Godine 1911. sve novine u Monarhiji izvještavaju o Agadirskoj krizi. Nekoliko mjeseci zatim, u ožujku 1912, u marokanskom gradu Fesu kolonijalne sile potpisuju sporazum kojim Francuska kolonizira Maroko. Britanci, međutim, da bi stvorili distancu prema najvažnijemu svom suparniku, te zaštitili Gibraltar, inzistiraju da se Maroko podijeli i da se planinski kraj, dvadeset tisuća četvornih kilometara duž sredozemne obale, na upravu preda Španjolskoj. U vojnu ekspediciju tad stiže i mladi časnik Francisco Franco. Pristiže u rat koji će se duž teško pristupačkog planinskog masiva Rif voditi protiv nepomirljivih berberskih, kabilijskih plemena, protiv sunarodnika šukundjedova i šukunujaka Kyliana Mbappéa. Kabilijci priznavali su marokanskog sultana, ali ne i vlast kršćanskih uljeza. I neće se smiriti nikad. Franco je u tom nečasnom i prljavom ratu – a kakav bi drukčiji bio? – stjecao vojnički ugled i postao je najmlađi španjolski general, Španjolska je na kraju doživjela grdan poraz, a on je, kao i svi fašistički vojni vođe diljem Europe, generalski čin i karizmu stekao upravo na tom porazu.
Godine 1925. Berberi su uspostavili Rifsku republiku, oformili su državnu administraciju, potpisali neke međunarodne sporazume i stvorili potpuni raskol u odnosu na marokanske Arape, s kojima su dijelili vjeru, ali su se razlikovali po temeljnim kulturnim i civilizacijskim kodovima. Mržnja koja se odavno začela u to se vrijeme rastvorila u živu ranu koja ne zacjeljuje. Republika o kojoj se u Europi nikad nije govorilo, pa ne znamo ni da je postojala, uništena je u velikoj koaliciji francuskih i španjolskih vojski, te domaćih Arapa.
Tačno deset godina kasnije, 18. srpnja 1936, Franco izdaje Proglas o pobuni, te nakon formalno neuspjelog vojnog udara započinje građanski rat. Pobunjenici će najprije zaposjesti španjolske teritorije u Maroku, a falangističke trupe će za cijeloga rata imati snažnu podršku svoje marokanske, arapske komponente. Ta podrška bit će naročito važna za prve godine rata. Tako su u pobjedi katoličke teokracije i stvaranju fašističke države zaslugu imali – muslimani. Razlog jednostavan: vraćali su uslugu koju su kolonizatori njima činili boreći se protiv nepokornih Berbera, također muslimana.
A onda je u utorak, 6. prosinca, u osmini finala Svjetskog prvenstva, Španjolska zaigrala protiv Maroka. Uvjereni da na takav način izabiru put prema polufinalu i finalu, a možda i prema kruni svjetskih prvaka, igrači Luisa Enriquea, uz Francuze (opet) jedine europske ekipe koja je, kako se činilo, u stanju izaći na otvoreni megdan Argentini i Brazilu, odlučili su se sramotiti u utakmici s Japanom, namjerno izgubiti, izbjeći nezgodnu Hrvatsku, a nakon nje Brazil, te preko Maroka i Portugala odmorni stići u polufinale. Usput, na taj su način, sramoćenjem, eliminirali Njemačku, koja prethodno možda i nije djelovala ni moćno ni ozbiljno, ali prije samo osam godina Brazil je na Svjetskom prvenstvu pregazila 7:1.
Luis Enrique bio je siguran u ono što čini. I svi njegovi igrači bili su sigurni. Maroko je španjolska tiha čežnja, zemlja čiji se najbolji sinovi odavno već rađaju kojekuda, i nije je potrebno kolonizirati da bi je se doživjelo svojom. Tamo je, u Maroku, počinula jedna velika španjolska i francuska kultura, tamo su posljednje preživjele židovske i kršćanske zajednice na Magrebu. Zaigravši protiv Maroka Španjolska će, na neki način, zaigrati protiv svojih. Zaigrat će protiv onih kojima je nadmoćnija, čije trikove dobro poznaje, poznaje im fudbal, poznaje im duše. Premda odavno to više nije Francova Španjolska i premda se ne vole sjećati povijesti koju su pod Francom odživjeli, marokanski su Arapi, ipak, saveznici. Oni manji u savezu, podložni.
