Držaić je pomalo razočarano odložio novine na stol i naručio još jedan kratki espresso. Ni u ovom broju nije bilo nikakvog osvrta na njegov prvi, tek objavljen roman, koji je u nakladi od čak 500 primjeraka izdao gradski ogranak Matice hrvatske. Mada se isprva zgražao etikete „zavičajni autor“ koja je, gotovo bez iznimke, bila lijepljena na svakoga tko objavi bilo što unutar skučenih lokalnih okvira, Držaić je na kraju ipak morao pokleknuti. Rukopis romana bio je poslao na preko trideset adresa izdavača i urednika, očekujući pomamu za tekstom koji se njemu, ali i njegovim poznanicima kojima je dao primjerke na čitanje, činio kao ogroman književni potencijal. Kada mu se nakon pola godine nije javio nitko osim jednog urednika koji je obazrivo predložio formu romana u nastavcima u nekom od lokalnih glasila, za pomoć se obratio prijatelju koji ga je spojio s predsjednicom lokalnog matičina ogranka. Svi detalji bili su utanačeni u nešto manje od pola sata.
Želeći doprijeti do što više čitatelja, Držaić je i sam financijski obilato participirao u tom izdavačkom projektu. Obožavao je izraz „projekt“, uporno tumačeći svim svojim znancima kako to što je urađeno nikako ne može biti svedeno pod uobičajenu frazu „izdali smo knjigu“. Držaićev je prvijenac, naime, bio popraćen promotivnim spotom, serijom straničnika s motivima scena i likova iz romana, zatim majicama, plakatima, kemijskim olovkama, upaljačima pa čak i bedževima. Vrhunac marketinške genijalnosti Držaić je vidio u odabiru pseudonima za koji je uzeo minimalno skraćenu verziju vlastita prezimena. Smatrao je da će kao Držić imati znatno bolju početnu poziciju na književnoj sceni, na koju je stupio stidljivo, ali s puno nada i očekivanja.
Iskreno govoreći, ona nisu bila potpuno neutemeljena. Roman je bio korektno i pismeno napisan, uz poštivanje osnovnih pravila struke i s rečenicama koje su čitatelja uvodile u atmosferu koja jednostavno traži da se s čitanjem nastavi. U gradskoj knjižnici vrlo je brzo postao najčitaniji autor, vjerojatno i zbog toga što je galantno poklonio čak 30 primjeraka knjige i isto toliko promo-plakata, uz osiguran atraktivni poklon za svakog čitatelja.
Sve to potpirivalo je njegove nade da bi ipak mogao zasjati i na nacionalnoj razini te stati rame uz rame s onim najvećima. Stoga je svakodnevno počeo svraćati u kafić kako bi provjerio nalazi li se u kulturnim rubrikama, kojih su novine bile prepune, neki osvrt, recenzija ili barem informacija o njegovom novom romanu. Naime, u sklopu „projekta“ Držaić je primjerke romana poslao svim narodnim knjižnicama na području države, kao i na adrese svih relevantnih novinara i književnih kritičara. Isprva je smatrao razumljivim da se o romanu ne piše jer, tješio se, svatko ozbiljan ima pripremljen materijal za objavu dostatan za barem nekoliko sljedećih brojeva. Kada ni nakon mjesec dana roman nije bio medijski adekvatno popraćen, počela ga je hvatati nervoza koja se polako pretvarala u rezigniranost i razočarenje. Upravo tako izgledao je kada je tog jutra odlagao novine na stol.
***
Novine je odložio pored lokalnog glasila i dugo premišljao hoće li u ruku uzeti i tu tiskovinu. Već je nekoliko brojeva unazad u lokalnom tisku i na portalima objavljivan poziv svih autorima da dostave svoje kratke priče na natječaj posvećen autoru koji je početkom dvadesetog stoljeća rođen na širem gradskom području i koji je uspio objaviti nekoliko zbirki pjesama prije nego je zaglavio u mraku Drugog svjetskog rata. Pjesnik je bio prilično nepoznat široj publici ali i struci, što je dokazano i u procesu preimenovanja jedne gradske, sporedne uličice, koja je ime trebala dobiti upravo u spomen na najvećeg poetu s ovog područja. Neki referent u gradskoj upravi uspio je u prezimenu zamijeniti čak dva slova, što nitko od gradskih vijećnika nije niti primijetio prilikom izglasavanja promjene naziva ulice. Prošlo je dosta vremena dok je pogreška bila uočena ali, kako je u međuvremenu svih pet stanara promijenilo svoje osobne iskaznice, odlučeno je da se s novom promjenom ipak malo pričeka. S obzirom na ovako nonšalantan pristup gradske vlasti u odavanju počasti pjesniku, Držaić je oklijevao i sa slanjem svoje kratke priče. Smatrao je neprimjerenim da se jedan ozbiljan književnik, a takvim se intimno smatrao, prijavljuje na natječaj čiji kontekst je bio ovako neozbiljan.
