Baš negdje oko one posljednje velike poplave
o kojoj se još uvijek sa nevjericom priča,
prije pola vijeka gotovo, krenuli smo za ocem,
uzvodno, ka jugu, ti i ja, i otišli, mislili smo
zauvijek, iz ovoga grada u koji se vratih preko noći,
u ratnom požaru. Kasnije ste, sjećaš se, iz onog
predgrađa gdje rađaju masline i cvatu mandarine,
i prije svih cvjetova cvjetaju mimoze, grozdovi
akacija niz dvorišta i dvore slaze do mora,
jedne večeri došli za mnom i vas dvoje, mireći se
konačno sa mojim čudnim, neočekivanim izborom,
čitajući ga u sebi kao sudbinu, kao neku volju
i toj volji jednako zbivanje, usud da pređete jedan,
nekim čudom zaokruženi, put što spaja sve, vaše
bistre zavičajne rijeke i obale, ove mutne
industrijske kanale i ovaj mali grad, vaše prve
i posljednje, zajedničke godine i dane.
Prekjuče se opet, nakon toliko godina, opet nekako
u isto vrijeme, sredinom maja, iznenada, izlila
jedna, pa druga njena pritoka na ulazu u grad,
voda je prelila i probila stare, zapuštene nasipe
i brane, i naša rođena rijeka je za nepun sat vremena
poplavila i potopila do grla više od pola grada,
skoro sve u dolini pod gradinom.
Usplahireni, pa uplašeni, uspaničeni, ljudi su se
našli u vodi, izlazili iz automobila, bježali
u prve ulaze, a samo čas kasnije, sa punim i praznim
rukama podignutim uvis napuštali kuće i hvatali se
brijega, a oni zarobljeni u zgradama, užurbano su
uznosili sve što su stigli sa nižih spratova na više,
kabaste stvari u hodnike, a nešto dokumenata, hrane,
lijekova i dragocjenosti u putnu torbu pa na rame, ili
u komšijske stanove već pune djece, žena i staraca.
Motrili su s prozora mutnu bujicu što nadolazi
i nosi sve pred sobom – razvaljene ograde i trafike,
frižidere, dječije krevetce, stolove i stolice,
cipele, flaše, lopte, đačke torbake, kofere i globuse
iz knjižara i papirnica. (Bog sami je znao šta je bilo
na dnu tih nemilosrdnih, bešćutnih, iznebuha
na nas bačenih, prljavih voda.) Kao kakvi pjesnici
i mudraci gledali su nijemo i jasno vidjeli sve
što do maločas nisu ni primjećivali, svu ljepotu
i magiju svojih malih svjetova i svetkovina koji se
u trenu mogu nepovratno izgubiti; sve ono što nisu
umjeli vidjeti i čuti, a što im je neprestano kazivao
blagi, milosrdni, sveobuhvatni govor nevinih ljudskih očiju bez zaštite, jedino zbiljsko znanje,
snaga i moć koju su imali i koja im je preostala.
Dvije su kone, dvije su uzbuđene komšinice
sa međusprata, vrata do vrata, biva u povjerenju,
prenosile prve vijesti i glasine o stotinama
utopljenika i beskućnika, i usput glasno, podrobno,
do najsitnijih detalja prorokovale o skorom potopu.
Negdje iza ponoći, besani roditelji su na svjetlijim
zidovima susjednih kuća i zgrada kao na vodomjerima
zabilježili da uprkos kiši koja je i poslije toliko
dana i noći, i poslije toliko silnih proloma oblaka,
još pljuštala, vodostaj bučnih, blatnjavih rijeka
koje su bjesnile našim ulicama i kaljavog jezera
pod našim sjevernim prozorima ne raste; da opada?
Pred zoru su se nad hukom vode čuli prvi, vaskrsli,
cvrkutavi ljudski glasovi na balkonima; radosni
žagor u magli, u prohladnom, vlažnom polumraku.
