Nakon svega otac je svoju prošlost preselio u šutnju. Svoj bivši život nastavio je u njoj čuvati kao u kovčežiću čiji je ključ imao samo on. Proglasio ga je svojim spasiteljem i pobjednikom, govor je gurnuo u ponor. Djeci svojoj tako je u naslijeđe ostavio veliku tajnu tog svog jedinog zemaljskog bogatstva. Zadužio ih je tako da nagađaju jesu li ga tukli, kako su to i zašto činili. Osudio ih je na to da njegov život i u svojim snovima obnavljaju bez činjenica. Bez njegovih zatvorskih priča. Bez istine koja mu je po zatvorima godinama mijenjala ćelije. Bez znanja o krivnji koja je bila uzrok svega, i njegove šutnje i šutnje te njegove jadne djece o njoj, nakon svega. Bez pokajanja i bez molbe za oprost.
Nakon svega sjeme zla proklijalo je i ondje gdje ga nije bilo. Ušutkalo je govor o tome i među njegovim najmilijim, zaledilo riječ, vrelinu njihovih života smrzlo, smijeh na sve prostore svakodnevice svih članova njegove ojađene obitelji nastanilo kao siroče. Plač zamijenilo riječju, od njihovih suza razvilo veliku rijeku.
Nakon svega u Šomartu i danas od tuge i stida sve dublje tonu u zemlju prazne kuće, mnogi njihovi vlasnici davno su odselili u groblje Okruglić, ključeve odnijeli njihovi najbližnji u Austriju, Švicarsku, Njemačku, Italiju, Norvešku, Švedsku. Nakon svega, ipak, i u Šomartu svatovi ponekad slave, mlada i mladoženja rano odlaze u krevet, pokatkad i nečije dijete plačem objavljuje svoj dolazak, pijetao svojim pjevom ojača svitanje, jutro razigra svjetlost nad susjednim gradovima i selima, livadama i rijekama, šumama i gorama.
Nakon svega život se, eto, opet vraća i u močvare, sve se i u njima puši, krekeću žabe, iz rijeka i mora iskaču velike ribe. Nakon svega i riječ se budi iz šutnje u kojoj su njezina značenja bila najsigurnija, a nada najsnažnija.
Nakon svega i Bob Dylan nastavlja miješati različite žanrove, glazbu i poeziju, ali riječ i notu nastavlja ovjeravati violinskim ključem. Nakon svega nedovršeni ljudi, nažalost, i dalje ratuju, ribolovci iz soma teška 198 kilograma i stara 70 godina negdje ponovno vade ljudske kosti zakićene Hitlerovim odlikovanjem.
Nakon svega plastični eksploziv TATP Sotonina majka u nekome europskom gradu opet ubija nevine ljude, trogodišnjeg dječaka slična Aylanu izbacuje more na pješčanu plažu nekog vrlo posjećenog ljetovališta.
Nakon svega dječačića slična Omranu Daqneeshu ubojica šalje na nebo u stolici Hitne pomoći, ali nebo mu ga vraća nazad na ostatke porušene građevine.
Nakon svega nedovršeni čovjek neće da zna za pravo ime Omranove smrti, nakon svega i u vječnosti glasovi anđela sigurnost traže u šutnji. I u njihovim je grlima zavladao muk. Netko i u vječnosti sa strahom tiho pita: Bože moj, Bože moj, zašto je na Zemlji od samog početka sve tako nesavršeno i grubo? Zašto ni genocidu krvnici ne priznaju pravo ime, i zašto svi zločinci na sudovima i dalje ponavljaju svoju otrcanu pjesmu: Časni sude, nisam kriv! Nisam kriv!
Dok pisac oplakuje sudbine nevinih i dobar čovjek strada, rijeke ne prestaju teći naopačke. Krvnici propovijedaju toleranciju, a ljubav dojučerašnji sijači mržnje, ratnici svoj novi identitet traže u pomirenju zla i dobra, u sestrinstvu i pobratimstvu živih i mrtvih. Nakon svega i anđeli u horu pitaju: je li ono, dolje, ispod nas, Zemlja, ili nečija razrušena kuća? Čovječe, što to radiš?!
Ma, zašto je otac svoje zlo koje je počinio u kovčežić šutnje pohranio, ma, zašto o njegovom sadržaju svojoj djeci nije nikad ništa pričao? Zašto ih svojim pričama o njemu nije stalno upozoravao da ga na Zemlji nikad i nigdje ne ponavljaju? A da o njemu govore najglasnije, svugdje i svugdje! Uvijek i uvijek!
Ne skrivajte istinu o sebi, očevi! Tražite istinu od svojih očeva, djeco! Preuzmite ključeve svih tajnih kovčežića na vrijeme! Sve tajne pod ključevima su bombe.
Nakon svega
Nakon svega otac je svoju prošlost preselio u šutnju.
