Najmanje i najbolešljivije djetešce u domu za nahodčad.
Rodio se pred prvu opsadu.
Kada je u gradu nastupila glad, u domu su djecu podijelili u dvije vrste. Jedne će hraniti tako da prežive. Druga će prhnuti među anđele. Budu li ih sve hranili, preživjeti neće nijedno.
Cijele jedne noći, od akšama pa do zore, malene, ošugane, uplakane, do uza vrat zasrane, poluslijepe polugluhe dječake su i djevojčice prenosili s jedne na drugu stranu sobe. A onda ih vraćali. Pa one koje bi poslali među anđele, nosili su nazad među ljude. Ali za svakog bi takvog na drugoj strani bila potrebna zamjena.
Do jutra su posijedjeli i ostarili.
Na svakoj je sestri, na svakom bolničaru ostao težak teret zločina, koji ih je lomio pedalj ispod pleća i vukao prema zemlji.
Na jednoj su strani dvorane djeca plakala.
Na drugoj strani plač se pojačavao.
A onda je, iz jutra u jutro, bivao sve slabiji.
Pa su ih mrtve odnosili na maleno, nekoliko koraka dugo i široko, groblje za nahode, s malenim, pedalj visokim drvenim križevima.
Samo je u onoj prvoj postelji, gdje je ležao dječak kojega te noći nijednom nisu vraćali među žive, jer je bio najmanji i najbolesniji, i izgledao je, anđelak, poput očerupanog i obezglavljenog pilića u frižideru predratnoga dućana, samo je u toj prvoj postelji i nakon sedam dana bez mlijeka i hrane još bilo života, i čuo se vrlo tihi glas, kao da to plače dok pada perje rasuto iz jastučnice.
Smilovali su mu se, nahranili ga i prenijeli na drugu stranu.
Ionako je poumiralo, od bolesti i jada, svako drugo među onom hranjenom djecom, tako da je najednom bilo mjesta među živima.
Nije išao u školu, jer je bio ničiji i mislilo se da je nepametan. Oči su mu vazda bile dopola sklopljene, kao da spava ili ga ne zanima ono što je oko njega.
Učio je tako što bi sa strane slušao one koji su u školu išli.
I sve je pamtio.
Za sljedeće opsade grada nije više mogao otvoriti oči. Ili bi ih rastvarao palcem i kažiprstom, samo kad bi se u nešto morao zagledati.
Ali i toga je bilo sve manje.
Jutros je, nakon godina rata, opsade i opće iscrpljenosti zemlje po kojoj smo sijali i sadili da bismo se prehranili, zavladala opća glad.
Odbio je hranu. Neka se podijeli gladnima, rekao je.
Nikako da domislimo: žrtvuje li se on, ili se spašava?
Nahod
Najmanje i najbolešljivije djetešce u domu za nahodčad.
Rodio se pred prvu opsadu.
Kada je u gradu nastupila glad, u domu su djecu podijelili u dvije vrste. Jedne će hraniti tako da prežive. Druga će prhnuti među anđele. Budu li ih sve hranili, preživjeti neće nijedno.
Cijele jedne noći, od akšama pa do zore, malene, ošugane, uplakane, do uza vrat zasrane, poluslijepe polugluhe dječake su i djevojčice prenosili s jedne na drugu stranu sobe. A onda ih vraćali. Pa one koje bi poslali među anđele, nosili su nazad među ljude. Ali za svakog bi takvog na drugoj strani bila potrebna zamjena.
Do jutra su posijedjeli i ostarili.
Na svakoj je sestri, na svakom bolničaru ostao težak teret zločina, koji ih je lomio pedalj ispod pleća i vukao prema zemlji.
Na jednoj su strani dvorane djeca plakala.
Na drugoj strani plač se pojačavao.
A onda je, iz jutra u jutro, bivao sve slabiji.
Pa su ih mrtve odnosili na maleno, nekoliko koraka dugo i široko, groblje za nahode, s malenim, pedalj visokim drvenim križevima.
Samo je u onoj prvoj postelji, gdje je ležao dječak kojega te noći nijednom nisu vraćali među žive, jer je bio najmanji i najbolesniji, i izgledao je, anđelak, poput očerupanog i obezglavljenog pilića u frižideru predratnoga dućana, samo je u toj prvoj postelji i nakon sedam dana bez mlijeka i hrane još bilo života, i čuo se vrlo tihi glas, kao da to plače dok pada perje rasuto iz jastučnice.
Smilovali su mu se, nahranili ga i prenijeli na drugu stranu.
Ionako je poumiralo, od bolesti i jada, svako drugo među onom hranjenom djecom, tako da je najednom bilo mjesta među živima.
Nije išao u školu, jer je bio ničiji i mislilo se da je nepametan. Oči su mu vazda bile dopola sklopljene, kao da spava ili ga ne zanima ono što je oko njega.
Učio je tako što bi sa strane slušao one koji su u školu išli.
I sve je pamtio.
Za sljedeće opsade grada nije više mogao otvoriti oči. Ili bi ih rastvarao palcem i kažiprstom, samo kad bi se u nešto morao zagledati.
Ali i toga je bilo sve manje.
Jutros je, nakon godina rata, opsade i opće iscrpljenosti zemlje po kojoj smo sijali i sadili da bismo se prehranili, zavladala opća glad.
Odbio je hranu. Neka se podijeli gladnima, rekao je.
Nikako da domislimo: žrtvuje li se on, ili se spašava?