Marokanci su, međutim, na terenu u prvih četrdeset i pet minuta bili mnogo bolji nego za turnirskoga natjecanja. Potpuno je to razumljivo, ali velikima se često događa da ne očekuju, pa se iznenade. Male ekipe, igrači bez samopouzdanja stečenog velikim pobjedama, ili iluzijama statistike i tradicije, mnogo bolje igraju ako igraju na sve ili ništa. Ono što je u prvom poluvremenu igrao Sofiane Boufal, napadač Angersa, inače rođeni Francuz, s neuspješnom karijerom u Engleskoj, skoro već tridesetogodišnjak bez velikih transfera i ovakvih utakmica, bilo je šokantno. Pred njim su se nekim ozbiljnim igračima, među njima i ponekom od najboljih europskih nogometaša današnjice, malo podsjekle noge. I ne samo pred Boufalom. Otkako su postali Boufala svjesni, i te neočekivane i nepredviđene nove rifske pobune, u kojoj su, međutim, sada sudjelovali svi, a ne samo Kabilijci. Pritom, većina tih ljudi, Marokanaca, rodili su se u Europi. Razlika koja je nekad bila ogromna, najednom je iščezla. Kao da se osušilo Sredozemno more, pa smo mi i oni postali jedno.
Španjolci su tad zaigrali nešto što je u većini slučajeva efikasno: čvrsto će se držati shematizma igre, do kraja će poštovati filozofiju modernog fudbala, neće raditi ništa samoinicijativno i nepredviđeno, neće upadati u očaj, nego će nastaviti sa svojim nogometom punim dodavanja, stalno će imati loptu u nogama, prebacivat će je, kao u rukometu, s jedne da drugu stranu, s lijevoga na desno krilo, pa nazad, i čekat će trenutak da Marokanci pogriješe. A oni moraju pogriješiti ne samo zato što su slabiji, nego i iz jednog jednako važnog razloga: moraju pogriješiti zato što u svojim životima kao ekipa nemaju sjećanje na prigodu u kojoj nisu pogriješili. Ne postoji takav povijesni presedan, ne postoji veliki historijski događaj marokanskog nogometa, kojeg bi se makar neki od njih sjećali. Nogomet je, kao i čovjekova povijest, kao cjelokupna njegova kultura, a naročito književnost, uvelike zasnovan na tom jednom događaju i presedanu.
Ali u toj igri s mišlju da će slabiji protivnik na kraju, ipak, sam od sebe pogriješiti, te da će lopta završiti u njegovu golu, postoji sistemska greška što se takvo što baš uvijek i ne dogodi. U turnirskim i prvenstvenim utakmicama, utakmica u tom slučaju završava neriješenim rezultatom. U eliminacijskim utakmicama često će završiti porazom ekipe koja je u igru ušla s idejom da je bolja, pogotovu porazom starijih i većih iz nekoga davnog, na lošim osnovama postavljenog, savezništva. I premda je nogomet igra čiji rezultat nastaje u natjecanju dviju po nekom unutarnjem principu raspoređenih momčadi na travnatom igralištu, u kojoj, kao i u svakoj takvoj igri, pobjeđuje vještiji, sretniji, ponekad i bolji, činjenica da tu igru čini i publika, da su u nju uključene zastave, himne i države, i da u njoj sudjeluju kulturne tradicije, opterećenja naslijeđa, loše savjesti i društvenog nemira, nogomet učas pretvori u nešto što kroz zamišljanja ljudi, očekivanja igrača i njihovih trenera, nema više veze s vještinom u igri. Kao što će, nakon što utakmica prođe, pa još se završi neočekivanim rezultatom, publika poraženih imati stotine objašnjenja onoga što se dogodilo, od kojih nijedno neće imati previše veze sa stvarnim razlozima poraza. Nogomet je igra, kao što je to pokazala i utakmica između Španjolske i Maroka, kroz koju promatrač sasvim slobodno može angažirati vlastitu imaginaciju, raspustiti je