Tekst problematizira početno razdoblje djelovanja Hrvatske napredne stranke i njene pokušaje da odredi svoj odnos prema području Bosne i Hercegovine. Dio mlade hrvatske inteligencije u Sarajevu pripadao je na prijelazu stoljeća pokretu napredne omladine i nastojao je održavati odnose sa svojim idejnim sumišljenicama i prigodom pokretanja posebne stranke (1904.). Međutim, njihov pokušaj organiziranja umjetničke izložbe u Sarajevu, neposredno nakon one održane u Beogradu, doživio je fijasko i ukazao na različite pristupe koncepciji južnoslavenskog povezivanja, odnosno ideji narodnog jedinstva.
Ključne riječi: naprednjaštvo, jugoslavenstvo, Bosna i Hercegovina,
Tijekom 1890-ih godina na hrvatskoj javnoj sceni pojavio se pokret omladine koji je poznat pod imenom Napredne omladine. Obično se kao povod njegova nastanka uzima spaljivanje mađarske zastave prigodom dolaska kralja Franje Josipa u Zagreb. Posljedica je bila odlazak većeg broja studenata u druga sveučilišna središta Monarhije, a napose u Beč i Prag, gdje su se susreli s novim idejama, usvojili ih i nastojali prilagoditi u svojim zemljama. Među njima su bili i oni studenti koji su još od ranije započeli studirati na različitim fakultetima i već su stekli spoznaje o kretanjima poznatijima pod imenom moderne. Tu je do izražaja naročito došla t. zv. bečka skupina koja je u središte svog zanimanja stavila pitanja literature i umjetnosti.1 Taj je izbor zrcalio namjerni odmak od političke krize koja se odvijala u banskoj Hrvatskoj za vrijeme Khuenove vladavine, napose one situacije u oporbenim redovima obilježene neuspjelim pronalaženjem međusobnog dogovora između njenih glavih zastupnika i otvorenom nemoći prema izazovima nagodbenog sustava. Drugačijim putem išli su predstavnici t. zv. praške skupine koji su upravo u političkim temama vidjeli svoj glavni alat za javnom djelatnošću, smatrajući da će „realističkim“ pristupom širim slojevima društva i provedbom ideje narodnog jedinstva Hrvata i Srba ispraviti nepovoljnu situaciju u domovini.2 Unatoč razlikama u odnosu na politička i kulturno-književna pitanja, pripadnike obaju skupina povezivali su svjetonazorska bliskost i generacijska solidarnost koji su davali koherentnost omladini naprednjačke orijentacije, premda se ona neće očitovati u kasnijem razdoblju prigodom pokretanja novih političkih organizacija. Ipak, prateći osnovne crte budućeg razvoja može se ocijeniti da je na kraju 19. stoljeća stvoreno „duhovno bratstvo“ koje će neizbježno dovesti do stvaranja Napredne stranke.
Među bečkim studentima je u prvi plan izronila nekolicina imena koji su dali značajan doprinos razvoju hrvatske moderne. Milivoj Dežman, Dušan Nikolajev Plavšić, Vladoje Schmidt Jugović, Ivo Pilar, Guido Jeny i Artur Grado prednjačili su svojim angažmanom koji je usmjeravao bečki studentski krug. Iz njihovih je redova osmišljavana strategija usvajanja modernističkog pravca, primjena svojevrsne kombinacije kozmopolitizma i patriotizma, pokrenut izdavački poduhvat poput ambiciozno zamišljenog časopisa Mladost3, otvaran prostor novim temama na različitim područjima (poput sociologije i drugih znanstvenih disciplina) i poticana suradnja među različitim omladinskim grupama koje su nastojale prevladati tradicionalističku prevagu u hrvatskom intelektualnom miljeu striktnim zagovaranjem slobode u stvaralaštvu. Premda su u njihovom okruženju politička pitanja zaobilažena, ona se nisu mogla uvijek izbjegnuti. U bogatoj korespondenciji između njenih članova može se između redaka odgonetnuti i taj aspekt. Po sadržaju pisama koje su međusobni razmjenjivali, jasno je da su ambiciozniji pojednici nastojali „jedared prendre un parti“ i da su iskazivali zadovoljstvo što se u Hrvatskom akademskom društvu Zvonimir postupno slamala prevaga pravaštva.4 Iz toga je razvidno da su pripadnici bečke skupine bili neskloniji pravaškoj stranci, odnosno da su bili oslonjeni na dio tradicije Neodvisne narodne stranke, pogotovo one strossmayerovskog kruga, očekujući istovremeno određenu protekciju u javnom nastupu putem usluga Dioničke tiskare i dobivanja prostora u njeznim izdanjima, ali su i prema njoj zadržavali kritički odmak, nastojeći zadržati neovisnost izražavanja što ih je neminovno vodilo u sukobe s konzervativnijim pojedincima, a napose sa svećenstvom koje se tradicionalno okupljalo oko „obzoraške“ skupine. Sve je to ukazivalo da je naprednjaštvo postalo zasebnim ideološkim terminom čiji su protagonisti očitovali od prijelaza stoljeća potencijale općeg progresa koji se mora ukorijeniti i u društvu kojem su pripadali. Upravo zbog te širine naprednjačke ideologije, ne će biti nimalo neobično što su njeni zagovornici bili zaokupljeni raznolikim temama na području gospodarstva, kulture i umjetnosti, nastojeći ih prilagoditi zadaćama „novog doba“.
Nakon okončanja studija pripadnici naprednjačkog kruga vraćali su se u domovinu i započeli razvijati svoje karijere. Plavšić i Pilar dobili su svoja prva radna mjesta u Sarajevu, gdje su započeli raditi u Privilegovanoj zemaljskoj banci za Bosnu i Hercegovinu. Istodobno su uz obavljanje te službe nastavili njegovati svoje intelektualne potrebe koje, u stvari, pokazuju da su i dalje promišljali u naprednjačkom duhu.5 Njihova studentska zanimanja bila su u skladu s orijentacijom „bečkog“ kruga okrenutog prema modernističkim tendencijama na području kulture i umjetnosti, poglavito prema pokretu secesije. Ta su zanimanja ostala zamjetna i tijekom boravka u Sarajevu. Obojica su bili aktivno uključeni u pokretanje Kola sarajevskih književnika, koje je pri kraju zemaljske uprave Benjamina Kállaya, zrcalilo potrebu hrvatskog građanskog kruga u Bosni i Hercegovini da dobije svoje književno udruženje.6 Sadržaji sastanaka Kola pokazuju njegovu otvorenost prema različitim temama i ljudima koji slijede ideje modernizma. Na djelu je bio „proces europeizacije, modernizacije i sekularizacije“ koji je nastojao ubrzati približavanje ambijenta Bosne i Hercegovine nekim od glavnih trendova u austro-ugarskom okviru, zadržavajući pri tome i sve osobine autohtonog prostora s njegovim zasebnim tradicijama.7 U organizacijskom smislu Kolo se nastojalo povezati sa zagrebačkim Društvom hrvatskih književnika, u kojemu je jednu od ključnih uloga imao već spomenuta perjanica modernističkog pokreta Milivoj Dežman, a prema sačuvanim izvorima njegove su prostorije posjetili i pojedini gosti iz Srbije poput Stevana Sremca, Mile Pavlovića, Jovana Cvijića i Stevana Pavlovića što ukazuje na interakciju šireg južnoslavenskog područja, dok su nešto malobrojnije posjete drugih gostiju izvan Austro-Ugarske davale još otvoreniji prizvuk sarajevskom društvu.
Međutim, ritam događaja utjecao je ponajprije na razinu veza s naprednjacima iz banske Hrvatske koji su u međuvremenu svoju samosvijest potvrdili tiskanjem vlastitog glasila Pokret, istupanjem iz Hrvatske stranke prava (fuzionirane stranke Stranke prava i Neodvisne narodne stranke) i pokretanjem zasebne stranačke organizacije, preuzevši u svoje ruke barjak modernog liberalizma.8 Naprednjačka jezgra bila je u središtu banske Hrvatske, a kao i kod svih drugih stranaka postavljalo se pitanje kakvi će biti njeni odnosi sa ideološki sklonim pojedincima u drugim zemljama.
U pogledu Bosne i Hercegovine, prva crta razdvajanja vezana je uz pokušaj održavanja Prve umjetničke izložbe u Sarajevu. Ideja je organizatora bila da se radovi hrvatskih umjetnika, koji su bili izloženi u Beogradu prigodom Prve jugoslavenske umjetničke izložbe, neposredno nakon njenog zatvaranja na početku listopada 1904., prenesu u Sarajevu i tamo izlože na posebnoj izložbi čime bi se pokazala zrelost hrvatskih i drugih južnoslavenskih umjetnika, a time ojačao njihov položaj na kulturnom krajobrazu Austro-Ugarske.
Prva jugoslavenska umjetnička izložba održavala se u drugoj polovici rujna i bila je sastavni dio tzv. beogradskih svečanosti kada se Petar Karađorđević krunio za srpskog kralja i istodobno se obilježavala stogodišnjica srpskog ustanka.9 Usporedo se odvijao čitav niz događaja koji je ponajprije zamišljen kao kulturno okupljanje južnoslavenstva sastavljenog od Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara.10 Slavljenički dani u Beogradu privukli su znatnu pozornost hrvatske javne scene koja je iscrpno izvještavana o svim zbivanjima i njenim sudionicima, bilo da je riječ o službenom dijelu krunidbe ili praćenju zajedničke hrvatsko-slovenske delegacije od zagrebačkog željezničkog kolodvora do završne večeri u Kolarcu. Premda su struje sklone južnoslavenskoj suradnji pisale da se moraju pripremiti putovnice radi odlaska u inozemstvu, bilo je jasno da se slavlje u Beogradu doživljava na poseban način. Onaj dio koji je pokazivao simpatije prema politici novog kursa i sljedeće se godine okupio oko Hrvatske-srpske koalicije ili će je iz nestranačke pozicije podržavati u njenom nastupu potpuno je odobravao odlazak u srpsku prijestolnicu, smatrajući da je time jasno izražena samosvijest o južnoslavenskom zajedništvu policentričkog tipa i potvrda novom pravcu srbijanske države nakon „majskog prevrata“ iz 1903. godine, kad se „mnogo toga promijenilo“.11 Veći broj istaknutih imena u sferi politike, književnosti i umjetnosti osobno je došao, matoševskim rječnikom na „hadžiluk“, u Beograd – Ksaver Šandor Gjalski, Mihovil Nikolić, Josip Smodlaka, Stjepan Radić, Božidar Vinković, Ivan Meštrović, Robert Frangeš, Ivo Tartaglia i dr. – i time potvrdio svoju sklonost za suradnjom, odnosno „uzajamnom radu južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba.“12 Iz tog kuta gledanja krunidba novog kralja nije bila samo ekskluzivni čin srpske državničke politike, nego i „proslava jugoslavenske moralne zajednice“ u kojoj „Hrvate spada na tom veselju prvo mjesto jer je njihovo očinstvo te ideje“.13 Premda je u takvom pristupu propitivanja jugoslavenstva naglasak stavljen na kulturno područje suradnje s mnogim aluzijama na nekadašnje razdoblje narodnog preporoda, politička je dimenzija bila nezaobilazna a napose u kontekstu već pokrenutog novog kursa koji je u prvi red svoga djelovanja stavio načelo izgradnje bedema protiv „Drang nach Osten“ koncepcije i time poticao šira savezništva u Austro-Ugarskoj i izvan nje. Dakako, promjena na srpskom prijestolju i stvaranje novih odnosa na hrvatskoj političkoj sceni u poslijekhuenovskom razdoblju popraćeni dinamikom europske politike išli su u prilog dugoročnijim zaokretima koji će biti okončani 1918. godinom i uspostavom posve nove državne tvorbe.
