Da počelo svih počela shvatiš
čas je: dođe vrag u noćima ti,
iskren i prost ko kroz škure zračak,
već ga nema kad osvit korača.
Ti se smiješ, slanih usni, kao
djevojčurak što je s lune pao,
i imena grijehu ne čuješ,
kad pijevac javi se, san snuješ.
Ali ima sveska mi listiće,
štitonoše strasti, tuge biće,
napuštenih staza graditelji,
netraženih dar davatelji.
A u grlu otkud takva suša?
Pa takav je on, lovitelj duša,
da besmrtnost zamijeni čilo
mučiteljskom bočicom s mastilom.
(1962)
***
Šta o nesreći i šta o ljepoti
Kada jedino obmane bi htjelo
Kao razbojnik na krstu golo ti
I zaboravno i srećno tijelo.
Ko plače i ko klikće ozgo meni,
Prelijećući snježnu među gdjeno
Puše taj vjetar zimski, taj ledeni,
I biva vrelo svijetlo – studeno.
I u rastanku ruku, svedenosti
Strasti, nezemnoj, s rijetkim disanjem,
Kao na krstu – tihi krckaj kosti,
Ko na lomači – puckanje, buktanje.
(1964)
***
Ovdje, ko s platnā, peče podnev žuti,
I sam je vazduh, ko tuga, bez puti,
Puna tišina gdje lebdite, vojsko
Krilata, vrane parka Voroncovskog*.
No trošno lišće iz pretprošlih dana
Za lakte, dlane, žute od duvana,
Kvači se, i u kudre zamršene
Pusta šikara ruke mi udjene.
Otišla tako daleko od doma,
Ko aviončić od aerodroma,
U gustoj magli u mrak otplivavam…
Živa sam, mrtva, lišće ili trava?
(1966)
* Na Krimu
***
Dvadeseti moj dragi vijek,
Sa manje raka no pokojnika,
Gdje moja nesrećna, zanavijek
Neuzvraćena ljubav
Smiješna, nemirna i nejaka
Sred gojinskih je ovih slika
Ko iza fijuka mlažnjaka
Jerihonska truba.
(1966)
***
Zauvijek – šta znači? Iz sata
Antičkoga kaplje voda, a taj
Sa pijeskom curi, budilica
Moja cilja sred sljepoočnica
I budi – već zauvijek to je –
Iz kratkoga sna, punoga boje,
Mene, tebe, svakog, druže, zove
U vječnost, u vječne muke nove.
(1967)
* * *
Škripuću, previše suhe, daske u kući,
neko luta pred jutro, koračajući
sa jedne na drugu podnicu.
Neko mreže plete i zamke gotovi,
i unaprijed uživa, kao da lovi
sada, neulovljivu pticu.
Ja nisam zaspala još, no krila vise
od lopatica od peta, ko jedro s Visle,
za bezvjetrenoga dana,
Ko rusalkin jauk vazdušne uzbunē,
ko naglo odlomljena, s ceste pijeska pune,
grana od jorgovana.
U bezoblačnom svitanju, lišenom jeze,
ja napregnuto osluškujem te mreže
što zapliću se i padam k snima.
Priviđenja se rasijavaju, sred sna čvrsta
teku ko pijesak između prstā.
Svježi vjetar jedro nadima.
(1976)
***
A ti zamisli, na tim
tamo visinama, kako
osluškuju ko tako
u blatu zna plakati.
Zamisli: taj plač, na tim
Zvjezdan-visima, kako
Besuznom stvoru svakom
Ko hljeb je i zrak dati.
No ne uobrazi da ti
sve je skinuto, sveto,
i da ovdje se sve to
pred smrtno branje plati.
(1976)
IKAROV PAD
5.
Prostor – ili nema prostora?
Pustara – ili anđelski sâd?
Raskol – ili mirnoga spora
Taj spasonosni palisad?
Diskusije – škola najbolja
Za lov na reči i grimase
I šutke motre s plota od kolja
Očima glave nesuglasne.
(2000)
***
Gde nema ni kiše ni snega,
niti pomisli od kojega
izdanka, zvezda znana Vega,
u pustinji je bezvazdušnoj,
zemnoj prirodi neposlušnoj,
i milo li nam il nas zaca,
no zrak u jedan delić časa
u horizonte sveta baca.
A mi koje Netko propenta
suotvorene za mementa
zubima stegnuv čik od “Kenta”
i bez straha od kretnji (lica
naša bičuje vejavica)
da je malčica bar – od svega –
zaleta, gde je sjajna Vega
i vremena nema ni veka.
(2010)
***
U vas još žive svirci umahovinjeni.
Rijetko sastaju se, no svak je svakom rad.
Starost put liši sviju mirsa njenih,
Ili obratno – ispušta gusti smrad.
To nije važno za Petroviće, za Paliće:
Ne žive nosom već uhom, kao apart-samograj*.
U rukama im za bubanj nevidljive palice,
I oni marširaju – ravnim hodom u raj.
(2010)
* Samovar za pravljenje samogona, domaće neprečišćene rakije.