sasvim, ne vodeći previše računa o tome gdje će ga ona odvesti, i kako će se vratiti otamo gdje ga je odvela. Tako je posve prirodno da su neki od najvećih gospodara imaginacije, primjerice Jorge Luis Borges, prezirali nogomet i nogometna zaluđeništva. Iz Borgesove perspektive sva ova rasuta i uludo pokrenuta mašta posljedica je neuroze koja graniči sa sumanutošću, temeljne neukosti ili naprosto gluposti. Toliko je toga, mislit će on, što je vrednije mašte od ove igre. I to mi na um padne, pa u mislima s Borgesom razgovaram, tumačim mu ovu igru, dok ističe i drugo poluvrijeme, Alvaro Morata zbunjeno se kreće niz protivničke dijelove terena, a Luisu Enriqueu, nekad velikom igraču, jednom od onih koji su jednako sigurno mogli igrati na svakom mjestu u momčadi, i jednom od onih, vječnih izdajnika, koji su za karijere igrali i za Real, i za Barcelonu, ispod kratkih rukava ljetne majice u tom katarskom prosincu izviruju tetovaže iz igračkih vremena, dok tumara s jedne na drugu stranu iscrtanoga trenerskog prostora. Lice Luisa Enriquea ekspresivno je i živo lice glumca u porodičnoj drami. Nogomet je za njega utjeha i sudbina. Prije nekoliko godina kći mu je umrla od raka kostiju, ne navršivši desetu godinu. Za razliku od drugih selektora i trenera, državnih nogometnih stratega, on ni na jednoj katarskoj utakmici nije u odijelu. Općenito, njega nema u odijelu. Prigovara sucima, bodri svoje igrače, bodri ih vlastitom nesrećom, ako ne vjeruju njemu, kome bi uopće i mogli povjerovati, ali zbog njega će, možda, lakše i podnijeti poraz: što je jedna izgubljena utakmica i jedno izgubljeno svjetsko prvenstvo prema onom što je izgubio Luis Enrique? Borgesu bi, vjerujem, zanimljive morale biti tetovaže i neizbrijano lice Luisa Enriquea. Vidio bi u njemu razbojnika, koji naseljava prostore tuđih zaborava…
Jedanaesterci na koje je Španjolska na kraju bila osuđena nisu imali nikakve sličnosti s jedanaestercima koji su se odvili u boju Hrvata i Japanaca. U ovoj utakmici vidjeli smo nogometaše Maroka koji nakon isteka sto i dvadesete minute više nisu imali čega da se plaše. I Španjolce kojima je tad moralo po sto puta na um pasti, kao i samom Luisu Enriqueu, da im se ovo protiv Hrvata, a onda protiv Brazilaca, nikad ne bi dogodilo. Dogodilo bi im se nešto drugo, možda i gore, ali ne bi ovo. Umjesto da zasluže vlastitu sudbinu, španjolski su nogometaši pred jedanaesterce s Marokom bili suočeni s posljedicama prevare koju su naumili izvesti. Ili, barem, s posljedicama kretanja linijom manjeg otpora. Linija manjeg otpora vodi u provaliju.
Protiv sebe imali su čovjeka rodom iz Montreala, Francuzi ga pišu Yassine Bounou. Nadimak Bono. Seniorsku karijeru započeo u klubu Wydad iz Casablance. Cijelu karijeru brani u Španjolskoj, trenutno u Sevilji. Bonou španjolski penaldžije nisu mogli zabiti gol. Njegovo ime, Jasin, jedna je kuranska sura. Po njoj nazvali su ga roditelji. Trideset i šesta sura Jasin ima 83 ajeta, ili stiha. Često se izgovara nad dušama umrlih. Šezdeset i peti ajet glasi u prijevodu ovako: “Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će Nam govoriti, a noge njihove će o onome što su radili svjedočiti.” Pogleda pognutih, kao da u svoje noge gledaju, što li su nesretnice učinile, španjolski su penaldžije i ostali španjolski igrači napuštali ledinu, u nadi da će ovo što prije biti zaboravljeno. Bono i njegovi budalasto su se radovali. Mudrost je uvijek u porazu.
