Nada je neraskidivo povezana s apokalipsom. Naime, ako se nadaš, ako si dobar u nadanju, onda je sva tvoja nada usmjerena prema tako nazvanom smaku svijeta. I ovdje, kao kod gotovo svih stalno u svijesti nazočnih termina, skloni smo sve omotati u svoje oblatne. Kod apokalipse nije stvar u tome da će sve propasti, nego da će se, napokon, sve vratiti svome izvornome licu. Prije toga će biti malo plamena, naravno. Apokalipsa je točka na kojoj završavaju svi ovdje u ovome svijetu započeti putevi, gdje se sve zbroji i dobije onaj finalni okvir u kojemu zlo napokon progovori smislenim glasom. I ako nešto ima smisla čekati, onda je to taj trenutak. Trenutak u kojemu će svinjarije propjevati slavujevim glasom. Onaj jedinstveni moment kada će se uspostaviti da je koljačeva kama zapravo anđeosko gudalo koje tankoćutno prebire po kojoj od Bachovih kantata. Da nam je tada biti gledateljem i slušateljem! Ukratko, u nadi ima nešto zastrašujuće, nešto što obilato nadilazi svakog pojedinačnog čovjeka, ma koliko se on nadao, ma kakva njegova nada bila. Pisci Kabale isticali su kako živimo u svijetu u kojemu se želje ispunjavaju. Ali oni govore o željama, a ne o nadi. Kabalisti, te kombinacije mudraca i kartaroša nisu ništa zapisali o nadi. No nada ne bi trebala biti pukom željom. Želje se tiču svjetovnoga, nade iznadsvjetovnoga, one su stube kojima se penjemo ka nebesima. Ako ju je moguće prelomiti u množinu? Ili je točnije: želje i nada? Život pročišćen od želja tako bi osvojio nadu. Kao da je želja čovjek koji se pretvorio u majmuna, a nada, iako je ovo samo naizgled stavlja u majmunsku poziciju, može od majmuna načiniti čovjeka. Ovdje je, jasno, samo kapitalizirano naše nadanje da nada podstiče evoluiranje, ili, da se poslužimo prastarom slikom, da ona od gusjenice može napraviti leptira. Svakako bi nam tada bilo jasno da, kada govorimo o nadi, govorimo o ostvaraju Novog Jeruzalema, gdje, eto, u okviru iste slike, možda nećemo biti anđeli, ali ćemo ipak imati krila. Želja bi onda bila pseudonada, nada koja se nekako prelomila u sebi, koja se, da tako kažemo, ostavila nade; jedino što još podsjeća na njezino porijeklo izvjesna je količina sve zaparloženije vrtnje ukrug, lišene unutarnjeg smisla. Nekakva energija bez nazivnika koja se na koncu istroši u borbama protiv same sebe. Beznadnost tako kao da je ugroženost osnovne biološke funkcije, kao da je protivživotna. Što je, paradoksalno, dovodi u najveću moguću nadinu blizinu, sjetimo se samo odnosa nade i apokalipse. Jedan od najčešće previđanih Isusovih naputaka tiče se prakse ponašanja u situaciji kada vjernik nešto zaišće od Boga. Isus kaže da je potrebna posebna vrsta stava, gdje vjernik mora zauzeti držanje kao da je njegovom iskanju već udovoljeno. Kao da budućnosti zapravo ni nema, vrijeme je već stalo, taj mukli događaj je iza nas, zajedno s apokalipsom, nakon koje su se oni čista srca smjestili u spomenuti božji megapolis. Emerson je zapisao da nam Posljednji sud vraća našu prvu promisao. A vraća nam je stoga jer je bila točna, bila je prava. U cjelovitom skladu Posljednjeg grada tako bismo se mogli sresti s kolektivno nesvjesnim, s potisnutim sadržajima i oblicima, sa svime čega smo se odrekli u ime što bolje uklopljenosti u društvo, u ime ove prve i najveće izdaje. Tako da se mit o Padu opetuje na individualnoj razini od osobe do osobe. Što se događa kada čovjek prvi puta svjesno prešuti ono što misli i izgovori nešto sasvim drugo, nešto što se uklapa u mozaik u kojemu se u tom trenutku nalazi? Njegovo se pravo biće