Nedavno sam s jednim prijateljem, zemljakom (ergo, Bosancem), slušao, pa i zapjevao jednu sevdalinku, što je on na kraju, razgaljen, komentirao rekavši: „E, to su pjesme, one naše lijepe, stare, narodne!“ A ja njemu: „Bezbeli, naše lijepe, stare pjesme, ali nisu baš narodne!“ Jer znao sam da dotičnu pjesmu – a bila je to „U lijepom starom gradu Višegradu“ – nije stvorio „narod“, nego Dragiša Nedović, kragujevački stihopisac, kompozitor i muzičar, i to tridesetih godina dvadesetog stoljeća, što je činjenica koja je i mene svojevremeno začudila, kao i činjenica da mnoge druge plebiscitarno usvojene sevdalinke nisu „narodne pjesme“, nego imaju svoje autore s imenom i prezimenom, te su zapravo moderne pjesme, novijeg su datuma. Recimo, također Nedovićeve „Stade se cvijeće rosom kititi“ i „Prođoh Bosnom kroz gradove“ ili, pak, „narodne pjesme“ koje je stvorio Jozo Penava (Paležanin, Kiseljačanin i Sarajlija) kao što su „Čija li je ono djevojka malena“ i „Bosno moja poharana“. Da i ne govorimo o tome da ni one sevdalinke kojima se zaista ne zna autor, pa ih se, silom prilika, mora zvati „narodnima“, zasigurno nije napisao „narod“ (bosanski ili bošnjačko-muslimanski, hrvatsko-katolički, srpsko-pravoslavni, židovski), nego neka konkretna, ali zaboravljena, sada nepoznata i anonimna osoba. Premda je u digitalnom svijetu svedostupnosti informacija (doduše, ne i sve-informiranosti, a pogotovo ne sve-znanja) to teško očekivati, možda će tako jednom „narodnima“ biti smatrane novije autorske pjesme koje izvodi Damir Imamović (njegova „Čovjeku moje zemlje“ i „O, bosanske gore snježne“ koju je napisao Omer Ombašić), tim više što se već dogodilo to da se ne tako stare autorske pjesme Saše Lošića smatra „narodnima“ („Iznad Tešnja“ i „Malo je, malo dana“), odnosno rijetko tko zna, a mnogi čak ni ne vjeruju kad im se kaže, da ih je napisao negdašnji frontmen pop-grupe Plavi orkestar.
Međutim, oko toga ne treba suviše cjepidlačiti i protestirati, jer vjerojatno ne može biti većeg komplimenta nekom autoru od prelaska njegove misli u narodnu predaju, pjesmu ili poslovicu; primjerice, od Juvenala („Zdrav duh u zdravom tijelu“) i Williama Shakespearea („Biti ili ne biti – to je pitanje“) do Maka Dizdara („Valja nama preko rijeke“) i Branka Miljkovića („Ubi me prejaka reč“ i „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?“), ili u filozofiji, od Heraklita („Sve teče“) i Sokrata („Znam da ništa ne znam“) do Johna Stuarta Milla („Bolje je biti nezadovoljan čovjek, nego zadovoljna svinja; bolje je biti nezadovoljan Sokrat, nego zadovoljna budala“) do Simone de Beauvoir („Ženom se ne rađa, ženom se postaje“).
A nedavno sam, također, imao jednu, takoreći, obiteljsku svađu, zbog koje ovo ovdje i zapisujem. Naime, moja mi je Ivana, u jeku jedne žustre rasprave, rekla: „I zaista, ni za koga više ne bih stavila ruku u vatru bez azbestne rukavice, kao što kaže…“ (gdje je, na mjestu ovog tekstualnog trotočja, navela ime jednog našeg prijatelja). Meni je namah postalo nevažno sve što je Ivana pričala – sve teme, svi razlozi i sve poante – jer sam samo htio ispraviti njezinu zabludu da je autor citirane genijalne izreke taj naš prijatelj, pošto znam da je njezin autor austrijski, i moj omiljeni, pjesnik Ernst Jandl (1925.–2000.).
