Bilo je ljeto, godine 1994. ili 1995, u Zagrebu sam bio kratko, tek godinu ili dvije, i još uvijek nisam bio siguran hoću li se zaputiti dalje ili ću skupiti hrabrosti pa se vratiti u Sarajevo. Bila je nedjelja, ušao sam u tramvaj na Trgu bana Jelačića, i vozio se dugo, sve do Novog Zagreba i Zapruđa. Tamo je u jednoj od limenki stanovao prevodilac Jordan Jelić. Blok petokatnica, sagrađen sedamdesetih godina, tako je nazvan jer su im fasade obložene pločama valovitog lima, koje zapravo i ne izgledaju ružno, iako predstavljaju, barem u Zagrebu, ideal jeftine stanogradnje, koja, istina, nije bila naročito trajna, pa su limenke imale i svoj propisani rok trajanja. Trebalo ih je, prema idejnom projektu, rušiti nakon trideset godina, a do tada će, smatralo se, naše društvo, najpravednije od svih, dostići takav stepen razvoja da će se radnička klasa, činovnici i inteligencija, dakle svi oni koji su dobivali stanove u limenkama, već odavno useliti u ljepše, veće i modernije stanove. Čini mi se, ako dobro računam, da su limenke trebale biti rušene oko 2005. To je, valjda, bila godina u kojoj se, po srednjoročnom planu razvoja, trebalo već pomalo ući u komunizam.
Naselje je bilo lijepo i skladno, stepeništa široka, a stanovi posve u skladu s idealima vremena. Ali, ipak, mnogo je bilo onih koji su na sve načine izbjegavali da se usele u limenke. Ili im se činilo kako će trideset godina brzo proći, zgrade će biti srušene, a oni će ponovo biti s neriješenim stambenim pitanjem, ili su znali za najveću manu stanovanja u limenkama: savršenu indiskreciju. Naime, pregradni zidovi su bili toliko tanki, kao da su i oni od nekakvog lima, da je cijela zgrada brujala od glasova stanara. Glasovi staraca, glasovi histeričnih žena i muževa alkoholičara, mutirajući glasovi pubertetlija koji od roditelja traže povećanje džeparca, i najprodorniji – glasovi djece. Kada bi netko u haustoru dobio bebu, cijela bi zgrada osjećala posljedice i svi bi znali koliko se često novi stanovnik noću budi. U limenkama se živio život u kojem svako svakoga čuje. Do danas se ništa nije promijenilo.
Tog ljeta 1994. ili 1995, Jordan Jelić pozvao me je da ga posjetim. Zamezit ćemo, popiti i razgovarati o književnosti. Nisam u Zagrebu ljude baš često posjećivao. Ne sjećam se je li to zato što me nisu zvali k sebi, ili je zato što mi je bilo draže družiti se po kafanama i ne ulaziti u prostor nečije intime. Negdje okolo trajao je rat, a ja sam bio siguran da sam u Zagrebu privremeno. Nije dobro takvu privremenost narušavati recimo tako što ćeš nekome remetiti nedjeljno popodne. Elem, prvi kojem sam u ovom gradu ušao u kuću bio je Jordan Jelić. Jesam, bio sam i u još nekim stanovima, ali to je, pristojno rečeno, imalo isključive veze s čuvstvima koja sam dijelio s jednom gospodičnom. Drukčiji oblici prijateljstava i poznanstava nisu me motivirali na posjete.
Jordan Jelić (1942.), po profesiji sociolog, hispanist, pjesnik i fanatični zaljubljenik u Latinsku Ameriku, a naročito u lude latinoameričke revolucije i revolucionare, bio je čovjek srednjeg rasta, poluduge kose, s frizurom kakva se viđala kod zapadnoevropskih ljevičara i šezdesetosmaša i s naočalama masivnih, demodiranih okvira. Ustvari, bio je posve transformiran u ono što je volio: iako Srbin, porijeklom iz Knina, nećak dobroga proznoga pisca Vojina Jelića, izgledao je kao nekakav Čileanac ili Argentinac, koji u sebi ima indijanske krvi.