Nacrt za roman o porazu Španjolske u ratu protiv Maroka, godine Gospodnje te i te
Godine 1911. sve novine u Monarhiji izvještavaju o Agadirskoj krizi. Nekoliko mjeseci zatim, u ožujku 1912, u marokanskom gradu Fesu kolonijalne sile potpisuju sporazum kojim Francuska kolonizira Maroko. Britanci, međutim, da bi stvorili distancu prema najvažnijemu svom suparniku, te zaštitili Gibraltar, inzistiraju da se Maroko podijeli i da se planinski kraj, dvadeset tisuća četvornih kilometara duž sredozemne obale, na upravu preda Španjolskoj. U vojnu ekspediciju tad stiže i mladi časnik Francisco Franco. Pristiže u rat koji će se duž teško pristupačkog planinskog masiva Rif voditi protiv nepomirljivih berberskih, kabilijskih plemena, protiv sunarodnika šukundjedova i šukunujaka Kyliana Mbappéa. Kabilijci priznavali su marokanskog sultana, ali ne i vlast kršćanskih uljeza. I neće se smiriti nikad. Franco je u tom nečasnom i prljavom ratu – a kakav bi drukčiji bio? – stjecao vojnički ugled i postao je najmlađi španjolski general, Španjolska je na kraju doživjela grdan poraz, a on je, kao i svi fašistički vojni vođe diljem Europe, generalski čin i karizmu stekao upravo na tom porazu.
Godine 1925. Berberi su uspostavili Rifsku republiku, oformili su državnu administraciju, potpisali neke međunarodne sporazume i stvorili potpuni raskol u odnosu na marokanske Arape, s kojima su dijelili vjeru, ali su se razlikovali po temeljnim kulturnim i civilizacijskim kodovima. Mržnja koja se odavno začela u to se vrijeme rastvorila u živu ranu koja ne zacjeljuje. Republika o kojoj se u Europi nikad nije govorilo, pa ne znamo ni da je postojala, uništena je u velikoj koaliciji francuskih i španjolskih vojski, te domaćih Arapa.
Tačno deset godina kasnije, 18. srpnja 1936, Franco izdaje Proglas o pobuni, te nakon formalno neuspjelog vojnog udara započinje građanski rat. Pobunjenici će najprije zaposjesti španjolske teritorije u Maroku, a falangističke trupe će za cijeloga rata imati snažnu podršku svoje marokanske, arapske komponente. Ta podrška bit će naročito važna za prve godine rata. Tako su u pobjedi katoličke teokracije i stvaranju fašističke države zaslugu imali – muslimani. Razlog jednostavan: vraćali su uslugu koju su kolonizatori njima činili boreći se protiv nepokornih Berbera, također muslimana.
A onda je u utorak, 6. prosinca, u osmini finala Svjetskog prvenstva, Španjolska zaigrala protiv Maroka. Uvjereni da na takav način izabiru put prema polufinalu i finalu, a možda i prema kruni svjetskih prvaka, igrači Luisa Enriquea, uz Francuze (opet) jedine europske ekipe koja je, kako se činilo, u stanju izaći na otvoreni megdan Argentini i Brazilu, odlučili su se sramotiti u utakmici s Japanom, namjerno izgubiti, izbjeći nezgodnu Hrvatsku, a nakon nje Brazil, te preko Maroka i Portugala odmorni stići u polufinale. Usput, na taj su način, sramoćenjem, eliminirali Njemačku, koja prethodno možda i nije djelovala ni moćno ni ozbiljno, ali prije samo osam godina Brazil je na Svjetskom prvenstvu pregazila 7:1.
Luis Enrique bio je siguran u ono što čini. I svi njegovi igrači bili su sigurni. Maroko je španjolska tiha čežnja, zemlja čiji se najbolji sinovi odavno već rađaju kojekuda, i nije je potrebno kolonizirati da bi je se doživjelo svojom. Tamo je, u Maroku, počinula jedna velika španjolska i francuska kultura, tamo su posljednje preživjele židovske i kršćanske zajednice na Magrebu. Zaigravši protiv Maroka Španjolska će, na neki način, zaigrati protiv svojih. Zaigrat će protiv onih kojima je nadmoćnija, čije trikove dobro poznaje, poznaje im fudbal, poznaje im duše. Premda odavno to više nije Francova Španjolska i premda se ne vole sjećati povijesti koju su pod Francom odživjeli, marokanski su Arapi, ipak, saveznici. Oni manji u savezu, podložni.