No, kako se na nacionalnoj razini nikako nije uspijevao pozicionirati kao relevantan književni čimbenik, odlučio je još jednom pokleknuti. Uzeo je u ruke lokalne novine neobičnog naziva i počeo proučavati detalje natječaja. Tražila se kratka priča satirične tematike, ne duža od deset kartica teksta a prijava je bila moguća i putem e-maila, što je drastično olakšavalo sam postupak. Odlučio je stoga poći kući i krenuti s pisanjem, jer je natječaj bio otvoren još svega tjedan dana.
***
Sjedeći za računalom na čijem se displeju bijelila stranica A4 formata u programu za uređivanje teksta, razmišljao je o temi svog satiričnog prvijenca. Osjećao je da se oko njega događa toliko stvari koje zaslužuju biti ismijavane i da samo treba izabrati onu pravu, uglaviti je u atmosferu dobre priče, stilski dotjerati i poslati na natječaj. Možda put do nacionalne klase ipak ide preko pobjede na lokalnom natječaju, razmišljao je dok je započinjao s pisanjem.
Razmišljajući o aktualnim trendovima u društvu, tri su mu se teme nametale kao potencijalno najzanimljivije. Prva je, kao i kod svake satire, bila stranka na vlasti. Držaić je, međutim, od politike zazirao. Uz nju, nekako se potiho šuljala tema ismijavanja nesposobne opozicije, ali je i nju Držaić odmah odbacio. Kao književnik, smatrao je da uvijek treba držati stranu slabijima. Treća tema, vrlo aktualna u društvu tih dana, bila je Crkva.
S obzirom da nikako nije želio svojom književnošću vrijeđati ničija vjerska osjećanja, dapače, toga se iskreno gnušao, odlučio se pozabaviti demontiranjem crkvene hijerarhije, radije nego samim vjernicima. Napisao je stoga kratku priču o skupini mladih ljudi koji su, kao predstavnici župne zajednice, čekali biskupa koji je dolazio u posjet župi. Čekali su ga ispred zaključane crkve, koja je bila devastirana potresom i kao takva neupotrebljiva, a biskupov posjet bio je namijenjen osvješćivanju lokalnih vlasti o ovom problemu. Sve to trebalo je biti okidač da se za obnovu crkve pronađu adekvatna sredstva. Negdje sredinom pripovijetke počela je padati kiša, isprva slaba da bi potom prešla u pravu ljetnu oluju. Mladi su se bojali skloniti, jer je biskup mogao naići svakog časa, pa su tako pokisnuli do gole kože. Biskup je, pak, parkirao automobil ispred župnog dvora u koji se sklonio od kiše te pred samu crkvu došao skupa sa župnikom tek kada je kiša prestala padati.
Kraj ove pripovijetke trebao je biti gromovit. Jedan od mladića dobio je upalu pluća i preminuo, a Držaić je čak razmišljao i o ubacivanju biskupove propovjedi na samom pogrebu, no, to mu se ipak učinilo previše patetičnim. Zadovoljio se stoga efektnom metaforom o kmetovima i feudalcima, kojom je pripovijetku zaključio.
Spadao je u onu kategoriju vjernika koja je u crkvu redovito odlazila sve do demokratskih promjena i koja je, nakon početnog vjerskog „buma“, te odlaske prorijedila da bi ih vremenom posve ukinula uz lakonsko objašnjenje da je tamo vrijedilo odlaziti dok su ti odlasci bili stvar prkosa komunizmu, pa čak i osobne hrabrosti. Međutim, osjećao je u sebi još iskru vjere i pripadnosti. Stoga je, zapalivši cigaretu i gledajući u tekst na ekranu, zapao u stanje duboke kontemplacije. Rušim li ovom pričom Crkvu ili samo ukazujem na ono loše u strukturama crkvene vlasti, pitao se. Ako je posljedica priče tjeranje crkvenih otaca na promišljanje vlastita odnosa prema vjernicima, ako ćemo se jače vratiti samim korijenima vjere i Kristu, neće li to u konačnici značiti čak i osnaženje Crkve, pokušavao je u svojoj priči pronaći win-win element. Kada se u jednom trenutku osjetio kao partijac koji preispituje sam sebe i svoja osjećanja prema Partiji, ugasio je računalo i otišao spavati. Odlučio je priču pročitati još jednom sutradan, prije slanja na natječaj. Pritisnuo je gumb s nacrtanim pisačem, sačekao da tih nekoliko stranica izađe, presavio ih i stavio u džep sakoa.