Zaseban prostor beogradskih događaja obilježili su Kongres jugoslavenske omladine, Prva jugoslavenska umjetnička izložba, Kongres književnika i umjetnika te Kongres liječnika i prirodopisaca. Na Kongresu jugoslavenske omladine jednoglasno je zagovarano zbližavanje svih južnih Slavena i to ponajprije poticanjem kulturne uzajamnosti s dodatnim porukama o mogućnostima proširene suradnje. Hrvatsku delegaciju pratio je pjevački zbor Mladost, a mladež je bila „u crvenkapama okićena hrv. trobojkom“ koja je simbolički upućivala na ilirsko doba i Vukotinovićeve primjene pojmova kroatizam i ilirizam. Glavni hrvatski predstavnik na tom skupu Henrik Krizman, pripadnik naprednjačke mladeži, poticao je pri tome južnoslavensku suradnju kao ključ gospodarske emancipacije svih njenih čimbenika i otpora „zapadnim pretenzijama“ što se moglo očitati kao uočavanje pritisaka imperijalnih težnji europskih velesila kojima je moguće odgovoriti jedino okupljanjem podređenih sastavnica bez obzira na državne podjele i pružanjem zajedničkog otpora ugroženih naroda.14 Ton njegova izlaganja odgovarao je i porukama drugih sudionika koji su se zalagali za koncepciju balkanske federacije i suradnju tzv. manjih naroda iz čega je bilo jasno da se u tadašnjoj utakmici osjećala opasnost od ekspanzija velesila, izuzevši Carsku Rusiju koja je i dalje unatoč svojim unutarnjim problemima očito percipirana kao slavenska zemlja i time nezaobilazni čimbenik načela slavenske uzajamnosti što se vidjelo i po demonstrativnom okupljanju mladeži ispred ruskog poslanstva u Beogradu kao i podršci u njenim teškim trenucima izvjesnog poraza u ratu protiv Japana.15 Rezolucije omladine glasile su: „1. Srpska, bugarska, hrvatska i slovenačka omladina, sakupljena na ovom prvom kongresu izjavljuje jednodušno, da smatra rad oko kulturnog jedinstva svih južnih Slavena svojim najprećim narodnim radom i poziva sve jugoslavenske prosvjetne institucije, književnike i umjetnike, da svoje djelovanje stave na široki i plodnosni osnov kulturne uzajamnosti i jedinstva južnih Slavena. II. Prvi kongres južnih Slavena saslušavši referate bugarskih, hrvatskih, srpskih i slovenačkih referenata: nalazi, da jugoslavenska akademska omladina radeći na zbliženju svojih naroda, treba to pitanje da postavi na narodno-gospodarsku osnovu i da radi svima silama oko ekonomske emancipacije jugoslavenskih naroda od ostalih ekonomskih protivnika.“16 Susreti književnika i umjetnika potvrdili su iste tendencije: potrebu nužnosti kulturnog povezivanja („jugoslavenska književna zajednica“) i stvaranja jednog tržišta koje bi potvrdilo svijest o zajedništvu. Korak dalje bilo je osnivanje Saveza južnoslavenskih umjetnika Lada koje je usuglasilo itinerar njihova nastupa u bliskoj budućnosti. U pogledu predstavljanja jugoslavenskog identiteta uočava se da su mnogi sudionici isticali načelo ravnopravnosti, održivost pojedinih narodnih individualiteta i uzajamno poštivanje zasebnih imena. Tako iznesene osnove bile su na određeni način poruka drugim političkim strankama i skupinama koje u ideologiji jugoslavenstva nisu prepoznavale nikakve vrijednosti; štoviše u njoj su očitovale prijetnju tradicionalnim nacionalnim identitetima ili, tijekom kasnijih događaja, elemente veleizdajništva. U tom je smislu konzistentnu kritiku politike jugoslavenstva zastupala frankovačka Starčevićeva hrvatska stranka prava, koja je također donosila izvješća s beogradskih svečanosti. Urednička politika njenog glavnog glasila bila je prenositi službene vijesti s krunjenja i popratnih događaja, neomalovažavati srbijansku državu, neupuštati se u kritiziranje izložbe zbog sudjelovanja velikog broja hrvatskih slikara i kipara te naglašavati sve one sporne točke koje su poticale rasprave i ukazivale na konkretne poteškoće.17 A o problematičnim mjestima govorio je i tisak onih stranaka i skupina koje su podržavale južnoslavensku orijentaciju.
S određenim aspektima beogradske izložbe nisu primjerice bili zadovoljni slovenski naprednjaci. Izvjestitelj njihovih vodećih novina Slovenski Narod prvo je s ushitom izvještavao o događajima vezanim uz događaje (“svečanosti“) koji su pratili krunjene kralja Petra I. Karađorđevića.18 Međutim, uskoro su se pojavile prve kritike upućene organizatorima i njihovim odnosima prema pojedinim gostima iz Austro-Ugarske. Prema tim izvještajima tiskovni ured u Beogradu nije davao odgovarajuću potporu novinarima iz Češke, Slovenije i Hrvatske, za razliku od izvjestitelja iz Beča i Budimpešte, što je potaknulo pitanje preispitivanja odnosa prema slavenstvu.19 Ipak, nezadovoljstvo s takvim postpukom nije se odrazalo na politiku slovenskih naprednjaka koji su kontinuirano nastavili podržavati pravac suradnje na južnoslavenskim osnovama, što se naročito pokazalo u susljednom držanju Ivana Hribara, njihova prvaka, ljubljanskog načelnika i jednog od vodećih stručnjaka za financijske poslove koji se prometnuo od jednog od vodećih zagovaratelja jugoslavenskog pokreta.20 Druge informacije odnosile su se na nezadovoljstvo bugarske delegacije čijim članovima nije dopušteno da čitaju svoja izlaganja što je dovelo do nesuglasica i njihova odlaska iz Beograda. I taj je spor razriješen jer je sljedeća jugoslavenska izložba prema dogovoru održana u Sofiji (1906.).
Nakon beogradskih događaja pokazalo se pred licem javnosti da je samoinicijativa za organizaciju sarajevske izložbe prerasla u problem. Ideja o izložbi u središtu Bosne i Hercegovine krenula je formalno od Hrvatskog pjevačkog i prosvjetnog društva Trebević i zatim se radi uspješnije provedbe proširila na širi krug u kojemu su glavnu riječ imala neki od vodećih intelektualaca u Sarajevu, uglavnom hrvatske pripadnosti. Izložbu su otpočetka podržavali pojedini članovi Društva hrvatskih umjetnika koji su još tijekom ljeta 1904. posjetili Sarajevo i o tome razgovarali s tamošnjim predvodnicima intelektualnog života. Drugim riječima, poticaj za održavanje izložbe došao je iz Zagreba. Milivoj Dežman i slikar Ivan Tišov su tijekom ljeta 1904. posjetili Sarajevo i predložili suradnju, a da pri tome nisu anticipirali da će se njihov prijedlog pretvoriti u svojevrsnu aferu. Naprednjački tisak iz Zagreba javljao je o pripremama za Jugoslavensku izložbu u Beogradu i impozantnom odazivu hrvatskih umjetnika uz obavijest „iz pouzdanog izvora“ da „hrvatski umjetnici kane na povratku sa beogradske izložbe prirediti izložbu u Sarajevu, Mostaru, Dubrovniku i Splitu. /…/ Ovu namisao ne samo da će onamošnji Hrvati radosno pozdraviti i hrvatskim umjetnicima biti u svemu na ruku, nego ju možemo i mi istaći gotovo kao patriotsku dužnost.“21
U međuvremenu je osnovan Odbor prijatelja umjetnosti i umjetnika radi učinkovitije organizacije. Na čelu Odbora za priredbu bili su Ćiro Truhelka, kustos Zemaljskog muzeja, i Dušan Plavšić, tajnik Privlegovane zemaljske banke. Plavšić je imao istaknutu ulogu u pokušaju pripreme sarajevske izložbe jer se otprije bavio poviješću umjetnosti, pisao kritike za dnevni tisak (napose za Agramer Tagblatt), stekao ruski orden zbog uspješne organizacije izložbe hrvatskih umjetnika u sklopu austro-ugarskog nastupa u Petrogradu, blisko surađivao s Društvom hrvatskih umjetnika kojemu je bio tajnik i nastojao širiti utjecaje secesije u Bosni i Hercegovini. Među članovima priređivačkog Odbora koji se sastojao od sekcije za aranžman, reprezentacijskog odbora, sekcije za financijska pitanja i redakcijskog odbora nalazio se čitav niz uglednih imena iz sarajevskog javnog života.22 Ipak, početni zanos brzo se pretvorio u fijasko.
Sarajevska izložba je zamišljena kao eminentno kulturni čin uz naglašavanje da izražava „internacionalno polje“, povezuje razne slojeve i može okupiti oprečne elemente bez obzira na društvenu ili narodnu pripadnost.23 Nastojalo se da se zbog materijalnih troškova osigura izlaganje izložaka hrvatskih umjetnika koji bi se prigodom povratka s beogradske izložbe preusmjerili preko Broda u Sarajevo, a da se također pozovu i ostali srpski, slovenski i bugarski umjetnici koji su izlagali u Beogradu. Zbog pridobivanja šire potpore u pripremama se računalo i na odaziv onih umjetnika iz Austro-Ugarske koji su se bavili bosansko-hercegovačkim motivima. Očekivala se potpora zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, gradske uprave i zemaljske željeznice koja bi besplatno prevozila umjetnine. Iz pisma koje je Plavšić uputio Dežmanu pretpostavljalo se, uz određene manje rezerve, da će hrvatski umjetnici podržati izložbu, dok se dolazak Srba, Slovenaca i Bugara smatrao vjerojatnim jedino ako ih podrže njihove vlade i osiguraju dodatna financijska sredstva.24 Ovisno o tome izložba je po svome sadržaju mogla imati hrvatsko, južnoslavensko pa i šire interanacionalno obilježje, no bez ikakvih znakova političkih tendencija kakve su pratile beogradsku izložbu.
Nekoliko dana kasnije, početkom listopada, dogodio se zaokret. Iz pisma koje je Truhelka uputio Josipu Brunšmidu, tadašnjem ravnatelju Strossmayerove galerije i organizatoru hrvatskih izlagača na beogradskoj izložbi, razvidno je da su hrvatski umjetnici odbacili poziv iz Sarajeva slijedeći zaključke („zavjet“) s beogradske izložbe po kojemu su bile određene sljedeće postaje okupljanja a među kojima bosansko središte nije dolazilo u obzir.25 Politički gledano, izložba u Sarajevu mogla je, prema njenim kritičarima, afirmirati okupacijsku vladu, dok je ona u Beogradu pokazivala tamošnju vladajuću garnituru u svjetlu slobodne južnoslavenske države. Truhelka je u povodu odbijenice izrazio duboko razočaranje zbog uloženih napora vezanih uz sve obavljene predradnje, osorne reakcije kritičara i nehajnog odnosa iz drugih hrvatskih krajeva prema sarajevskoj inicijativi: „Dalje je i opet moje privatno, a ja bi želio da ostane i namjerodavno mnijenje, da si hrvatski umjetnici svojim sadanjim zaključkom odbijaju simpatije u Bosni, koje im se dragovoljno donose, a ako bi došlo vrijeme potužiti se na pomanjkanju tih simpatija, neka traže razlog u svom vlastitom postupku.“26 Jedno drugo pismo ukazuje i na drugu strane priče. Plavšić piše Dežmanu: „Javljam za Pokret, da je pisanje Novog Srbobrana, Zastave i ostalih njekih i hrvatskih novina27 proti sarajevskoj umjetničkoj izložbi posve bezrazložno, jer priregjivački odbor ne stoji prama bosanskoj vladi u nikakovom drugom odnošaju nego svako drugo privatno poduzeće. Ideju za izložbu dadoše neovisni privatnici, a garanciju za trošak nose grad Sarajevo i privatnici. Nužno je da se u javnosti odrješito izjavi da su hrvatski umjetnici u principu i to prema svojoj davnoj želji veseljem pripravni izložiti ovdje.“28 Priređivački odbor objavio je nakon skupnog sastanka održanog 11. listopada, da je napustio nakanu održavanja izložbe zbog toga što je njihov poziv odbijen „po sporazumu sa svim jugoslavenskim umjetnicima a na osnovu utvrgjenoga programa za priregjivanje jugoslavenskih izložaba“.29 Istovremeno se Odbor samoinicijativno raspustio uz zaključak da su njihova nastojanja bila „posve osigurana“ čime je otklonjena odgovornost za neuspjeh. Svoju odluku poslao je svim važnijim glasilima u banskoj Hrvatskoj, od kojih su ga neki i komentirali poput Novog Lista čiji je anonimni pisac ironički zapisao: „Ova izjava o neuspjehu odbora obradovala nas je, jer znači uspjeh misli u Beogradu utvrdjenih. Neuspjeh sarajevskog odbora je uspjeh zdrave narodne misli.“30
Ostala su sačuvana dva zapisa sa širim komentarima o tome događaju iz pera dvojice glavnih organizatora. Plavšić je u tekstu „Historijat osujećene umjetničke izložbe u Sarajevu i još koješta, što je stim u savezu“ potvrdio primarnu tendenciju priređivača kojom su htjeli pokazati kulturnu razinu hrvatske umjetnosti nasuprot podređenog položaja Hrvata u političkom sustavu Bosne i Hercegovine.31 Osim toga, ukazao je i drugi trenutak kad su organizatori bili spremni da se izložba pretvori u čin južnoslavenske priredbe. Naglasio je tako da su tijekom priprema bosanski Srbi „prvi put osvanuli u prostorijama hrvatskog Trebevića“ i da su „ovdašnji Srbi“ pokazali određene simpatije prema reprezentaciji jugoslavenske kulturne zajednice premda su politički negirali Hrvate. Prema Plavšiću, propasti nesuđenoj sarajevskoj izložbi kumovao je savez koji je uspostavljen među umjetnicima na beogradskoj izložbi da će od tada isključivo zajednički djelovati. Time su hrvatski umjetnici zastupani u Beogradu odbacili samostalno izlaganje u Sarajevu, a ostavili su otvorenom mogućnošću da ipak zajedno s drugim „jugoslavenskim“ umjetnicima dođu sljedeće godine čime su sve obavljene predradnje priređivačkog odbora pale u vodu. Plavšić je stoga zamjerio hrvatskim umjetnicima što ih nisu na vrijeme upozorili o svom „jugoslavenskom“ savezu, što navodi na zaključak da je odbijanje dolaska u Sarajevo bio posljedak beogradskog dogovora. Usporedo su krenuli novinski napadi pojedinih srpskih listova iz banske Hrvatske i južne Ugarske pa i nekih drugih poput Novog lista i Agramer Zeitunga, dok se naprednjački Pokret povukao iz rasprava što je osobito bilo krivo krugu sarajevskih Hrvata koji su bili skloni naprednjacima i nastojali su s njima biti u nekoj vrsti savezništva, bilo onih u raznim kulturnim institucijama ili nešto kasnije u sklopu Napredne stranke. Mišljenje predstavnika Novog lista imalo je tada sve veći utjecaj i zato ga je potrebno u kratko predočiti njihovim izričajem. Za njih je izložba bila pokušaj austro-ugarske politike da ponudi dokaz „da osim Srbije ima amo još jedna balkanska država, koja se brine za kulturni napredak Jugoslovena“.32 A to je bilo sasvim suprotno supilovskom krugu koji je smatrao da cilj hrvatske politike mora biti uređivanje odnosa sa Srbima te „zajedno s njima braniti svoje pozicije i u Ugarskoj i u Hrvatskoj i u Bosni i u Dalmaciji. Time se jedino dade suzbiti nacionalni pritisak sa sjevera i reakcionarna propaganda iz Rima. Zajedno sa Slovencima i Česima možemo jedino zaustavljati bujicu iz Berlina, a s njima paralizovati prevelike uplive i Rima i Berlina i Pešte, koji se stiču u Beču. A sav ovaj rad iziskuje i promjenu načina borbe. Danas je doba nacionalne, ekonomske i kulture, a prema tome i što uže zajednice južnih Slavena u ova tri pravca.“33 Na taj su način određeni glavni protivnici nacionalnog razvoja kojima je nužno suprotstaviti šire savezništvo, pri čemu je poslana jasna poruka da je u tom smislu uspostava hrvatsko-srpskih odnosa ključna karika.
