Sedmodnevnom ženskom djetetu, nađenom kako se davi, odbačeno u plitak kazan s bolesničkim pomijama, ostavljen ispred Infektivnog odjeljenja Koševske bolnice, neznani je cinik nadjenuo ime Nada.
Zbilo se to prije nego što je na Nadu naišao Jozef Masny, pedesetdvogodišnjki svježi udovac, otac dvojice odraslih sinova, kako leži na podu sirotišta časnih sestara, kao trinaesto uz dvanaest siročadi u dvanaest krevetaca.
Kao da je, Bože mi prosti, svinjče, pa trinaesto, pomislio je Pepi, i predložio sestri Rozaliji da udomi djevojčicu.
Ionako leži na podu.
Pa jest, suglasila se sestra.
Umjesto da kod Pepija Masnog, gradskog financa, ostane dok se ne oslobodi krevetac u sirotištu, najduže sljedećih sedam dana, Nada je ostala trajno.
Noću nije plakala, spavala je koliko i on, vazda je bila zdrava kao dren, baš neko lijepo i savršeno dijete, kakva se tek tako ne rađaju.
Ali što je najvažnije, bila je njegova, kao što sinovi to nikada nisu bili.
Ili je bio premlad da im bude otac, ili nije ni bio za mušku djecu.
Nismo svi za sve, pa je li tako?, govorio je Jozef Masny dok bi objašnjavao da mu je Nada nekako rođenija od njegove rođene djece.
Pa što ju, bolan, ne krstiš, grijeh je dušu ostavljati nekrštenom, nagovarao ga je fra Ilija, Ujevićev prijatelj iz pjesnikovih sarajevskih dana, i jednako gorljiv Jugoslaven i katolik.
Ne mogu, brate, pa da je stoput grijeh, što ako je mala židovka ili muslimanka, i što ako je roditelje njezine neki veliki jad natjerao da je odbace, pa da onda bude da je još ja krstim, samo da povećam broj krštenih na svijetu.
Alasalamet, kakva si ti budala!, izgovorio bi fra Ilija nakon što se triput prekrstio.
Kada je krenula u školu, lijepa, modrooka tankovijasta, još se i više zakovitlalo pitanje čija li je, mili Bože, jer ne znaš je li bolja ili je pametnija, fina i uredna, crta bolje od svih u školi, sva slova unaprijed zna, tablicu množenja i dijeljenja sama po sebi ima u glavi…
Pepi Masny je onako amaterski svirao violinu, pa bi na verandi nedjeljom priređivao matineje za Nadu.
Ona bi se uredila, pod ruku stavila futrolu za alat – to joj je damska tašnica – pa bi sva ozbijna i po dva sata slušala Pepija kako svira.
Danas baš nisi bio dobar, rekla mu je, i otpjevala šta je krivo odsvirao.
Jozef Masny naručio je kod Meierhoffera dječju violinu, da će Nadu poučavati violini.
Mjesec dana joj je trebalo da zasvira bolje od njega.
Našao joj je pravu učiteljicu, gospođu Simon, preko koje se među finijom gospodom sve do Zagreba i Beograda počeo širiti mit o tom djetetu.
Osim što je bila savršena, Nada je bila savršeno sretna.
Prvi i jedini solistički koncert održala je u Beogradu, u dvorani Kolarac.
Poočim je sav ponosan sjedio u prvom redu pune dvorane.
Grlila je bukete, gušila se u ružama, karanfilima i gladiolama, posrtala je pod cvijećem dok je silazila s pozornice.
I u najsretnijim trenucima svoga ionako sretnoga malog života te je noći usnula i nije se više probudila.
Sretan je život imala moja Nada, govorio je Pepi Masny, sve se trudeći da mu glas ostane čvrst.
Nekrštenu, sahranio ju je na Groblju svetog Josipa, Na njezinom bijelom nadgrobniku nema križa. Slikar Roman Petrović nacrtao je violinu, klesar Antom Lušina, koji je i izradio nadgrobnik, uklesao je crtež. U grob je, pokraj uzglavlja pokojnice, umjesto posmrtnog portreta, položena fotografija iz beogradske Politike.
Sklopljenih očiju u zanosu trenutka, fotografija s koncerta.
