Onaj život u “miru, slozi i rahatluku”, onaj “kao nekada”, onaj koji je bio uspostavljen pod “komunističkom diktaturom” ostao je, nažalost, za nama, i to zauvijek. I jedino što nam ostaje, kad vidimo koja su ološ ovi današanji demokrati, jeste da uzdahnemo: “Đe si, Diktaturo, stope ti ljubimo!” I ostaje nam da disciplinovano robujemo našim pljačkašima i da strancima budemo krotka kolonijalna raja. M. Vešović
Svet je, u njegovom doživljaju, s neke druge strane brda a ne u njegovom svetu, kao svetu palanke koji je, u tom smislu, ne-svet. R. Konstantinović, Filosofija palanke
Prije nekoliko tjedana pretražujući obiteljsku arhivu – dokumente, izvode iz matične knjige rođenih, smrtovnice, vjenčane listove, diplome i sve ono što se nakupi tijekom interakcije tri generacije jedne obitelji i njenih članova sa državnim birokratskim molohom (točnije više njih jer vjerujem da nisam prvi koji prihvaća usud, igru slučaja ili samoispunjujuće proročanstvo da se na ovim prostorima čovjek u jednoj državi rađa, u drugoj živi a u trećoj- umire ) naišao sam na dokument čiji me sadržaj udario u pleksus izazivajući mučninu, zatim srdžbu da bi se na kraju kristalizirao u rezignirano ogorčenje izopćenika. Na vrhu tog strašnog, hladnog, distanciranog i nemilosrdnog dokumenta kočoperio se hrvatski grb ispod kojeg je pisalo: „Republika Hrvatska, Ministarstvo unutrašnjih poslova“, broj spisa i datum: 15.3.1993. Bila je to suhoparna sudska presuda koja zadire u samu bit onoga što me odredilo, natjeralo i naučilo da prihvatim ono što jesam – apatrid. Otpadnik. Drugi. Taj je dokument stručnim, birokratskim frazama obraćajući se mojoj Nani a posredno i meni poručio kako ovdje nemam što da tražim i sa zakonom kao vrhunaravnim autoritetom zaključio kako je najbolje da čitava familija, „neprijateljski, miješani okot“, bez puno buke jednostavno – nestane.
U isto vrijeme kada su ljudi iza ovog dokumenta određivali sudbinu moje familije i zemlje u kojoj sam se rodio, sve što sam mislio da jesam rasulo se u paramparčad i počeo sam s mukom da se orijentiram među razvalinama privatnog i kolektivnog „jučerašnjeg svijeta“. Nekoć zadani, vanjskim okolnostima i odrastanjem uvjetovani osjećaj pripadnosti počeo se osipati, rastakati i nestajati. Štoviše tek nakon što su se začuli prvi pucnji, započeli prvi sukobi i prerezani prvi vratovi, nakon što su se u kosti uvukli prvi strahovi počeo sam razmišljati tko sam zapravo, koliko je dvanaest godina Jugoslavije, djetinjstva i mira odgodilo vrijeme da se suočim sa vlastitom pripadnošću, odnosno nemogućnošću da prihvatim uski nacionalni tor koji mi je tih sudbonosnih godina namijenjen. Do tada o nacionalnoj pripadnosti nisam razmišljao. Izgubljena nevinost, iščezla naivnost, djetinja perspektiva rasula se u skladu sa razaranjem gradova i ljudi. Bio sam Jugoslaven bez ostatka, ali toga zapravo nisam bio svjestan. Da me netko pitao – kao što je tada bilo popularno i zlosutno – tko sam? gordo bih mu odgovorio da sam slobodan poput albatrosa, da želim provesti sezonu u paklu, jašući u crvenoj konjici, vratiti se opor i surov sa oblakom u hlačama kupljenim u dućanu cimetove boje. Divio sam se boemiji i ahasverskoj sudbini pjesničkoj. Pijani brod, noć nalik čudovištu sa tisuću očiju, moja sestra – život, dvanaestorica – sa svakom od ovih metafora, sa svakom od ovih pjesničkih slika intuitivno sam se identificirao. Osim što sam po prirodi vlastitog stilskog višeglasja Jugoslaven, internacionalist, kozmpolit i stanovnik planete, ne zaboravljam ni vlastiti antifašizam i socijalizam kao etapu u razvitku ljudskog roda i vlastite familije – ne komunizam kakav su provodili veliki proroci revolucije do koljena zaglavljeni u krvlju poškropljenom sibirskom snijegu ili u tami sumpornih rudnika koje nam otkrivaju „Priče sa Kolime“, ne ni maovsku verziju a kamoli sjevernokorejsku. Ideju socijalne jednakosti koja isključuje staljinizam a proizlazi iz etičkog izbora da se suprotstavim tmini, izbora olakšanog kontekstom obiteljske povijesti i ponašanjem bližnjih u drugosvjetskom pokolju.
S druge strane, baka Magdalena, principijalni lik ove krhke i kratke historije, bila je četrnestogodišnja djevojčica kada je započeo 2. svjetski rat. Rođena u bogatoj prokljupanskoj trgovačkoj obitelji, doživjela je sve blagodati buržoaskog života, svirala klavir kojem ju je – kao uostalom i svemu drugom – poučavala guvernanta. Njen je stariji brat Stojan upravo upisao pravo, a Nana i njena sestra Milica gledale su ga kao heroja. Tako im je s vremena na vrijeme povjeravao važne zadatke. Nana nam je kasnije pripovijedala kako su njih dvije djevojčice iz „boljih“, dobrostojećih kuća švercale komunističke pamflete, proglase i pozive na ustanak – materijale iza kojih je stajao komunistički štampar Stojan Stefanović zvani Bata, njihov stariji brat. Štamparija – ili po partizanskom ilegalnom žargonu „tehnika“ – nalazila se na tavanu obiteljske kuće trgovca Lazara Stefanovića i njegove supruge Panajotović, Grkinje čije je pravo prezime bilo Panaiotos. Ne treba napominjati previše da nitko u kući nije znao za štampariju. Ne želeći svoje najbliže pretvoriti u saučesnike, niti Švabama i nedićevcima dati izgovor da se s njima zvjerski obračunaju, Bata je svoj agitatorski, ilegalni zadatak dvije godine diskretno izvršavao. Nana nam je pričala o danima kada je po Batinom nalogu švercala komunističku propagandu pravo preko trga „punog Nemaca“. „Nemoj da ideš pokrajnjim ulicama, nemoj da se ponašaš kao da nešto skrivaš, budi oprezna i sigurna u sebe.“ Batina se strategija pokazala uspješnom. Donekle.
Nakon nešto manje od dvije godine Gestapo je u suradnji sa lokalnom policijom uhapsio njega i nekolicinu drugova. Odveden je na sjever u koncetracijski logor Bergen-Belsen gdje je umro. Nana, njegova mlađa sestra i „suradnica“, nikada nije otišla da mu traži grob. Ne zna se gdje je pokopan. Vjerojatno u masovnoj grobnici. Nikada Nana nije otputovala u Norvešku, nikada nije stajala ispred spomenika žrtava, nikada nije ušla u krug logora. Ali ga je spominjala do kraja života. Siguran sam da je svakog dana umirala pomalo, tisućama malih smrti, tumarajući u mislima norveškom divljinom, njena sitna crna prilika kao upitnik u nepreglednoj bjelini.
