam kroz prozor, kaže, ljudi sa zavežljajima, koferima, tko može – bježi. Mi jednostavno nemamo kamo, kaže.
Mikhail Ratgauz, filmolog i teatrolog
(r. 1966.,predavač pri Centru dokumentarnoga filma u Moskvi; autor knjige o tihoj revoluciji u berlinskoj školi filma, bavi se književnošću njemačkoga ekspresionizma i ruskom književnošću modernizma)
Razmišljam o tuzi. O ovoj tuzi, koju još uvijek možemo podijeliti s drugima. Razmišljam i o tome da nije svaka tuga takva, da se tuga može dijeliti, ali može i ujedinjavati. I da se u tom ujedinjenju ne nalazi sloboda ili volja, ali barem može ponuditi ublažavanje boli, barem utjehu… Nadam se da je tako.
Gleb Morev
(r. 1966, Lenjingrad, književni kritičar, teatrolog i novinar; urednik knjige o Mihailu Kuzminu i autor knjige o ruskim disidentima, član povjerenstva za dodjelu nagrade „Velika knjiga“)
Putin je započeo svoj noćni govor riječima upućenim Zapadu kao “carstvu laži”. Mislim da to nije bila šala onoga tko je taj govor napisao. To je bila potpuno osviještena referenca na poznati Reaganov govor o „carstvu zla“. Čini se da cijeli Putin postoji samo u povijesnim projekcijama i unutarnjem polemičkom dijalogu s traumatičnom prošlošću. Taj prostor je nespojiv sa svakodnevnom političkom racionalnošću. Odatle možda i dolaze nelogičnosti i iracionalnosti u njegovim postupcima, što su svi primijetili.
* * *
U novom videu Zelenskog iza njega su četrdesetogodišnjaci, čelnici Ukrajine. Kakav kontrast s našim starcima. Mrtvi hvataju žive, doista.
* * *
Često se rade paralele između operacije NATO-a u Jugoslaviji s ratom s Ukrajinom.
Ali postoji velika razlika.
Operacija NATO-a bila je u svojoj srži “post-povijesna” – to su bili ciljani zračni napadi na infrastrukturu (s upozorenjem da to čini i Izrael). Bez uvođenja živih ljudi, što je sigurno znatno povećalo gubitke.
Putin demonstrativno slijedi najarhaičniju varijantu. U Ukrajinu je ušlo tisuće vojnika i tenkova, vode se ulične borbe.
Nijedan rat danas nije moguć bez medijske projekcije. NATO operacija je u medijskoj projekciji izgledala (namjerno) „vegetarijanski“. Ruševine poslovnih zgrada i tvornica nikoga posebno ne pogađaju.
Druga stvar su ulične borbe u gradovima i tenkovi na ulicama. Upravo se ta slika danas širi cijelim svijetom, pretvarajući Ruse u robove.
Taj je aspekt ovoga rata potpuno zanemaren. Osoba koja donosi odluke u Rusiji danas živi u duboko arhaičnom svijetu.
* * *
Medvedev piše histeričan post u kojem se u istom iskazu spominju Tolstoj i vraćanje smrtne kazne.
* * *
Čini se da je protiv Rusije izveden “post-povijesni” nuklearni udar. Ne smijemo zaboraviti da je atomska bomba sve što Ruska Federacija posjeduje. (…)
* * *
Upečatljiva je potpuno mistična uloga Ukrajine u modernoj ruskoj povijesti: Ukrajinci su 1991. zapravo uništili SSSR odbijajući potpisati savezni ugovor, koji im je Jeljcin predložio; 2004. Putina su traumatizirali prvim Majdanom; 2014. – drugim, a sada po cijenu vlastitog života konačno dokrajčuju fantoma carstva.
Gledam vijesti i ne mogu ne pomisliti da je priča o slici Anne Leporske bio pravi znak vojnog raspleta, kolapsa postsovjetskog režima, koji je povezao sve njegove dijelove.
Sama slika prikazuje dvije mlađe figure koje su počele jasno vidjeti, а koje se nalaze na dvjema stranama u odnosu na središnju, slijepu figuru: one gledaju u nas, tridesetogodišnjake i četrdsetogodišnjake – u one koji nisu imali ni pravo glasa ni društveni položaj u 2000-ima i 2010-ima. Oči im je olovkom nacrtao ratni invalid prvog čečenskog rata, koji je igrom slučaja preživio kao gotovo jedini iz svoje pukovnije: on je bio stražar, još jedan nevidljivi čovjek, a njegov čin uznemirujuće rezonira s današnjim krvavim događajima.