***
Uz jutarnju kavu, običavao je prelistati novine, što je činio i tog jutra. Nakon toga, namjeravao je još jednom pročitati priču i donijeti konačni sud. Međutim, u toj namjeri ga je omeo članak koji mu je zapeo za oko. Bila je riječ o osvrtu na netom održane susrete mladih vjernika koji je napisao mladi teolog, relativno novo lice koje se odnedavna pojavljivalo u medijima kad god se pisalo o vjerskoj tematici. Dio članka u kojem autor ne krije oduševljenje susretom, na kojem od malih nogu tradicionalno sudjeluje, isprva je djelovao kao pamflet. No, kako je pogledom prelazio prema dnu stranice, Držaić je zamijetio nešto neuobičajeno za ovu vrstu tekstova. Mladi je teolog ukazivao i na probleme u organizaciji događaja, jer su organizatori očito bili potpuno nespremni za najavljenu kišu koja je na dan susreta lijevala kao iz kabla. Osvrnuo se zatim na lošu promidžbu, jer ni župa ni sam događaj nisu imali svoj Facebook, Instagram ili TikTok profil, no ipak je napomenuo kako je broj sudionika bio sasvim solidan s obzirom na vremenske uvjete. I baš kada je Držaić htio odložiti novine i pročitati još jednom svoju kratku priču, tekst je krenuo posve drugim smjerom, do tada neviđenim, barem u tiskovini koju je Držaić imao u rukama. Kao najveći propust mladi teolog je naveo „uvodnu procesiju i pozdrave biskupa, izgovarane ispod nadstrešnice, u trajanju od točno 17 minuta i 45 sekundi (?!)“ koji su bili, kako je autor sasvim smisleno naveo „previše i za proljetnih, suncem obasjanih, 22 °C, a kamoli za stajanje u blatu na pljusku i vjetru“. S obzirom da je glavna tribina, jedina natkrivena na stadionu na kojem se slavlje odvijalo, bila rezervirana za političare, i oni su dobili svoju „porciju“, jer nitko od njih nije našao za shodno da pozove mlade vjernike pod krov. Autor na kraju govori kako mu se „teško oteti dojmu da je metafora o kmetovima i feudalcima, koliko god nama vjernicima bolna za priznati, zapravo pogođena“.
Držaić je odložio novine i ugasio cigaretu. Nije mogao vjerovati što mu se događa. Ono što je on kreirao kroz svoju fikciju, gotovo da se dogodilo u zbilji. I ne samo to! Za taj događaj ne bi se niti znalo, da ga mladi teolog nije na sebi svojstven način kolumnistički obradio. Ovako, nakon pročitanog teksta, Držaiću se njegova priča činila tek kao najobičnije plagiranje i to ne nekog književnog autora već mladog i relativno nepoznatog teologa. Stoga je priču u prolasku kući bacio u kontejner i odlučio još iste večeri napisati novu. Vrijeme za prijavu je istjecalo.
***
S obzirom da nije želio izlaziti iz tematskih okvira koje je sam sebi zadao, odlučio se za motiv vjernika koji to nije. Glavni lik njegove nove priče bio je Stipo, lokalni poduzetnik koji je obilato donirao za potrebe crkve i sjedio uvijek s obitelji u prvom redu. Držaić je lijepo opisao i njegov odnos sa svim župnicima koji su prolazili kroz župu, koje je Stipo pozivao na ručkove, smatrajući se bližim Bogu ako župnik ruča upravo u njegovu domu.
Priča počinje kratkim prologom u kojem Stipo kao dječak ministrira, te nakon mise odlazi u sakristiju, gdje skida odoru i pobožno gleda kroz prozor. U tom trenutku budi se iz sna u današnjem vremenu, a na prozoru vidi rešetke. Između te dvije crtice Držaić je smjestio Stipin uspon po političkoj i društvenoj hijerarhiji praćen, kako je već rečeno, redovitim odlascima na svetu misu pri čemu se njegovo mjesto sjedenja polako, ali sigurno, pomicalo prema naprijed. Posebno apostrofira jednu nedjelju kada je tijekom propovijedi svećenik govorio da „ni lopovi, ni lakomci, ni pijanci, ni psovači, ni otimači neće baštiniti kraljevstvo Božje“. Stipe se osjećao sigurnim, zaogrnut u plašt svoje odbožene i deformirane vjere, koja mu je govorila da, sjedeći u prvom crkvenom redu, bliži Bogu i ne može biti. Držaić je ovdje napravio odmak od klasične satirične priče napisavši de facto malu raspravu o vjeri i njezinoj primjeni u svakodnevnom životu vjernika. Trenutak u kojem priča uistinu postaje satira događa se na samom vrhuncu Stipine karijere, kada zajedno s još troje kolega potkrada državnu tvrtku koja mu je povjerena na upravljanje. Tijekom procesa saznaje se da su sve njegove donacije plaćane ukradenim novcem, pa čak i ona koja je poslužila da se, kao zavjet Stipine obitelji, izgradi jedna od postaja Križnog puta u dvorištu crkve. Na kraju priče postaja se ruši i ostaje tako spomenik zlu lopovluka, koje se na taj način provuklo gotovo do oltara.
Nakon što je završio s pisanjem, zadovoljni Držaić je skuhao laganu večeru i odlučio pogledati televizijske vijesti, prije nego objeduje. Na samom početku, uslijedio je novi šok!