Meni danas preostaje da s vremena na vrijeme potražim njegovo ime na popisima „Streljanih, ubijenih i umrlih interniraca sa područja jugoistočne Srbije u koncentracionim logorima Norveške“ na sajtu Crvenog krsta. Proučavam svjedočanstva i dokumente u kojima se opisuje logoraška svakodnevica, zamišljam Batu u onoj strašnoj prugastoj uniformi, čitam kako su svoj borbeni duh održavali jugoslavenski zarobljenici, nadam se spomenu, bilo kakvom tragu koji bi mi otkrio nešto više od monotone liste imena.
Nikada nisam niti pomišljao da bih mogao biti nešto drugo. Nešto-uže. Moje je jugoslavenstvo bila prirodna posljedica etničke polimorfije što se nalazila u srži države sastavljene od biskih naroda koji govore varijantama istog jezika i čije se tradicije isprepliću. Uživao sam u stilskom višeglasju i vlastitoj komplikovanosti. Filip David u „Kući sećanja i zaborava“ pita: Šta čini „jevrejstvo“? Ko je, uopšte, Jevrejin? Pre svega onaj koga drugi vide kao Jevrejina.“ Tako sam postao Jugoslaven jer me okolina Jugoslavenom doživljavala. Također, slijedeći misao Marine Cvetajeve iz 1930-ih da su u „ovakvom svetu svi pesnici Jevreji“ ogledavši se oko sebe, u simulakrume individua koji su se ostvarivali samo kao pripadnici određene nacije, u društva čiji se identitet zasnivao po onome što nisu – bilo to Srbi ili Hrvati – shvatio sam da usprkos kamuflaži koju mi je pružalo čudno ali nesrpsko prezime Strašek u očima drugih mogu biti samo jedno, a to je Jugoslaven. Intuitivno sam znao da nije bitno kako se ja osjećam. Jedini zakon bio je mišljenje društva (nacije). A oni su znali da sam jugoslavenski otpad. Ja nikada nisam znao kako da steknem pravo i kažem: „moj narod“. Koji je to narod moj i po kojim kriterijima se to određuje? Da li osoba to zna i osjeća u utrobi ili je to nešto što se stiče, nešto do čega treba doći-napornim i ozbiljnim radom? Ionako sam se grozio većine pa ipak dobro se sjećam kada sam prvi put osjetio vlastito jugoslavenstvo. Ne morate mi vjerovati, ali do 12. godine života, 1990., nisam nikada razmišljao o vlastitom etničkom identitetu. Tek kada su počela prebrojavanja zrnaca krvnih, a pripadnost naciji postao imperativni izbor svakog čovjeka počeo sam se raspitivati tko sam etnički, kojem plemenu pripadam, tko su mi preci. I došao sam do zida. Jedina nacionalnost s kojom sam se mogao identificirati bila je ona nepostojeća, nadnacionalna -jugoslavenska. Ali kako sam mogao pomiriti etničko višeglasje češkog i slovenskog, hrvatskog i srpskog, grčkog i židovskog porijekla? Tu je naravno i pitanje religije – odgojen sam kao ateist, a Bibliju, Kuran i Vede čitao sam kao literaturu. Kao što sam uživao u starogrčkoim mitovima tako sam iščitavao i biblijske priče i kao antičke junake doživljavao starozavjetne proroke, Isusa i Muhameda. Dakle niti u religijskom smislu ostah-neodrediv.
Jedino rješenje, ma koliko opasno i suprotstavljeno zapjenjenim govorima nacionalističkih političara, jedini mogući odgovor bio je da sam – komplikovan . I tako sam shvatio da pripadam malom, ekskluzivnom, ugroženom, od svih strana proganjanom „narodu“ koje ne povezuje etničko porijeklo već svjetonazor, kozmopolitizam, kulturni afiniteti, otvorenost, pojedinačnost, tolerancija i želja da se vidi što je sa one strane brda, stilska polifonija, za nacionaliste- „muzika samog pakla“. Mnogi od ljudi sa kojima dijelim taj imaginarni svijet jugoslavenstva otputovali su ili pobjegli u svijet svjetskog duha, duha bezbrojnih mogućnosti, duha stilskog višeglasja. Daleko od zatvorenog duha palanke.
Otada sam proždirao sve što je moglo potvrditi ovaj izbor bez izbora, sve što je činilo mogućom ideju jugoslavenstva – ne političkog, ne etničkog već idejnog, multikulturalnog – komplikovanog. Uz pripadnost koju sam osjećao prema zemlji koja je nestajala dok sam se tražio, gotovo sve što sam čitao, slušao i gledao učvršćivalo je komplikovanost kao odgovor unificiranom, uniformiranom etničkom identitetu iza kojeg su hulje skrivale prave motive – masovnu pljačku i prisvajanje društvenih dobara. Svaki pisac sa ovog prostora kojem sam se divio bio je „jugoslavenstvujušč“ već po izostanku mržnje prema drugome. Čitajući kao adolescent Krležine „Zastave“ lik u kome sam se prepoznao bio je Kamilo Emerički. Čitajući Kišev esej o nacionalizmu ježila me preciznost kojom je 20 godina prije ratova 90-ih autor „Časa anatomije“ opisao mentalitet, karakter i psihološki profil po kojem se nacionalist prepoznaje. Kada sam nešto kasnije pročitao „Filosofiju palanke“, sve se poklopilo – Konstantinović je 50 godina ranije opisao duh vremena koje živimo, duh koji vlada društvima nesvršenih istorija, u sebe zatvorenih, ne-istorijskih, jedno-obraznih, stilski i idejno ograničenih društava koja postoje samo dok postoji i percepcija izabranog neprijatelja. I njegova mržnja koja opravdava „našu“, njegova „drugost“ koja je ništa drugo do li dokaz naše ispravnosti. Radi se simbiotskom odnosu. Između naroda i nacionalizma. Između naroda i „drugog“. Osjećao sam prezir prema ljudima koji nesposobni da se ostvare kao pojedinci vlastiti značaj zahvaljuju etničkoj grupi kojoj eto pripadaju iako na to nisu imali nikakva utjecaja. O kako mi se gadio njihov ponos. Kako mi se gadilo njihovo prisvajanje domovine i boga. „Upoznali smo odvratne, vidjeli – glupe, vrijeđali su nas nepismenom ohološću, nasiljem i pohlepom pa ipak i uprkos svemu nismo zaboravili na osnovne ideje koje oblikuju povijest i društvena uređenja, ideje jednakosti, bratstva i slobode.“
Nana nas je, uplašena kasnonoćnim pozivima i prijetnjama, molila da se uklopimo, kamufliramo i ne ističemo. Gledao sam kako prijatelje, poznanike i susjede sa muslimanskim ili srpskim prezimenima šikaniraju, kako u najboljem slučaju postaju prozirni ili nevidljivi, a u najgorem nestaju da se više ne vrate, gledao sam kako ih u ratna vremena balijama i četnicima zovu u lice, a nakon rata – iza leđa. Gledao sam kako lebde u međuprostoru, ni tu ni tamo, osuđeni da kao pelivani, na užetu razapetom iznad ništavila, drhtavim korakom pokušavaju pomiriti raščerečenost svoga bića, svoju višestrukost, različitost i samoću. A znao sam da iz “ničije zemlje” izlaza nema jer nacija ne trpi – “ostatke”. Vidio sam kako im čine nepravde samo zato što su “drugi”. Svjedočio sam njihovoj nesreći i osjećao kako im pripadam. Ne mislim da je sreća što se ne prezivam Stefanović iako sam, sa određene vremenske distance, siguran kako mi je opskurno prezime Strašek, sa svojim slovenskočeškim prizvukom, olakšalo život u ovoj i ovakvoj državi, u društvu svedenom na dvije riječi – “Bog i Hrvati”.