Natalija Gorbanjevska: 11 pjesama
(1936-2013)
*
Preveo Marko Vešović
* * *
Da počelo svih počela shvatiš
čas je: dođe vrag u noćima ti,
iskren i prost ko kroz škure zračak,
već ga nema kad osvit korača.
Ti se smiješ, slanih usni, kao
djevojčurak što je s lune pao,
i imena grijehu ne čuješ,
kad pijevac javi se, san snuješ.
Ali ima sveska mi listiće,
štitonoše strasti, tuge biće,
napuštenih staza graditelji,
netraženih dar davatelji.
A u grlu otkud takva suša?
Pa takav je on, lovitelj duša,
da besmrtnost zamijeni čilo
mučiteljskom bočicom s mastilom.
(1962)
***
Šta o nesreći i šta o ljepoti
Kada jedino obmane bi htjelo
Kao razbojnik na krstu golo ti
I zaboravno i srećno tijelo.
Ko plače i ko klikće ozgo meni,
Prelijećući snježnu među gdjeno
Puše taj vjetar zimski, taj ledeni,
I biva vrelo svijetlo – studeno.
I u rastanku ruku, svedenosti
Strasti, nezemnoj, s rijetkim disanjem,
Kao na krstu – tihi krckaj kosti,
Ko na lomači – puckanje, buktanje.
(1964)
***
Ovdje, ko s platnā, peče podnev žuti,
I sam je vazduh, ko tuga, bez puti,
Puna tišina gdje lebdite, vojsko
Krilata, vrane parka Voroncovskog*.
No trošno lišće iz pretprošlih dana
Za lakte, dlane, žute od duvana,
Kvači se, i u kudre zamršene
Pusta šikara ruke mi udjene.
Otišla tako daleko od doma,
Ko aviončić od aerodroma,
U gustoj magli u mrak otplivavam…
Živa sam, mrtva, lišće ili trava?
(1966)
* Na Krimu
***
Dvadeseti moj dragi vijek,
Sa manje raka no pokojnika,
Gdje moja nesrećna, zanavijek
Neuzvraćena ljubav
Smiješna, nemirna i nejaka
Sred gojinskih je ovih slika
Ko iza fijuka mlažnjaka
Jerihonska truba.
(1966)
***
Zauvijek – šta znači? Iz sata
Antičkoga kaplje voda, a taj
Sa pijeskom curi, budilica
Moja cilja sred sljepoočnica
I budi – već zauvijek to je –
Iz kratkoga sna, punoga boje,
Mene, tebe, svakog, druže, zove
U vječnost, u vječne muke nove.
(1967)
* * *
Škripuću, previše suhe, daske u kući,
neko luta pred jutro, koračajući
sa jedne na drugu podnicu.
Neko mreže plete i zamke gotovi,
i unaprijed uživa, kao da lovi
sada, neulovljivu pticu.
Ja nisam zaspala još, no krila vise
od lopatica od peta, ko jedro s Visle,
za bezvjetrenoga dana,
Ko rusalkin jauk vazdušne uzbunē,
ko naglo odlomljena, s ceste pijeska pune,
grana od jorgovana.
U bezoblačnom svitanju, lišenom jeze,
ja napregnuto osluškujem te mreže
što zapliću se i padam k snima.
Priviđenja se rasijavaju, sred sna čvrsta
teku ko pijesak između prstā.
Svježi vjetar jedro nadima.
(1976)
***
A ti zamisli, na tim
tamo visinama, kako
osluškuju ko tako
u blatu zna plakati.
Zamisli: taj plač, na tim
Zvjezdan-visima, kako
Besuznom stvoru svakom
Ko hljeb je i zrak dati.
No ne uobrazi da ti
sve je skinuto, sveto,
i da ovdje se sve to
pred smrtno branje plati.
(1976)
IKAROV PAD
5.
Prostor – ili nema prostora?
Pustara – ili anđelski sâd?
Raskol – ili mirnoga spora
Taj spasonosni palisad?
Diskusije – škola najbolja
Za lov na reči i grimase
I šutke motre s plota od kolja
Očima glave nesuglasne.
(2000)
***
Gde nema ni kiše ni snega,
niti pomisli od kojega
izdanka, zvezda znana Vega,
u pustinji je bezvazdušnoj,
zemnoj prirodi neposlušnoj,
i milo li nam il nas zaca,
no zrak u jedan delić časa
u horizonte sveta baca.
A mi koje Netko propenta
suotvorene za mementa
zubima stegnuv čik od “Kenta”
i bez straha od kretnji (lica
naša bičuje vejavica)
da je malčica bar – od svega –
zaleta, gde je sjajna Vega
i vremena nema ni veka.
(2010)
***
U vas još žive svirci umahovinjeni.
Rijetko sastaju se, no svak je svakom rad.
Starost put liši sviju mirsa njenih,
Ili obratno – ispušta gusti smrad.
To nije važno za Petroviće, za Paliće:
Ne žive nosom već uhom, kao apart-samograj*.
U rukama im za bubanj nevidljive palice,
I oni marširaju – ravnim hodom u raj.
(2010)
* Samovar za pravljenje samogona, domaće neprečišćene rakije.