Ne napuštaj me svete, ne idi naivna lasto… Omerova smrt stara je već više od dva mjeseca, ali mi ovi Miljkovićevi stihovi jednako bubnjaju u glavi sve od onog trenutka kad mi je u novembru prošle godina (samo tri dana prije njegovog definitivnog odlaska) stigla ona kratka poruka da se više ništa za njega ne može učiniti. Poznavali smo se svega četiri godine, ali bilo je iskreno i duboko naše prijateljstvo kao bunar od četrdeset godina. Iz njega se javi šapat daleke vode kad ubacim ponekad kamičak sjećanja. Tako još uvijek komuniciram sa Omerom Hadžiselimovićem. Rekao sam mu ovih dana da ne mogu da se pomirim sa prazninom koju je porodio i da je njegovo odsustvo iz života naprosto neopravdano i njegova smrt potpuno neosnovana.
Našli smo se pokasno u životu, pod sticajem čudnih okolnosti, i kao u onoj jednoj nezaboravnoj pjesmi Eugenia Montalea mogu reći da bilo je kratko naše dugo putovanje, ali stigao sam ipak da, zajedno s Omerom, siđem makar niz milion stepenica njegove prevodilačke radionice. Uveo me u tajne odaje, otključao blaga, povjerio mi na čuvanje vrijednosne papire, naučio me da volim najmanje pet američkih pjesnika o kojima sam do tada samo znao a danas sam njihove poezije ovisnik. Danas su mi i moje vlastite pjesme prepoznatljivije jer mi je Omer, prevodeći ih na engleski, izoštrio dioptriju na onom jednom paru naočala za daljinu:
FRA OMER
Za Omera Hadžiselimovića
Na isti način na koji smo bolećivi spram mana vlastite djece, nisam se mogao odmaći od svojih pjesama i sagledati ih očima objektivnim. Nisam ih mogao čitati kao nečije druge sve dok mi se jednom, na odmorištu diližansi, putevi ne ukrstiše sa putevima Fra Omerovim.
Fra Omer je sjedio u zamračenoj sobi i prebirao dospjelu poštu. Ponekad bi kašljem ili ispuštanjem monokla poplašio plamen na svijeći. Prinosio je uhu i dugo slušao moja pisma prije no što bi ih prepisivao na rezervni jezik i slagao u kutiju za cipele. Danas sam dobio paket i razvrstavam prispjelu poštu. Prinosim uhu i slušam po prvi put svoje pjesme kao neko drugi.
Rodio se 1946. i živio u Sarajevu sve do 1994. Studirao anglistiku i germanistiku, magistrirao, doktorirao, radio na Filozofskom fakultetu, dobio sva univerzitetska zvanja. Kao da ih se nije sjećao! Bavio se pretežno engleskom i američkom historijom i američkom književnošću. Nisam ga zapitkivao! Izdržao dvije najteže godine opsade Sarajeva. Malo je o tome pričao! Od 1994 živio u USA, radio kao profesor na Univerzitetu Loyola u Čikagu, učestvovao u mnogim književnim projektima, pisao, prevodio, dobio mnoga priznanja, nagrade… Nije se nikad hvalio! Sa Markom Vešovićem, za čitanje poezije najvećim živim ekspertom našeg vremena, prevodio je na engleski i sa engleskog. Dva različita temperamenta, vrhunski prevodi… Znao sam i sam sa Fra-Omerom razmijeniti i po dvadesetak poruka prije nego bismo pronašli pravi engleski izraz za poneku tešku riječ pri prevođenju mojih stihova. Ne znam kako je imao živce, ne znam kako me je, ovako nepismenog za engleski, uopšte trpio.