Marokanci su, međutim, na terenu u prvih četrdeset i pet minuta bili mnogo bolji nego za turnirskoga natjecanja. Potpuno je to razumljivo, ali velikima se često događa da ne očekuju, pa se iznenade. Male ekipe, igrači bez samopouzdanja stečenog velikim pobjedama, ili iluzijama statistike i tradicije, mnogo bolje igraju ako igraju na sve ili ništa. Ono što je u prvom poluvremenu igrao Sofiane Boufal, napadač Angersa, inače rođeni Francuz, s neuspješnom karijerom u Engleskoj, skoro već tridesetogodišnjak bez velikih transfera i ovakvih utakmica, bilo je šokantno. Pred njim su se nekim ozbiljnim igračima, među njima i ponekom od najboljih europskih nogometaša današnjice, malo podsjekle noge. I ne samo pred Boufalom. Otkako su postali Boufala svjesni, i te neočekivane i nepredviđene nove rifske pobune, u kojoj su, međutim, sada sudjelovali svi, a ne samo Kabilijci. Pritom, većina tih ljudi, Marokanaca, rodili su se u Europi. Razlika koja je nekad bila ogromna, najednom je iščezla. Kao da se osušilo Sredozemno more, pa smo mi i oni postali jedno.
Španjolci su tad zaigrali nešto što je u većini slučajeva efikasno: čvrsto će se držati shematizma igre, do kraja će poštovati filozofiju modernog fudbala, neće raditi ništa samoinicijativno i nepredviđeno, neće upadati u očaj, nego će nastaviti sa svojim nogometom punim dodavanja, stalno će imati loptu u nogama, prebacivat će je, kao u rukometu, s jedne da drugu stranu, s lijevoga na desno krilo, pa nazad, i čekat će trenutak da Marokanci pogriješe. A oni moraju pogriješiti ne samo zato što su slabiji, nego i iz jednog jednako važnog razloga: moraju pogriješiti zato što u svojim životima kao ekipa nemaju sjećanje na prigodu u kojoj nisu pogriješili. Ne postoji takav povijesni presedan, ne postoji veliki historijski događaj marokanskog nogometa, kojeg bi se makar neki od njih sjećali. Nogomet je, kao i čovjekova povijest, kao cjelokupna njegova kultura, a naročito književnost, uvelike zasnovan na tom jednom događaju i presedanu.
Ali u toj igri s mišlju da će slabiji protivnik na kraju, ipak, sam od sebe pogriješiti, te da će lopta završiti u njegovu golu, postoji sistemska greška što se takvo što baš uvijek i ne dogodi. U turnirskim i prvenstvenim utakmicama, utakmica u tom slučaju završava neriješenim rezultatom. U eliminacijskim utakmicama često će završiti porazom ekipe koja je u igru ušla s idejom da je bolja, pogotovu porazom starijih i većih iz nekoga davnog, na lošim osnovama postavljenog, savezništva. I premda je nogomet igra čiji rezultat nastaje u natjecanju dviju po nekom unutarnjem principu raspoređenih momčadi na travnatom igralištu, u kojoj, kao i u svakoj takvoj igri, pobjeđuje vještiji, sretniji, ponekad i bolji, činjenica da tu igru čini i publika, da su u nju uključene zastave, himne i države, i da u njoj sudjeluju kulturne tradicije, opterećenja naslijeđa, loše savjesti i društvenog nemira, nogomet učas pretvori u nešto što kroz zamišljanja ljudi, očekivanja igrača i njihovih trenera, nema više veze s vještinom u igri. Kao što će, nakon što utakmica prođe, pa još se završi neočekivanim rezultatom, publika poraženih imati stotine objašnjenja onoga što se dogodilo, od kojih nijedno neće imati previše veze sa stvarnim razlozima poraza. Nogomet je igra, kao što je to pokazala i utakmica između Španjolske i Maroka, kroz koju promatrač sasvim slobodno može angažirati vlastitu imaginaciju, raspustiti