Potrošači i korisnici marke “ruska avangarda” zahtijevali su ili linč ili zatvaranje prostaka koji je upropastio skupi predmet kao neki školarac (…).
Kontekst je bio komercijalni brand same “avangarde”, koji je tijekom pola stoljeća preplavljivan mutnom vodom lažnjaka i okružen snažnim kordonom stručnjaka, koji pak pozorno brinu da se očuva razlika između običnih ljudi i elite.
A negdje iznad svega toga, na vrhu, nalazi se sam glas umjetnosti koji zvoni poput anđeoske trube – nježno, nadrealno vizionarsko pismo usmjereno u budućnost iz Staljinovog Lenjingrada.
Iz vremena kada su sve nade padale kroz led, ali je riječ mogla razbiti prozor, Crni kvadrat je otvorio nepoznatu nadljudsku dimenziju, suprema se pretvorila u Zemljin satelit.
Poruka je to koje stiže u ovom crnom momentu. Poruka koja se razotkrila na nebu.
Trebali bismo shvatiti da imamo svoju budućnost, poput riječi i djela Maleviča, Filonova, Leporske, Ermolajeve. Otvorimo oči i jasno pogledajmo stvarnost koja nas okružuje. Rat mora prestati. Moja generacija ne može živjeti u dvadesetom stoljeću. Probudit ćemo se izvan njegovih granica.
Denis Bojarinov, glazbeni kritičar
(glazbeni kritičar, jedan od osnivača nezavisnog internetskog portala colta.ru)
U vrijeme Sovjetskog Saveza u Ukrajini je postojalo mnogo glazbenih sastava koji su pjevali na svom materinjem jeziku, ali prva koja je stekla sovjetsku, pa čak i svjetsku slavu bila je „Kobza“.
Grupu su krajem 1960-ih oformili studenti kijevskog konzervatorija, a predvodio ju je Aleksandr Zuev, koji je studirao za skladatelja. Isprva je grupa svirala instrumentalne obrade ukrajinskih narodnih pjesama, a zanimljivo je bilo to što su ih izvodili na elektrificiranim bandurama i kobzama – vlastitim modifikacijama narodnih instrumenata. Godine 1971. “Kobza” je pozvana da prati pop zvijezdu Valentinu Kuprinu, koja je trebala snimiti ploču u studiju Melodija u Kijevu. Nakon toga je grupi predloženo da snimi vlastiti album, koji je postao prvi stereo LP na ukrajinskom jeziku objavljen u SSSR-u.
Veliku je popularnost “Kobza” doživjela 1973. godine, kada je ansambl zauzeo treće mjesto na Svesaveznom festivalu pjesama u Minsku. Prvo su mjesto zauzeli bjeloruski “Pesnyary” koji su, kao i “Kobza”, spojili narodnu glazbu s rock and rollom. Kijevska grupa, koja je u to vrijeme svojim izvedbama dodala i električnu gitaru, prikazana je na središnjoj televiziji i počela je održavati koncerte po cijelom Sovjetskom Savezu. Godinu dana kasnije, umjetnički direktor i skladatelj Aleksandr Zuev napustio je grupu, a “Kobza” je krenula putem tipične sovjetskog vokalno-instrumentalnog ansambla. Nastavili su pjevati pjesme na ukrajinskom uz narodne instrumente i u vezenim košuljama, ali se narodna komponenta u njihovom zvuku sve više stanjivala, ustupajući mjesto zapadnim trendovima, poput disko basa i električnih klavijatura. Godine 1982. “Kobza” je postala prva sovjetska grupa koja je otišla na komercijalnu turneju u Sjevernu Ameriku, odnosno Kanadu, gdje je imala posebno veliki uspjeh među ukrajinskom dijasporom. Inače, “Kobza” je postojala do nedavno, i to u nekoliko verzija – postojala je službena postava na gradskom proračunu Kijeva i “originalna”, koju su sastavili glazbenici iz originalne postave.