Planovi su da propadaju i kad zavirim u seharu uspomena na Omera vidim prvo ono što mi u njoj nedostaje: jedan dogovoreni susret na Hvaru ljeta 2016, šetnje kraj uzoranog mora, izlet do konobe u napuštenom selu Humac… Njegova Dina i Belma koje su daleko i koje mu stalno nedostaju, njegova Esma koja je stalno uz njega a ne kmeči. Ko će nam sada tu poeziju prevoditi na engleski? Ali zar nismo već sve preveli, zar je potrebno da se više bilo šta govori?
SLOVOSLAGAR
Sve riječi imam, u svim nijansama, samo nema više šta da se govori.
Jasno je da sam u mrklom mraku, jedina svjetlost – oči ključaonica. Nije sigurno s koje strane su ponori.
Imam sve ključeve, čuvam ih pod šifrom u kasama. Samo sve teže volim: nema više kome da se otvori.
Omerova smrt stara je više od dva mjesaca i ne znam još da li je njegov prah predan vjetru da ga nesebično rasprši po kontinentima. Nisam pitao! Jer svejedno je. Kad si prah na jednom mjestu – prah si svagdje. Na taj način vraćaš se kući. Možda istim putem, noseći sa sobom istu ljepotu i iste opasnosti da te u nepoznatu kraju iznenađuju.
Sudeći prema anahronosti moralnih principa koje je slijedio, Omer Hadžiselimović zapravo nije ni bio od ovog svijeta. Prije bih rekao da je pripadao jednoj drugoj, odavno izumrloj ljudskoj vrsti, ali je nekim slučajem, kao u lošem filmu, upao u budućnost. Sada je opet sve na svom mjestu i vjerujem da će neko uskoro nabasati na Omerov stećak tumarajući po nekoj od nekropola bosanskih Bogumila. I da će se na tom davnom kamenu još uvijek moći razabrati urezan epitaf koji savršeno pristaje: Nikada nije rekao MOJE ili TVOJE, nikad tu ledenu riječ*.
______________
* Neznatno modifikovan stih grčkog pjesnika Kostantinosa Kavafisa
Ne napuštaj me svijete
(Omer Hadžiselimović 1946-2016, Sjećanje)
Ne napuštaj me svete, ne idi naivna lasto… Omerova smrt stara je već više od dva mjeseca, ali mi ovi Miljkovićevi stihovi jednako bubnjaju u glavi sve od onog trenutka kad mi je u novembru prošle godina (samo tri dana prije njegovog definitivnog odlaska) stigla ona kratka poruka da se više ništa za njega ne može učiniti. Poznavali smo se svega četiri godine, ali bilo je iskreno i duboko naše prijateljstvo kao bunar od četrdeset godina. Iz njega se javi šapat daleke vode kad ubacim ponekad kamičak sjećanja. Tako još uvijek komuniciram sa Omerom Hadžiselimovićem. Rekao sam mu ovih dana da ne mogu da se pomirim sa prazninom koju je porodio i da je njegovo odsustvo iz života naprosto neopravdano i njegova smrt potpuno neosnovana.
Našli smo se pokasno u životu, pod sticajem čudnih okolnosti, i kao u onoj jednoj nezaboravnoj pjesmi Eugenia Montalea mogu reći da bilo je kratko naše dugo putovanje, ali stigao sam ipak da, zajedno s Omerom, siđem makar niz milion stepenica njegove prevodilačke radionice. Uveo me u tajne odaje, otključao blaga, povjerio mi na čuvanje vrijednosne papire, naučio me da volim najmanje pet američkih pjesnika o kojima sam do tada samo znao a danas sam njihove poezije ovisnik. Danas su mi i moje vlastite pjesme prepoznatljivije jer mi je Omer, prevodeći ih na engleski, izoštrio dioptriju na onom jednom paru naočala za daljinu:
FRA OMER
Za Omera Hadžiselimovića
Na isti način na koji smo bolećivi spram mana
vlastite djece, nisam se mogao odmaći od
svojih pjesama i sagledati ih očima objektivnim.