Budući da nisam bio pri biblioteci, a k’o za vraga, te Jandlove pjesme nema baš nigdje u bespućima interneta koji nam je u tom času bio dostupan, razrješenje spora nastupilo je tek nekoliko dana kasnije, jer Ivana se nikako nije dala (raz)uvjeriti. Je li u nje bila riječ o „frojdovskoj“ ili kakvoj sličnoj omašci – ne znam, a nije ni važno. Važno mi je bilo da izađem iz vlastite kratkotrajne sumnje i da dokažem ono što mi se činilo stopostotno sigurnim, dakle, da je Ivana zapamtila Jandlovu izreku jednom davno, kada sam je ja izrekao u nekom razgovoru u kojem sam spominjao spomenutog (a ovdje neimenovanog) našeg prijatelja.
Zbog istine, pravednosti i mira u svijetu (pa i u kući), a i da budem rahat sa sobom – ovdje prevodim i donosim tu Jandlovu genijalnu pjesmu, napisanu 29. 7. 1955. godine, u kojoj je i genijalna njegova, a pomalo već i narodna poslovica.
Staviti ruku u vatru
Ni za koga ne želim staviti ruku u vatru bez azbestne rukavice. Jer ni meni nitko ne bi smio prigovarati: ti si mi spržio ruku na obilaznici oko moga povjerenja.
Strah od prizora jedne tako spržene ruke stup je za koji moćni roditelji svoju nejaku djecu vezuju kako bi im bila oslonac u starosti. Strah od prizora jedne tako spržene ruke šipka je kreveta za koju moćni muškarci djevojke vezuju kako bi ih spriječili da se oslobođene razočaranog neznanja razvijaju. Strah od prizora jedne tako spržene ruke vezuje bolje među nama za nas lošije kako bismo se mi mogli protegnuti u bezbrižnoj sljepoći.
Stoga ne želim ni za koga staviti ruku u vatru bez azbestne rukavice. A ni meni nitko ne bi smio predbacivati zbog svoje tako spržene ruke.
(Ernst Jandl, „Die Hand ins Feuer legen“, u: Ernst Jandl, Andere Augen, Beč: Bergland, 1956., str. 43.)
Narodne pjesme i poslovice
Nedavno sam s jednim prijateljem, zemljakom (ergo, Bosancem), slušao, pa i zapjevao jednu sevdalinku, što je on na kraju, razgaljen, komentirao rekavši: „E, to su pjesme, one naše lijepe, stare, narodne!“ A ja njemu: „Bezbeli, naše lijepe, stare pjesme, ali nisu baš narodne!“ Jer znao sam da dotičnu pjesmu – a bila je to „U lijepom starom gradu Višegradu“ – nije stvorio „narod“, nego Dragiša Nedović, kragujevački stihopisac, kompozitor i muzičar, i to tridesetih godina dvadesetog stoljeća, što je činjenica koja je i mene svojevremeno začudila, kao i činjenica da mnoge druge plebiscitarno usvojene sevdalinke nisu „narodne pjesme“, nego imaju svoje autore s imenom i prezimenom, te su zapravo moderne pjesme, novijeg su datuma. Recimo, također Nedovićeve „Stade se cvijeće rosom kititi“ i „Prođoh Bosnom kroz gradove“ ili, pak, „narodne pjesme“ koje je stvorio Jozo Penava (Paležanin, Kiseljačanin i Sarajlija) kao što su „Čija li je ono djevojka malena“ i „Bosno moja poharana“. Da i ne govorimo o tome da ni one sevdalinke kojima se zaista ne zna autor, pa ih se, silom prilika, mora zvati „narodnima“, zasigurno nije napisao „narod“ (bosanski ili bošnjačko-muslimanski, hrvatsko-katolički, srpsko-pravoslavni, židovski), nego neka konkretna, ali zaboravljena, sada nepoznata i anonimna osoba. Premda je u digitalnom svijetu svedostupnosti informacija (doduše, ne i sve-informiranosti, a pogotovo ne sve-znanja) to teško očekivati, možda će tako jednom „narodnima“ biti smatrane novije autorske pjesme koje izvodi Damir Imamović (njegova „Čovjeku moje zemlje“ i „O, bosanske gore snježne“ koju je napisao Omer Ombašić), tim više što se već dogodilo to da se ne tako stare autorske pjesme Saše Lošića smatra „narodnima“ („Iznad Tešnja“ i „Malo je, malo dana“), odnosno rijetko tko zna, a mnogi čak ni ne vjeruju kad im se kaže, da ih je napisao negdašnji frontmen pop-grupe Plavi orkestar.