I kako je rat odmicao sve mi je bilo jasnije da hrvatstvo i srpstvo za masu predstavlja imunitet od krivnje zbog svake pa i najgore počinjene opačine. S vremenom sam primijetio i nacionalističke elite, glasne na riječima, a zapravo „profesionalne Hrvate/Srbe/Slovence“ čiji je pravi cilj izvršiti krvavu diverziju i iskoristiti vrijeme dok društvo svoje napore, živote i pažnju usmjerava u ratnu stihiju i za to vrijeme (ratno) profitirati, obogatiti se prisvajanjem društvenog vlasništva, kupati se u jacuzziju plaćenom suzama, razaranjem, smrću, egzekucijama, mržnjom, krvlju i posvemašnjom bijedom. Uz nacionaliste Kišove to su oni kojima je čitava bratoubilačka orgija prilika za zaradu, za bogaćenje. Svi političari od rata do danas svoju korupciju i inkompeteciju prikrivaju glasnom retorikom mržnje prema „drugome“, odabranom neprijatelju, uzroku svih „naših“ problema i nedaća. Kada ih uhvate u ordinarnoj krađi, kokošarenju javnim dobrom spremno započnu ukazivati na krivnju ove ili one etnije. A svaka od etnija svojim je izborom tu gamad dovela na vlast i od tada gamad vrlo dobro shvaća da je alibi, opravdanje, distrakcija izvediva zazivanjem rata, povijesti i međuetničke mržnje. Tako Radovanu Karadžiću „Na Drini ćuprija“ postaje nacrt i „objašnjenje“ svega što čini. No, najstrašnija je spoznaja da niti danas, četvrt stoljeća kasnije, ova laža i dalje izvrsno kotira. Nove nacionalne političke elite brzo su shvatile da su im krvave, lopovske ručetine slobodne dok god se masom može manipulirati a mržnjom manevrirati. I siguran sam da prešutno, uz diskretan stisak ruke, smiješak ili zagrljaj, jedan drugome priskaču u pomoć i preuzimaju štafetu. A tada se u sve umiješa slučaj, elementarne sile našeg planeta i odjednom segregacija, mržnja, nacionalni mitovi prskaju poput čireva, a mase pokazuju dobrotu, solidarnost, bratstvo. Poplave u BiH pokazale su da pred bijesom prirodne katastrofe padaju razlike, nestaju mržnje a mitovi postaju magla. Čovjek je u biti dobar. Čovjek je društveno biće. I potrebno je uložiti novac, vrijeme, čitavu propagandnu mašineriju da bi se čovjeka svelo na nacionalistu, palančanina, mrzitelja. No ti se okovi odbacuju kada je u pitanju pomoć susjedu i komšiji, kada se pred primordijalnom katastrofom treba da spašava bližnje, one u njevolji. U ovakvoj situaciji kod svakog suosjećajnog ljudskog bića budi se bazični moral, razlika između dobra i zla.
Svakog smo tjedna moj brat i ja išli na ručak kod Nane. Uvijek je brinula. Briga je bila neodvojiva od onoga što je bila. No nikada ju nisam vidio tako zabrinutu kao za vrijeme rata. Izbjegavala je da priča o bratoubilačkom džumbusu što se odvijao vani, daleko od stola za kojim nas je gostila. I nakon nekog vremena, brat i ja smo slučajno primijetili da čim pređemo prag Naninog stana počnemo da dačemo, da govorimo bre, da ju oponašamo. Možda smo to na početku radili iz ironije, nesvjesno, no nakon što smo toga postali svjesni, počeli smo u Naninom prisustvu da se jezično natječemo s njom. Koliko je samo riječi, izraza i narodnih uzrečica ušiveno u moju svijest, moj govor, moj vokabular?
A njena briga? Njena vječna briga? Nije se razbacivala pitanjima identiteta, ušutjela bi kad smo spominjali politiku. Umjesto toga uvijek je brinula da će nam biti hladno, da smo gladni, da nam nešto fali. Utkala je sate strepnje u rukavice, kape i šalove koje nam je neprestano poklanjala. Proheklala je smrt dvije kćeri, ratove devedesetih i privatizaciju, anonimne telefonske prijetnje, proheklala je i pokušaj da joj oduzmu državljanstvo. Danas mi se čini kako je jedan dio nje – koliki? ne znam – osjećao krivnju što je na nas prenijela „srpsko prokletstvo“ i nije se usuđivala da o tome govori. A izbjegavajući s nama razgovore o ratu i politici, o identitetu i komplikovanosti, možda se nadala da ćemo nekim čudom zaboraviti. Znam da je od raspada Jugoslavije do smrti čitala Feral i Novi list iz kojeg nam je svakog tjedna čuvala prilog iz kulture Mediteran. Bila je vrlo dobro svjesna klime koja je vladala u ratnom Zagrebu. Pa ipak, nije htjela da brinemo za nju pa je tako uporno brinula za i umjesto nas.
Otkako sam naišao na presudu kojom je Nana prestala biti hrvatski državljanin, pitam se što je mislila? Što je osjećala? Bijes? Strah? Prkos? Siguran sam da se živa ne bi dala otjerati. Iako pamtim zabrinutu, plašljivu staricu, sve što znam o njenom životu, sve što sam naučio u vrijeme koje smo proveli zajedno, govori mi da nikada ne bi mogla ostaviti žive unuke i mrtve kćeri. Na Batin grob nikada nije otišla jer nije znala gdje je. Na grob svojih kćeri odlazila je svaki tjedan do kraja života. Možda se ta kod staraca tako česta, pomalo morbidna i tužna opsesija sa nekoliko kvadratnih metara zemlje i mramornom pločom iznad nje i rodila iz krivnje što nikada nije otišla da vidi gdje su joj nacisti – majku im jebem – ubili brata.
Pedeset godina kasnije nova verzija fašizma, nacionalističkog, odlučila je da ju protjera iz zemlje u kojoj je provela život, zemlje koju je osjećala svojom. Ne znam da li je itko od ljudi koji su o slučaju Magdalene Horvat, rođ. Stefanović odlučivali znao išta o njoj, njenom životu, njenom prkosu i njenoj tuzi zbog koje nikada nije otišla.
Evo kako država objavljuje presudu koja se bavi temeljnim ljudskim pravom, jednim od najintimnijih pitanja ljudskog života: „Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske temeljem članka 36. i 30. stavka 2. i 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine RH“ broj 53/91.) u svezi sa člankom 263. stavka 2. i članka 269. stavka 2. Zakona o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine RH“ broj 53/91.), rješavajući po pravu nadzora u predmetu Magdalene Horvat iz Krapine, P.Zrinskog i K.Frankopana 14, općina Krapina, radi upisa u knjigu državljana, donosi:
RJEŠENJE
I. Ukida se nalog broj:511-16-31-4-249/92 od 05.02.1992. godine Policijske stanica Krapina i odbija se zahtjev za upis u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu Horvat Magdalene iz Krapine, P. Zrinskog i K. Frankopana 14, općina Krapina.
II. Danom dostavljanja ovog rješenja stranci prestaje valjanost svih dokumenata (domovnice, osobne iskaznice, putovnice) izdatih temeljem ukinutog naloga, pa je stranka dužna ta dokumenta odmah po prijemu rješenja vratiti Policijskoj stanici Krapina.