Svoj bivši život nastavio je u njoj čuvati kao u kovčežiću
čiji je ključ imao samo on. Proglasio ga je svojim
spasiteljem i pobjednikom, govor je gurnuo u ponor.
Djeci svojoj tako je u naslijeđe ostavio veliku tajnu
tog svog jedinog zemaljskog bogatstva.
Zadužio ih je tako da nagađaju jesu li ga tukli, kako su to
i zašto činili. Osudio ih je na to da njegov život i u svojim
snovima obnavljaju bez činjenica. Bez njegovih
zatvorskih priča. Bez istine koja mu je po zatvorima
godinama mijenjala ćelije. Bez znanja o krivnji koja je
bila uzrok svega, i njegove šutnje i šutnje te
njegove jadne djece o njoj, nakon svega.
Bez pokajanja i bez molbe za oprost.
Nakon svega sjeme zla proklijalo je i ondje gdje ga
nije bilo. Ušutkalo je govor o tome i među njegovim
najmilijim, zaledilo riječ, vrelinu njihovih života smrzlo,
smijeh na sve prostore svakodnevice svih članova njegove
ojađene obitelji nastanilo kao siroče. Plač zamijenilo riječju,
od njihovih suza razvilo veliku rijeku.
Nakon svega u Šomartu i danas od tuge i stida sve dublje
tonu u zemlju prazne kuće, mnogi njihovi vlasnici
davno su odselili u groblje Okruglić, ključeve odnijeli
njihovi najbližnji u Austriju, Švicarsku, Njemačku, Italiju,
Norvešku, Švedsku. Nakon svega, ipak, i u Šomartu
svatovi ponekad slave, mlada i mladoženja rano odlaze
u krevet, pokatkad i nečije dijete plačem objavljuje svoj
dolazak, pijetao svojim pjevom ojača svitanje,
jutro razigra svjetlost nad susjednim gradovima i selima,
livadama i rijekama, šumama i gorama.
Nakon svega život se, eto, opet vraća i u močvare, sve se
i u njima puši, krekeću žabe, iz rijeka i mora iskaču velike ribe.
Nakon svega i riječ se budi iz šutnje u kojoj su njezina značenja
bila najsigurnija, a nada najsnažnija.
Nakon svega i Bob Dylan nastavlja miješati različite žanrove,
glazbu i poeziju, ali riječ i notu nastavlja ovjeravati violinskim
ključem. Nakon svega nedovršeni ljudi, nažalost, i dalje ratuju,
ribolovci iz soma teška 198 kilograma i stara 70 godina
negdje ponovno vade ljudske kosti zakićene
Hitlerovim odlikovanjem.
Nakon svega plastični eksploziv TATP Sotonina majka
u nekome europskom gradu opet ubija nevine ljude,
trogodišnjeg dječaka slična Aylanu izbacuje more
na pješčanu plažu nekog vrlo posjećenog ljetovališta.
Nakon svega dječačića slična Omranu Daqneeshu
ubojica šalje na nebo u stolici Hitne pomoći,
ali nebo mu ga vraća nazad na ostatke porušene građevine.
Nakon svega nedovršeni čovjek neće da zna za pravo ime
Omranove smrti, nakon svega i u vječnosti glasovi anđela
sigurnost traže u šutnji. I u njihovim je grlima zavladao muk.
Netko i u vječnosti sa strahom tiho pita: Bože moj, Bože moj,
zašto je na Zemlji od samog početka sve tako nesavršeno
i grubo? Zašto ni genocidu krvnici ne priznaju pravo ime,
i zašto svi zločinci na sudovima i dalje ponavljaju svoju
otrcanu pjesmu: Časni sude, nisam kriv! Nisam kriv!
Dok pisac oplakuje sudbine nevinih i
dobar čovjek strada, rijeke ne prestaju teći
naopačke. Krvnici propovijedaju toleranciju, a
ljubav dojučerašnji sijači mržnje, ratnici svoj novi
identitet traže u pomirenju zla i dobra,
u sestrinstvu i pobratimstvu živih i mrtvih.
Nakon svega i anđeli u horu pitaju: je li ono, dolje,
ispod nas, Zemlja, ili nečija razrušena kuća?
Čovječe, što to radiš?!
Ma, zašto je otac svoje zlo koje je počinio u kovčežić šutnje
pohranio, ma, zašto o njegovom sadržaju svojoj djeci nije
nikad ništa pričao? Zašto ih svojim pričama o njemu nije stalno
upozoravao da ga na Zemlji nikad i nigdje ne ponavljaju?
A da o njemu govore najglasnije, svugdje i svugdje!
Uvijek i uvijek!
Ne skrivajte istinu o sebi, očevi!
Tražite istinu od svojih očeva, djeco!
Preuzmite ključeve svih tajnih kovčežića
na vrijeme! Sve tajne pod ključevima su bombe.