zgrči, zaprepasti, da bi se naposljetku skupilo negdje u besputnim dubinama. Heideggerova potraga za jezikom možda je bila pokušaj da se rekonstruira intonacija prve primisli, one koju smo izdali. Na koncu, nije li, na izvjestan način, njegovo najpoznatije djelo “Bitak i vrijeme” moguće čitati kao glomaznu simfoniju koja je važnija u svom nastojanju da se izgradi, čisto zvučno, jedan novi jezik kojim bi se moglo pristupiti tom pitanju kristalnog imenovanja stvari, nego u raspredanju o gigantomahiji? On je cijeloga života sanjao o tome da bude Grk, da bude, dakle, čovjek koji je, između ostaloga, u stanju vidjeti bogove. To u njega nije ona ad hoc ničeanska predsokratovska filozofija koju je Nietzsche kao koncept trebao zbog zaokruženosti svog prevrednovanja svih vrijednosti, nego iskonska nada da je moguće u sebi tako preustrojiti biće da bude u stanju općiti s esencijama bitka. U vremenu postoji zlatna nit. Ona koja sve drži kao vlastitu baštinu na koncu će implodirati i izazvati Posljednji sud. Tada će, u procesu nemilosrednog oduzimanja, svakome biti vraćeno njegovo jedino vlasništvo; problem patnje tada bi bio problem cijene kojom smo od ovog prekupca kupili nešto što smo imali od prvoga trena. U tome bi se trebala sastojati nada: u želji za Apokalipsom, u želji za ponovnim susretom s bićem kojeg smo se odrekli istog trena kada smo ga postali svjesni. Sve ostalo su nadanja, tlapnje, odgode, nove laži. Svijet u plamenu, plamenu koji pokreće ljude, okreće ih sebi i spušta u bezdan koji ih definitivno otkida od ispranih fantazama lažnog postojanja uobličenog u bezbroj udruženja, koterija i društava. S nadom da će se napokon zaustaviti stroj koji proizvodi čak i pobunu ne bi li bolje dekorirao ekskluzivu ponude na tržištu jada.
Nada
Nada je neraskidivo povezana s apokalipsom. Naime, ako se nadaš, ako si dobar u nadanju, onda je sva tvoja nada usmjerena prema tako nazvanom smaku svijeta. I ovdje, kao kod gotovo svih stalno u svijesti nazočnih termina, skloni smo sve omotati u svoje oblatne. Kod apokalipse nije stvar u tome da će sve propasti, nego da će se, napokon, sve vratiti svome izvornome licu. Prije toga će biti malo plamena, naravno. Apokalipsa je točka na kojoj završavaju svi ovdje u ovome svijetu započeti putevi, gdje se sve zbroji i dobije onaj finalni okvir u kojemu zlo napokon progovori smislenim glasom. I ako nešto ima smisla čekati, onda je to taj trenutak. Trenutak u kojemu će svinjarije propjevati slavujevim glasom. Onaj jedinstveni moment kada će se uspostaviti da je koljačeva kama zapravo anđeosko gudalo koje tankoćutno prebire po kojoj od Bachovih kantata. Da nam je tada biti gledateljem i slušateljem! Ukratko, u nadi ima nešto zastrašujuće, nešto što obilato nadilazi svakog pojedinačnog čovjeka, ma koliko se on nadao, ma kakva njegova nada bila. Pisci Kabale isticali su kako živimo u svijetu u kojemu se želje ispunjavaju. Ali oni govore o željama, a ne o nadi. Kabalisti, te kombinacije mudraca i kartaroša nisu ništa zapisali o nadi. No nada ne bi trebala biti pukom željom. Želje se tiču svjetovnoga, nade iznadsvjetovnoga, one su stube kojima se penjemo ka nebesima. Ako ju je moguće prelomiti u množinu? Ili je točnije: želje i nada? Život pročišćen od želja tako bi osvojio nadu. Kao da je želja čovjek koji se pretvorio u majmuna, a nada, iako je ovo samo naizgled stavlja u majmunsku poziciju, može od majmuna načiniti čovjeka. Ovdje je, jasno, samo kapitalizirano naše nadanje da nada podstiče evoluiranje, ili, da se poslužimo prastarom