Međutim, oko toga ne treba suviše cjepidlačiti i protestirati, jer vjerojatno ne može biti većeg komplimenta nekom autoru od prelaska njegove misli u narodnu predaju, pjesmu ili poslovicu; primjerice, od Juvenala („Zdrav duh u zdravom tijelu“) i Williama Shakespearea („Biti ili ne biti – to je pitanje“) do Maka Dizdara („Valja nama preko rijeke“) i Branka Miljkovića („Ubi me prejaka reč“ i „Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?“), ili u filozofiji, od Heraklita („Sve teče“) i Sokrata („Znam da ništa ne znam“) do Johna Stuarta Milla („Bolje je biti nezadovoljan čovjek, nego zadovoljna svinja; bolje je biti nezadovoljan Sokrat, nego zadovoljna budala“) do Simone de Beauvoir („Ženom se ne rađa, ženom se postaje“).
A nedavno sam, također, imao jednu, takoreći, obiteljsku svađu, zbog koje ovo ovdje i zapisujem. Naime, moja mi je Ivana, u jeku jedne žustre rasprave, rekla: „I zaista, ni za koga više ne bih stavila ruku u vatru bez azbestne rukavice, kao što kaže…“ (gdje je, na mjestu ovog tekstualnog trotočja, navela ime jednog našeg prijatelja). Meni je namah postalo nevažno sve što je Ivana pričala – sve teme, svi razlozi i sve poante – jer sam samo htio ispraviti njezinu zabludu da je autor citirane genijalne izreke taj naš prijatelj, pošto znam da je njezin autor austrijski, i moj omiljeni, pjesnik Ernst Jandl (1925.–2000.).
Budući da nisam bio pri biblioteci, a k’o za vraga, te Jandlove pjesme nema baš nigdje u bespućima interneta koji nam je u tom času bio dostupan, razrješenje spora nastupilo je tek nekoliko dana kasnije, jer Ivana se nikako nije dala (raz)uvjeriti. Je li u nje bila riječ o „frojdovskoj“ ili kakvoj sličnoj omašci – ne znam, a nije ni važno. Važno mi je bilo da izađem iz vlastite kratkotrajne sumnje i da dokažem ono što mi se činilo stopostotno sigurnim, dakle, da je Ivana zapamtila Jandlovu izreku jednom davno, kada sam je ja izrekao u nekom razgovoru u kojem sam spominjao spomenutog (a ovdje neimenovanog) našeg prijatelja.
Zbog istine, pravednosti i mira u svijetu (pa i u kući), a i da budem rahat sa sobom – ovdje prevodim i donosim tu Jandlovu genijalnu pjesmu, napisanu 29. 7. 1955. godine, u kojoj je i genijalna njegova, a pomalo već i narodna poslovica.
Staviti ruku u vatru
Ni za koga
ne želim staviti ruku u vatru
bez azbestne rukavice.
Jer ni meni
nitko ne bi smio prigovarati: ti
si mi spržio ruku
na obilaznici oko moga povjerenja.
Strah od prizora jedne tako
spržene ruke
stup je za koji moćni
roditelji svoju nejaku djecu
vezuju kako bi im bila oslonac u starosti.
Strah od prizora jedne tako
spržene ruke
šipka je kreveta za koju moćni
muškarci djevojke vezuju kako bi ih spriječili da se
oslobođene razočaranog neznanja
razvijaju.
Strah od prizora jedne tako
spržene ruke
vezuje bolje među nama za nas lošije
kako bismo se mi mogli protegnuti u bezbrižnoj sljepoći.
Stoga ne želim
ni za koga
staviti ruku u vatru bez azbestne rukavice.
A ni meni
nitko ne bi smio
predbacivati
zbog svoje tako spržene ruke.
(Ernst Jandl, „Die Hand ins Feuer legen“, u: Ernst Jandl, Andere Augen, Beč: Bergland, 1956., str. 43.)