Miniranje umjetničke izložbe označilo je prevagu novog tipa političke agitacije i još jednaput ukazalo na poremećene prilike u Bosni i Hercegovini, premda je i ona bila promatrana kao sastavnica južnoslavenskog područja, ali očito s posebnim obilježjima. Zanemarivanje bosansko-hercegovačkih Hrvata posebice je udaralo u oči.34 Sve je to nagnalo Plavšića da zaključi kako se u dijelu novinstva želilo jednostrano pokazati da „samo Beograd imade patent na jugoslavenstvo“, a svako hrvatsko nastojanje se tendenciozno vezalo uz austrijske aspiracije. U ovom slučaju je posebno mjesto imalo Sarajevo, koje je prema kritičarima neodržane izložbe bilo simbolom austrijske (ne i ugarske!) okupacijske uprave, dok je druga strana svojim potezima ukazivala na drugačije gledište po kojemu je bosansko središte moglo upravo biti spojno središte kulture između Beograda i Zagreba a ne mjestom razdora.35 Već je iskustvo sarajevske Nade s brojnim suradnicima tog književnog polumjesečnika upućivalo na takav model višestrane suradnje. No, za druge je Sarajevo „kobno mesto, koje se kao klin zabilo u naše meso, da odvoji Beograd od Cetinja, Zagreb i Dubrovnik od Beograda“, „centar ‘mlade Austrije’, centar jednog imaginarnog, ‘bosanskog’ jezika“.36 Iz toga je bilo posve jasno da je došlo do sudara južnoslavenskih koncepcija koje su se u mnogo čemu međusobno konfrontirale ovisno o tome tko ih je i na koji način zagovarao. Plavšić svoj članak završava na sarkastičan način zaključkom u kome je naveo bilancu godine koje su trebale obilježiti umjetničke izložbe: „I tako se je na sreću jugoslavenstva spasila ‘zdrava slavenska misao’. A treba kod toga konstatovati, da je prvi račun slavljene jugoslavenske kulturne zajednice sa hrvatske strane platilo hrvatstvo Bosne i Hercegovine.“ Time je ukazao na stvarnog gubitnika koji po njemu nije bila okupacijska uprava u Bosni i Hercegovini, nego jedna nacionalna zajednica koja je nastojala na počecima Buriánova upraviteljstva izraziti svoj identitet.37 Plavšić je pogotovo bio razočaran s postupkom hrvatskih naprednjaka koji su kod njega izazvali dvojbe o razini samosvijesti, samostalnosti i „realnom“ radu; drugim riječima svim onim odlikama koje su za njega, kao i za Pilara i druge pristaše moderne i naprednjačke ideje, trebale biti okosnicom javnog djelovanja liberala.
Slučajem propale sarajevske izložbe naknadno se bavio i drugi njen organizator. Ćiro Truhelka objavio je u svojim memoarskim zapisima posebno poglavlje „Nesuđena izložba“ u kojemu je ispričao svoja sjećanja na taj događaj. Kod njega je naglašeno da je cilj izložbe bio pokazati visoku razinu umjetnosti među banovinskim Hrvatima i time ojačati hrvatsku svijest među sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini. Glavnog krivca za slom ideje o izložbi vidio je u srpskim novinama koje su, po njemu, ustrajavale da je „Bosna ‘srpska’ zemlja, još neoslobođena i da u njoj nema mjesta nekoj specijalno hrvatskoj izložbi.“38 Na dalje, on ostavlja svjedočanstvo da je došlo do izravnih prijetnji organizatorima i povlačenja hrvatskih umjetnika koji su odustali od izlaganja, premda su u početku prvi krenuli s idejom o izložbi. Truhelka je ponudio i opis zašto je u konačnici izložba propala: „Hajka je postajala u beogradskim novinama sve žučljivija, dok se u Beogradu ne dosjetiše načinu, kako će osujetiti sarajevsku izložbu. Pokrenuše akciju, da se pokupuje što više hrvatskih slika uz pogodbu, da se kupcima one predadu odmah, a pojedini hrvatski slikari dobiše povrh toga orden sv. Save.39 I tako je uspjelo pokopati tu hrvatsku izložbu u Sarajevu prije negoli se i rodila.“40 Tu tvrdnju možemo usporediti s viješću koje su prenijele hrvatske novine nakon što je postalo jasno da se sarajevska izložba neće održati: „Beogradski listovi javljaju da su beogradski trgovci dogovorno otkupili sve izložene radove iz zahvalnosti hrvatskim i slovenskim umjetnicima što se nisu odazvali pozivu za sarajevsku izložbu u organizaciji bosanske vlade.“41 U Truhelkinu opisu „nesuđene izložbe“ posebno su apostrofirani Dežman i Tišov kao hrvatski umjetnici koji su bez borbe ustuknuli od sarajevskog okupljanja, premda su ga prvi predložili. I ovdje postoji jedan dopunski dokument koji u određenoj mjeri revidira njihovu „krivicu. U pismu koje je Tišov uputio Plavšiću 30. kolovoza 1904. iz Zagreba u Sarajevo, ukazuje se da je Dežman obavijestio vodstvo Društva umjetnika (DU) o pripravnosti održavanja izložbe u Sarajevu, ali i u Mostaru u organizaciju tamošnjeg društva Hrvoje. Međutim gremij DU-a imao je zadrške i to iz dvaju razloga. Prvi je činjenica da je velika praška izložba, na kojoj su sudjelovali i hrvatski umjetnici, završila sa znatnim deficitom, a drugi da je banica Lilla Pejačević kao pokroviteljica DU-a „Madjarica rodom“ koja bi sarajevsku izložbu shvatila kao „grosskroatische Idee“.42 Tišov je u tom pismu u svoje ime zapisao „Stid me je!“, dok je u pogledu Dežmana poslao poruku da je ovaj zbog svega bio „bijesan“ i da je dalje „nastavio raditi“. Vodstvo DU-a zatim je donijelo odluku o nesudjelovanju na izložbi u Sarajevu.43
Beogradski događaji bili su važna karika u uspostavi jugoslavenskog pokreta na početku 20. stoljeća, napose u sklopu kulturne suradnje, a kasnije i u poticanju političkih dodira. Odbijanje hrvatskih umjetnika da pošalju svoje izloške u Sarajevo pokazalo je njihovu odanost položenom „zavjetu“. Većina sudionika hvalila je srpsko gostoprimstvo, državni sustav i društveno ustrojstvo, a posebne su simpatije iskazivane prema kralju „čika Peri“ i njegovim narodnim vrlinama.44 Jugoslavenske izložbe održavane su, do izbijanja Prvoga svjetskog rata, prema zajedničkom dogovoru u Sofiji, Zagrebu i ponovo Beogradu. Neki umjetnici, poput Meštrovića, krenuli su s vremenom u još dublje integriranje pa su tako izlagali na međunarodnim izložbama u paviljonu Kraljevine Srbije, čime je dao svoj doprinos kulturnoj doktrini jugoslavenskog nacionalizma.
Iz motrišta naprednjačke ideologije također je došlo do pomaka koji svjedoče o načinu sazrijevanje nekadašnjih pripadnika skupine Mladih. Naprednjački smjer nije se zadržao samo u sklopu banske Hrvatske, nego je dobio sestrinsku stranku pod nazivom Hrvatska demokratska stranka i u Dalmaciji koja nije imala većih uspjeha na izbornom planu, ali je okupila niz eminentnih imena poput dr. Josipa Smodlake, dr. Ive Tartaglie, dr. Prvoslava Grisogona, Ivana Meštrovića i Emanuela Vidovića, od kojih smo vidjeli da su četvorica njih sudjelovala u beogradskim svečanostima. Obje stranke su bile povezane na način koji su im to dopuštale okolnosti nagodbene podjele Monarhije, a kasnije se dalmatinsko krilo pridružilo onom banovinskom (1907.) i s njim skladno surađivalo do Prvoga svjetskog rata.
Kad je riječ o naprednjacima i njihovim simpatizerima u Bosni i Hercegovini, onda je situacija bila znatno složenija, odražavajući tamošnje specifičnosti i osobitosti kretanja u hrvatskoj politici, ali i onaj na široj južnoslavenskoj razini. Slučaj neodržane sarajevske izložbe bio je samo jedan u nizu nadošlih sporova između pristaša naprednjačkih ideja u banskoj Hrvatskoj i onih u Bosni i Hercegovini. Nakon što su apsorbirani negativni odjeci, prigodom osnivanja Napredne stranke u banskoj Hrvatskoj došlo do nove reakcije iz Sarajeva jer područje Bosne i Hercegovine nije bilo spomenuto u kontekstu budućeg djelovanja stranke. U sarajevskom krugu hrvatske inteligencije (Plavšić, Pilar, S. S. Kranjčević, M. Prelog, T. Alaupović i dr.), koji nije imao obiljećja dobro organiziranog pokreta, apeliralo se na obostranu suradnju i zahtijevalo da se bosansko-hercegovački prostor ne mimoilazi, tim više što se očekivalo da bi jedino suradnjom liberalnih snaga, izuzevši frankovce, bila onemogućena prevlast katoličkih krugova predvođenih sarajevskim nadbiskupom Stadlerom, izvršena pravilna organizacija bosansko-hercegovačkih Hrvata i time poboljšan njihov do tada inferiorni položaj na tom području u odnosu prema srpskoj nacionalnoj zajednici. Navedeni sarajevski krug smatrao je da politički katolicizam ne odgovara hrvatskim nacionalnim interesima, napose u kontekstu pridobijanja muslimanske zajednice.45 Zbog toga je tražio načine povezivanja s utjecajnim skupinama iz banske Hrvatske, navlastito s naprednjacima u kojima je prepoznao stranku koja može zaustaviti „premah klerikalizma“ i „hvatanje korijena frankovštine“. Na prvom je sastanku naprednjačke stranke, na kraju 1904., javno pročitana izjava kao odgovor na pozive sarajevskih „uglednih prijatelja“ kojom se izjavaljuje „ … da nam nikad nije palo na pamet, da isključimo te zemlje iz sfere našega rada. Mi ćemo svuda raditi, gdje ima Hrvata. Mi smo nacijonalna, a ne teritorijalna stranka, pa nam je zato glavno narod, a ne pojedine zemlje. Neki su mislili, da smo to učinili iz obzira prema Srbima. To bi bilo smiješno od nas, da napuštamo za volju sporazuma sa Srbima naš narod.“46 Takvo je gledište pobudilo nadu da bi se ipak mogao uspostaviti neki oblik institucionalne suradnje. Stoga su Plavšić i Pilar poslali ponudu prema kojoj bi započeli s akcijom organizacije naprednjačke stranke u Bosni.47 Riječ je o nekoj vrsti podružnice koja bi imala zaseban status, što je išlo u prilog ocjene sarajevskog kruga da zagrebačka središnjica ne poznaje dobro bosansko-hercegovačke prilike i zato donosi krive odluke. Do uspostave naprednjačke organizacije prema takvom prijedlogu nije došlo. Plavšić je otišao u Zagreb, gdje je preuzeo novo radno mjesto u Prvoj hrvatskoj štedionici, a Pilar se preselio u Tuzlu koja je postala mjesto njegova odvjetničkog ureda.48 Na taj se način sarajevski krug razlio.
Kasnije je pronađena opća formula za provedbu politike na načelima narodnog jedinstva. U naprednjačkom programu ona je definirana u pogledu Bosne i Hercegovine na sljedeći način: „Širenje svijesti o jedinstvu naroda hrvatskoga i srpskoga; riješenje spora hrvatsko-srpskoga u smislu ravnopravnosti; složna obrana ugroženoga narodnoga življa hrvatskoga i srpskoga u Bosni i Hercegovini, prepuštajući pitanje o političkoj pripadnosti ovih zemalja odluci njihova pučanstva.“49 Godinu dana kasnije program je dopunjen novom odrednicom: „Hrvatska pučka napredna stranka, smatrajući ustavna prava temeljem narodne slobode i narodnoga samoodredjenja, pozdravlja pokret naroda hrvatskog i srpskoga u Bosni i Hercegovini za politička ustavna prava, kao osvit novoga doba i preporuča svojim prsitašama, da u tom pokretu što življe učestvuju.“50 Međutim, takve programske točke nisu razriješile problematiku narodne politike, napose u onom dijelu koji se odnosio na hrvatsko-srpske odnose.