slikom, da ona od gusjenice može napraviti leptira. Svakako bi nam tada bilo jasno da, kada govorimo o nadi, govorimo o ostvaraju Novog Jeruzalema, gdje, eto, u okviru iste slike, možda nećemo biti anđeli, ali ćemo ipak imati krila. Želja bi onda bila pseudonada, nada koja se nekako prelomila u sebi, koja se, da tako kažemo, ostavila nade; jedino što još podsjeća na njezino porijeklo izvjesna je količina sve zaparloženije vrtnje ukrug, lišene unutarnjeg smisla. Nekakva energija bez nazivnika koja se na koncu istroši u borbama protiv same sebe. Beznadnost tako kao da je ugroženost osnovne biološke funkcije, kao da je protivživotna. Što je, paradoksalno, dovodi u najveću moguću nadinu blizinu, sjetimo se samo odnosa nade i apokalipse. Jedan od najčešće previđanih Isusovih naputaka tiče se prakse ponašanja u situaciji kada vjernik nešto zaišće od Boga. Isus kaže da je potrebna posebna vrsta stava, gdje vjernik mora zauzeti držanje kao da je njegovom iskanju već udovoljeno. Kao da budućnosti zapravo ni nema, vrijeme je već stalo, taj mukli događaj je iza nas, zajedno s apokalipsom, nakon koje su se oni čista srca smjestili u spomenuti božji megapolis. Emerson je zapisao da nam Posljednji sud vraća našu prvu promisao. A vraća nam je stoga jer je bila točna, bila je prava. U cjelovitom skladu Posljednjeg grada tako bismo se mogli sresti s kolektivno nesvjesnim, s potisnutim sadržajima i oblicima, sa svime čega smo se odrekli u ime što bolje uklopljenosti u društvo, u ime ove prve i najveće izdaje. Tako da se mit o Padu opetuje na individualnoj razini od osobe do osobe. Što se događa kada čovjek prvi puta svjesno prešuti ono što misli i izgovori nešto sasvim drugo, nešto što se uklapa u mozaik u kojemu se u tom trenutku nalazi? Njegovo se pravo biće zgrči, zaprepasti, da bi se naposljetku skupilo negdje u besputnim dubinama. Heideggerova potraga za jezikom možda je bila pokušaj da se rekonstruira intonacija prve primisli, one koju smo izdali. Na koncu, nije li, na izvjestan način, njegovo najpoznatije djelo “Bitak i vrijeme” moguće čitati kao glomaznu simfoniju koja je važnija u svom nastojanju da se izgradi, čisto zvučno, jedan novi jezik kojim bi se moglo pristupiti tom pitanju kristalnog imenovanja stvari, nego u raspredanju o gigantomahiji? On je cijeloga života sanjao o tome da bude Grk, da bude, dakle, čovjek koji je, između ostaloga, u stanju vidjeti bogove. To u njega nije ona ad hoc ničeanska predsokratovska filozofija koju je Nietzsche kao koncept trebao zbog zaokruženosti svog prevrednovanja svih vrijednosti, nego iskonska nada da je moguće u sebi tako preustrojiti biće da bude u stanju općiti s esencijama bitka. U vremenu postoji zlatna nit. Ona koja sve drži kao vlastitu baštinu na koncu će implodirati i izazvati Posljednji sud. Tada će, u procesu nemilosrednog oduzimanja, svakome biti vraćeno njegovo jedino vlasništvo; problem patnje tada bi bio problem cijene kojom smo od ovog prekupca kupili nešto što smo imali od prvoga trena. U tome bi se trebala sastojati nada: u želji za Apokalipsom, u želji za ponovnim susretom s bićem kojeg smo se odrekli istog trena kada smo ga postali svjesni. Sve ostalo su nadanja, tlapnje, odgode, nove laži. Svijet u plamenu, plamenu koji pokreće ljude, okreće ih sebi i spušta u bezdan koji ih definitivno otkida od ispranih fantazama lažnog postojanja uobličenog u bezbroj udruženja, koterija i društava. S nadom da će se napokon zaustaviti stroj koji proizvodi čak i pobunu ne bi li bolje dekorirao ekskluzivu ponude na tržištu jada.