Centralni prilog govorio je o direktoru u državnoj tvrtki, poznatom i kao vjerniku koji obilato donira za potrebe društvene zajednice i redovito odlazi na svetu misu, koji je iz tvrtke ukrao do tada neviđen iznos i prebacio na računa svoga oca, inače umirovljenika. Ovaj je pak, prilikom privođenja, zanemarivši potpuno činjenicu da na svom računu ima ukradenog novca u iznosu od jednog postotnog poena BDP-a, novinarima bahato dobacivao da su najobičniji lešinari.
Držaić se osjećao potpuno prazno. Stvarnost ga je ponovno bezočno plagirala. Osjećao je kao da ga neka nevidljiva sila opstruira u prijavi na natječaj, te se pitao je li uopće bila dobra ideja zagaziti tim smjerom. Potpuno shrvan srušio se u krevet i odlučio prespavati te sljedeće jutro donijeti konačnu odluku o toj prokletoj prijavi.
***
Mada je i sam volio reći da je jutro pametnije od večeri, ovaj put se s tim nikako nije mogao složiti. Ispijajući kavu pokušao je rezimirati svoju trenutnu situaciju. Imao je dvije vrlo kvalitetne satirične priče. Ta je procjena, doduše, bila njegova, ali smatrao je da u njoj postoji velika doza objektivnosti. Na žalost, priče su uslijed recentnih događanja ispale plagijati, pri čemu je ironija htjela da su stvarni događaji plagirali ono što je autor netom napisao.
Pragmatičan kakav jest, Držaić se odlučio napisati još jednu priču, ali je odlučio i da će, odmah po odabiru teme, provjeriti ima li bilo što u stvarnom životu slično njegovoj književnoj fikciji. Priču će odmah po dovršetku poslati na natječaj, putem e-pošte, čime će lako dokazati i vrijeme slanja, ukoliko ga dnevni događaji opet na neki način budu – plagirali.
Kako s vjerskim pitanjima nije imao sreće, odlučio se napisati političku satiru. Prva skica govorila je o političaru koji je moralizirao po jednom pitanju ali je nakon promjene političke opcije u potpunosti okrenuo retoriku. Na kraju ga je ta promijenjena retorika trebala doći političke funkcije pa čak i glave, jer je bila riječ o javnozdravstvenom problemu. Htio je, dakle, ismijavati prevrtljivost političara dajući čitatelju do znanja da treba cijeniti one ljude koji ostaju dosljedni sebi i svojim stavovima. Smatrao je da će kao književnik na taj način pomoći u izgradnji boljeg društva. No, provjeravajući po internetskim tražilicama, Držaić je s razočarenjem ustanovio da takvih slučajeva u stvarnom životu ima previše i da svaki od njih gotovo da nadmašuje njegovu književnu fikciju: političari koji govorili o Titanik-vladi uskakali su u nju brzinom munje; nacionalisti su koalirali s onima koje su zvali narodnim neprijateljima; liberali su mailom slali zapovjedi novinarima o tome što smiju a što ne smiju objaviti sa skupa koji je trebao dati podršku slobodi medija; oni koji su uporno govorili da ih funkcije i novac ne zanimaju, hvatali su se za revere raspravljajući o tome tko će dobiti mjesto u euro-parlamentu; uglađeni građanski političari nazivali su svoje političke oponentice „barbikama“ a ove su pak dernečile s polusvijetom; mlade političke nade koje su kod javnog bilježnika ovjerile izjavu da neće koalirati sa strankom na vlasti, koalirali su s njom – i to dva puta.
Hladni srsi prošli su Držaićevim leđima. Živim li uistinu u društvu koje je postalo svoja vlastita satira? pitao se, razmišljajući o tome hoće li se i on jednoga dana naći u avionu za Irsku.
***
S obzirom da je iscrpio sve teme koje si je inicijalno postavio kao okvir za vlastitu priču, posegnuo je za jednom idejom koja mu se danima motala po glavi, ali je nikada nije uspio razraditi do kraja. Napisao je priču o malom, lokalnom autoru koji nikako ne može pronaći adekvatnu temu za svoju kratku priču-satiru koju je planirao prijaviti na važan nacionalni natječaj. Kao malu igru riječi Držaić navodi da autor upravo to (ne)pronalaženje teme uzima kao glavnu temu priče. Pravi zaplet nastaje kada se uoči objave rezultata pogreškom informatičara zamjenjuju šifre pod kojima su se autori prijavili na natječaj, te glavni lik, umjesto jednog etabliranog autora, bude proglašen pobjednikom. Odmah nakon objave, književni kritičari ga časte pozitivno intoniranim komentarima, gradske knjižnice počinju ga zvati na književne večeri a nedugo zatim na natječaju Ministarstva kulture dobiva potporu za književno stvaralaštvo.
Ovaj put, Držaić nije imao živaca provjeravati plagira li ga stvarnost ili možda on plagira nju. Jednostavno je pritisnuo gumb s nacrtanom kuvertom i poslao priču e-poštom na natječaj.