Ovako počinje dokument kojim je mojoj Nani odbijeno državljanstvo – hladnim, neopozivim, birokratskim sječivom jezika kojim je trebalo maligno tkivo odstraniti prije nego što njena „drugost“ metastazira i inficira zdravi korpus hrvatskog nacionalnog bića. Iz ovih se rečenica može iščitati da je Magdalena Horvat, rođ. Stefanović, nakon raspada Jugoslavije zatražila i dobila domovnicu i ostale dokumente, no samo godinu kasnije pokrenuta je destilizacija, deratizacija, čistka hrvatskog društva od zaostalih „sumnjivih“ elemenata. Jedan od njih bješe i moja tada šezdesetsedmogodišnja Nana postavši – nakon 40 godina provedenih u republici iz koje je nastala Neovisna Država Hrvatska – suvišna. I ma koliko je jezik presude suhoparan, distanciran, stručan i zagušen pravnom terminologijom lako je providjeti koprenu fraza i „prevesti“, svesti ovo Rješenje na jedan, devedesetih popularan urlik: Marš iz Hrvatske! Pola stoljeća nakon Budakove mržnjobudnice upakirane u stihove i ovdje između redaka piše: „Bjež’te psine preko Drine!“.
Dakle, moja baka Magdalena, udovica partizana i Hrvata Vilima Horvata i majka dvije kćeri, nakon što je ovdje provela čitav radni vijek u knjižnici sudjelujući u pothvatu nesebičnog širenja pismenosti i znanja, nakon što je pokopala muža, a zatim i dvije kćeri nad čijom je grobnicom svakotjedno bdjela, početkom 1993. prima dokument kojim se obavještava da ovdje ne pripada, da joj niti jedan dokument ne vrijedi i da kao srbočetnički agresor može zahvaliti sv. Savi što joj nisu poslali u posjet Mikolu i Nimca, ili neke druge heroje slične ovim Merčepovim bitangama i probisvijetima krvavih ruku.
Nana je tada živjela u Zagrebu sa svojim drugim, nevjenčanim mužem pa ovo rješenje nije odmah stiglo do nje. Primitak je potpisao susjed Hrvat i u hodniku ispred njenog krapinskog stana i zatim poslao u Zagreb. No ovaj je dokument samo nastavak iste atmosfere, u pravne fraze pretočena mržnja i prijetnje koje je od početka rata Nana primala od pravih, hrabrih Hrvata putem usrednoćnih, anonimnih telefonskih poziva u kojima bi joj nepoznat netko naređivao da bježi ili će ju, kako se tada govorilo, „progutati mrak“. Ratne godine bile su za Magdalenu Stefanović godine straha, prikrivanja i pokušaja da se bude nevidljiv.
Često je u mjesecima prije smrti spominjala, miješajući strah i humor, svoj susret s „ustašom“ u kupeu vlaka Zagreb – Krapina. Naime, negdje 1991. Nana je već ostala bez starije kćeri Mire i svaki je tjedan putovala iz Zagreba u Krapinu da obiđe svoje pokojnike – muža i kćer. I na jednom od tih putovanja u njen prazan kupe ušao je hrvatski branitelj koji je putovao kući s ratišta. Nana je problijedila. I imala je zašto. Jer i nakon 40 godina života u Hrvatskoj Nana je govorila jezikom svog rodnog Prokuplja. Kada je kraj nje sjeo vojnik, htjela je propasti u zemlju. Izbjegavala je njegov pogled očajnički zureći u knjigu u svom krilu. Pa ipak, vojnik je, vidjevši njenu crninu, postao znatiželjan. Pitao je kamo ide? Nana se isprva snebivala, pokušala pristojno i kratko odgovoriti vrstom neutralnog jezika. Vojnik se nije dao smesti. Bio je uporan. Po crnini je zaključio da ide u posjet mrtvima. I dok je Nana pokušavala odgovarati kratkim rečenicama, vojnik se raspričao, izvadio bocu rakije i ponudio. Nana se isprva snebivala, no strah i drhtavica naveli su da otpije nekoliko gutljaja. Vojnik je počeo opisivati vlastiti razlog za put, a nakon nekoliko dobrih gutljaja već je živopisno objašnjavao svoje pustolovine, borbe sa „srbočetničkom soldateskom“ između psovki pojašnjavajući da nisu „svi Srbi isti“, da se neki od njih bore na hrvatskoj strani, itd. Nakon isprike zbog pitanja, vojak se zanimao da li gospođa možda ide u posjet poginulom sinu. Nana je otpila gutljaj i na prokupljanskom dijalektu objasnila da ide na grob svoje kćeri i muža. Sa zebnjom je iščekivala reakciju sugovornika, no on ili nije čuo Naninu ekavicu ili je džentlmenski prešao preko nje. I tako su sa svakim gutljajem dvoje putnika, hrvatski branitelj na povratku s fronta i udovica u posjetu mrtvima, počeli sve opširnije razgovarati, sve slobodnije izražavati stavove o ratu, politici i obiteljskim pitanjima. Nana je kasnije pričala da joj se činilo kako vojnik vrlo dobro zna da ona pripada neprijateljskom narodu, ali je iz nekog razloga odlučio preko toga preći. Ipak i dalje je drhtala, pogledavala njegov kalašnjikov naslonjen na fotelju, i pokušavala da bira riječi i izbjegava „dakanje“. Nije bilo potrebno. Kada je došlo vrijeme da siđe stanicu prije Krapine, srdačno su se pozdravili, vojnik je krenuo i kada je izašao Nana je duboko izdahnula osjetivši olakšanje. No, vojnik je iznenada pomolio glavu i uz smiješak ju upozorio da pripazi i da pokuša više šutjeti jer nisu svi hrvatski branitelji tolerantni kada je u pitanju ekavica. Pitao je da li ga prepoznaje. Nana je zurila u lice tog mladića, no nikako se nije mogla sjetiti. Vojnik se nasmijao i spomenuo kako je bio jedna od njezinih najvjernijih „mušterija“ u knjižnici. Čuvali ste mi knjige. Opraštali zakasninu. I dozvoljavali da posudim „nepoćudne“ naslove. Prepoznao sam vas od trenutka kada ste rekli da ste radili u krapinskoj knjižnici. Nadao sam se da ćete i vi prepoznati mene, no svjestan sam koliko bi to bilo teško. Uniforma ukida ličnost. Individuu, pojedinačnost. Bio sam balavac. Nana se nasmiješila, priznala da ga se ne sjeća i jedva suzdržala suze. Dotaknuo je prstom kapu, kao da salutira i nestao.
Knjige ipak nečemu služe, zapisao je negdje Danilo Kiš.
„Obrazloženje: Horvat Magdalena iz Krapine, P.Zrinskog i K.Frankopan 14, općina Krapina, podnijela je zahtjev za upis u knjigu građana Policijskoj stanici Krapina priloživši pismenu izjavu da se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda. Temeljem takve izjave navedena Policijska stanica donijela je nalog pod gornjim brojem za upis stranke u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu.“
A sada slijedi u frazeologiju upakiran užas i pravi razlog njenog odbijanja.
„Utvrđivanje državljanstva temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu pretpostavlja pripadnost hrvatskom narodu.
Nadzorom nad provođenjem Zakona o hrvatskom državljanstvu temeljem članka 36. istog zakona u svezi sa člankom 263. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku utvrđeno je prvostepeni organ pri donošenju predmetnog naloga povrijedio materijalni zakon.
Naime u spisima predmeta nema dokaza da je stranka pripadnik hrvatskog naroda niti na takvo utvrđenje upućuju njeni osobni podaci.“
i odbija se zahtjev za upis u knjigu građana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu Horvat Magdalene iz Krapine, P.Zrinskog i Krste Frankopana 4, Krapina.“
Odbijenicu državljanstva potpisao je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Ivan Jarnjak. Evo, prilažem dokaz i molim da uđe u zapisnik.