Nisam ih mogao čitati kao nečije druge
sve dok mi se jednom, na odmorištu diližansi,
putevi ne ukrstiše sa putevima Fra Omerovim.
Fra Omer je sjedio u zamračenoj sobi i prebirao
dospjelu poštu. Ponekad bi kašljem ili ispuštanjem
monokla poplašio plamen na svijeći. Prinosio je
uhu i dugo slušao moja pisma prije no što bi ih
prepisivao na rezervni jezik i slagao u kutiju
za cipele. Danas sam dobio paket i razvrstavam
prispjelu poštu. Prinosim uhu i slušam po prvi put
svoje pjesme kao neko drugi.
Rodio se 1946. i živio u Sarajevu sve do 1994. Studirao anglistiku i germanistiku, magistrirao, doktorirao, radio na Filozofskom fakultetu, dobio sva univerzitetska zvanja. Kao da ih se nije sjećao! Bavio se pretežno engleskom i američkom historijom i američkom književnošću. Nisam ga zapitkivao! Izdržao dvije najteže godine opsade Sarajeva. Malo je o tome pričao! Od 1994 živio u USA, radio kao profesor na Univerzitetu Loyola u Čikagu, učestvovao u mnogim književnim projektima, pisao, prevodio, dobio mnoga priznanja, nagrade… Nije se nikad hvalio! Sa Markom Vešovićem, za čitanje poezije najvećim živim ekspertom našeg vremena, prevodio je na engleski i sa engleskog. Dva različita temperamenta, vrhunski prevodi… Znao sam i sam sa Fra-Omerom razmijeniti i po dvadesetak poruka prije nego bismo pronašli pravi engleski izraz za poneku tešku riječ pri prevođenju mojih stihova. Ne znam kako je imao živce, ne znam kako me je, ovako nepismenog za engleski, uopšte trpio.
Planovi su da propadaju i kad zavirim u seharu uspomena na Omera vidim prvo ono što mi u njoj nedostaje: jedan dogovoreni susret na Hvaru ljeta 2016, šetnje kraj uzoranog mora, izlet do konobe u napuštenom selu Humac… Njegova Dina i Belma koje su daleko i koje mu stalno nedostaju, njegova Esma koja je stalno uz njega a ne kmeči. Ko će nam sada tu poeziju prevoditi na engleski? Ali zar nismo već sve preveli, zar je potrebno da se više bilo šta govori?
SLOVOSLAGAR
Sve riječi imam, u svim nijansama,
samo nema više šta da se govori.
Jasno je da sam u mrklom mraku,
jedina svjetlost – oči ključaonica.
Nije sigurno s koje strane su ponori.
Imam sve ključeve, čuvam ih pod
šifrom u kasama. Samo sve teže
volim: nema više kome da se otvori.
Omerova smrt stara je više od dva mjesaca i ne znam još da li je njegov prah predan vjetru da ga nesebično rasprši po kontinentima. Nisam pitao! Jer svejedno je. Kad si prah na jednom mjestu – prah si svagdje. Na taj način vraćaš se kući. Možda istim putem, noseći sa sobom istu ljepotu i iste opasnosti da te u nepoznatu kraju iznenađuju.
Sudeći prema anahronosti moralnih principa koje je slijedio, Omer Hadžiselimović zapravo nije ni bio od ovog svijeta. Prije bih rekao da je pripadao jednoj drugoj, odavno izumrloj ljudskoj vrsti, ali je nekim slučajem, kao u lošem filmu, upao u budućnost. Sada je opet sve na svom mjestu i vjerujem da će neko uskoro nabasati na Omerov stećak tumarajući po nekoj od nekropola bosanskih Bogumila. I da će se na tom davnom kamenu još uvijek moći razabrati urezan epitaf koji savršeno pristaje: Nikada nije rekao MOJE ili TVOJE, nikad tu ledenu riječ*.
______________
* Neznatno modifikovan stih grčkog pjesnika Kostantinosa Kavafisa