Šta je lijep dizajn ne znam, a ni šta je lijepo isto ne znam, znam samo da mi se sviđa. Ništa mi se ružno ne sviđa, to je sigurno, pa čak ni kad je lijepo, što nema veze s onom Dučićevom da i “jedno ništa, kad se lijepo kaže, postaje jedno Lijepo”, jer ništa nije ni ružno ni lijepo, nego, kao što se zna, ništa. Knjiga mi je, na primjer, lijepa po dvije osnove sviđanja, a ružna samo po onoj kako je napisana. Nikada, čini mi se, lijepa knjiga ne može biti ružna i po načinu na koji je pakiraju, ali može biti pakirana u ovim našim jugovinama, gdje se kila deterdženta danas oprema s istim kreativnim momentom s kojim se oprema i metar Krleže ili decimetar Andrića. Time, prije svega, dolazimo do problema u standardu ambalaže (a ponešto i do problema u standardu mjere), jer ako i nisu obični, između pisca i paradajza bilo gdje na svijetu izgleda nema potrebe praviti nikakvu razliku, s obzirom da jednog možeš stalno pakirati u crvenu plastičnu bocu i zvati kečap, a drugog u meki zeleno-ružičasti štuko i zvati – nova Cecilia Ahern. (S tom, opet, sitnom razlikom što je paradajz paradajz, a Cecilia Ahern može biti i Paolo Coelho i Stephanie Meyer, i tako dalje).
Postojale su, međutim, i neke druge jugovine. Na njihove tragove i prilike naiđem u prolazu, kao što sam u Beogradu, u sjeni zvonika evangelističke crkve, ulicom kojom se prema uskom i jevrejskom Dorćolu slijeva pranje s obližnje pijace, naišao na ovo izdanje Golih i mrtvih Normana Mailera. Tu je knjigu lijepom izdala zagrebačka Zora 1957. godine, onako kako im je to lijepo ilustrirao slikar Edo Murtić, i to je sada svakako najljepša knjiga koja mi se sviđa, iako Mailera ni na njegovom kontinentu ne smatram najboljim piscem. Zanima me samo tko bi danas na tom poslu angažirao Edu Murtića, u kojoj bi književnosti on danas prepoznao sebi istu umjetnost, pa pozivam da se ovdje, na licu mosta, u ime vremena kad su ljudi jedni drugima bili umjetnici, pokrene serijal lijepih naslovnica i lijepih knjiga.
Naslovnice
Goli i mrtvi
Šta je lijep dizajn ne znam, a ni šta je lijepo isto ne znam, znam samo da mi se sviđa. Ništa mi se ružno ne sviđa, to je sigurno, pa čak ni kad je lijepo, što nema veze s onom Dučićevom da i “jedno ništa, kad se lijepo kaže, postaje jedno Lijepo”, jer ništa nije ni ružno ni lijepo, nego, kao što se zna, ništa. Knjiga mi je, na primjer, lijepa po dvije osnove sviđanja, a ružna samo po onoj kako je napisana. Nikada, čini mi se, lijepa knjiga ne može biti ružna i po načinu na koji je pakiraju, ali može biti pakirana u ovim našim jugovinama, gdje se kila deterdženta danas oprema s istim kreativnim momentom s kojim se oprema i metar Krleže ili decimetar Andrića. Time, prije svega, dolazimo do problema u standardu ambalaže (a ponešto i do problema u standardu mjere), jer ako i nisu obični, između pisca i paradajza bilo gdje na svijetu izgleda nema potrebe praviti nikakvu razliku, s obzirom da jednog možeš stalno pakirati u crvenu plastičnu bocu i zvati kečap, a drugog u meki zeleno-ružičasti štuko i zvati – nova Cecilia Ahern. (S tom, opet, sitnom razlikom što je paradajz paradajz, a Cecilia Ahern može biti i Paolo Coelho i Stephanie Meyer, i tako dalje).
Postojale su, međutim, i neke druge jugovine. Na njihove tragove i prilike naiđem u prolazu, kao što sam u Beogradu, u sjeni zvonika evangelističke crkve, ulicom kojom se prema uskom i jevrejskom Dorćolu slijeva pranje s obližnje pijace, naišao na ovo izdanje Golih i mrtvih Normana Mailera. Tu je knjigu lijepom izdala zagrebačka Zora 1957. godine, onako kako im je to lijepo ilustrirao slikar Edo Murtić, i to je sada svakako najljepša knjiga koja mi se sviđa, iako Mailera ni na njegovom kontinentu ne smatram najboljim piscem. Zanima me samo tko bi danas na tom poslu angažirao Edu Murtića, u kojoj bi književnosti on danas prepoznao sebi istu umjetnost, pa pozivam da se ovdje, na licu mosta, u ime vremena kad su ljudi jedni drugima bili umjetnici, pokrene serijal lijepih naslovnica i lijepih knjiga.