Sredovječni bračni par sa prvog sprata, tik iznad
još juče prije podne potopljene pekare, ne puštajući
iz naručja, jedno pa drugo, pa oboje, svoga riđeg psića,
mahao je razdragano nekom u daljini, a svijet im je
sa svih strana odmahivao, kao da ih je sve skupa
upravo toga praskozorja zauvijek zaobišlo ono najgore.
Opet su se s brijega i pod brijegom čula ona stara,
skoro pa zaboravljena, otegnuta dozivanja i dovikivanja.
A meni se činilo da i vas dvoje odnekud mašete,
i ti da se ne plašiš više i ne strepiš da će
zavodljivi i sumnjivi jezik poezije odvući nekamo,
mimo svijeta, tvoga jedinog sina što sada bdije
nad nekim jednostavnijim, krotkijim govorom,
i vlastitijim i nesebičnijim glasom, nad nekom
pjesmom koja bi se razlijegala i obrazlagala tiho,
sama od sebe, i koja ne bi trebala i imala nekakav
vidljiv, a kamoli kakav javni, gromoglasni povod,
kakvu iznenadnu, pustopašnu provalu mitske jasnoće
u zbilju, život o koncu u kome nam ne trebaju
metafore i metonimije nego čamci za spasavanje;
bdi nad nekom širom i dužom, od same pjesme
i starijom i mlađom strofom, nad nekim jedva čujnim,
neumornim pjevom, kao ti što si nekada bdila
nad nama i njima troma što još spavaju, sanjaju.
Ujutro su se počele javljati prve naznake i znaci
preživljenja. Najprije se pomolio onaj, na stub
ulične rasvjete visoko prikačeni bijeli putokaz
sa crveno ispisanim izrada ključeva, a onda su se
jedan za drugim, počeli pomaljati i pojavljivati natpisi
iznad starih i novih zanatskih i trgovačkih radnji;
objavljivati čitko svoju krhku nadmoć nad stihijom.
Prekosutra ćemo, ili nakosutra, možda, kad ovaj
povodanj prođe, konačno shvatiti kako je malo vremena
potrebno da se potope temelji gradskog života
i da se uguši grad, a gradske ulice pretvore u kalna
smetljišta po kojim će prebirati njuškala i sakupljači
otpada, i tražiti, možda, neko, nešto, što je izgubio.
Moraćemo najprije ukloniti naplavine, glib, mulj
i šut ispred ulaznih vrata svojih kuća i zgrada,
a potom danima ispumpavati vodu iz podruma, iznositi
đubre i krš, namještaj, parket, staklo, stolariju
i malter iz kuća i stanova, prodavnica, supermarketa
i skladišta, radnji i preduzeća, kancelarija, škola
i vrtića, ljekarskih ordinacija i apoteka, pošta,
banaka, kafana, salona, gradske biblioteke i galerije
koji će dugo zjapiti kao kakve još neoslikane pećine,
slagati na gomilu sva ta svjedočanstva uzaludnog
truda, svega što se godinama s mukom namicalo,
jedva namirivalo i svakojako sticalo, a što je očas,
na naše oči nestalo pod vodom, i otišlo u propast.
Trebaće zatim, čeličnim kandžama pokupiti i ukloniti
brda smeća prije nego što počnu zaudarati na lešine,
skloniti sa očiju kao iz pamćenja izdajničke tragove
meteža i haosa, obespokajavajuće znakove i dokaze
naše krhkosti, naše neprestane, smrtne ranjivosti,
naše nemoći pred onim što je nasrnulo na grad.
A onda, kao toliko puta do sad krenuti opet čistih,
praznih ruku, krenuti od ničega, započeti iznova
naš stari put koji nas je učinio i koji nas čini ljudima.
I ne čekati, već prije svega, još prije nego što počnemo
utvrđivati stare, graditi i podizati nove nasipe i brane,
prije nekih novih danonoćnih kiša, očistiti ulice,
trgove i gradske kvartove, pa šmrkovima, snažnim
i oštrim mlazevima, dugim i kratkim, hladnim i bistrim
vodenim jezicima, saprati sve što je ova bijesna, mutna
voda sa sobom donijela – kad sutra osvane običan,
sunčan dan, da se ne moramo stidjeti pred njim.