Unatoč navedenim izjavama i programatskim točkama slijed događaja pokazao je ipak drugačiji ishod. Hrvatsko-srpska koalicija, unutar koje je djelovala i Napredna stranka, izbjegavala je iz taktičkih razloga rasprave o Bosni i Hercegovini da „ne bi pomutila hrvatsko-srpsku suradnju.“51 Tako se i ideja o pokretanju posebne stranačke organizacije naprednjaka u Bosni i Hercegovini izjalovila, a nekadašnji zajednički krug sarajevskih Hrvata ideološki raspršio. Pokretanje prvih hrvatskih političkih organizacija u Bosni i Hercegovini pokazao je iznova niz osobitosti toga prostora koje su ukazivale na izvorne težnje tamošnjih Hrvata uoči i za vrijeme provedbe aneksije, odnosno priprema za uvođenjem ustavnog stanja i parlamentarne prakse. Hrvatska narodna zajednica je po svojim načelima bila bliska gledištima pripadnika nekadašnjeg sarajevskog kruga i kao takva je kritizirala politički pasivan odnos Hrvatsko-srpske koalicije prema Bosni i Hercegovini. S druge strane, njeni sukobi s nadbiskupom Stadlerom potvrđivali su odanost zasadima liberalne politike, a uspjesi u stvaranju mreže niza udruga bili su potvrda „realnog rada“ na gospodarskom polju među širim slojevima. Nacionalno pitanje ostalo je trajnim izvorom napetosti pa će tako budućnost protagonista navedenih događaja i dalje biti obilježena tendencijama zaoštravanja.
1Vida Flaker, Časopisi hrvatskoga modernističkog pokreta, Zagreb, 1977., str. 26-32. i Ivo Hergešić, Hrvatska moderna, Zagreb, 2005., str. 11-21.
2 O hrvatskim studentima u Pragu vidi: Damir Agičić, Hrvatsko-češki odnosi na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb, 2000., str. 129-180.
3 Više o toj kratkotrajnoj reviji koja je ponajviše reprezentirala bečku skupinu vidi u: Stanislav Marijanović, Fin de siècle hrvatske Moderne (Generacije „mladih“ i časopis „Mladost“), Osijek, 1990.
4 Rukopisna ostavština Milivoja Dežmana, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pismo Ive Pilara od 8. 3. 1899.
5 O ranim vezama Pilar-Plavšić vidi: Stjepan Matković, „Pilarova pisma Dušanu Plavšiću: fragment poznavanja hrvatskih secesionista“, Godišnjak Pilar. Prinosi za proučavanje života i djela dra Ive Pilara, sv. 2.., Zagreb 2002., str. 33-40.
6 Davor Kapetanić, „Književni rad Silvija Strahimira Kranjčevića u sarajevskoj Nadi 1894-1903“, RadJugoslavenskeakademijeznanostiiumjetnosti, knj. 365., Zagreb, 1972., str. 397-408.
7 Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati, Zagreb – Sarajevo, 2010.2, str. 85.
8 Rene Lovrenčić, Geneza politike „novog kursa“, Zagreb, 1972., 250-255. Ovdje se ističe da su naprednjaci svoju najveću snagu imali u tome „što su i dalje vodili za sobom većinu hrvatskih studenata i u Zagrebu i na austrijskim sveučilištima“ čime se ukazuje na njihov kontinuitet izrastanja iz sveučilišne zajednice i održavanja jakog utjecaja naprednjačke ideologije među studentskom populacijom.
9 O Kraljevini Srbiji toga vremena vidi: Dubravka Stojanović, Srbija i demokratija 1903-1914, Beograd, 2003.
10 Radina Vučetić, „Jugoslavenstvo u umjetnosti i kulturi – od zavodljivog mita do okrutne realnosti (Jugoslavenske izložbe 1904.-1940.)“, Časopis za suvremenu povijest, br. 3, 2009., str. 701-714., Dragutin Tošić, Jugoslovenske umetničke izložbe 1904-1927, Beograd 1983., Katarina Pavlović, „Cilj otvaranja prve jugoslovenske izložbe“, Zbornik za likovne umetnosti 7, Novi Sad, 1971., str. 373-379., Katarina Ambrozić, „Prva jugoslovenska umetnička izložba u Beogradu 1904.“, Istorijski glasnik, Beograd 1971., str. 87-109.
11 Rene Lovrenčić, Geneza politike „novog kursa“, Zagreb 1972., str. 199.
12 „Družtvo hrv. književnika na jugoslavenskoj izložbi u Beogradu“, Pokret, br. 21, 4. 9. 1904., str. 1.
13„Svečanosti u Beogradu“, Obzor, br. 212, 17. 9. 1904., str. 1.
14 „Kongres jugoslavenske omladine“, Obzor, br. 216, 22. 9. 1904., str. 1. Neutralnije objašnjene u pogledu europskih odnosa iznio je Miloje Vasić po kojemu bi „kulturno ujedinjeni Jugosloveni stupili u svet kao zasebna kulturna celina prema ostalim evropskim narodima i kulturama…“ („Jugoslovenska umetnička izložba“, Srpski književni glasnik, 13, br. 2, 1904., str. 114.) i Vučetić, nav. dj., str. 703.
15 Jovan Skerlić je kritički promotrio istupe S. Radića u korist Rusije i slavenofilstva, smatravši da za „nove narode ima dva puta, ili primiti zapadnu kulturu, kao Japanci, i živeti, ili joj stati na suprot, i biti pregažen, kao američki Crvenokošci ili australijski Crnci; da je slovenska reč prazna reč, da nemačku kulturu, kulturu Getea, Hegela i Virhofa, ne treba mešati sa kulturom polu-feudalne i klerikalne Austrije; i najzad, da ni mao nije privlačna perspektiva gubljenja slovenskih reka u ruskom moru, i ako se već bori to nije da se menja jaram, no da se zadobije puna sloboda čovečanska, u definitivnoj pobedi Demokratije.“ J. Skerlić, „Omladinski kongresi“, Srpski književni glasnik, knj. XIII., sv. II., Beograd, 1904., str. 127.
17 Znakovit je primjer Antuna Gustava Matoša, koji će za vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine biti lojalni suradnik frankovačke stranke, dok je u vrijeme Jugoslavenske izložbe slao iz Beograda, gdje je živio, izvješća o jugoslavenskoj ideji i njenoj kulturnoj misiji, zadržavajući određenu skepsu prema iskazanom oduševljenju za solidarnošću. Vidi: Antun Gustav Matoš, Sabrana djela, knj. I, Zagreb, 1973., str. 18-23 i 90-91.
19Slovenski narod, „Epilog svečanosti u Beogradu“, br. 222, 29. 9. 1904., str. 1-2. U tom je članku zamjetan protužidovski ton jer se piše da su njemački i mađarski „Židje“ dobivali bolji smještaj i povlaštene ulaznice za bankete. Primjere protužidovstva nalazimo u još dva slučaja. Obzor (br. 212, str. 1.) u svom protufrankovačkom stilu bilježi da bi Frankovi pravaši shvatili južnoslavensku zajednicu „jedino kad bi se Judeja i Samarija složile na studencu Jakovljevu“, Novi Srbobran (br. 213, str. 3) objavljuje pjesmu „Sarajevska izložba“ u kojoj je strofa: „Nasela je uprava, Pobesnili Židovi, Na zemaljskoj izložbi, Stoje goli zidovi“., dok Jedan Hrvat u radikalskom Jutru bilježi: „Mi tu sarajevsku, beamtersku i košersku kulturu, tu kulturu bečkog Leopoldštata i judejske Pešte vrlo dobro poznajemo. Ona je inferjornija i od naše.“ („Jugoslavenska izložba i Sarajevo“, br. 197, 24. 9. , str. 1)
20 O Hribara vidi više članaka u: Hribarjev zbornik, Življenja in dela VII, Ljubljanski portreti I, ur. Igor Grdina, Ljubljana 2010.
21 „Domaće vijesti“, Pokret, br. 18, 14. 8. 1904., str. 1. Članak završava na sljedeći način: „Ovu namisao o sarajevskoj izložbi ne samo da će onamošnji Hrvati radosno pozdraviiti i hrvatskim umjetnicima biti u svem na ruku, nego ju možemo i mi istaći gotovo kao patriotsku dužnost.“
22 HR-HDA-757. Plavšić, kut. 28, svežanj Umjetnička izložba. Na popisu priređivačkom odboru bilo je 40 imena, različitih etničko-vjerskih pripadnosti: Josip Vancaš, Ljudevit Dvorniković, Halidbeg Hrasnica, Danilo Dimović, Bahrija Kadić, Edhem Mulabdić, Safvet beg Bašagić, Ivana Kobilca, Milan Hadži Ristić, Milan Prelog, Tugomir Alaupović, Hermann Tausk, Adalbert Kuzmanović, Balthazar Baumgartner, Špiro Bocarić, Dušan Šijan, Rizabeg Kapetanović, Ivo Pilar, Boško Petrović, Stevan Marković, Milan Prelog, Tugomir Alaupović, Nikola Kašiković, Ivan Vasin Popović, Franz Mach i dr.
24 Isto. Pismo od 23. septembra 1904. U njemu Plavšić bilježi: „Naši umjetnici neka ne budu opet šuše, kao što su bili već toliko puta, neka nam samo mirne duše prepuste svoj kompletni dio beogradske izložbe, a ostalo neka prepuste nama.“
25 U Novom Srbobranu („Izložba u Sarajevu?“, br. 206, 21. 9.4. 10. 1904., str. 1) je eksplicitno zapisano: „A pouzdano znamo, da su naročito hrvatski umjetnici dali u Biogradu rieč, da ne će iz Biograda nositi svoje slike, da ih izlože u Sarajevu.“
30 „Izložba u Sarajevu“, Novi list, br. 289, 18. 10. 1904., str. 1.
31 Isto, zapis pisan na pisaćem stroju s nadnevkom oktobar 1904. godine. Iz druge Plavšićeve korespondencije može se vidjeti da je tekst bio namijenjen za objavljivanje u karlovačkom Svjetlu, gdje je i objavljen u br. 44, 30. 10. 1904., str. 1-2.
32 „Sarajevska izložba“, Novi list, 11. 10. 1904., br. 282, str. 1.
33 „Predzdije iztoka“, Novi list, br. 265, 24. 9. 1904., str. 1.
34 Olga Maruševski, „Umjetnost i politika na relaciji Zagreb-Sarajevo oko 1900. godine“, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, br. 3-4, 1989., str. 28.
35DubravkoJelčić, Kranjčević, Zagreb, 1984., str. 134.
36 Jedan Hrvat, „Jugoslavenska izložba i Sarajevo“, br. 197, Beograd, 24. 9. 1904., str. 1.
37 Razlike u političkim taktikama upravitelja Bosne i Hercegovine vidi u: Robin Okey, „A Trio of Hungarian Balkanists: Béni Kállay, István Burián and Lajos Thallóczy in the Age of High Nationalism“, SEER, vol. 80, br.2, April 2002, 234-266.
38 Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira, Zagreb 1992.2, str. 88.
39 Prema novinskim izvješćima prigodom zatvaranja beogradske izložbe bili su od Hrvata odlikovani: Brunšmit Gjalski i R. Valdec ordenom Sv. Save III. reda; Dežman, Klement Crnčić, Bela Čikoš, Frangeš, Mihovil Nikolić, Oton Iveković, Celestin Medović, dr. Vidrić i Ferdo Kovačević ordenom Sv. Save IV. stepena i još dvojica sudionika ordenom Sv. Save V. stepena. Popis prema: „Odlikovani su“, Novi list, br. 293., 22. 10., str. 2. i „Zatvaranje jugoslovenske izložbe“, Novi Srbobran, br. 222, str. 3.
42 NSK, R 7133, Korespondencija Dušana Plavšića, pismo I. Tišova.
43 Olga Maruševski, Društvo umjetnosti 1868.-1879.-1941. Iz zapisaka Hrvatskog društva likovnih umjetnosti, Zagreb, 2004., str. 182. Autorica smatra da je ta odluka indikator „političkog manevra“ kojim su umjetnici iskorišteni za političku borbu.
44 Ivan Meštrović, Uspomenenapolitičkeljudeidogađaje, Zagreb, 1969., str. 10. Meštrović je uskoro dobio narudžbu za izradu kraljeve biste koja ga je još više približila srpskom dvoru, odn. udaljila od austro-ugarskog okvira.
45Višeotome: Zoran Grijak, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb, 2001. i Mario Strecha, Politički katolicizam u Banskoj Hrvatskoj u predvečerje Prvoga svjetskog rata (1904-1910), Zagreb, 2011.
46 Izjava Milana Heimerla u: Pokret, br. 1, god. II., 1. 1. 1905., str. 5.
47 Hrvatski državni arhiv, fond Plavšić, kut. 28., svežanj Političke veze Bosne sa Zagrebom, 1904.
48 Mira Kolar, “Buran život dr. Dušana Plavšića (1875.-1965.)”, Osječki zbornik 24-25, Osijek, 2001., str. 131-144. i Tomislav Jonjić, „Dr. Ivo Pilar – odvjetnik u Tuzli (1905.-1920.)“, Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije 3, Zagreb, 2007., str. 11-45.
49T. Cipek–S. Matković, Programatskidokumentihrvatskihpolitičkihstranakaiskupina 1842.-1914., Zagreb, 2006., str. 509.
51 Mirjana Gross, „Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914.“, Historijski zbornik, 19-20, Zagreb, 1966-67., str. 22. i Luka Đaković, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, Zagreb, 1985., str. 230.
Naprednjački prijepori o jugoslavenstvu
Primjer neodržane sarajevske izložbe
Tekst problematizira početno razdoblje djelovanja Hrvatske napredne stranke i njene pokušaje da odredi svoj odnos prema području Bosne i Hercegovine. Dio mlade hrvatske inteligencije u Sarajevu pripadao je na prijelazu stoljeća pokretu napredne omladine i nastojao je održavati odnose sa svojim idejnim sumišljenicama i prigodom pokretanja posebne stranke (1904.). Međutim, njihov pokušaj organiziranja umjetničke izložbe u Sarajevu, neposredno nakon one održane u Beogradu, doživio je fijasko i ukazao na različite pristupe koncepciji južnoslavenskog povezivanja, odnosno ideji narodnog jedinstva.