Meni je bio najzanimljiviji debitantski album “Kobza”, snimljen 1971. – prvi u stereo formatu, na kojem još nema električnih gitara, a najviše je narodnih pjesama. No ima u tome i dosta globalnih utjecaja: glazbenici sviraju električne bandure i bossa novu, i nešto poput psihodeličnog rocka. I što je najvažnije – kako pjevaju! I predlažu da pjevamo zajedno s njima: “Možda smo vam mi, gosti, dosadili, jako dosadili pa i previše već. Doći ćemo sutra i utješiti vas. Bolje da vas utješimo, bit će veselije”.
Ne ratu!
Tekstovi su objavljeni na web stranici https://www.colta.ru/articles/society/28777-redaktsiya-kolty-sotsseti-ukraina-voennye-dni 27. 2. 2022. pod naslovom „Moja generacija ne može živjeti u dvadesetom stoljeću. Probudit ćemo se izvan njegovih granica“.
Prevela: Danijela Lugarić Vukas
Marija Stepanova, spisateljica
(r. 1972., Moskva; pjesnikinja, esejistica i prozna spisateljica; roman “Sjećanja, sjećanja” objavljen je u Frakturi 2021. godine)
Od jutra ne mogu doći do svoje prijateljice – otputovala je u Harkov prije tjedan dana kako bi se brinula o svojoj majci. Majka ima Covid, ima više od 90 godina. Kad je L. trebala otići, njezina kći je plakala: mama, nemoj ići, bit će rata. Ja sam joj, budala, razumno rekla da rata neće biti – i da sigurno neće stići do Harkova. Sinoć smo se dopisivale, od tada nije otvarala WhatsApp, ne javlja se na telefon. Sjedim i gledam svoje stare fotografije iz Odese. Dragi gradovi, voljeni prijatelji, strašno mi je zbog vas (i da, sram me je, sram). Ne radim za državu, ne podržavam Putina, rekla sam i kažem sve što mislim – ali osjećaj je kao da je zrak potpuno blokiran, a sve oko nas je kao lijevano željezo. Ne vjerujem u kolektivnu odgovornost, ovo je dobar način da se krivnja podijeli među svima, što olakšava život onima koji su stvarno krivi – ali osjećaj da se do prijatelja u Ukrajini ne može doći ne nestaje. No još uvijek smo blizu.
* * *
Čudno da se ljudi koji (tuđi, naš) život stvaraju na temelju popularnih pamfleta o Drugom svjetskom ratu i igranih filmova o njemu, stilizirajući invaziju na stranu zemlju slikama o ratovanju koje su zastarjele prije pedesetak godina, ne sjećaju ili ne shvaćaju da po svim zakonima izgradnje sižeja i zdravog razuma onaj koji gleda (i Onaj koji gleda) mora biti na strani onih koji se brane.
* * *
Cijelo ovo vrijeme nisam mogla doći do svoje prijateljice u Harkovu. Tamo ima devedesetogodišnju majku s Covidom – došla je prije tjedan dana da se za nju pobrine. Upravo smo razgovarale.
Oni bombardiraju. Stan se nalazi na drugom katu petokatnice. U sklonište se ne spuštaju – majka mi je jako slaba, a onda – kaže L. – ako ništa drugo, bit će manje pregrada iznad nas. Oni bombardiraju. Zidovi se tresu. Mama se ujutro probudila uz ove riječi: kćeri, je li ovo rat? Mama ima devedeset, sjeća se rata.
Ne znam kako sve ovo objasniti, L. govori: stojim uz prozor, oni bombardiraju i osjećam mučninu u rukama – čini se da nateknu od prstiju do lakata i loše mi je.
Otišla sam, kaže, u sklonište, to je u našem podrumu, malo sam pomela – inače je puno golubljeg izmeta i ostalog. Mama i ja nećemo u sklonište, ali neka bude čišće.
Gledam kroz prozor, kaže, ljudi sa zavežljajima, koferima, tko može – bježi. Mi jednostavno nemamo kamo, kaže.
Mikhail Ratgauz, filmolog i teatrolog
(r. 1966., predavač pri Centru dokumentarnoga filma u Moskvi; autor knjige o tihoj revoluciji u berlinskoj školi filma, bavi se književnošću njemačkoga ekspresionizma i ruskom književnošću modernizma)
Razmišljam o tuzi. O ovoj tuzi, koju još uvijek možemo podijeliti s drugima. Razmišljam i o tome da nije svaka tuga takva, da se tuga može dijeliti, ali može i ujedinjavati. I da se u tom ujedinjenju ne nalazi sloboda ili volja, ali barem može ponuditi ublažavanje boli, barem utjehu… Nadam se da je tako.