Nanino državljanstvo
Onaj život u “miru, slozi i rahatluku”, onaj “kao nekada”, onaj koji je bio uspostavljen pod “komunističkom diktaturom” ostao je, nažalost, za nama, i to zauvijek. I jedino što nam ostaje, kad vidimo koja su ološ ovi današanji demokrati, jeste da uzdahnemo: “Đe si, Diktaturo, stope ti ljubimo!” I ostaje nam da disciplinovano robujemo našim pljačkašima i da strancima budemo krotka kolonijalna raja.
M. Vešović
Svet je, u njegovom doživljaju, s neke druge strane brda a ne u njegovom svetu, kao svetu palanke koji je, u tom smislu, ne-svet.
R. Konstantinović, Filosofija palanke
Prije nekoliko tjedana pretražujući obiteljsku arhivu – dokumente, izvode iz matične knjige rođenih, smrtovnice, vjenčane listove, diplome i sve ono što se nakupi tijekom interakcije tri generacije jedne obitelji i njenih članova sa državnim birokratskim molohom (točnije više njih jer vjerujem da nisam prvi koji prihvaća usud, igru slučaja ili samoispunjujuće proročanstvo da se na ovim prostorima čovjek u jednoj državi rađa, u drugoj živi a u trećoj- umire ) naišao sam na dokument čiji me sadržaj udario u pleksus izazivajući mučninu, zatim srdžbu da bi se na kraju kristalizirao u rezignirano ogorčenje izopćenika. Na vrhu tog strašnog, hladnog, distanciranog i nemilosrdnog dokumenta kočoperio se hrvatski grb ispod kojeg je pisalo: „Republika Hrvatska, Ministarstvo unutrašnjih poslova“, broj spisa i datum: 15.3.1993. Bila je to suhoparna sudska presuda koja zadire u samu bit onoga što me odredilo, natjeralo i naučilo da prihvatim ono što jesam – apatrid. Otpadnik. Drugi. Taj je dokument stručnim, birokratskim frazama obraćajući se mojoj Nani a posredno i meni poručio kako ovdje nemam što da tražim i sa zakonom kao vrhunaravnim autoritetom zaključio kako je najbolje da čitava familija, „neprijateljski, miješani okot“, bez puno buke jednostavno – nestane.
U isto vrijeme kada su ljudi iza ovog dokumenta određivali sudbinu moje familije i zemlje u kojoj sam se rodio, sve što sam mislio da jesam rasulo se u paramparčad i počeo sam s mukom da se orijentiram među razvalinama privatnog i kolektivnog „jučerašnjeg svijeta“. Nekoć zadani, vanjskim okolnostima i odrastanjem uvjetovani osjećaj pripadnosti počeo se osipati, rastakati i nestajati. Štoviše tek nakon što su se začuli prvi pucnji, započeli prvi sukobi i prerezani prvi vratovi, nakon što su se u kosti uvukli prvi strahovi počeo sam razmišljati tko sam zapravo, koliko je dvanaest godina Jugoslavije, djetinjstva i mira odgodilo vrijeme da se suočim sa vlastitom pripadnošću, odnosno nemogućnošću da prihvatim uski nacionalni tor koji mi je tih sudbonosnih godina namijenjen. Do tada o nacionalnoj pripadnosti nisam razmišljao. Izgubljena nevinost, iščezla naivnost, djetinja perspektiva rasula se u skladu sa razaranjem gradova i ljudi. Bio sam Jugoslaven bez ostatka, ali toga zapravo nisam bio svjestan. Da me netko pitao – kao što je tada bilo popularno i zlosutno – tko sam? gordo bih mu odgovorio da sam slobodan poput albatrosa, da želim provesti sezonu u paklu, jašući u crvenoj konjici, vratiti se opor i surov sa oblakom u hlačama kupljenim u dućanu cimetove boje. Divio sam se boemiji i ahasverskoj sudbini pjesničkoj. Pijani brod, noć nalik čudovištu sa tisuću očiju, moja sestra – život, dvanaestorica – sa svakom od ovih metafora, sa svakom od ovih pjesničkih slika intuitivno sam se identificirao. Osim što sam po prirodi vlastitog stilskog višeglasja Jugoslaven, internacionalist, kozmpolit i stanovnik planete, ne zaboravljam ni vlastiti antifašizam i socijalizam kao etapu u razvitku ljudskog roda i vlastite familije – ne komunizam kakav su provodili veliki proroci revolucije do koljena zaglavljeni u krvlju poškropljenom sibirskom snijegu ili u tami sumpornih rudnika koje nam otkrivaju „Priče sa Kolime“, ne ni maovsku verziju a kamoli sjevernokorejsku. Ideju socijalne jednakosti koja isključuje staljinizam a proizlazi iz etičkog izbora da se suprotstavim tmini, izbora olakšanog kontekstom obiteljske povijesti i ponašanjem bližnjih u drugosvjetskom pokolju.
S druge strane, baka Magdalena, principijalni lik ove krhke i kratke historije, bila je četrnestogodišnja djevojčica kada je započeo 2. svjetski rat. Rođena u bogatoj prokljupanskoj trgovačkoj obitelji, doživjela je sve blagodati buržoaskog života, svirala klavir kojem ju je – kao uostalom i svemu drugom – poučavala guvernanta. Njen je stariji brat Stojan upravo upisao pravo, a Nana i njena sestra Milica gledale su ga kao heroja. Tako im je s vremena na vrijeme povjeravao važne zadatke. Nana nam je kasnije pripovijedala kako su njih dvije djevojčice iz „boljih“, dobrostojećih kuća švercale komunističke pamflete, proglase i pozive na ustanak – materijale iza kojih je stajao komunistički štampar Stojan Stefanović zvani Bata, njihov stariji brat. Štamparija – ili po partizanskom ilegalnom žargonu „tehnika“ – nalazila se na tavanu obiteljske kuće trgovca Lazara Stefanovića i njegove supruge Panajotović, Grkinje čije je pravo prezime bilo Panaiotos. Ne treba napominjati previše da nitko u kući nije znao za štampariju. Ne želeći svoje najbliže pretvoriti u saučesnike, niti Švabama i nedićevcima dati izgovor da se s njima zvjerski obračunaju, Bata je svoj agitatorski, ilegalni zadatak dvije godine diskretno izvršavao. Nana nam je pričala o danima kada je po Batinom nalogu švercala komunističku propagandu pravo preko trga „punog Nemaca“. „Nemoj da ideš pokrajnjim ulicama, nemoj da se ponašaš kao da nešto skrivaš, budi oprezna i sigurna u sebe.“ Batina se strategija pokazala uspješnom. Donekle.
Nakon nešto manje od dvije godine Gestapo je u suradnji sa lokalnom policijom uhapsio njega i nekolicinu drugova. Odveden je na sjever u koncetracijski logor Bergen-Belsen gdje je umro. Nana, njegova mlađa sestra i „suradnica“, nikada nije otišla da mu traži grob. Ne zna se gdje je pokopan. Vjerojatno u masovnoj grobnici. Nikada Nana nije otputovala u Norvešku, nikada nije stajala ispred spomenika žrtava, nikada nije ušla u krug logora. Ali ga je spominjala do kraja života. Siguran sam da je svakog dana umirala pomalo, tisućama malih smrti, tumarajući u mislima norveškom divljinom, njena sitna crna prilika kao upitnik u nepreglednoj bjelini.