Ključne riječi: naprednjaštvo, jugoslavenstvo, Bosna i Hercegovina,
Tijekom 1890-ih godina na hrvatskoj javnoj sceni pojavio se pokret omladine koji je poznat pod imenom Napredne omladine. Obično se kao povod njegova nastanka uzima spaljivanje mađarske zastave prigodom dolaska kralja Franje Josipa u Zagreb. Posljedica je bila odlazak većeg broja studenata u druga sveučilišna središta Monarhije, a napose u Beč i Prag, gdje su se susreli s novim idejama, usvojili ih i nastojali prilagoditi u svojim zemljama. Među njima su bili i oni studenti koji su još od ranije započeli studirati na različitim fakultetima i već su stekli spoznaje o kretanjima poznatijima pod imenom moderne. Tu je do izražaja naročito došla t. zv. bečka skupina koja je u središte svog zanimanja stavila pitanja literature i umjetnosti.1 Taj je izbor zrcalio namjerni odmak od političke krize koja se odvijala u banskoj Hrvatskoj za vrijeme Khuenove vladavine, napose one situacije u oporbenim redovima obilježene neuspjelim pronalaženjem međusobnog dogovora između njenih glavih zastupnika i otvorenom nemoći prema izazovima nagodbenog sustava. Drugačijim putem išli su predstavnici t. zv. praške skupine koji su upravo u političkim temama vidjeli svoj glavni alat za javnom djelatnošću, smatrajući da će „realističkim“ pristupom širim slojevima društva i provedbom ideje narodnog jedinstva Hrvata i Srba ispraviti nepovoljnu situaciju u domovini.2 Unatoč razlikama u odnosu na politička i kulturno-književna pitanja, pripadnike obaju skupina povezivali su svjetonazorska bliskost i generacijska solidarnost koji su davali koherentnost omladini naprednjačke orijentacije, premda se ona neće očitovati u kasnijem razdoblju prigodom pokretanja novih političkih organizacija. Ipak, prateći osnovne crte budućeg razvoja može se ocijeniti da je na kraju 19. stoljeća stvoreno „duhovno bratstvo“ koje će neizbježno dovesti do stvaranja Napredne stranke.
Među bečkim studentima je u prvi plan izronila nekolicina imena koji su dali značajan doprinos razvoju hrvatske moderne. Milivoj Dežman, Dušan Nikolajev Plavšić, Vladoje Schmidt Jugović, Ivo Pilar, Guido Jeny i Artur Grado prednjačili su svojim angažmanom koji je usmjeravao bečki studentski krug. Iz njihovih je redova osmišljavana strategija usvajanja modernističkog pravca, primjena svojevrsne kombinacije kozmopolitizma i patriotizma, pokrenut izdavački poduhvat poput ambiciozno zamišljenog časopisa Mladost3, otvaran prostor novim temama na različitim područjima (poput sociologije i drugih znanstvenih disciplina) i poticana suradnja među različitim omladinskim grupama koje su nastojale prevladati tradicionalističku prevagu u hrvatskom intelektualnom miljeu striktnim zagovaranjem slobode u stvaralaštvu. Premda su u njihovom okruženju politička pitanja zaobilažena, ona se nisu mogla uvijek izbjegnuti. U bogatoj korespondenciji između njenih članova može se između redaka odgonetnuti i taj aspekt. Po sadržaju pisama koje su međusobni razmjenjivali, jasno je da su ambiciozniji pojednici nastojali „jedared prendre un parti“ i da su iskazivali zadovoljstvo što se u Hrvatskom akademskom društvu Zvonimir postupno slamala prevaga pravaštva.4 Iz toga je razvidno da su pripadnici bečke skupine bili neskloniji pravaškoj stranci, odnosno da su bili oslonjeni na dio tradicije Neodvisne narodne stranke, pogotovo one strossmayerovskog kruga, očekujući istovremeno određenu protekciju u javnom nastupu putem usluga Dioničke tiskare i dobivanja prostora u njeznim izdanjima, ali su i prema njoj zadržavali kritički odmak, nastojeći zadržati neovisnost izražavanja što ih je neminovno vodilo u sukobe s konzervativnijim pojedincima, a napose sa svećenstvom koje se tradicionalno okupljalo oko „obzoraške“ skupine. Sve je to ukazivalo da je naprednjaštvo postalo zasebnim ideološkim terminom čiji su protagonisti očitovali od prijelaza stoljeća potencijale općeg progresa koji se mora ukorijeniti i u društvu kojem su pripadali. Upravo zbog te širine naprednjačke ideologije, ne će biti nimalo neobično što su njeni zagovornici bili zaokupljeni raznolikim temama na području gospodarstva, kulture i umjetnosti, nastojeći ih prilagoditi zadaćama „novog doba“.
Nakon okončanja studija pripadnici naprednjačkog kruga vraćali su se u domovinu i započeli razvijati svoje karijere. Plavšić i Pilar dobili su svoja prva radna mjesta u Sarajevu, gdje su započeli raditi u Privilegovanoj zemaljskoj banci za Bosnu i Hercegovinu. Istodobno su uz obavljanje te službe nastavili njegovati svoje intelektualne potrebe koje, u stvari, pokazuju da su i dalje promišljali u naprednjačkom duhu.5 Njihova studentska zanimanja bila su u skladu s orijentacijom „bečkog“ kruga okrenutog prema modernističkim tendencijama na području kulture i umjetnosti, poglavito prema pokretu secesije. Ta su zanimanja ostala zamjetna i tijekom boravka u Sarajevu. Obojica su bili aktivno uključeni u pokretanje Kola sarajevskih književnika, koje je pri kraju zemaljske uprave Benjamina Kállaya, zrcalilo potrebu hrvatskog građanskog kruga u Bosni i Hercegovini da dobije svoje književno udruženje.6 Sadržaji sastanaka Kola pokazuju njegovu otvorenost prema različitim temama i ljudima koji slijede ideje modernizma. Na djelu je bio „proces europeizacije, modernizacije i sekularizacije“ koji je nastojao ubrzati približavanje ambijenta Bosne i Hercegovine nekim od glavnih trendova u austro-ugarskom okviru, zadržavajući pri tome i sve osobine autohtonog prostora s njegovim zasebnim tradicijama.7 U organizacijskom smislu Kolo se nastojalo povezati sa zagrebačkim Društvom hrvatskih književnika, u kojemu je jednu od ključnih uloga imao već spomenuta perjanica modernističkog pokreta Milivoj Dežman, a prema sačuvanim izvorima njegove su prostorije posjetili i pojedini gosti iz Srbije poput Stevana Sremca, Mile Pavlovića, Jovana Cvijića i Stevana Pavlovića što ukazuje na interakciju šireg južnoslavenskog područja, dok su nešto malobrojnije posjete drugih gostiju izvan Austro-Ugarske davale još otvoreniji prizvuk sarajevskom društvu.
Međutim, ritam događaja utjecao je ponajprije na razinu veza s naprednjacima iz banske Hrvatske koji su u međuvremenu svoju samosvijest potvrdili tiskanjem vlastitog glasila Pokret, istupanjem iz Hrvatske stranke prava (fuzionirane stranke Stranke prava i Neodvisne narodne stranke) i pokretanjem zasebne stranačke organizacije, preuzevši u svoje ruke barjak modernog liberalizma.8 Naprednjačka jezgra bila je u središtu banske Hrvatske, a kao i kod svih drugih stranaka postavljalo se pitanje kakvi će biti njeni odnosi sa ideološki sklonim pojedincima u drugim zemljama.
U pogledu Bosne i Hercegovine, prva crta razdvajanja vezana je uz pokušaj održavanja Prve umjetničke izložbe u Sarajevu. Ideja je organizatora bila da se radovi hrvatskih umjetnika, koji su bili izloženi u Beogradu prigodom Prve jugoslavenske umjetničke izložbe, neposredno nakon njenog zatvaranja na početku listopada 1904., prenesu u Sarajevu i tamo izlože na posebnoj izložbi čime bi se pokazala zrelost hrvatskih i drugih južnoslavenskih umjetnika, a time ojačao njihov položaj na kulturnom krajobrazu Austro-Ugarske.
Prva jugoslavenska umjetnička izložba održavala se u drugoj polovici rujna i bila je sastavni dio tzv. beogradskih svečanosti kada se Petar Karađorđević krunio za srpskog kralja i istodobno se obilježavala stogodišnjica srpskog ustanka.9 Usporedo se odvijao čitav niz događaja koji je ponajprije zamišljen kao kulturno okupljanje južnoslavenstva sastavljenog od Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara.10 Slavljenički dani u Beogradu privukli su znatnu pozornost hrvatske javne scene koja je iscrpno izvještavana o svim zbivanjima i njenim sudionicima, bilo da je riječ o službenom dijelu krunidbe ili praćenju zajedničke hrvatsko-slovenske delegacije od zagrebačkog željezničkog kolodvora do završne večeri u Kolarcu. Premda su struje sklone južnoslavenskoj suradnji pisale da se moraju pripremiti putovnice radi odlaska u inozemstvu, bilo je jasno da se slavlje u Beogradu doživljava na poseban način. Onaj dio koji je pokazivao simpatije prema politici novog kursa i sljedeće se godine okupio oko Hrvatske-srpske koalicije ili će je iz nestranačke pozicije podržavati u njenom nastupu potpuno je odobravao odlazak u srpsku prijestolnicu, smatrajući da je time jasno izražena samosvijest o južnoslavenskom zajedništvu policentričkog tipa i potvrda novom pravcu srbijanske države nakon „majskog prevrata“ iz 1903. godine, kad se „mnogo toga promijenilo“.11 Veći broj istaknutih imena u sferi politike, književnosti i umjetnosti osobno je došao, matoševskim rječnikom na „hadžiluk“, u Beograd – Ksaver Šandor Gjalski, Mihovil Nikolić, Josip Smodlaka, Stjepan Radić, Božidar Vinković, Ivan Meštrović, Robert Frangeš, Ivo Tartaglia i dr. – i time potvrdio svoju sklonost za suradnjom, odnosno „uzajamnom radu južnih Slavena, a napose Hrvata i Srba.“12 Iz tog kuta gledanja krunidba novog kralja nije bila samo ekskluzivni čin srpske državničke politike, nego i „proslava jugoslavenske moralne zajednice“ u kojoj „Hrvate spada na tom veselju prvo mjesto jer je njihovo očinstvo te ideje“.13 Premda je u takvom pristupu propitivanja jugoslavenstva naglasak stavljen na kulturno područje suradnje s mnogim aluzijama na nekadašnje razdoblje narodnog preporoda, politička je dimenzija bila nezaobilazna a napose u kontekstu već pokrenutog novog kursa koji je u prvi red svoga djelovanja stavio načelo izgradnje bedema protiv „Drang nach Osten“ koncepcije i time poticao šira savezništva u Austro-Ugarskoj i izvan nje. Dakako, promjena na srpskom prijestolju i stvaranje novih odnosa na hrvatskoj političkoj sceni u poslijekhuenovskom razdoblju popraćeni dinamikom europske politike išli su u prilog dugoročnijim zaokretima koji će biti okončani 1918. godinom i uspostavom posve nove državne tvorbe.
Zaseban prostor beogradskih događaja obilježili su Kongres jugoslavenske omladine, Prva jugoslavenska umjetnička izložba, Kongres književnika i umjetnika te Kongres liječnika i prirodopisaca. Na Kongresu jugoslavenske omladine jednoglasno je zagovarano zbližavanje svih južnih Slavena i to ponajprije poticanjem kulturne uzajamnosti s dodatnim porukama o mogućnostima proširene suradnje. Hrvatsku delegaciju pratio je pjevački zbor Mladost, a mladež je bila „u crvenkapama okićena hrv. trobojkom“ koja je simbolički upućivala na ilirsko doba i Vukotinovićeve primjene pojmova kroatizam i ilirizam. Glavni hrvatski predstavnik na tom skupu Henrik Krizman, pripadnik naprednjačke mladeži, poticao je pri tome južnoslavensku suradnju kao ključ gospodarske emancipacije svih njenih čimbenika i otpora „zapadnim pretenzijama“ što se moglo očitati kao uočavanje pritisaka imperijalnih težnji europskih velesila kojima je moguće odgovoriti jedino okupljanjem podređenih sastavnica bez obzira na državne podjele i pružanjem zajedničkog otpora ugroženih naroda.14 Ton njegova izlaganja odgovarao je i porukama drugih sudionika koji su se zalagali za koncepciju balkanske federacije i suradnju tzv. manjih naroda iz čega je bilo jasno da se u tadašnjoj utakmici osjećala opasnost od ekspanzija velesila, izuzevši Carsku Rusiju koja je i dalje unatoč svojim unutarnjim problemima očito percipirana kao slavenska zemlja i time nezaobilazni čimbenik načela slavenske uzajamnosti što se vidjelo i po demonstrativnom okupljanju mladeži ispred ruskog poslanstva u Beogradu kao i podršci u njenim teškim trenucima izvjesnog poraza u ratu protiv Japana.15 Rezolucije omladine glasile su: „1. Srpska, bugarska, hrvatska i slovenačka omladina, sakupljena na ovom prvom kongresu izjavljuje jednodušno, da smatra rad oko kulturnog jedinstva svih južnih Slavena svojim najprećim narodnim radom i poziva sve jugoslavenske prosvjetne institucije, književnike i umjetnike, da svoje djelovanje stave na široki i plodnosni osnov kulturne uzajamnosti i jedinstva južnih Slavena. II. Prvi kongres južnih Slavena saslušavši referate bugarskih, hrvatskih, srpskih i slovenačkih referenata: nalazi, da jugoslavenska akademska omladina radeći na zbliženju svojih naroda, treba to pitanje da postavi na narodno-gospodarsku osnovu i da radi svima silama oko ekonomske emancipacije jugoslavenskih naroda od ostalih ekonomskih protivnika.“16 Susreti književnika i umjetnika potvrdili su iste tendencije: potrebu nužnosti kulturnog povezivanja („jugoslavenska književna zajednica“) i stvaranja jednog tržišta koje bi potvrdilo svijest o zajedništvu. Korak dalje bilo je osnivanje Saveza južnoslavenskih umjetnika Lada koje je usuglasilo itinerar njihova nastupa u bliskoj budućnosti. U pogledu predstavljanja jugoslavenskog identiteta uočava se da su mnogi sudionici isticali načelo ravnopravnosti, održivost pojedinih narodnih individualiteta i uzajamno poštivanje zasebnih imena. Tako iznesene osnove bile su na određeni način poruka drugim političkim strankama i skupinama koje u ideologiji jugoslavenstva nisu prepoznavale nikakve vrijednosti; štoviše u njoj su očitovale prijetnju tradicionalnim nacionalnim identitetima ili, tijekom kasnijih događaja, elemente veleizdajništva. U tom je smislu konzistentnu kritiku politike jugoslavenstva zastupala frankovačka Starčevićeva hrvatska stranka prava, koja je također donosila izvješća s beogradskih svečanosti. Urednička politika njenog glavnog glasila bila je prenositi službene vijesti s krunjenja i popratnih događaja, neomalovažavati srbijansku državu, neupuštati se u kritiziranje izložbe zbog sudjelovanja velikog broja hrvatskih slikara i kipara te naglašavati sve one sporne točke koje su poticale rasprave i ukazivale na konkretne poteškoće.17 A o problematičnim mjestima govorio je i tisak onih stranaka i skupina koje su podržavale južnoslavensku orijentaciju.