Jeli smo mladi kravlji sir, kupljen na tržnici u Utrini, i zalijevali ga bijelim kubanskim rumom, iz neke fantastično lijepe boce od terakote, slične topovskoj džuladi iz Diznijevih stripova. Rum je bio jak kao zemlja i u početku se nije slagao sa sirom. Ali samo u početku, dok smo šapćući razgovarali. Kasnije će se sve promijeniti, čim obojica zaboravimo na komšije i na njihov nedjeljni popodnevni odmor. Rastali smo se oko ponoći, Jordan me je ispratio do ulaza, i poklonio mi jednu od dvije prazne boce što smo ih te nedjelje ispili. Ne sjećam se kako sam stigao do svog podstanarskog stana. Ujutru i cijelog ponedjeljka, sve do večeri, bio sam mamuran kao malo kad u životu. Toliko mamuran da mi je bilo lakše umrijeti nego živjeti.
U novinskoj smrtovnici, koju je objavilo nekakvo hispanističko udruženje, piše da je 20. aprila ove godine umro Jordan Jelić, te da je sahranjen na porodičnom groblju u Kninu. Više nigdje nije objavljena ta vijest, za koju sam se nadao da nije tačna, osim što su na nekakvom internetskom forumu, na kojem Kninjani jedni drugima prenose ko je umro, ponovljeno da Jordana više nema. Ali to i nije istina, kao što ne bi ni moralo biti u argentinskim kratkim pričama, kod Borhesa ili Kortasara, gdje je i smrt, kao i život, samo zgodna mistifikacija, i je li netko umro zavisi od toga s koje strane na njegov život gledamo. U skladu s tim, i ne mora biti da je Jordan mrtav.
Bio je sjajan i zanesen, ali i vrlo tačan u prevođenju poezije Pabla Nerude i Nikanora Pare. Dobar pjesnik i esejist, koji je, pripadajući dvjema kulturama, hrvatskoj i srpskoj, zapravo bio prognan iz obje. Da je htio izabrati, jednima ili drugima bi sigurno bio važan. Ali zašto bi to činio? Zato što bi u tom slučaju njegova smrt djelovala uvjerljivije?
Dugo je planirao da se iseli u Latinsku Ameriku. Govorio mi je o tome u ljeto 1994. ili 1995, te lude pijane nedjelje. I na kraju je, eto, ostao.
Ne mora biti da je Jordan umro
Bilo je ljeto, godine 1994. ili 1995, u Zagrebu sam bio kratko, tek godinu ili dvije, i još uvijek nisam bio siguran hoću li se zaputiti dalje ili ću skupiti hrabrosti pa se vratiti u Sarajevo. Bila je nedjelja, ušao sam u tramvaj na Trgu bana Jelačića, i vozio se dugo, sve do Novog Zagreba i Zapruđa. Tamo je u jednoj od limenki stanovao prevodilac Jordan Jelić. Blok petokatnica, sagrađen sedamdesetih godina, tako je nazvan jer su im fasade obložene pločama valovitog lima, koje zapravo i ne izgledaju ružno, iako predstavljaju, barem u Zagrebu, ideal jeftine stanogradnje, koja, istina, nije bila naročito trajna, pa su limenke imale i svoj propisani rok trajanja. Trebalo ih je, prema idejnom projektu, rušiti nakon trideset godina, a do tada će, smatralo se, naše društvo, najpravednije od svih, dostići takav stepen razvoja da će se radnička klasa, činovnici i inteligencija, dakle svi oni koji su dobivali stanove u limenkama, već odavno useliti u ljepše, veće i modernije stanove. Čini mi se, ako dobro računam, da su limenke trebale biti rušene oko 2005. To je, valjda, bila godina u kojoj se, po srednjoročnom planu razvoja, trebalo već pomalo ući u komunizam.
Naselje je bilo lijepo i skladno, stepeništa široka, a stanovi posve u skladu s idealima vremena. Ali, ipak, mnogo je bilo onih koji su na sve načine izbjegavali da se usele u limenke. Ili im se činilo kako će trideset godina brzo proći, zgrade će biti srušene, a oni će ponovo biti s neriješenim stambenim pitanjem, ili su znali za najveću manu stanovanja u limenkama: savršenu indiskreciju. Naime, pregradni zidovi su bili toliko tanki, kao da su i oni od nekakvog lima, da je cijela zgrada brujala od glasova stanara. Glasovi staraca, glasovi histeričnih žena i muževa alkoholičara, mutirajući glasovi pubertetlija koji od roditelja traže povećanje džeparca, i najprodorniji – glasovi djece. Kada bi netko u haustoru dobio bebu, cijela bi zgrada osjećala posljedice i svi bi znali koliko se često novi stanovnik noću budi. U limenkama se živio život u kojem svako svakoga čuje. Do danas se ništa nije promijenilo.