Gleb Morev
(r. 1966, Lenjingrad, književni kritičar, teatrolog i novinar; urednik knjige o Mihailu Kuzminu i autor knjige o ruskim disidentima, član povjerenstva za dodjelu nagrade „Velika knjiga“)
Putin je započeo svoj noćni govor riječima upućenim Zapadu kao “carstvu laži”. Mislim da to nije bila šala onoga tko je taj govor napisao. To je bila potpuno osviještena referenca na poznati Reaganov govor o „carstvu zla“. Čini se da cijeli Putin postoji samo u povijesnim projekcijama i unutarnjem polemičkom dijalogu s traumatičnom prošlošću. Taj prostor je nespojiv sa svakodnevnom političkom racionalnošću. Odatle možda i dolaze nelogičnosti i iracionalnosti u njegovim postupcima, što su svi primijetili.
* * *
U novom videu Zelenskog iza njega su četrdesetogodišnjaci, čelnici Ukrajine. Kakav kontrast s našim starcima. Mrtvi hvataju žive, doista.
* * *
Često se rade paralele između operacije NATO-a u Jugoslaviji s ratom s Ukrajinom.
Ali postoji velika razlika.
Operacija NATO-a bila je u svojoj srži “post-povijesna” – to su bili ciljani zračni napadi na infrastrukturu (s upozorenjem da to čini i Izrael). Bez uvođenja živih ljudi, što je sigurno znatno povećalo gubitke.
Putin demonstrativno slijedi najarhaičniju varijantu. U Ukrajinu je ušlo tisuće vojnika i tenkova, vode se ulične borbe.
Nijedan rat danas nije moguć bez medijske projekcije. NATO operacija je u medijskoj projekciji izgledala (namjerno) „vegetarijanski“. Ruševine poslovnih zgrada i tvornica nikoga posebno ne pogađaju.
Druga stvar su ulične borbe u gradovima i tenkovi na ulicama. Upravo se ta slika danas širi cijelim svijetom, pretvarajući Ruse u robove.
Taj je aspekt ovoga rata potpuno zanemaren. Osoba koja donosi odluke u Rusiji danas živi u duboko arhaičnom svijetu.
* * *
Medvedev piše histeričan post u kojem se u istom iskazu spominju Tolstoj i vraćanje smrtne kazne.
* * *
Čini se da je protiv Rusije izveden “post-povijesni” nuklearni udar. Ne smijemo zaboraviti da je atomska bomba sve što Ruska Federacija posjeduje. (…)
* * *
Upečatljiva je potpuno mistična uloga Ukrajine u modernoj ruskoj povijesti: Ukrajinci su 1991. zapravo uništili SSSR odbijajući potpisati savezni ugovor, koji im je Jeljcin predložio; 2004. Putina su traumatizirali prvim Majdanom; 2014. – drugim, a sada po cijenu vlastitog života konačno dokrajčuju fantoma carstva.
Nadja Plungjan, povjesničarka umjetnosti
(r. 1983., Moskva, povjesničarka umjetnosti, kustosica, feministica)
Slika Anne Leporske “Tri figure”(1932-1934, Tretjakovska galerija) s naslikanim očima. 2021
© The Art Newspaper Russia
Gledam vijesti i ne mogu ne pomisliti da je priča o slici Anne Leporske bio pravi znak vojnog raspleta, kolapsa postsovjetskog režima, koji je povezao sve njegove dijelove.
Sama slika prikazuje dvije mlađe figure koje su počele jasno vidjeti, а koje se nalaze na dvjema stranama u odnosu na središnju, slijepu figuru: one gledaju u nas, tridesetogodišnjake i četrdsetogodišnjake – u one koji nisu imali ni pravo glasa ni društveni položaj u 2000-ima i 2010-ima. Oči im je olovkom nacrtao ratni invalid prvog čečenskog rata, koji je igrom slučaja preživio kao gotovo jedini iz svoje pukovnije: on je bio stražar, još jedan nevidljivi čovjek, a njegov čin uznemirujuće rezonira s današnjim krvavim događajima.
Potrošači i korisnici marke “ruska avangarda” zahtijevali su ili linč ili zatvaranje prostaka koji je upropastio skupi predmet kao neki školarac (…).