Nacionalna klasa
Držaić je pomalo razočarano odložio novine na stol i naručio još jedan kratki espresso. Ni u ovom broju nije bilo nikakvog osvrta na njegov prvi, tek objavljen roman, koji je u nakladi od čak 500 primjeraka izdao gradski ogranak Matice hrvatske. Mada se isprva zgražao etikete „zavičajni autor“ koja je, gotovo bez iznimke, bila lijepljena na svakoga tko objavi bilo što unutar skučenih lokalnih okvira, Držaić je na kraju ipak morao pokleknuti. Rukopis romana bio je poslao na preko trideset adresa izdavača i urednika, očekujući pomamu za tekstom koji se njemu, ali i njegovim poznanicima kojima je dao primjerke na čitanje, činio kao ogroman književni potencijal. Kada mu se nakon pola godine nije javio nitko osim jednog urednika koji je obazrivo predložio formu romana u nastavcima u nekom od lokalnih glasila, za pomoć se obratio prijatelju koji ga je spojio s predsjednicom lokalnog matičina ogranka. Svi detalji bili su utanačeni u nešto manje od pola sata.
Želeći doprijeti do što više čitatelja, Držaić je i sam financijski obilato participirao u tom izdavačkom projektu. Obožavao je izraz „projekt“, uporno tumačeći svim svojim znancima kako to što je urađeno nikako ne može biti svedeno pod uobičajenu frazu „izdali smo knjigu“. Držaićev je prvijenac, naime, bio popraćen promotivnim spotom, serijom straničnika s motivima scena i likova iz romana, zatim majicama, plakatima, kemijskim olovkama, upaljačima pa čak i bedževima. Vrhunac marketinške genijalnosti Držaić je vidio u odabiru pseudonima za koji je uzeo minimalno skraćenu verziju vlastita prezimena. Smatrao je da će kao Držić imati znatno bolju početnu poziciju na književnoj sceni, na koju je stupio stidljivo, ali s puno nada i očekivanja.
Iskreno govoreći, ona nisu bila potpuno neutemeljena. Roman je bio korektno i pismeno napisan, uz poštivanje osnovnih pravila struke i s rečenicama koje su čitatelja uvodile u atmosferu koja jednostavno traži da se s čitanjem nastavi. U gradskoj knjižnici vrlo je brzo postao najčitaniji autor, vjerojatno i zbog toga što je galantno poklonio čak 30 primjeraka knjige i isto toliko promo-plakata, uz osiguran atraktivni poklon za svakog čitatelja.
Sve to potpirivalo je njegove nade da bi ipak mogao zasjati i na nacionalnoj razini te stati rame uz rame s onim najvećima. Stoga je svakodnevno počeo svraćati u kafić kako bi provjerio nalazi li se u kulturnim rubrikama, kojih su novine bile prepune, neki osvrt, recenzija ili barem informacija o njegovom novom romanu. Naime, u sklopu „projekta“ Držaić je primjerke romana poslao svim narodnim knjižnicama na području države, kao i na adrese svih relevantnih novinara i književnih kritičara. Isprva je smatrao razumljivim da se o romanu ne piše jer, tješio se, svatko ozbiljan ima pripremljen materijal za objavu dostatan za barem nekoliko sljedećih brojeva. Kada ni nakon mjesec dana roman nije bio medijski adekvatno popraćen, počela ga je hvatati nervoza koja se polako pretvarala u rezigniranost i razočarenje. Upravo tako izgledao je kada je tog jutra odlagao novine na stol.
***
Novine je odložio pored lokalnog glasila i dugo premišljao hoće li u ruku uzeti i tu tiskovinu. Već je nekoliko brojeva unazad u lokalnom tisku i na portalima objavljivan poziv svih autorima da dostave svoje kratke priče na natječaj posvećen autoru koji je početkom dvadesetog stoljeća rođen na širem gradskom području i koji je uspio objaviti nekoliko zbirki pjesama prije nego je zaglavio u mraku Drugog svjetskog rata. Pjesnik je bio prilično nepoznat široj publici ali i struci, što je dokazano i u procesu preimenovanja jedne gradske, sporedne uličice, koja je ime trebala dobiti upravo u spomen na najvećeg poetu s ovog područja. Neki referent u gradskoj upravi uspio je u prezimenu zamijeniti čak dva slova, što nitko od gradskih vijećnika nije niti primijetio prilikom izglasavanja promjene naziva ulice. Prošlo je dosta vremena dok je pogreška bila uočena ali, kako je u međuvremenu svih pet stanara promijenilo svoje osobne iskaznice, odlučeno je da se s novom promjenom ipak malo pričeka. S obzirom na ovako nonšalantan pristup gradske vlasti u odavanju počasti pjesniku, Držaić je oklijevao i sa slanjem svoje kratke priče. Smatrao je neprimjerenim da se jedan ozbiljan književnik, a takvim se intimno smatrao, prijavljuje na natječaj čiji kontekst je bio ovako neozbiljan.