Tog ljeta 1994. ili 1995, Jordan Jelić pozvao me je da ga posjetim. Zamezit ćemo, popiti i razgovarati o književnosti. Nisam u Zagrebu ljude baš često posjećivao. Ne sjećam se je li to zato što me nisu zvali k sebi, ili je zato što mi je bilo draže družiti se po kafanama i ne ulaziti u prostor nečije intime. Negdje okolo trajao je rat, a ja sam bio siguran da sam u Zagrebu privremeno. Nije dobro takvu privremenost narušavati recimo tako što ćeš nekome remetiti nedjeljno popodne. Elem, prvi kojem sam u ovom gradu ušao u kuću bio je Jordan Jelić. Jesam, bio sam i u još nekim stanovima, ali to je, pristojno rečeno, imalo isključive veze s čuvstvima koja sam dijelio s jednom gospodičnom. Drukčiji oblici prijateljstava i poznanstava nisu me motivirali na posjete.
Jordan Jelić (1942.), po profesiji sociolog, hispanist, pjesnik i fanatični zaljubljenik u Latinsku Ameriku, a naročito u lude latinoameričke revolucije i revolucionare, bio je čovjek srednjeg rasta, poluduge kose, s frizurom kakva se viđala kod zapadnoevropskih ljevičara i šezdesetosmaša i s naočalama masivnih, demodiranih okvira. Ustvari, bio je posve transformiran u ono što je volio: iako Srbin, porijeklom iz Knina, nećak dobroga proznoga pisca Vojina Jelića, izgledao je kao nekakav Čileanac ili Argentinac, koji u sebi ima indijanske krvi.
Jeli smo mladi kravlji sir, kupljen na tržnici u Utrini, i zalijevali ga bijelim kubanskim rumom, iz neke fantastično lijepe boce od terakote, slične topovskoj džuladi iz Diznijevih stripova. Rum je bio jak kao zemlja i u početku se nije slagao sa sirom. Ali samo u početku, dok smo šapćući razgovarali. Kasnije će se sve promijeniti, čim obojica zaboravimo na komšije i na njihov nedjeljni popodnevni odmor. Rastali smo se oko ponoći, Jordan me je ispratio do ulaza, i poklonio mi jednu od dvije prazne boce što smo ih te nedjelje ispili. Ne sjećam se kako sam stigao do svog podstanarskog stana. Ujutru i cijelog ponedjeljka, sve do večeri, bio sam mamuran kao malo kad u životu. Toliko mamuran da mi je bilo lakše umrijeti nego živjeti.
U novinskoj smrtovnici, koju je objavilo nekakvo hispanističko udruženje, piše da je 20. aprila ove godine umro Jordan Jelić, te da je sahranjen na porodičnom groblju u Kninu. Više nigdje nije objavljena ta vijest, za koju sam se nadao da nije tačna, osim što su na nekakvom internetskom forumu, na kojem Kninjani jedni drugima prenose ko je umro, ponovljeno da Jordana više nema. Ali to i nije istina, kao što ne bi ni moralo biti u argentinskim kratkim pričama, kod Borhesa ili Kortasara, gdje je i smrt, kao i život, samo zgodna mistifikacija, i je li netko umro zavisi od toga s koje strane na njegov život gledamo. U skladu s tim, i ne mora biti da je Jordan mrtav.
Bio je sjajan i zanesen, ali i vrlo tačan u prevođenju poezije Pabla Nerude i Nikanora Pare. Dobar pjesnik i esejist, koji je, pripadajući dvjema kulturama, hrvatskoj i srpskoj, zapravo bio prognan iz obje. Da je htio izabrati, jednima ili drugima bi sigurno bio važan. Ali zašto bi to činio? Zato što bi u tom slučaju njegova smrt djelovala uvjerljivije?
Dugo je planirao da se iseli u Latinsku Ameriku. Govorio mi je o tome u ljeto 1994. ili 1995, te lude pijane nedjelje. I na kraju je, eto, ostao.