Meni danas preostaje da s vremena na vrijeme potražim njegovo ime na popisima „Streljanih, ubijenih i umrlih interniraca sa područja jugoistočne Srbije u koncentracionim logorima Norveške“ na sajtu Crvenog krsta. Proučavam svjedočanstva i dokumente u kojima se opisuje logoraška svakodnevica, zamišljam Batu u onoj strašnoj prugastoj uniformi, čitam kako su svoj borbeni duh održavali jugoslavenski zarobljenici, nadam se spomenu, bilo kakvom tragu koji bi mi otkrio nešto više od monotone liste imena.
Nikada nisam niti pomišljao da bih mogao biti nešto drugo. Nešto-uže. Moje je jugoslavenstvo bila prirodna posljedica etničke polimorfije što se nalazila u srži države sastavljene od biskih naroda koji govore varijantama istog jezika i čije se tradicije isprepliću. Uživao sam u stilskom višeglasju i vlastitoj komplikovanosti. Filip David u „Kući sećanja i zaborava“ pita: Šta čini „jevrejstvo“? Ko je, uopšte, Jevrejin? Pre svega onaj koga drugi vide kao Jevrejina.“ Tako sam postao Jugoslaven jer me okolina Jugoslavenom doživljavala. Također, slijedeći misao Marine Cvetajeve iz 1930-ih da su u „ovakvom svetu svi pesnici Jevreji“ ogledavši se oko sebe, u simulakrume individua koji su se ostvarivali samo kao pripadnici određene nacije, u društva čiji se identitet zasnivao po onome što nisu – bilo to Srbi ili Hrvati – shvatio sam da usprkos kamuflaži koju mi je pružalo čudno ali nesrpsko prezime Strašek u očima drugih mogu biti samo jedno, a to je Jugoslaven. Intuitivno sam znao da nije bitno kako se ja osjećam. Jedini zakon bio je mišljenje društva (nacije). A oni su znali da sam jugoslavenski otpad. Ja nikada nisam znao kako da steknem pravo i kažem: „moj narod“. Koji je to narod moj i po kojim kriterijima se to određuje? Da li osoba to zna i osjeća u utrobi ili je to nešto što se stiče, nešto do čega treba doći-napornim i ozbiljnim radom? Ionako sam se grozio većine pa ipak dobro se sjećam kada sam prvi put osjetio vlastito jugoslavenstvo. Ne morate mi vjerovati, ali do 12. godine života, 1990., nisam nikada razmišljao o vlastitom etničkom identitetu. Tek kada su počela prebrojavanja zrnaca krvnih, a pripadnost naciji postao imperativni izbor svakog čovjeka počeo sam se raspitivati tko sam etnički, kojem plemenu pripadam, tko su mi preci. I došao sam do zida. Jedina nacionalnost s kojom sam se mogao identificirati bila je ona nepostojeća, nadnacionalna -jugoslavenska. Ali kako sam mogao pomiriti etničko višeglasje češkog i slovenskog, hrvatskog i srpskog, grčkog i židovskog porijekla? Tu je naravno i pitanje religije – odgojen sam kao ateist, a Bibliju, Kuran i Vede čitao sam kao literaturu. Kao što sam uživao u starogrčkoim mitovima tako sam iščitavao i biblijske priče i kao antičke junake doživljavao starozavjetne proroke, Isusa i Muhameda. Dakle niti u religijskom smislu ostah-neodrediv.
Jedino rješenje, ma koliko opasno i suprotstavljeno zapjenjenim govorima nacionalističkih političara, jedini mogući odgovor bio je da sam – komplikovan . I tako sam shvatio da pripadam malom, ekskluzivnom, ugroženom, od svih strana proganjanom „narodu“ koje ne povezuje etničko porijeklo već svjetonazor, kozmopolitizam, kulturni afiniteti, otvorenost, pojedinačnost, tolerancija i želja da se vidi što je sa one strane brda, stilska polifonija, za nacionaliste- „muzika samog pakla“. Mnogi od ljudi sa kojima dijelim taj imaginarni svijet jugoslavenstva otputovali su ili pobjegli u svijet svjetskog duha, duha bezbrojnih mogućnosti, duha stilskog višeglasja. Daleko od zatvorenog duha palanke.
Otada sam proždirao sve što je moglo potvrditi ovaj izbor bez izbora, sve što je činilo mogućom ideju jugoslavenstva – ne političkog, ne etničkog već idejnog, multikulturalnog – komplikovanog. Uz pripadnost koju sam osjećao prema zemlji koja je nestajala dok sam se tražio, gotovo sve što sam čitao, slušao i gledao učvršćivalo je komplikovanost kao odgovor unificiranom, uniformiranom etničkom identitetu iza kojeg su hulje skrivale prave motive – masovnu pljačku i prisvajanje društvenih dobara. Svaki pisac sa ovog prostora kojem sam se divio bio je „jugoslavenstvujušč“ već po izostanku mržnje prema drugome. Čitajući kao adolescent Krležine „Zastave“ lik u kome sam se prepoznao bio je Kamilo Emerički. Čitajući Kišev esej o nacionalizmu ježila me preciznost kojom je 20 godina prije ratova 90-ih autor „Časa anatomije“ opisao mentalitet, karakter i psihološki profil po kojem se nacionalist prepoznaje. Kada sam nešto kasnije pročitao „Filosofiju palanke“, sve se poklopilo – Konstantinović je 50 godina ranije opisao duh vremena koje živimo, duh koji vlada društvima nesvršenih istorija, u sebe zatvorenih, ne-istorijskih, jedno-obraznih, stilski i idejno ograničenih društava koja postoje samo dok postoji i percepcija izabranog neprijatelja. I njegova mržnja koja opravdava „našu“, njegova „drugost“ koja je ništa drugo do li dokaz naše ispravnosti. Radi se simbiotskom odnosu. Između naroda i nacionalizma. Između naroda i „drugog“. Osjećao sam prezir prema ljudima koji nesposobni da se ostvare kao pojedinci vlastiti značaj zahvaljuju etničkoj grupi kojoj eto pripadaju iako na to nisu imali nikakva utjecaja. O kako mi se gadio njihov ponos. Kako mi se gadilo njihovo prisvajanje domovine i boga. „Upoznali smo odvratne, vidjeli – glupe, vrijeđali su nas nepismenom ohološću, nasiljem i pohlepom pa ipak i uprkos svemu nismo zaboravili na osnovne ideje koje oblikuju povijest i društvena uređenja, ideje jednakosti, bratstva i slobode.“
Nana nas je, uplašena kasnonoćnim pozivima i prijetnjama, molila da se uklopimo, kamufliramo i ne ističemo. Gledao sam kako prijatelje, poznanike i susjede sa muslimanskim ili srpskim prezimenima šikaniraju, kako u najboljem slučaju postaju prozirni ili nevidljivi, a u najgorem nestaju da se više ne vrate, gledao sam kako ih u ratna vremena balijama i četnicima zovu u lice, a nakon rata – iza leđa. Gledao sam kako lebde u međuprostoru, ni tu ni tamo, osuđeni da kao pelivani, na užetu razapetom iznad ništavila, drhtavim korakom pokušavaju pomiriti raščerečenost svoga bića, svoju višestrukost, različitost i samoću. A znao sam da iz “ničije zemlje” izlaza nema jer nacija ne trpi – “ostatke”. Vidio sam kako im čine nepravde samo zato što su “drugi”. Svjedočio sam njihovoj nesreći i osjećao kako im pripadam. Ne mislim da je sreća što se ne prezivam Stefanović iako sam, sa određene vremenske distance, siguran kako mi je opskurno prezime Strašek, sa svojim slovenskočeškim prizvukom, olakšalo život u ovoj i ovakvoj državi, u društvu svedenom na dvije riječi – “Bog i Hrvati”.