Natpisi
Baš negdje oko one posljednje velike poplave
o kojoj se još uvijek sa nevjericom priča,
prije pola vijeka gotovo, krenuli smo za ocem,
uzvodno, ka jugu, ti i ja, i otišli, mislili smo
zauvijek, iz ovoga grada u koji se vratih preko noći,
u ratnom požaru. Kasnije ste, sjećaš se, iz onog
predgrađa gdje rađaju masline i cvatu mandarine,
i prije svih cvjetova cvjetaju mimoze, grozdovi
akacija niz dvorišta i dvore slaze do mora,
jedne večeri došli za mnom i vas dvoje, mireći se
konačno sa mojim čudnim, neočekivanim izborom,
čitajući ga u sebi kao sudbinu, kao neku volju
i toj volji jednako zbivanje, usud da pređete jedan,
nekim čudom zaokruženi, put što spaja sve, vaše
bistre zavičajne rijeke i obale, ove mutne
industrijske kanale i ovaj mali grad, vaše prve
i posljednje, zajedničke godine i dane.
Prekjuče se opet, nakon toliko godina, opet nekako
u isto vrijeme, sredinom maja, iznenada, izlila
jedna, pa druga njena pritoka na ulazu u grad,
voda je prelila i probila stare, zapuštene nasipe
i brane, i naša rođena rijeka je za nepun sat vremena
poplavila i potopila do grla više od pola grada,
skoro sve u dolini pod gradinom.
Usplahireni, pa uplašeni, uspaničeni, ljudi su se
našli u vodi, izlazili iz automobila, bježali
u prve ulaze, a samo čas kasnije, sa punim i praznim
rukama podignutim uvis napuštali kuće i hvatali se
brijega, a oni zarobljeni u zgradama, užurbano su
uznosili sve što su stigli sa nižih spratova na više,
kabaste stvari u hodnike, a nešto dokumenata, hrane,
lijekova i dragocjenosti u putnu torbu pa na rame, ili
u komšijske stanove već pune djece, žena i staraca.
Motrili su s prozora mutnu bujicu što nadolazi
i nosi sve pred sobom – razvaljene ograde i trafike,
frižidere, dječije krevetce, stolove i stolice,
cipele, flaše, lopte, đačke torbake, kofere i globuse
iz knjižara i papirnica. (Bog sami je znao šta je bilo
na dnu tih nemilosrdnih, bešćutnih, iznebuha
na nas bačenih, prljavih voda.) Kao kakvi pjesnici
i mudraci gledali su nijemo i jasno vidjeli sve
što do maločas nisu ni primjećivali, svu ljepotu
i magiju svojih malih svjetova i svetkovina koji se
u trenu mogu nepovratno izgubiti; sve ono što nisu
umjeli vidjeti i čuti, a što im je neprestano kazivao
blagi, milosrdni, sveobuhvatni govor nevinih
ljudskih očiju bez zaštite, jedino zbiljsko znanje,
snaga i moć koju su imali i koja im je preostala.
Dvije su kone, dvije su uzbuđene komšinice
sa međusprata, vrata do vrata, biva u povjerenju,
prenosile prve vijesti i glasine o stotinama
utopljenika i beskućnika, i usput glasno, podrobno,
do najsitnijih detalja prorokovale o skorom potopu.
Negdje iza ponoći, besani roditelji su na svjetlijim
zidovima susjednih kuća i zgrada kao na vodomjerima
zabilježili da uprkos kiši koja je i poslije toliko
dana i noći, i poslije toliko silnih proloma oblaka,
još pljuštala, vodostaj bučnih, blatnjavih rijeka
koje su bjesnile našim ulicama i kaljavog jezera
pod našim sjevernim prozorima ne raste; da opada?
Pred zoru su se nad hukom vode čuli prvi, vaskrsli,
cvrkutavi ljudski glasovi na balkonima; radosni
žagor u magli, u prohladnom, vlažnom polumraku.