je sasvim, ne vodeći previše računa o tome gdje će ga ona odvesti, i kako će se vratiti otamo gdje ga je odvela. Tako je posve prirodno da su neki od najvećih gospodara imaginacije, primjerice Jorge Luis Borges, prezirali nogomet i nogometna zaluđeništva. Iz Borgesove perspektive sva ova rasuta i uludo pokrenuta mašta posljedica je neuroze koja graniči sa sumanutošću, temeljne neukosti ili naprosto gluposti. Toliko je toga, mislit će on, što je vrednije mašte od ove igre. I to mi na um padne, pa u mislima s Borgesom razgovaram, tumačim mu ovu igru, dok ističe i drugo poluvrijeme, Alvaro Morata zbunjeno se kreće niz protivničke dijelove terena, a Luisu Enriqueu, nekad velikom igraču, jednom od onih koji su jednako sigurno mogli igrati na svakom mjestu u momčadi, i jednom od onih, vječnih izdajnika, koji su za karijere igrali i za Real, i za Barcelonu, ispod kratkih rukava ljetne majice u tom katarskom prosincu izviruju tetovaže iz igračkih vremena, dok tumara s jedne na drugu stranu iscrtanoga trenerskog prostora. Lice Luisa Enriquea ekspresivno je i živo lice glumca u porodičnoj drami. Nogomet je za njega utjeha i sudbina. Prije nekoliko godina kći mu je umrla od raka kostiju, ne navršivši desetu godinu. Za razliku od drugih selektora i trenera, državnih nogometnih stratega, on ni na jednoj katarskoj utakmici nije u odijelu. Općenito, njega nema u odijelu. Prigovara sucima, bodri svoje igrače, bodri ih vlastitom nesrećom, ako ne vjeruju njemu, kome bi uopće i mogli povjerovati, ali zbog njega će, možda, lakše i podnijeti poraz: što je jedna izgubljena utakmica i jedno izgubljeno svjetsko prvenstvo prema onom što je izgubio Luis Enrique? Borgesu bi, vjerujem, zanimljive morale biti tetovaže i neizbrijano lice Luisa Enriquea. Vidio bi u njemu razbojnika, koji naseljava prostore tuđih zaborava…
Jedanaesterci na koje je Španjolska na kraju bila osuđena nisu imali nikakve sličnosti s jedanaestercima koji su se odvili u boju Hrvata i Japanaca. U ovoj utakmici vidjeli smo nogometaše Maroka koji nakon isteka sto i dvadesete minute više nisu imali čega da se plaše. I Španjolce kojima je tad moralo po sto puta na um pasti, kao i samom Luisu Enriqueu, da im se ovo protiv Hrvata, a onda protiv Brazilaca, nikad ne bi dogodilo. Dogodilo bi im se nešto drugo, možda i gore, ali ne bi ovo. Umjesto da zasluže vlastitu sudbinu, španjolski su nogometaši pred jedanaesterce s Marokom bili suočeni s posljedicama prevare koju su naumili izvesti. Ili, barem, s posljedicama kretanja linijom manjeg otpora. Linija manjeg otpora vodi u provaliju.
Protiv sebe imali su čovjeka rodom iz Montreala, Francuzi ga pišu Yassine Bounou. Nadimak Bono. Seniorsku karijeru započeo u klubu Wydad iz Casablance. Cijelu karijeru brani u Španjolskoj, trenutno u Sevilji. Bonou španjolski penaldžije nisu mogli zabiti gol. Njegovo ime, Jasin, jedna je kuranska sura. Po njoj nazvali su ga roditelji. Trideset i šesta sura Jasin ima 83 ajeta, ili stiha. Često se izgovara nad dušama umrlih. Šezdeset i peti ajet glasi u prijevodu ovako: “Danas ćemo im usta zapečatiti, njihove ruke će Nam govoriti, a noge njihove će o onome što su radili svjedočiti.” Pogleda pognutih, kao da u svoje noge gledaju, što li su nesretnice učinile, španjolski su penaldžije i ostali španjolski igrači napuštali ledinu, u nadi da će ovo što prije biti zaboravljeno. Bono i njegovi budalasto su se radovali. Mudrost je uvijek u porazu.