Nada
Sedmodnevnom ženskom djetetu, nađenom kako se davi, odbačeno u plitak kazan s bolesničkim pomijama, ostavljen ispred Infektivnog odjeljenja Koševske bolnice, neznani je cinik nadjenuo ime Nada.
Zbilo se to prije nego što je na Nadu naišao Jozef Masny, pedesetdvogodišnjki svježi udovac, otac dvojice odraslih sinova, kako leži na podu sirotišta časnih sestara, kao trinaesto uz dvanaest siročadi u dvanaest krevetaca.
Kao da je, Bože mi prosti, svinjče, pa trinaesto, pomislio je Pepi, i predložio sestri Rozaliji da udomi djevojčicu.
Ionako leži na podu.
Pa jest, suglasila se sestra.
Umjesto da kod Pepija Masnog, gradskog financa, ostane dok se ne oslobodi krevetac u sirotištu, najduže sljedećih sedam dana, Nada je ostala trajno.
Noću nije plakala, spavala je koliko i on, vazda je bila zdrava kao dren, baš neko lijepo i savršeno dijete, kakva se tek tako ne rađaju.
Ali što je najvažnije, bila je njegova, kao što sinovi to nikada nisu bili.
Ili je bio premlad da im bude otac, ili nije ni bio za mušku djecu.
Nismo svi za sve, pa je li tako?, govorio je Jozef Masny dok bi objašnjavao da mu je Nada nekako rođenija od njegove rođene djece.
Pa što ju, bolan, ne krstiš, grijeh je dušu ostavljati nekrštenom, nagovarao ga je fra Ilija, Ujevićev prijatelj iz pjesnikovih sarajevskih dana, i jednako gorljiv Jugoslaven i katolik.
Ne mogu, brate, pa da je stoput grijeh, što ako je mala židovka ili muslimanka, i što ako je roditelje njezine neki veliki jad natjerao da je odbace, pa da onda bude da je još ja krstim, samo da povećam broj krštenih na svijetu.
Alasalamet, kakva si ti budala!, izgovorio bi fra Ilija nakon što se triput prekrstio.
Kada je krenula u školu, lijepa, modrooka tankovijasta, još se i više zakovitlalo pitanje čija li je, mili Bože, jer ne znaš je li bolja ili je pametnija, fina i uredna, crta bolje od svih u školi, sva slova unaprijed zna, tablicu množenja i dijeljenja sama po sebi ima u glavi…
Pepi Masny je onako amaterski svirao violinu, pa bi na verandi nedjeljom priređivao matineje za Nadu.
Ona bi se uredila, pod ruku stavila futrolu za alat – to joj je damska tašnica – pa bi sva ozbijna i po dva sata slušala Pepija kako svira.
Danas baš nisi bio dobar, rekla mu je, i otpjevala šta je krivo odsvirao.
Jozef Masny naručio je kod Meierhoffera dječju violinu, da će Nadu poučavati violini.
Mjesec dana joj je trebalo da zasvira bolje od njega.
Našao joj je pravu učiteljicu, gospođu Simon, preko koje se među finijom gospodom sve do Zagreba i Beograda počeo širiti mit o tom djetetu.
Osim što je bila savršena, Nada je bila savršeno sretna.
Prvi i jedini solistički koncert održala je u Beogradu, u dvorani Kolarac.
Poočim je sav ponosan sjedio u prvom redu pune dvorane.
Grlila je bukete, gušila se u ružama, karanfilima i gladiolama, posrtala je pod cvijećem dok je silazila s pozornice.
I u najsretnijim trenucima svoga ionako sretnoga malog života te je noći usnula i nije se više probudila.
Sretan je život imala moja Nada, govorio je Pepi Masny, sve se trudeći da mu glas ostane čvrst.
Nekrštenu, sahranio ju je na Groblju svetog Josipa, Na njezinom bijelom nadgrobniku nema križa. Slikar Roman Petrović nacrtao je violinu, klesar Antom Lušina, koji je i izradio nadgrobnik, uklesao je crtež. U grob je, pokraj uzglavlja pokojnice, umjesto posmrtnog portreta, položena fotografija iz beogradske Politike.
Sklopljenih očiju u zanosu trenutka, fotografija s koncerta.
A ispod, sitnim ćiriličnim slovima:
Vivaldi se ovom nije nadao!