Kontekst je bio komercijalni brand same “avangarde”, koji je tijekom pola stoljeća preplavljivan mutnom vodom lažnjaka i okružen snažnim kordonom stručnjaka, koji pak pozorno brinu da se očuva razlika između običnih ljudi i elite.
A negdje iznad svega toga, na vrhu, nalazi se sam glas umjetnosti koji zvoni poput anđeoske trube – nježno, nadrealno vizionarsko pismo usmjereno u budućnost iz Staljinovog Lenjingrada.
Iz vremena kada su sve nade padale kroz led, ali je riječ mogla razbiti prozor, Crni kvadrat je otvorio nepoznatu nadljudsku dimenziju, suprema se pretvorila u Zemljin satelit.
Poruka je to koje stiže u ovom crnom momentu. Poruka koja se razotkrila na nebu.
Trebali bismo shvatiti da imamo svoju budućnost, poput riječi i djela Maleviča, Filonova, Leporske, Ermolajeve. Otvorimo oči i jasno pogledajmo stvarnost koja nas okružuje. Rat mora prestati. Moja generacija ne može živjeti u dvadesetom stoljeću. Probudit ćemo se izvan njegovih granica.
Denis Bojarinov, glazbeni kritičar
(glazbeni kritičar, jedan od osnivača nezavisnog internetskog portala colta.ru)
U vrijeme Sovjetskog Saveza u Ukrajini je postojalo mnogo glazbenih sastava koji su pjevali na svom materinjem jeziku, ali prva koja je stekla sovjetsku, pa čak i svjetsku slavu bila je „Kobza“.
Grupu su krajem 1960-ih oformili studenti kijevskog konzervatorija, a predvodio ju je Aleksandr Zuev, koji je studirao za skladatelja. Isprva je grupa svirala instrumentalne obrade ukrajinskih narodnih pjesama, a zanimljivo je bilo to što su ih izvodili na elektrificiranim bandurama i kobzama – vlastitim modifikacijama narodnih instrumenata. Godine 1971. “Kobza” je pozvana da prati pop zvijezdu Valentinu Kuprinu, koja je trebala snimiti ploču u studiju Melodija u Kijevu. Nakon toga je grupi predloženo da snimi vlastiti album, koji je postao prvi stereo LP na ukrajinskom jeziku objavljen u SSSR-u.
Veliku je popularnost “Kobza” doživjela 1973. godine, kada je ansambl zauzeo treće mjesto na Svesaveznom festivalu pjesama u Minsku. Prvo su mjesto zauzeli bjeloruski “Pesnyary” koji su, kao i “Kobza”, spojili narodnu glazbu s rock and rollom. Kijevska grupa, koja je u to vrijeme svojim izvedbama dodala i električnu gitaru, prikazana je na središnjoj televiziji i počela je održavati koncerte po cijelom Sovjetskom Savezu. Godinu dana kasnije, umjetnički direktor i skladatelj Aleksandr Zuev napustio je grupu, a “Kobza” je krenula putem tipične sovjetskog vokalno-instrumentalnog ansambla. Nastavili su pjevati pjesme na ukrajinskom uz narodne instrumente i u vezenim košuljama, ali se narodna komponenta u njihovom zvuku sve više stanjivala, ustupajući mjesto zapadnim trendovima, poput disko basa i električnih klavijatura. Godine 1982. “Kobza” je postala prva sovjetska grupa koja je otišla na komercijalnu turneju u Sjevernu Ameriku, odnosno Kanadu, gdje je imala posebno veliki uspjeh među ukrajinskom dijasporom. Inače, “Kobza” je postojala do nedavno, i to u nekoliko verzija – postojala je službena postava na gradskom proračunu Kijeva i “originalna”, koju su sastavili glazbenici iz originalne postave.
Meni je bio najzanimljiviji debitantski album “Kobza”, snimljen 1971. – prvi u stereo formatu, na kojem još nema električnih gitara, a najviše je narodnih pjesama. No ima u tome i dosta globalnih utjecaja: glazbenici sviraju električne bandure i bossa novu, i nešto poput psihodeličnog rocka. I što je najvažnije – kako pjevaju! I predlažu da pjevamo zajedno s njima: “Možda smo vam mi, gosti, dosadili, jako dosadili pa i previše već. Doći ćemo sutra i utješiti vas. Bolje da vas utješimo, bit će veselije”.
Molim vas, zaustavite rat u Ukrajini!