I kako je rat odmicao sve mi je bilo jasnije da hrvatstvo i srpstvo za masu predstavlja imunitet od krivnje zbog svake pa i najgore počinjene opačine. S vremenom sam primijetio i nacionalističke elite, glasne na riječima, a zapravo „profesionalne Hrvate/Srbe/Slovence“ čiji je pravi cilj izvršiti krvavu diverziju i iskoristiti vrijeme dok društvo svoje napore, živote i pažnju usmjerava u ratnu stihiju i za to vrijeme (ratno) profitirati, obogatiti se prisvajanjem društvenog vlasništva, kupati se u jacuzziju plaćenom suzama, razaranjem, smrću, egzekucijama, mržnjom, krvlju i posvemašnjom bijedom. Uz nacionaliste Kišove to su oni kojima je čitava bratoubilačka orgija prilika za zaradu, za bogaćenje. Svi političari od rata do danas svoju korupciju i inkompeteciju prikrivaju glasnom retorikom mržnje prema „drugome“, odabranom neprijatelju, uzroku svih „naših“ problema i nedaća. Kada ih uhvate u ordinarnoj krađi, kokošarenju javnim dobrom spremno započnu ukazivati na krivnju ove ili one etnije. A svaka od etnija svojim je izborom tu gamad dovela na vlast i od tada gamad vrlo dobro shvaća da je alibi, opravdanje, distrakcija izvediva zazivanjem rata, povijesti i međuetničke mržnje. Tako Radovanu Karadžiću „Na Drini ćuprija“ postaje nacrt i „objašnjenje“ svega što čini. No, najstrašnija je spoznaja da niti danas, četvrt stoljeća kasnije, ova laža i dalje izvrsno kotira. Nove nacionalne političke elite brzo su shvatile da su im krvave, lopovske ručetine slobodne dok god se masom može manipulirati a mržnjom manevrirati. I siguran sam da prešutno, uz diskretan stisak ruke, smiješak ili zagrljaj, jedan drugome priskaču u pomoć i preuzimaju štafetu. A tada se u sve umiješa slučaj, elementarne sile našeg planeta i odjednom segregacija, mržnja, nacionalni mitovi prskaju poput čireva, a mase pokazuju dobrotu, solidarnost, bratstvo. Poplave u BiH pokazale su da pred bijesom prirodne katastrofe padaju razlike, nestaju mržnje a mitovi postaju magla. Čovjek je u biti dobar. Čovjek je društveno biće. I potrebno je uložiti novac, vrijeme, čitavu propagandnu mašineriju da bi se čovjeka svelo na nacionalistu, palančanina, mrzitelja. No ti se okovi odbacuju kada je u pitanju pomoć susjedu i komšiji, kada se pred primordijalnom katastrofom treba da spašava bližnje, one u njevolji. U ovakvoj situaciji kod svakog suosjećajnog ljudskog bića budi se bazični moral, razlika između dobra i zla.
Svakog smo tjedna moj brat i ja išli na ručak kod Nane. Uvijek je brinula. Briga je bila neodvojiva od onoga što je bila. No nikada ju nisam vidio tako zabrinutu kao za vrijeme rata. Izbjegavala je da priča o bratoubilačkom džumbusu što se odvijao vani, daleko od stola za kojim nas je gostila. I nakon nekog vremena, brat i ja smo slučajno primijetili da čim pređemo prag Naninog stana počnemo da dačemo, da govorimo bre, da ju oponašamo. Možda smo to na početku radili iz ironije, nesvjesno, no nakon što smo toga postali svjesni, počeli smo u Naninom prisustvu da se jezično natječemo s njom. Koliko je samo riječi, izraza i narodnih uzrečica ušiveno u moju svijest, moj govor, moj vokabular?
A njena briga? Njena vječna briga? Nije se razbacivala pitanjima identiteta, ušutjela bi kad smo spominjali politiku. Umjesto toga uvijek je brinula da će nam biti hladno, da smo gladni, da nam nešto fali. Utkala je sate strepnje u rukavice, kape i šalove koje nam je neprestano poklanjala. Proheklala je smrt dvije kćeri, ratove devedesetih i privatizaciju, anonimne telefonske prijetnje, proheklala je i pokušaj da joj oduzmu državljanstvo. Danas mi se čini kako je jedan dio nje – koliki? ne znam – osjećao krivnju što je na nas prenijela „srpsko prokletstvo“ i nije se usuđivala da o tome govori. A izbjegavajući s nama razgovore o ratu i politici, o identitetu i komplikovanosti, možda se nadala da ćemo nekim čudom zaboraviti. Znam da je od raspada Jugoslavije do smrti čitala Feral i Novi list iz kojeg nam je svakog tjedna čuvala prilog iz kulture Mediteran. Bila je vrlo dobro svjesna klime koja je vladala u ratnom Zagrebu. Pa ipak, nije htjela da brinemo za nju pa je tako uporno brinula za i umjesto nas.
Otkako sam naišao na presudu kojom je Nana prestala biti hrvatski državljanin, pitam se što je mislila? Što je osjećala? Bijes? Strah? Prkos? Siguran sam da se živa ne bi dala otjerati. Iako pamtim zabrinutu, plašljivu staricu, sve što znam o njenom životu, sve što sam naučio u vrijeme koje smo proveli zajedno, govori mi da nikada ne bi mogla ostaviti žive unuke i mrtve kćeri. Na Batin grob nikada nije otišla jer nije znala gdje je. Na grob svojih kćeri odlazila je svaki tjedan do kraja života. Možda se ta kod staraca tako česta, pomalo morbidna i tužna opsesija sa nekoliko kvadratnih metara zemlje i mramornom pločom iznad nje i rodila iz krivnje što nikada nije otišla da vidi gdje su joj nacisti – majku im jebem – ubili brata.
Pedeset godina kasnije nova verzija fašizma, nacionalističkog, odlučila je da ju protjera iz zemlje u kojoj je provela život, zemlje koju je osjećala svojom. Ne znam da li je itko od ljudi koji su o slučaju Magdalene Horvat, rođ. Stefanović odlučivali znao išta o njoj, njenom životu, njenom prkosu i njenoj tuzi zbog koje nikada nije otišla.
Evo kako država objavljuje presudu koja se bavi temeljnim ljudskim pravom, jednim od najintimnijih pitanja ljudskog života: „Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske temeljem članka 36. i 30. stavka 2. i 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine RH“ broj 53/91.) u svezi sa člankom 263. stavka 2. i članka 269. stavka 2. Zakona o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine RH“ broj 53/91.), rješavajući po pravu nadzora u predmetu Magdalene Horvat iz Krapine, P.Zrinskog i K.Frankopana 14, općina Krapina, radi upisa u knjigu državljana, donosi:
RJEŠENJE
I. Ukida se nalog broj:511-16-31-4-249/92 od 05.02.1992. godine Policijske stanica Krapina i odbija se zahtjev za upis u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu Horvat Magdalene iz Krapine, P. Zrinskog i K. Frankopana 14, općina Krapina.
II. Danom dostavljanja ovog rješenja stranci prestaje valjanost svih dokumenata (domovnice, osobne iskaznice, putovnice) izdatih temeljem ukinutog naloga, pa je stranka dužna ta dokumenta odmah po prijemu rješenja vratiti Policijskoj stanici Krapina.