S određenim aspektima beogradske izložbe nisu primjerice bili zadovoljni slovenski naprednjaci. Izvjestitelj njihovih vodećih novina Slovenski Narod prvo je s ushitom izvještavao o događajima vezanim uz događaje (“svečanosti“) koji su pratili krunjene kralja Petra I. Karađorđevića.18 Međutim, uskoro su se pojavile prve kritike upućene organizatorima i njihovim odnosima prema pojedinim gostima iz Austro-Ugarske. Prema tim izvještajima tiskovni ured u Beogradu nije davao odgovarajuću potporu novinarima iz Češke, Slovenije i Hrvatske, za razliku od izvjestitelja iz Beča i Budimpešte, što je potaknulo pitanje preispitivanja odnosa prema slavenstvu.19 Ipak, nezadovoljstvo s takvim postpukom nije se odrazalo na politiku slovenskih naprednjaka koji su kontinuirano nastavili podržavati pravac suradnje na južnoslavenskim osnovama, što se naročito pokazalo u susljednom držanju Ivana Hribara, njihova prvaka, ljubljanskog načelnika i jednog od vodećih stručnjaka za financijske poslove koji se prometnuo od jednog od vodećih zagovaratelja jugoslavenskog pokreta.20 Druge informacije odnosile su se na nezadovoljstvo bugarske delegacije čijim članovima nije dopušteno da čitaju svoja izlaganja što je dovelo do nesuglasica i njihova odlaska iz Beograda. I taj je spor razriješen jer je sljedeća jugoslavenska izložba prema dogovoru održana u Sofiji (1906.).
Nakon beogradskih događaja pokazalo se pred licem javnosti da je samoinicijativa za organizaciju sarajevske izložbe prerasla u problem. Ideja o izložbi u središtu Bosne i Hercegovine krenula je formalno od Hrvatskog pjevačkog i prosvjetnog društva Trebević i zatim se radi uspješnije provedbe proširila na širi krug u kojemu su glavnu riječ imala neki od vodećih intelektualaca u Sarajevu, uglavnom hrvatske pripadnosti. Izložbu su otpočetka podržavali pojedini članovi Društva hrvatskih umjetnika koji su još tijekom ljeta 1904. posjetili Sarajevo i o tome razgovarali s tamošnjim predvodnicima intelektualnog života. Drugim riječima, poticaj za održavanje izložbe došao je iz Zagreba. Milivoj Dežman i slikar Ivan Tišov su tijekom ljeta 1904. posjetili Sarajevo i predložili suradnju, a da pri tome nisu anticipirali da će se njihov prijedlog pretvoriti u svojevrsnu aferu. Naprednjački tisak iz Zagreba javljao je o pripremama za Jugoslavensku izložbu u Beogradu i impozantnom odazivu hrvatskih umjetnika uz obavijest „iz pouzdanog izvora“ da „hrvatski umjetnici kane na povratku sa beogradske izložbe prirediti izložbu u Sarajevu, Mostaru, Dubrovniku i Splitu. /…/ Ovu namisao ne samo da će onamošnji Hrvati radosno pozdraviti i hrvatskim umjetnicima biti u svemu na ruku, nego ju možemo i mi istaći gotovo kao patriotsku dužnost.“21
U međuvremenu je osnovan Odbor prijatelja umjetnosti i umjetnika radi učinkovitije organizacije. Na čelu Odbora za priredbu bili su Ćiro Truhelka, kustos Zemaljskog muzeja, i Dušan Plavšić, tajnik Privlegovane zemaljske banke. Plavšić je imao istaknutu ulogu u pokušaju pripreme sarajevske izložbe jer se otprije bavio poviješću umjetnosti, pisao kritike za dnevni tisak (napose za Agramer Tagblatt), stekao ruski orden zbog uspješne organizacije izložbe hrvatskih umjetnika u sklopu austro-ugarskog nastupa u Petrogradu, blisko surađivao s Društvom hrvatskih umjetnika kojemu je bio tajnik i nastojao širiti utjecaje secesije u Bosni i Hercegovini. Među članovima priređivačkog Odbora koji se sastojao od sekcije za aranžman, reprezentacijskog odbora, sekcije za financijska pitanja i redakcijskog odbora nalazio se čitav niz uglednih imena iz sarajevskog javnog života.22 Ipak, početni zanos brzo se pretvorio u fijasko.
Sarajevska izložba je zamišljena kao eminentno kulturni čin uz naglašavanje da izražava „internacionalno polje“, povezuje razne slojeve i može okupiti oprečne elemente bez obzira na društvenu ili narodnu pripadnost.23 Nastojalo se da se zbog materijalnih troškova osigura izlaganje izložaka hrvatskih umjetnika koji bi se prigodom povratka s beogradske izložbe preusmjerili preko Broda u Sarajevo, a da se također pozovu i ostali srpski, slovenski i bugarski umjetnici koji su izlagali u Beogradu. Zbog pridobivanja šire potpore u pripremama se računalo i na odaziv onih umjetnika iz Austro-Ugarske koji su se bavili bosansko-hercegovačkim motivima. Očekivala se potpora zemaljske vlade Bosne i Hercegovine, gradske uprave i zemaljske željeznice koja bi besplatno prevozila umjetnine. Iz pisma koje je Plavšić uputio Dežmanu pretpostavljalo se, uz određene manje rezerve, da će hrvatski umjetnici podržati izložbu, dok se dolazak Srba, Slovenaca i Bugara smatrao vjerojatnim jedino ako ih podrže njihove vlade i osiguraju dodatna financijska sredstva.24 Ovisno o tome izložba je po svome sadržaju mogla imati hrvatsko, južnoslavensko pa i šire interanacionalno obilježje, no bez ikakvih znakova političkih tendencija kakve su pratile beogradsku izložbu.
Nekoliko dana kasnije, početkom listopada, dogodio se zaokret. Iz pisma koje je Truhelka uputio Josipu Brunšmidu, tadašnjem ravnatelju Strossmayerove galerije i organizatoru hrvatskih izlagača na beogradskoj izložbi, razvidno je da su hrvatski umjetnici odbacili poziv iz Sarajeva slijedeći zaključke („zavjet“) s beogradske izložbe po kojemu su bile određene sljedeće postaje okupljanja a među kojima bosansko središte nije dolazilo u obzir.25 Politički gledano, izložba u Sarajevu mogla je, prema njenim kritičarima, afirmirati okupacijsku vladu, dok je ona u Beogradu pokazivala tamošnju vladajuću garnituru u svjetlu slobodne južnoslavenske države. Truhelka je u povodu odbijenice izrazio duboko razočaranje zbog uloženih napora vezanih uz sve obavljene predradnje, osorne reakcije kritičara i nehajnog odnosa iz drugih hrvatskih krajeva prema sarajevskoj inicijativi: „Dalje je i opet moje privatno, a ja bi želio da ostane i namjerodavno mnijenje, da si hrvatski umjetnici svojim sadanjim zaključkom odbijaju simpatije u Bosni, koje im se dragovoljno donose, a ako bi došlo vrijeme potužiti se na pomanjkanju tih simpatija, neka traže razlog u svom vlastitom postupku.“26 Jedno drugo pismo ukazuje i na drugu strane priče. Plavšić piše Dežmanu: „Javljam za Pokret, da je pisanje Novog Srbobrana, Zastave i ostalih njekih i hrvatskih novina27 proti sarajevskoj umjetničkoj izložbi posve bezrazložno, jer priregjivački odbor ne stoji prama bosanskoj vladi u nikakovom drugom odnošaju nego svako drugo privatno poduzeće. Ideju za izložbu dadoše neovisni privatnici, a garanciju za trošak nose grad Sarajevo i privatnici. Nužno je da se u javnosti odrješito izjavi da su hrvatski umjetnici u principu i to prema svojoj davnoj želji veseljem pripravni izložiti ovdje.“28 Priređivački odbor objavio je nakon skupnog sastanka održanog 11. listopada, da je napustio nakanu održavanja izložbe zbog toga što je njihov poziv odbijen „po sporazumu sa svim jugoslavenskim umjetnicima a na osnovu utvrgjenoga programa za priregjivanje jugoslavenskih izložaba“.29 Istovremeno se Odbor samoinicijativno raspustio uz zaključak da su njihova nastojanja bila „posve osigurana“ čime je otklonjena odgovornost za neuspjeh. Svoju odluku poslao je svim važnijim glasilima u banskoj Hrvatskoj, od kojih su ga neki i komentirali poput Novog Lista čiji je anonimni pisac ironički zapisao: „Ova izjava o neuspjehu odbora obradovala nas je, jer znači uspjeh misli u Beogradu utvrdjenih. Neuspjeh sarajevskog odbora je uspjeh zdrave narodne misli.“30
Ostala su sačuvana dva zapisa sa širim komentarima o tome događaju iz pera dvojice glavnih organizatora. Plavšić je u tekstu „Historijat osujećene umjetničke izložbe u Sarajevu i još koješta, što je stim u savezu“ potvrdio primarnu tendenciju priređivača kojom su htjeli pokazati kulturnu razinu hrvatske umjetnosti nasuprot podređenog položaja Hrvata u političkom sustavu Bosne i Hercegovine.31 Osim toga, ukazao je i drugi trenutak kad su organizatori bili spremni da se izložba pretvori u čin južnoslavenske priredbe. Naglasio je tako da su tijekom priprema bosanski Srbi „prvi put osvanuli u prostorijama hrvatskog Trebevića“ i da su „ovdašnji Srbi“ pokazali određene simpatije prema reprezentaciji jugoslavenske kulturne zajednice premda su politički negirali Hrvate. Prema Plavšiću, propasti nesuđenoj sarajevskoj izložbi kumovao je savez koji je uspostavljen među umjetnicima na beogradskoj izložbi da će od tada isključivo zajednički djelovati. Time su hrvatski umjetnici zastupani u Beogradu odbacili samostalno izlaganje u Sarajevu, a ostavili su otvorenom mogućnošću da ipak zajedno s drugim „jugoslavenskim“ umjetnicima dođu sljedeće godine čime su sve obavljene predradnje priređivačkog odbora pale u vodu. Plavšić je stoga zamjerio hrvatskim umjetnicima što ih nisu na vrijeme upozorili o svom „jugoslavenskom“ savezu, što navodi na zaključak da je odbijanje dolaska u Sarajevo bio posljedak beogradskog dogovora. Usporedo su krenuli novinski napadi pojedinih srpskih listova iz banske Hrvatske i južne Ugarske pa i nekih drugih poput Novog lista i Agramer Zeitunga, dok se naprednjački Pokret povukao iz rasprava što je osobito bilo krivo krugu sarajevskih Hrvata koji su bili skloni naprednjacima i nastojali su s njima biti u nekoj vrsti savezništva, bilo onih u raznim kulturnim institucijama ili nešto kasnije u sklopu Napredne stranke. Mišljenje predstavnika Novog lista imalo je tada sve veći utjecaj i zato ga je potrebno u kratko predočiti njihovim izričajem. Za njih je izložba bila pokušaj austro-ugarske politike da ponudi dokaz „da osim Srbije ima amo još jedna balkanska država, koja se brine za kulturni napredak Jugoslovena“.32 A to je bilo sasvim suprotno supilovskom krugu koji je smatrao da cilj hrvatske politike mora biti uređivanje odnosa sa Srbima te „zajedno s njima braniti svoje pozicije i u Ugarskoj i u Hrvatskoj i u Bosni i u Dalmaciji. Time se jedino dade suzbiti nacionalni pritisak sa sjevera i reakcionarna propaganda iz Rima. Zajedno sa Slovencima i Česima možemo jedino zaustavljati bujicu iz Berlina, a s njima paralizovati prevelike uplive i Rima i Berlina i Pešte, koji se stiču u Beču. A sav ovaj rad iziskuje i promjenu načina borbe. Danas je doba nacionalne, ekonomske i kulture, a prema tome i što uže zajednice južnih Slavena u ova tri pravca.“33 Na taj su način određeni glavni protivnici nacionalnog razvoja kojima je nužno suprotstaviti šire savezništvo, pri čemu je poslana jasna poruka da je u tom smislu uspostava hrvatsko-srpskih odnosa ključna karika.