No, kako se na nacionalnoj razini nikako nije uspijevao pozicionirati kao relevantan književni čimbenik, odlučio je još jednom pokleknuti. Uzeo je u ruke lokalne novine neobičnog naziva i počeo proučavati detalje natječaja. Tražila se kratka priča satirične tematike, ne duža od deset kartica teksta a prijava je bila moguća i putem e-maila, što je drastično olakšavalo sam postupak. Odlučio je stoga poći kući i krenuti s pisanjem, jer je natječaj bio otvoren još svega tjedan dana.
***
Sjedeći za računalom na čijem se displeju bijelila stranica A4 formata u programu za uređivanje teksta, razmišljao je o temi svog satiričnog prvijenca. Osjećao je da se oko njega događa toliko stvari koje zaslužuju biti ismijavane i da samo treba izabrati onu pravu, uglaviti je u atmosferu dobre priče, stilski dotjerati i poslati na natječaj. Možda put do nacionalne klase ipak ide preko pobjede na lokalnom natječaju, razmišljao je dok je započinjao s pisanjem.
Razmišljajući o aktualnim trendovima u društvu, tri su mu se teme nametale kao potencijalno najzanimljivije. Prva je, kao i kod svake satire, bila stranka na vlasti. Držaić je, međutim, od politike zazirao. Uz nju, nekako se potiho šuljala tema ismijavanja nesposobne opozicije, ali je i nju Držaić odmah odbacio. Kao književnik, smatrao je da uvijek treba držati stranu slabijima. Treća tema, vrlo aktualna u društvu tih dana, bila je Crkva.
S obzirom da nikako nije želio svojom književnošću vrijeđati ničija vjerska osjećanja, dapače, toga se iskreno gnušao, odlučio se pozabaviti demontiranjem crkvene hijerarhije, radije nego samim vjernicima. Napisao je stoga kratku priču o skupini mladih ljudi koji su, kao predstavnici župne zajednice, čekali biskupa koji je dolazio u posjet župi. Čekali su ga ispred zaključane crkve, koja je bila devastirana potresom i kao takva neupotrebljiva, a biskupov posjet bio je namijenjen osvješćivanju lokalnih vlasti o ovom problemu. Sve to trebalo je biti okidač da se za obnovu crkve pronađu adekvatna sredstva. Negdje sredinom pripovijetke počela je padati kiša, isprva slaba da bi potom prešla u pravu ljetnu oluju. Mladi su se bojali skloniti, jer je biskup mogao naići svakog časa, pa su tako pokisnuli do gole kože. Biskup je, pak, parkirao automobil ispred župnog dvora u koji se sklonio od kiše te pred samu crkvu došao skupa sa župnikom tek kada je kiša prestala padati.
Kraj ove pripovijetke trebao je biti gromovit. Jedan od mladića dobio je upalu pluća i preminuo, a Držaić je čak razmišljao i o ubacivanju biskupove propovjedi na samom pogrebu, no, to mu se ipak učinilo previše patetičnim. Zadovoljio se stoga efektnom metaforom o kmetovima i feudalcima, kojom je pripovijetku zaključio.
Spadao je u onu kategoriju vjernika koja je u crkvu redovito odlazila sve do demokratskih promjena i koja je, nakon početnog vjerskog „buma“, te odlaske prorijedila da bi ih vremenom posve ukinula uz lakonsko objašnjenje da je tamo vrijedilo odlaziti dok su ti odlasci bili stvar prkosa komunizmu, pa čak i osobne hrabrosti. Međutim, osjećao je u sebi još iskru vjere i pripadnosti. Stoga je, zapalivši cigaretu i gledajući u tekst na ekranu, zapao u stanje duboke kontemplacije. Rušim li ovom pričom Crkvu ili samo ukazujem na ono loše u strukturama crkvene vlasti, pitao se. Ako je posljedica priče tjeranje crkvenih otaca na promišljanje vlastita odnosa prema vjernicima, ako ćemo se jače vratiti samim korijenima vjere i Kristu, neće li to u konačnici značiti čak i osnaženje Crkve, pokušavao je u svojoj priči pronaći win-win element. Kada se u jednom trenutku osjetio kao partijac koji preispituje sam sebe i svoja osjećanja prema Partiji, ugasio je računalo i otišao spavati. Odlučio je priču pročitati još jednom sutradan, prije slanja na natječaj. Pritisnuo je gumb s nacrtanim pisačem, sačekao da tih nekoliko stranica izađe, presavio ih i stavio u džep sakoa.