Sredovječni bračni par sa prvog sprata, tik iznad
još juče prije podne potopljene pekare, ne puštajući
iz naručja, jedno pa drugo, pa oboje, svoga riđeg psića,
mahao je razdragano nekom u daljini, a svijet im je
sa svih strana odmahivao, kao da ih je sve skupa
upravo toga praskozorja zauvijek zaobišlo ono najgore.
Opet su se s brijega i pod brijegom čula ona stara,
skoro pa zaboravljena, otegnuta dozivanja i dovikivanja.
A meni se činilo da i vas dvoje odnekud mašete,
i ti da se ne plašiš više i ne strepiš da će
zavodljivi i sumnjivi jezik poezije odvući nekamo,
mimo svijeta, tvoga jedinog sina što sada bdije
nad nekim jednostavnijim, krotkijim govorom,
i vlastitijim i nesebičnijim glasom, nad nekom
pjesmom koja bi se razlijegala i obrazlagala tiho,
sama od sebe, i koja ne bi trebala i imala nekakav
vidljiv, a kamoli kakav javni, gromoglasni povod,
kakvu iznenadnu, pustopašnu provalu mitske jasnoće
u zbilju, život o koncu u kome nam ne trebaju
metafore i metonimije nego čamci za spasavanje;
bdi nad nekom širom i dužom, od same pjesme
i starijom i mlađom strofom, nad nekim jedva čujnim,
neumornim pjevom, kao ti što si nekada bdila
nad nama i njima troma što još spavaju, sanjaju.
Ujutro su se počele javljati prve naznake i znaci
preživljenja. Najprije se pomolio onaj, na stub
ulične rasvjete visoko prikačeni bijeli putokaz
sa crveno ispisanim izrada ključeva, a onda su se
jedan za drugim, počeli pomaljati i pojavljivati natpisi
iznad starih i novih zanatskih i trgovačkih radnji;
objavljivati čitko svoju krhku nadmoć nad stihijom.
Prekosutra ćemo, ili nakosutra, možda, kad ovaj
povodanj prođe, konačno shvatiti kako je malo vremena
potrebno da se potope temelji gradskog života
i da se uguši grad, a gradske ulice pretvore u kalna
smetljišta po kojim će prebirati njuškala i sakupljači
otpada, i tražiti, možda, neko, nešto, što je izgubio.
Moraćemo najprije ukloniti naplavine, glib, mulj
i šut ispred ulaznih vrata svojih kuća i zgrada,
a potom danima ispumpavati vodu iz podruma, iznositi
đubre i krš, namještaj, parket, staklo, stolariju
i malter iz kuća i stanova, prodavnica, supermarketa
i skladišta, radnji i preduzeća, kancelarija, škola
i vrtića, ljekarskih ordinacija i apoteka, pošta,
banaka, kafana, salona, gradske biblioteke i galerije
koji će dugo zjapiti kao kakve još neoslikane pećine,
slagati na gomilu sva ta svjedočanstva uzaludnog
truda, svega što se godinama s mukom namicalo,
jedva namirivalo i svakojako sticalo, a što je očas,
na naše oči nestalo pod vodom, i otišlo u propast.
Trebaće zatim, čeličnim kandžama pokupiti i ukloniti
brda smeća prije nego što počnu zaudarati na lešine,
skloniti sa očiju kao iz pamćenja izdajničke tragove
meteža i haosa, obespokajavajuće znakove i dokaze
naše krhkosti, naše neprestane, smrtne ranjivosti,
naše nemoći pred onim što je nasrnulo na grad.
A onda, kao toliko puta do sad krenuti opet čistih,
praznih ruku, krenuti od ničega, započeti iznova
naš stari put koji nas je učinio i koji nas čini ljudima.
I ne čekati, već prije svega, još prije nego što počnemo
utvrđivati stare, graditi i podizati nove nasipe i brane,
prije nekih novih danonoćnih kiša, očistiti ulice,
trgove i gradske kvartove, pa šmrkovima, snažnim
i oštrim mlazevima, dugim i kratkim, hladnim i bistrim
vodenim jezicima, saprati sve što je ova bijesna, mutna
voda sa sobom donijela – kad sutra osvane običan,
sunčan dan, da se ne moramo stidjeti pred njim.