Miniranje umjetničke izložbe označilo je prevagu novog tipa političke agitacije i još jednaput ukazalo na poremećene prilike u Bosni i Hercegovini, premda je i ona bila promatrana kao sastavnica južnoslavenskog područja, ali očito s posebnim obilježjima. Zanemarivanje bosansko-hercegovačkih Hrvata posebice je udaralo u oči.34 Sve je to nagnalo Plavšića da zaključi kako se u dijelu novinstva želilo jednostrano pokazati da „samo Beograd imade patent na jugoslavenstvo“, a svako hrvatsko nastojanje se tendenciozno vezalo uz austrijske aspiracije. U ovom slučaju je posebno mjesto imalo Sarajevo, koje je prema kritičarima neodržane izložbe bilo simbolom austrijske (ne i ugarske!) okupacijske uprave, dok je druga strana svojim potezima ukazivala na drugačije gledište po kojemu je bosansko središte moglo upravo biti spojno središte kulture između Beograda i Zagreba a ne mjestom razdora.35 Već je iskustvo sarajevske Nade s brojnim suradnicima tog književnog polumjesečnika upućivalo na takav model višestrane suradnje. No, za druge je Sarajevo „kobno mesto, koje se kao klin zabilo u naše meso, da odvoji Beograd od Cetinja, Zagreb i Dubrovnik od Beograda“, „centar ‘mlade Austrije’, centar jednog imaginarnog, ‘bosanskog’ jezika“.36 Iz toga je bilo posve jasno da je došlo do sudara južnoslavenskih koncepcija koje su se u mnogo čemu međusobno konfrontirale ovisno o tome tko ih je i na koji način zagovarao. Plavšić svoj članak završava na sarkastičan način zaključkom u kome je naveo bilancu godine koje su trebale obilježiti umjetničke izložbe: „I tako se je na sreću jugoslavenstva spasila ‘zdrava slavenska misao’. A treba kod toga konstatovati, da je prvi račun slavljene jugoslavenske kulturne zajednice sa hrvatske strane platilo hrvatstvo Bosne i Hercegovine.“ Time je ukazao na stvarnog gubitnika koji po njemu nije bila okupacijska uprava u Bosni i Hercegovini, nego jedna nacionalna zajednica koja je nastojala na počecima Buriánova upraviteljstva izraziti svoj identitet.37 Plavšić je pogotovo bio razočaran s postupkom hrvatskih naprednjaka koji su kod njega izazvali dvojbe o razini samosvijesti, samostalnosti i „realnom“ radu; drugim riječima svim onim odlikama koje su za njega, kao i za Pilara i druge pristaše moderne i naprednjačke ideje, trebale biti okosnicom javnog djelovanja liberala.
Slučajem propale sarajevske izložbe naknadno se bavio i drugi njen organizator. Ćiro Truhelka objavio je u svojim memoarskim zapisima posebno poglavlje „Nesuđena izložba“ u kojemu je ispričao svoja sjećanja na taj događaj. Kod njega je naglašeno da je cilj izložbe bio pokazati visoku razinu umjetnosti među banovinskim Hrvatima i time ojačati hrvatsku svijest među sunarodnjacima u Bosni i Hercegovini. Glavnog krivca za slom ideje o izložbi vidio je u srpskim novinama koje su, po njemu, ustrajavale da je „Bosna ‘srpska’ zemlja, još neoslobođena i da u njoj nema mjesta nekoj specijalno hrvatskoj izložbi.“38 Na dalje, on ostavlja svjedočanstvo da je došlo do izravnih prijetnji organizatorima i povlačenja hrvatskih umjetnika koji su odustali od izlaganja, premda su u početku prvi krenuli s idejom o izložbi. Truhelka je ponudio i opis zašto je u konačnici izložba propala: „Hajka je postajala u beogradskim novinama sve žučljivija, dok se u Beogradu ne dosjetiše načinu, kako će osujetiti sarajevsku izložbu. Pokrenuše akciju, da se pokupuje što više hrvatskih slika uz pogodbu, da se kupcima one predadu odmah, a pojedini hrvatski slikari dobiše povrh toga orden sv. Save.39 I tako je uspjelo pokopati tu hrvatsku izložbu u Sarajevu prije negoli se i rodila.“40 Tu tvrdnju možemo usporediti s viješću koje su prenijele hrvatske novine nakon što je postalo jasno da se sarajevska izložba neće održati: „Beogradski listovi javljaju da su beogradski trgovci dogovorno otkupili sve izložene radove iz zahvalnosti hrvatskim i slovenskim umjetnicima što se nisu odazvali pozivu za sarajevsku izložbu u organizaciji bosanske vlade.“41 U Truhelkinu opisu „nesuđene izložbe“ posebno su apostrofirani Dežman i Tišov kao hrvatski umjetnici koji su bez borbe ustuknuli od sarajevskog okupljanja, premda su ga prvi predložili. I ovdje postoji jedan dopunski dokument koji u određenoj mjeri revidira njihovu „krivicu. U pismu koje je Tišov uputio Plavšiću 30. kolovoza 1904. iz Zagreba u Sarajevo, ukazuje se da je Dežman obavijestio vodstvo Društva umjetnika (DU) o pripravnosti održavanja izložbe u Sarajevu, ali i u Mostaru u organizaciju tamošnjeg društva Hrvoje. Međutim gremij DU-a imao je zadrške i to iz dvaju razloga. Prvi je činjenica da je velika praška izložba, na kojoj su sudjelovali i hrvatski umjetnici, završila sa znatnim deficitom, a drugi da je banica Lilla Pejačević kao pokroviteljica DU-a „Madjarica rodom“ koja bi sarajevsku izložbu shvatila kao „grosskroatische Idee“.42 Tišov je u tom pismu u svoje ime zapisao „Stid me je!“, dok je u pogledu Dežmana poslao poruku da je ovaj zbog svega bio „bijesan“ i da je dalje „nastavio raditi“. Vodstvo DU-a zatim je donijelo odluku o nesudjelovanju na izložbi u Sarajevu.43
Beogradski događaji bili su važna karika u uspostavi jugoslavenskog pokreta na početku 20. stoljeća, napose u sklopu kulturne suradnje, a kasnije i u poticanju političkih dodira. Odbijanje hrvatskih umjetnika da pošalju svoje izloške u Sarajevo pokazalo je njihovu odanost položenom „zavjetu“. Većina sudionika hvalila je srpsko gostoprimstvo, državni sustav i društveno ustrojstvo, a posebne su simpatije iskazivane prema kralju „čika Peri“ i njegovim narodnim vrlinama.44 Jugoslavenske izložbe održavane su, do izbijanja Prvoga svjetskog rata, prema zajedničkom dogovoru u Sofiji, Zagrebu i ponovo Beogradu. Neki umjetnici, poput Meštrovića, krenuli su s vremenom u još dublje integriranje pa su tako izlagali na međunarodnim izložbama u paviljonu Kraljevine Srbije, čime je dao svoj doprinos kulturnoj doktrini jugoslavenskog nacionalizma.
Iz motrišta naprednjačke ideologije također je došlo do pomaka koji svjedoče o načinu sazrijevanje nekadašnjih pripadnika skupine Mladih. Naprednjački smjer nije se zadržao samo u sklopu banske Hrvatske, nego je dobio sestrinsku stranku pod nazivom Hrvatska demokratska stranka i u Dalmaciji koja nije imala većih uspjeha na izbornom planu, ali je okupila niz eminentnih imena poput dr. Josipa Smodlake, dr. Ive Tartaglie, dr. Prvoslava Grisogona, Ivana Meštrovića i Emanuela Vidovića, od kojih smo vidjeli da su četvorica njih sudjelovala u beogradskim svečanostima. Obje stranke su bile povezane na način koji su im to dopuštale okolnosti nagodbene podjele Monarhije, a kasnije se dalmatinsko krilo pridružilo onom banovinskom (1907.) i s njim skladno surađivalo do Prvoga svjetskog rata.
Kad je riječ o naprednjacima i njihovim simpatizerima u Bosni i Hercegovini, onda je situacija bila znatno složenija, odražavajući tamošnje specifičnosti i osobitosti kretanja u hrvatskoj politici, ali i onaj na široj južnoslavenskoj razini. Slučaj neodržane sarajevske izložbe bio je samo jedan u nizu nadošlih sporova između pristaša naprednjačkih ideja u banskoj Hrvatskoj i onih u Bosni i Hercegovini. Nakon što su apsorbirani negativni odjeci, prigodom osnivanja Napredne stranke u banskoj Hrvatskoj došlo do nove reakcije iz Sarajeva jer područje Bosne i Hercegovine nije bilo spomenuto u kontekstu budućeg djelovanja stranke. U sarajevskom krugu hrvatske inteligencije (Plavšić, Pilar, S. S. Kranjčević, M. Prelog, T. Alaupović i dr.), koji nije imao obiljećja dobro organiziranog pokreta, apeliralo se na obostranu suradnju i zahtijevalo da se bosansko-hercegovački prostor ne mimoilazi, tim više što se očekivalo da bi jedino suradnjom liberalnih snaga, izuzevši frankovce, bila onemogućena prevlast katoličkih krugova predvođenih sarajevskim nadbiskupom Stadlerom, izvršena pravilna organizacija bosansko-hercegovačkih Hrvata i time poboljšan njihov do tada inferiorni položaj na tom području u odnosu prema srpskoj nacionalnoj zajednici. Navedeni sarajevski krug smatrao je da politički katolicizam ne odgovara hrvatskim nacionalnim interesima, napose u kontekstu pridobijanja muslimanske zajednice.45 Zbog toga je tražio načine povezivanja s utjecajnim skupinama iz banske Hrvatske, navlastito s naprednjacima u kojima je prepoznao stranku koja može zaustaviti „premah klerikalizma“ i „hvatanje korijena frankovštine“. Na prvom je sastanku naprednjačke stranke, na kraju 1904., javno pročitana izjava kao odgovor na pozive sarajevskih „uglednih prijatelja“ kojom se izjavaljuje „ … da nam nikad nije palo na pamet, da isključimo te zemlje iz sfere našega rada. Mi ćemo svuda raditi, gdje ima Hrvata. Mi smo nacijonalna, a ne teritorijalna stranka, pa nam je zato glavno narod, a ne pojedine zemlje. Neki su mislili, da smo to učinili iz obzira prema Srbima. To bi bilo smiješno od nas, da napuštamo za volju sporazuma sa Srbima naš narod.“46 Takvo je gledište pobudilo nadu da bi se ipak mogao uspostaviti neki oblik institucionalne suradnje. Stoga su Plavšić i Pilar poslali ponudu prema kojoj bi započeli s akcijom organizacije naprednjačke stranke u Bosni.47 Riječ je o nekoj vrsti podružnice koja bi imala zaseban status, što je išlo u prilog ocjene sarajevskog kruga da zagrebačka središnjica ne poznaje dobro bosansko-hercegovačke prilike i zato donosi krive odluke. Do uspostave naprednjačke organizacije prema takvom prijedlogu nije došlo. Plavšić je otišao u Zagreb, gdje je preuzeo novo radno mjesto u Prvoj hrvatskoj štedionici, a Pilar se preselio u Tuzlu koja je postala mjesto njegova odvjetničkog ureda.48 Na taj se način sarajevski krug razlio.
Kasnije je pronađena opća formula za provedbu politike na načelima narodnog jedinstva. U naprednjačkom programu ona je definirana u pogledu Bosne i Hercegovine na sljedeći način: „Širenje svijesti o jedinstvu naroda hrvatskoga i srpskoga; riješenje spora hrvatsko-srpskoga u smislu ravnopravnosti; složna obrana ugroženoga narodnoga življa hrvatskoga i srpskoga u Bosni i Hercegovini, prepuštajući pitanje o političkoj pripadnosti ovih zemalja odluci njihova pučanstva.“49 Godinu dana kasnije program je dopunjen novom odrednicom: „Hrvatska pučka napredna stranka, smatrajući ustavna prava temeljem narodne slobode i narodnoga samoodredjenja, pozdravlja pokret naroda hrvatskog i srpskoga u Bosni i Hercegovini za politička ustavna prava, kao osvit novoga doba i preporuča svojim prsitašama, da u tom pokretu što življe učestvuju.“50 Međutim, takve programske točke nisu razriješile problematiku narodne politike, napose u onom dijelu koji se odnosio na hrvatsko-srpske odnose.
Unatoč navedenim izjavama i programatskim točkama slijed događaja pokazao je ipak drugačiji ishod. Hrvatsko-srpska koalicija, unutar koje je djelovala i Napredna stranka, izbjegavala je iz taktičkih razloga rasprave o Bosni i Hercegovini da „ne bi pomutila hrvatsko-srpsku suradnju.“51 Tako se i ideja o pokretanju posebne stranačke organizacije naprednjaka u Bosni i Hercegovini izjalovila, a nekadašnji zajednički krug sarajevskih Hrvata ideološki raspršio. Pokretanje prvih hrvatskih političkih organizacija u Bosni i Hercegovini pokazao je iznova niz osobitosti toga prostora koje su ukazivale na izvorne težnje tamošnjih Hrvata uoči i za vrijeme provedbe aneksije, odnosno priprema za uvođenjem ustavnog stanja i parlamentarne prakse. Hrvatska narodna zajednica je po svojim načelima bila bliska gledištima pripadnika nekadašnjeg sarajevskog kruga i kao takva je kritizirala politički pasivan odnos Hrvatsko-srpske koalicije prema Bosni i Hercegovini. S druge strane, njeni sukobi s nadbiskupom Stadlerom potvrđivali su odanost zasadima liberalne politike, a uspjesi u stvaranju mreže niza udruga bili su potvrda „realnog rada“ na gospodarskom polju među širim slojevima. Nacionalno pitanje ostalo je trajnim izvorom napetosti pa će tako budućnost protagonista navedenih događaja i dalje biti obilježena tendencijama zaoštravanja.