***
Uz jutarnju kavu, običavao je prelistati novine, što je činio i tog jutra. Nakon toga, namjeravao je još jednom pročitati priču i donijeti konačni sud. Međutim, u toj namjeri ga je omeo članak koji mu je zapeo za oko. Bila je riječ o osvrtu na netom održane susrete mladih vjernika koji je napisao mladi teolog, relativno novo lice koje se odnedavna pojavljivalo u medijima kad god se pisalo o vjerskoj tematici. Dio članka u kojem autor ne krije oduševljenje susretom, na kojem od malih nogu tradicionalno sudjeluje, isprva je djelovao kao pamflet. No, kako je pogledom prelazio prema dnu stranice, Držaić je zamijetio nešto neuobičajeno za ovu vrstu tekstova. Mladi je teolog ukazivao i na probleme u organizaciji događaja, jer su organizatori očito bili potpuno nespremni za najavljenu kišu koja je na dan susreta lijevala kao iz kabla. Osvrnuo se zatim na lošu promidžbu, jer ni župa ni sam događaj nisu imali svoj Facebook, Instagram ili TikTok profil, no ipak je napomenuo kako je broj sudionika bio sasvim solidan s obzirom na vremenske uvjete. I baš kada je Držaić htio odložiti novine i pročitati još jednom svoju kratku priču, tekst je krenuo posve drugim smjerom, do tada neviđenim, barem u tiskovini koju je Držaić imao u rukama. Kao najveći propust mladi teolog je naveo „uvodnu procesiju i pozdrave biskupa, izgovarane ispod nadstrešnice, u trajanju od točno 17 minuta i 45 sekundi (?!)“ koji su bili, kako je autor sasvim smisleno naveo „previše i za proljetnih, suncem obasjanih, 22 °C, a kamoli za stajanje u blatu na pljusku i vjetru“. S obzirom da je glavna tribina, jedina natkrivena na stadionu na kojem se slavlje odvijalo, bila rezervirana za političare, i oni su dobili svoju „porciju“, jer nitko od njih nije našao za shodno da pozove mlade vjernike pod krov. Autor na kraju govori kako mu se „teško oteti dojmu da je metafora o kmetovima i feudalcima, koliko god nama vjernicima bolna za priznati, zapravo pogođena“.
Držaić je odložio novine i ugasio cigaretu. Nije mogao vjerovati što mu se događa. Ono što je on kreirao kroz svoju fikciju, gotovo da se dogodilo u zbilji. I ne samo to! Za taj događaj ne bi se niti znalo, da ga mladi teolog nije na sebi svojstven način kolumnistički obradio. Ovako, nakon pročitanog teksta, Držaiću se njegova priča činila tek kao najobičnije plagiranje i to ne nekog književnog autora već mladog i relativno nepoznatog teologa. Stoga je priču u prolasku kući bacio u kontejner i odlučio još iste večeri napisati novu. Vrijeme za prijavu je istjecalo.
***
S obzirom da nije želio izlaziti iz tematskih okvira koje je sam sebi zadao, odlučio se za motiv vjernika koji to nije. Glavni lik njegove nove priče bio je Stipo, lokalni poduzetnik koji je obilato donirao za potrebe crkve i sjedio uvijek s obitelji u prvom redu. Držaić je lijepo opisao i njegov odnos sa svim župnicima koji su prolazili kroz župu, koje je Stipo pozivao na ručkove, smatrajući se bližim Bogu ako župnik ruča upravo u njegovu domu.
Priča počinje kratkim prologom u kojem Stipo kao dječak ministrira, te nakon mise odlazi u sakristiju, gdje skida odoru i pobožno gleda kroz prozor. U tom trenutku budi se iz sna u današnjem vremenu, a na prozoru vidi rešetke. Između te dvije crtice Držaić je smjestio Stipin uspon po političkoj i društvenoj hijerarhiji praćen, kako je već rečeno, redovitim odlascima na svetu misu pri čemu se njegovo mjesto sjedenja polako, ali sigurno, pomicalo prema naprijed. Posebno apostrofira jednu nedjelju kada je tijekom propovijedi svećenik govorio da „ni lopovi, ni lakomci, ni pijanci, ni psovači, ni otimači neće baštiniti kraljevstvo Božje“. Stipe se osjećao sigurnim, zaogrnut u plašt svoje odbožene i deformirane vjere, koja mu je govorila da, sjedeći u prvom crkvenom redu, bliži Bogu i ne može biti. Držaić je ovdje napravio odmak od klasične satirične priče napisavši de facto malu raspravu o vjeri i njezinoj primjeni u svakodnevnom životu vjernika. Trenutak u kojem priča uistinu postaje satira događa se na samom vrhuncu Stipine karijere, kada zajedno s još troje kolega potkrada državnu tvrtku koja mu je povjerena na upravljanje. Tijekom procesa saznaje se da su sve njegove donacije plaćane ukradenim novcem, pa čak i ona koja je poslužila da se, kao zavjet Stipine obitelji, izgradi jedna od postaja Križnog puta u dvorištu crkve. Na kraju priče postaja se ruši i ostaje tako spomenik zlu lopovluka, koje se na taj način provuklo gotovo do oltara.
Nakon što je završio s pisanjem, zadovoljni Držaić je skuhao laganu večeru i odlučio pogledati televizijske vijesti, prije nego objeduje. Na samom početku, uslijedio je novi šok!