Ovako počinje dokument kojim je mojoj Nani odbijeno državljanstvo – hladnim, neopozivim, birokratskim sječivom jezika kojim je trebalo maligno tkivo odstraniti prije nego što njena „drugost“ metastazira i inficira zdravi korpus hrvatskog nacionalnog bića. Iz ovih se rečenica može iščitati da je Magdalena Horvat, rođ. Stefanović, nakon raspada Jugoslavije zatražila i dobila domovnicu i ostale dokumente, no samo godinu kasnije pokrenuta je destilizacija, deratizacija, čistka hrvatskog društva od zaostalih „sumnjivih“ elemenata. Jedan od njih bješe i moja tada šezdesetsedmogodišnja Nana postavši – nakon 40 godina provedenih u republici iz koje je nastala Neovisna Država Hrvatska – suvišna. I ma koliko je jezik presude suhoparan, distanciran, stručan i zagušen pravnom terminologijom lako je providjeti koprenu fraza i „prevesti“, svesti ovo Rješenje na jedan, devedesetih popularan urlik: Marš iz Hrvatske! Pola stoljeća nakon Budakove mržnjobudnice upakirane u stihove i ovdje između redaka piše: „Bjež’te psine preko Drine!“.
Dakle, moja baka Magdalena, udovica partizana i Hrvata Vilima Horvata i majka dvije kćeri, nakon što je ovdje provela čitav radni vijek u knjižnici sudjelujući u pothvatu nesebičnog širenja pismenosti i znanja, nakon što je pokopala muža, a zatim i dvije kćeri nad čijom je grobnicom svakotjedno bdjela, početkom 1993. prima dokument kojim se obavještava da ovdje ne pripada, da joj niti jedan dokument ne vrijedi i da kao srbočetnički agresor može zahvaliti sv. Savi što joj nisu poslali u posjet Mikolu i Nimca, ili neke druge heroje slične ovim Merčepovim bitangama i probisvijetima krvavih ruku.
Nana je tada živjela u Zagrebu sa svojim drugim, nevjenčanim mužem pa ovo rješenje nije odmah stiglo do nje. Primitak je potpisao susjed Hrvat i u hodniku ispred njenog krapinskog stana i zatim poslao u Zagreb. No ovaj je dokument samo nastavak iste atmosfere, u pravne fraze pretočena mržnja i prijetnje koje je od početka rata Nana primala od pravih, hrabrih Hrvata putem usrednoćnih, anonimnih telefonskih poziva u kojima bi joj nepoznat netko naređivao da bježi ili će ju, kako se tada govorilo, „progutati mrak“. Ratne godine bile su za Magdalenu Stefanović godine straha, prikrivanja i pokušaja da se bude nevidljiv.
Često je u mjesecima prije smrti spominjala, miješajući strah i humor, svoj susret s „ustašom“ u kupeu vlaka Zagreb – Krapina. Naime, negdje 1991. Nana je već ostala bez starije kćeri Mire i svaki je tjedan putovala iz Zagreba u Krapinu da obiđe svoje pokojnike – muža i kćer. I na jednom od tih putovanja u njen prazan kupe ušao je hrvatski branitelj koji je putovao kući s ratišta. Nana je problijedila. I imala je zašto. Jer i nakon 40 godina života u Hrvatskoj Nana je govorila jezikom svog rodnog Prokuplja. Kada je kraj nje sjeo vojnik, htjela je propasti u zemlju. Izbjegavala je njegov pogled očajnički zureći u knjigu u svom krilu. Pa ipak, vojnik je, vidjevši njenu crninu, postao znatiželjan. Pitao je kamo ide? Nana se isprva snebivala, pokušala pristojno i kratko odgovoriti vrstom neutralnog jezika. Vojnik se nije dao smesti. Bio je uporan. Po crnini je zaključio da ide u posjet mrtvima. I dok je Nana pokušavala odgovarati kratkim rečenicama, vojnik se raspričao, izvadio bocu rakije i ponudio. Nana se isprva snebivala, no strah i drhtavica naveli su da otpije nekoliko gutljaja. Vojnik je počeo opisivati vlastiti razlog za put, a nakon nekoliko dobrih gutljaja već je živopisno objašnjavao svoje pustolovine, borbe sa „srbočetničkom soldateskom“ između psovki pojašnjavajući da nisu „svi Srbi isti“, da se neki od njih bore na hrvatskoj strani, itd. Nakon isprike zbog pitanja, vojak se zanimao da li gospođa možda ide u posjet poginulom sinu. Nana je otpila gutljaj i na prokupljanskom dijalektu objasnila da ide na grob svoje kćeri i muža. Sa zebnjom je iščekivala reakciju sugovornika, no on ili nije čuo Naninu ekavicu ili je džentlmenski prešao preko nje. I tako su sa svakim gutljajem dvoje putnika, hrvatski branitelj na povratku s fronta i udovica u posjetu mrtvima, počeli sve opširnije razgovarati, sve slobodnije izražavati stavove o ratu, politici i obiteljskim pitanjima. Nana je kasnije pričala da joj se činilo kako vojnik vrlo dobro zna da ona pripada neprijateljskom narodu, ali je iz nekog razloga odlučio preko toga preći. Ipak i dalje je drhtala, pogledavala njegov kalašnjikov naslonjen na fotelju, i pokušavala da bira riječi i izbjegava „dakanje“. Nije bilo potrebno. Kada je došlo vrijeme da siđe stanicu prije Krapine, srdačno su se pozdravili, vojnik je krenuo i kada je izašao Nana je duboko izdahnula osjetivši olakšanje. No, vojnik je iznenada pomolio glavu i uz smiješak ju upozorio da pripazi i da pokuša više šutjeti jer nisu svi hrvatski branitelji tolerantni kada je u pitanju ekavica. Pitao je da li ga prepoznaje. Nana je zurila u lice tog mladića, no nikako se nije mogla sjetiti. Vojnik se nasmijao i spomenuo kako je bio jedna od njezinih najvjernijih „mušterija“ u knjižnici. Čuvali ste mi knjige. Opraštali zakasninu. I dozvoljavali da posudim „nepoćudne“ naslove. Prepoznao sam vas od trenutka kada ste rekli da ste radili u krapinskoj knjižnici. Nadao sam se da ćete i vi prepoznati mene, no svjestan sam koliko bi to bilo teško. Uniforma ukida ličnost. Individuu, pojedinačnost. Bio sam balavac. Nana se nasmiješila, priznala da ga se ne sjeća i jedva suzdržala suze. Dotaknuo je prstom kapu, kao da salutira i nestao.
Knjige ipak nečemu služe, zapisao je negdje Danilo Kiš.
„Obrazloženje: Horvat Magdalena iz Krapine, P.Zrinskog i K.Frankopan 14, općina Krapina, podnijela je zahtjev za upis u knjigu građana Policijskoj stanici Krapina priloživši pismenu izjavu da se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda. Temeljem takve izjave navedena Policijska stanica donijela je nalog pod gornjim brojem za upis stranke u knjigu državljana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu.“
A sada slijedi u frazeologiju upakiran užas i pravi razlog njenog odbijanja.
„Utvrđivanje državljanstva temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu pretpostavlja pripadnost hrvatskom narodu.
Nadzorom nad provođenjem Zakona o hrvatskom državljanstvu temeljem članka 36. istog zakona u svezi sa člankom 263. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku utvrđeno je prvostepeni organ pri donošenju predmetnog naloga povrijedio materijalni zakon.
Naime u spisima predmeta nema dokaza da je stranka pripadnik hrvatskog naroda niti na takvo utvrđenje upućuju njeni osobni podaci.“
i odbija se zahtjev za upis u knjigu građana temeljem članka 30. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu Horvat Magdalene iz Krapine, P.Zrinskog i Krste Frankopana 4, Krapina.“
Odbijenicu državljanstva potpisao je tadašnji ministar unutrašnjih poslova Ivan Jarnjak. Evo, prilažem dokaz i molim da uđe u zapisnik.