1 Vida Flaker, Časopisi hrvatskoga modernističkog pokreta, Zagreb, 1977., str. 26-32. i Ivo Hergešić, Hrvatska moderna, Zagreb, 2005., str. 11-21.
2 O hrvatskim studentima u Pragu vidi: Damir Agičić, Hrvatsko-češki odnosi na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb, 2000., str. 129-180.
3 Više o toj kratkotrajnoj reviji koja je ponajviše reprezentirala bečku skupinu vidi u: Stanislav Marijanović, Fin de siècle hrvatske Moderne (Generacije „mladih“ i časopis „Mladost“), Osijek, 1990.
4 Rukopisna ostavština Milivoja Dežmana, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pismo Ive Pilara od 8. 3. 1899.
5 O ranim vezama Pilar-Plavšić vidi: Stjepan Matković, „Pilarova pisma Dušanu Plavšiću: fragment poznavanja hrvatskih secesionista“, Godišnjak Pilar. Prinosi za proučavanje života i djela dra Ive Pilara, sv. 2.., Zagreb 2002., str. 33-40.
6 Davor Kapetanić, „Književni rad Silvija Strahimira Kranjčevića u sarajevskoj Nadi 1894-1903“, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knj. 365., Zagreb, 1972., str. 397-408.
7 Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati, Zagreb – Sarajevo, 2010.2, str. 85.
8 Rene Lovrenčić, Geneza politike „novog kursa“, Zagreb, 1972., 250-255. Ovdje se ističe da su naprednjaci svoju najveću snagu imali u tome „što su i dalje vodili za sobom većinu hrvatskih studenata i u Zagrebu i na austrijskim sveučilištima“ čime se ukazuje na njihov kontinuitet izrastanja iz sveučilišne zajednice i održavanja jakog utjecaja naprednjačke ideologije među studentskom populacijom.
9 O Kraljevini Srbiji toga vremena vidi: Dubravka Stojanović, Srbija i demokratija 1903-1914, Beograd, 2003.
10 Radina Vučetić, „Jugoslavenstvo u umjetnosti i kulturi – od zavodljivog mita do okrutne realnosti (Jugoslavenske izložbe 1904.-1940.)“, Časopis za suvremenu povijest, br. 3, 2009., str. 701-714., Dragutin Tošić, Jugoslovenske umetničke izložbe 1904-1927, Beograd 1983., Katarina Pavlović, „Cilj otvaranja prve jugoslovenske izložbe“, Zbornik za likovne umetnosti 7, Novi Sad, 1971., str. 373-379., Katarina Ambrozić, „Prva jugoslovenska umetnička izložba u Beogradu 1904.“, Istorijski glasnik, Beograd 1971., str. 87-109.
11 Rene Lovrenčić, Geneza politike „novog kursa“, Zagreb 1972., str. 199.
12 „Družtvo hrv. književnika na jugoslavenskoj izložbi u Beogradu“, Pokret, br. 21, 4. 9. 1904., str. 1.
13 „Svečanosti u Beogradu“, Obzor, br. 212, 17. 9. 1904., str. 1.
14 „Kongres jugoslavenske omladine“, Obzor, br. 216, 22. 9. 1904., str. 1. Neutralnije objašnjene u pogledu europskih odnosa iznio je Miloje Vasić po kojemu bi „kulturno ujedinjeni Jugosloveni stupili u svet kao zasebna kulturna celina prema ostalim evropskim narodima i kulturama…“ („Jugoslovenska umetnička izložba“, Srpski književni glasnik, 13, br. 2, 1904., str. 114.) i Vučetić, nav. dj., str. 703.
15 Jovan Skerlić je kritički promotrio istupe S. Radića u korist Rusije i slavenofilstva, smatravši da za „nove narode ima dva puta, ili primiti zapadnu kulturu, kao Japanci, i živeti, ili joj stati na suprot, i biti pregažen, kao američki Crvenokošci ili australijski Crnci; da je slovenska reč prazna reč, da nemačku kulturu, kulturu Getea, Hegela i Virhofa, ne treba mešati sa kulturom polu-feudalne i klerikalne Austrije; i najzad, da ni mao nije privlačna perspektiva gubljenja slovenskih reka u ruskom moru, i ako se već bori to nije da se menja jaram, no da se zadobije puna sloboda čovečanska, u definitivnoj pobedi Demokratije.“ J. Skerlić, „Omladinski kongresi“, Srpski književni glasnik, knj. XIII., sv. II., Beograd, 1904., str. 127.
16 „Kongres jugoslavenskih omladina u Beogradu“, Pokret, br. 25, 2. 10. 1904.
17 Znakovit je primjer Antuna Gustava Matoša, koji će za vrijeme aneksije Bosne i Hercegovine biti lojalni suradnik frankovačke stranke, dok je u vrijeme Jugoslavenske izložbe slao iz Beograda, gdje je živio, izvješća o jugoslavenskoj ideji i njenoj kulturnoj misiji, zadržavajući određenu skepsu prema iskazanom oduševljenju za solidarnošću. Vidi: Antun Gustav Matoš, Sabrana djela, knj. I, Zagreb, 1973., str. 18-23 i 90-91.
18 Slovenski narod, „Prvi kongres jugoslovanske omladine“, br. 217, 23. 9. 1904., str. 2.
19 Slovenski narod, „Epilog svečanosti u Beogradu“, br. 222, 29. 9. 1904., str. 1-2. U tom je članku zamjetan protužidovski ton jer se piše da su njemački i mađarski „Židje“ dobivali bolji smještaj i povlaštene ulaznice za bankete. Primjere protužidovstva nalazimo u još dva slučaja. Obzor (br. 212, str. 1.) u svom protufrankovačkom stilu bilježi da bi Frankovi pravaši shvatili južnoslavensku zajednicu „jedino kad bi se Judeja i Samarija složile na studencu Jakovljevu“, Novi Srbobran (br. 213, str. 3) objavljuje pjesmu „Sarajevska izložba“ u kojoj je strofa: „Nasela je uprava, Pobesnili Židovi, Na zemaljskoj izložbi, Stoje goli zidovi“., dok Jedan Hrvat u radikalskom Jutru bilježi: „Mi tu sarajevsku, beamtersku i košersku kulturu, tu kulturu bečkog Leopoldštata i judejske Pešte vrlo dobro poznajemo. Ona je inferjornija i od naše.“ („Jugoslavenska izložba i Sarajevo“, br. 197, 24. 9. , str. 1)
20 O Hribara vidi više članaka u: Hribarjev zbornik, Življenja in dela VII, Ljubljanski portreti I, ur. Igor Grdina, Ljubljana 2010.
21 „Domaće vijesti“, Pokret, br. 18, 14. 8. 1904., str. 1. Članak završava na sljedeći način: „Ovu namisao o sarajevskoj izložbi ne samo da će onamošnji Hrvati radosno pozdraviiti i hrvatskim umjetnicima biti u svem na ruku, nego ju možemo i mi istaći gotovo kao patriotsku dužnost.“
22 HR-HDA-757. Plavšić, kut. 28, svežanj Umjetnička izložba. Na popisu priređivačkom odboru bilo je 40 imena, različitih etničko-vjerskih pripadnosti: Josip Vancaš, Ljudevit Dvorniković, Halidbeg Hrasnica, Danilo Dimović, Bahrija Kadić, Edhem Mulabdić, Safvet beg Bašagić, Ivana Kobilca, Milan Hadži Ristić, Milan Prelog, Tugomir Alaupović, Hermann Tausk, Adalbert Kuzmanović, Balthazar Baumgartner, Špiro Bocarić, Dušan Šijan, Rizabeg Kapetanović, Ivo Pilar, Boško Petrović, Stevan Marković, Milan Prelog, Tugomir Alaupović, Nikola Kašiković, Ivan Vasin Popović, Franz Mach i dr.
23 HDA, Plavšić. Zapisnik.
24 Isto. Pismo od 23. septembra 1904. U njemu Plavšić bilježi: „Naši umjetnici neka ne budu opet šuše, kao što su bili već toliko puta, neka nam samo mirne duše prepuste svoj kompletni dio beogradske izložbe, a ostalo neka prepuste nama.“
25 U Novom Srbobranu („Izložba u Sarajevu?“, br. 206, 21. 9.4. 10. 1904., str. 1) je eksplicitno zapisano: „A pouzdano znamo, da su naročito hrvatski umjetnici dali u Biogradu rieč, da ne će iz Biograda nositi svoje slike, da ih izlože u Sarajevu.“
26 Isto. Sarajevo, 2. oktobra 1904.
27 Usp. „Sarajevska izložba“, Novi list, br. 279, 8. 10. 1904., str. 2. i „Die südslavische Ausstelung“, Agramer Zeitung, br. 234, 13. 10. 1904., str. 5.
28 Isto. Plavšićevo pismo Dežmanu bez oznake nadnevka i mjesta.
29 Isto. Izjava od 11. oktobra 1904.
30 „Izložba u Sarajevu“, Novi list, br. 289, 18. 10. 1904., str. 1.
31 Isto, zapis pisan na pisaćem stroju s nadnevkom oktobar 1904. godine. Iz druge Plavšićeve korespondencije može se vidjeti da je tekst bio namijenjen za objavljivanje u karlovačkom Svjetlu, gdje je i objavljen u br. 44, 30. 10. 1904., str. 1-2.
32 „Sarajevska izložba“, Novi list, 11. 10. 1904., br. 282, str. 1.
33 „Predzdije iztoka“, Novi list, br. 265, 24. 9. 1904., str. 1.
34 Olga Maruševski, „Umjetnost i politika na relaciji Zagreb-Sarajevo oko 1900. godine“, Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske, br. 3-4, 1989., str. 28.
35 Dubravko Jelčić, Kranjčević, Zagreb, 1984., str. 134.
36 Jedan Hrvat, „Jugoslavenska izložba i Sarajevo“, br. 197, Beograd, 24. 9. 1904., str. 1.
37 Razlike u političkim taktikama upravitelja Bosne i Hercegovine vidi u: Robin Okey, „A Trio of Hungarian Balkanists: Béni Kállay, István Burián and Lajos Thallóczy in the Age of High Nationalism“, SEER, vol. 80, br.2, April 2002, 234-266.
38 Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira, Zagreb 1992.2, str. 88.
39 Prema novinskim izvješćima prigodom zatvaranja beogradske izložbe bili su od Hrvata odlikovani: Brunšmit Gjalski i R. Valdec ordenom Sv. Save III. reda; Dežman, Klement Crnčić, Bela Čikoš, Frangeš, Mihovil Nikolić, Oton Iveković, Celestin Medović, dr. Vidrić i Ferdo Kovačević ordenom Sv. Save IV. stepena i još dvojica sudionika ordenom Sv. Save V. stepena. Popis prema: „Odlikovani su“, Novi list, br. 293., 22. 10., str. 2. i „Zatvaranje jugoslovenske izložbe“, Novi Srbobran, br. 222, str. 3.
40 Isto.
41 „Jugoslavenska umjetnička izložba“, Obzor, br. 232, 11. 10. 1904., str. 3.
42 NSK, R 7133, Korespondencija Dušana Plavšića, pismo I. Tišova.
43 Olga Maruševski, Društvo umjetnosti 1868.-1879.-1941. Iz zapisaka Hrvatskog društva likovnih umjetnosti, Zagreb, 2004., str. 182. Autorica smatra da je ta odluka indikator „političkog manevra“ kojim su umjetnici iskorišteni za političku borbu.
44 Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, 1969., str. 10. Meštrović je uskoro dobio narudžbu za izradu kraljeve biste koja ga je još više približila srpskom dvoru, odn. udaljila od austro-ugarskog okvira.
45 Više o tome: Zoran Grijak, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb, 2001. i Mario Strecha, Politički katolicizam u Banskoj Hrvatskoj u predvečerje Prvoga svjetskog rata (1904-1910), Zagreb, 2011.
46 Izjava Milana Heimerla u: Pokret, br. 1, god. II., 1. 1. 1905., str. 5.
47 Hrvatski državni arhiv, fond Plavšić, kut. 28., svežanj Političke veze Bosne sa Zagrebom, 1904.
48 Mira Kolar, “Buran život dr. Dušana Plavšića (1875.-1965.)”, Osječki zbornik 24-25, Osijek, 2001., str. 131-144. i Tomislav Jonjić, „Dr. Ivo Pilar – odvjetnik u Tuzli (1905.-1920.)“, Pilar. Časopis za društvene i humanističke studije 3, Zagreb, 2007., str. 11-45.
49 T. Cipek–S. Matković, Programatski dokumenti hrvatskih političkih stranaka i skupina 1842.-1914., Zagreb, 2006., str. 509.
50 Isto, 529.
51 Mirjana Gross, „Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914.“, Historijski zbornik, 19-20, Zagreb, 1966-67., str. 22. i Luka Đaković, Političke organizacije bosanskohercegovačkih katolika Hrvata, Zagreb, 1985., str. 230.