Centralni prilog govorio je o direktoru u državnoj tvrtki, poznatom i kao vjerniku koji obilato donira za potrebe društvene zajednice i redovito odlazi na svetu misu, koji je iz tvrtke ukrao do tada neviđen iznos i prebacio na računa svoga oca, inače umirovljenika. Ovaj je pak, prilikom privođenja, zanemarivši potpuno činjenicu da na svom računu ima ukradenog novca u iznosu od jednog postotnog poena BDP-a, novinarima bahato dobacivao da su najobičniji lešinari.
Držaić se osjećao potpuno prazno. Stvarnost ga je ponovno bezočno plagirala. Osjećao je kao da ga neka nevidljiva sila opstruira u prijavi na natječaj, te se pitao je li uopće bila dobra ideja zagaziti tim smjerom. Potpuno shrvan srušio se u krevet i odlučio prespavati te sljedeće jutro donijeti konačnu odluku o toj prokletoj prijavi.
***
Mada je i sam volio reći da je jutro pametnije od večeri, ovaj put se s tim nikako nije mogao složiti. Ispijajući kavu pokušao je rezimirati svoju trenutnu situaciju. Imao je dvije vrlo kvalitetne satirične priče. Ta je procjena, doduše, bila njegova, ali smatrao je da u njoj postoji velika doza objektivnosti. Na žalost, priče su uslijed recentnih događanja ispale plagijati, pri čemu je ironija htjela da su stvarni događaji plagirali ono što je autor netom napisao.
Pragmatičan kakav jest, Držaić se odlučio napisati još jednu priču, ali je odlučio i da će, odmah po odabiru teme, provjeriti ima li bilo što u stvarnom životu slično njegovoj književnoj fikciji. Priču će odmah po dovršetku poslati na natječaj, putem e-pošte, čime će lako dokazati i vrijeme slanja, ukoliko ga dnevni događaji opet na neki način budu – plagirali.
Kako s vjerskim pitanjima nije imao sreće, odlučio se napisati političku satiru. Prva skica govorila je o političaru koji je moralizirao po jednom pitanju ali je nakon promjene političke opcije u potpunosti okrenuo retoriku. Na kraju ga je ta promijenjena retorika trebala doći političke funkcije pa čak i glave, jer je bila riječ o javnozdravstvenom problemu. Htio je, dakle, ismijavati prevrtljivost političara dajući čitatelju do znanja da treba cijeniti one ljude koji ostaju dosljedni sebi i svojim stavovima. Smatrao je da će kao književnik na taj način pomoći u izgradnji boljeg društva. No, provjeravajući po internetskim tražilicama, Držaić je s razočarenjem ustanovio da takvih slučajeva u stvarnom životu ima previše i da svaki od njih gotovo da nadmašuje njegovu književnu fikciju: političari koji govorili o Titanik-vladi uskakali su u nju brzinom munje; nacionalisti su koalirali s onima koje su zvali narodnim neprijateljima; liberali su mailom slali zapovjedi novinarima o tome što smiju a što ne smiju objaviti sa skupa koji je trebao dati podršku slobodi medija; oni koji su uporno govorili da ih funkcije i novac ne zanimaju, hvatali su se za revere raspravljajući o tome tko će dobiti mjesto u euro-parlamentu; uglađeni građanski političari nazivali su svoje političke oponentice „barbikama“ a ove su pak dernečile s polusvijetom; mlade političke nade koje su kod javnog bilježnika ovjerile izjavu da neće koalirati sa strankom na vlasti, koalirali su s njom – i to dva puta.
Hladni srsi prošli su Držaićevim leđima. Živim li uistinu u društvu koje je postalo svoja vlastita satira? pitao se, razmišljajući o tome hoće li se i on jednoga dana naći u avionu za Irsku.
***
S obzirom da je iscrpio sve teme koje si je inicijalno postavio kao okvir za vlastitu priču, posegnuo je za jednom idejom koja mu se danima motala po glavi, ali je nikada nije uspio razraditi do kraja. Napisao je priču o malom, lokalnom autoru koji nikako ne može pronaći adekvatnu temu za svoju kratku priču-satiru koju je planirao prijaviti na važan nacionalni natječaj. Kao malu igru riječi Držaić navodi da autor upravo to (ne)pronalaženje teme uzima kao glavnu temu priče. Pravi zaplet nastaje kada se uoči objave rezultata pogreškom informatičara zamjenjuju šifre pod kojima su se autori prijavili na natječaj, te glavni lik, umjesto jednog etabliranog autora, bude proglašen pobjednikom. Odmah nakon objave, književni kritičari ga časte pozitivno intoniranim komentarima, gradske knjižnice počinju ga zvati na književne večeri a nedugo zatim na natječaju Ministarstva kulture dobiva potporu za književno stvaralaštvo.
Ovaj put, Držaić nije imao živaca provjeravati plagira li ga stvarnost ili možda on plagira nju. Jednostavno je pritisnuo gumb s nacrtanom kuvertom i poslao priču e-poštom na natječaj.
Rezultate čeka još i danas.