T. je doputovala u New York, da bi u Americi skupila građu za potrebe svoje doktorske disertacije. Planira da napravi seriju intervjua sa sagovornicima rasutim po cijeloj državi. A nakon što je sinoć vozom stigla u D.C., dogovorili smo da se, prema njenoj želji, danas sretnemo na željezničkoj stanici. Stigao sam na vrijeme, a onda smo u staničnom restoranu razgovarali. Ovo je trebao biti razgovor u kojem ona postavlja pitanja, a ja odgovaram, ali je uglavnom bilo obrnuto, ja sam pitao nju. Sinoć, nakon što je stigla, pronašla je najbliži hotel iz kojeg ne izlazi. Uplašena od stranog mjesta, odbija da istraži grad.
Ona je, kao djevojčica, nekoliko mjeseci živjela u Sarajevu pod opsadom, potom je cijela njena porodica uspjela otići iz grada. Tako su dospjeli u Francusku. U Parizu je živjela devedesetih, upisala Sorbonnu, a onda upoznala nekog Australijanca, zaljubila se u njega, i s njim odselila u Sidney. Tamo se veza raspala, ali se ona nije vratila u Evropu, već je ostala da studira, i čim odbrani disertaciju, odselit će u neku drugu zemlju. Gdje? Nije još sigurna, ali to može biti Sarajevo, ili bilo koji grad u svijetu za koji povjeruje da je izabrano mjesto.
Pred njenim imaginarnim pogledom je, znači, mapa svijeta kao zbir mogućnosti. Cijeli svijet je prostor njene slobode, a u isto vrijeme ona ima strah da se kreće po gradu u koji je upravo doputovala i za koji bi, po prirodi stvari, trebala imati putničku radoznalost. I mislim da je sasvim razumljivo odakle dolazi ta sloboda koja cijeli svijet pretvara u potencijalno mjesto stanovanja: potpuno je nebitno gdje živiš, ako se vanjskom svijetu obraćaš kroz prozor svoje sobe.
Za razloge njenih strahova nisam pitao, zato što znam da su, ovako ili onako, povezani s ljudima.
Dok je govorila, u jednom trenutku sam preko njenog ramena ugledao F., kamermana; radili smo u prošlosti skupa, a priroda njegovog posla je da putuje uglavnom na opasna mjesta. Ako je po tome suditi, on je za razliku od T. oslobođen strahova od ljudi. Ili je možda svoje strahove naučio da skriva. Dok je T. pričala, pratio sam ga pogledom: vukao je veliki čelični kofer za sobom, i sporo napredovao prema peronu. I sjetio sam se opisa njegovog putovanja na Antarktik. Putovao je brodom, i kako su više plovili na jug, rekao je, tako su galebovi postajali slobodniji, počeli su slobodno ljudima slijetati na ramena i motati im se oko nogu. I rekao je da postoji jedna crta iza koje ptice i druge životinje ne pokazuju nikakav strah od ljudi. A to je zato što one opasnost od ljudi ne osjećaju, naprosto zbog toga što ljude i njihovu ćud nemaju u svome iskustvu: Antarktik i neposrednu antarktičku okolinu, još uvijek nismo nastanili.
Na željezničkoj stanici
T. je doputovala u New York, da bi u Americi skupila građu za potrebe svoje doktorske disertacije. Planira da napravi seriju intervjua sa sagovornicima rasutim po cijeloj državi. A nakon što je sinoć vozom stigla u D.C., dogovorili smo da se, prema njenoj želji, danas sretnemo na željezničkoj stanici. Stigao sam na vrijeme, a onda smo u staničnom restoranu razgovarali. Ovo je trebao biti razgovor u kojem ona postavlja pitanja, a ja odgovaram, ali je uglavnom bilo obrnuto, ja sam pitao nju. Sinoć, nakon što je stigla, pronašla je najbliži hotel iz kojeg ne izlazi. Uplašena od stranog mjesta, odbija da istraži grad.
Ona je, kao djevojčica, nekoliko mjeseci živjela u Sarajevu pod opsadom, potom je cijela njena porodica uspjela otići iz grada. Tako su dospjeli u Francusku. U Parizu je živjela devedesetih, upisala Sorbonnu, a onda upoznala nekog Australijanca, zaljubila se u njega, i s njim odselila u Sidney. Tamo se veza raspala, ali se ona nije vratila u Evropu, već je ostala da studira, i čim odbrani disertaciju, odselit će u neku drugu zemlju. Gdje? Nije još sigurna, ali to može biti Sarajevo, ili bilo koji grad u svijetu za koji povjeruje da je izabrano mjesto.
Pred njenim imaginarnim pogledom je, znači, mapa svijeta kao zbir mogućnosti. Cijeli svijet je prostor njene slobode, a u isto vrijeme ona ima strah da se kreće po gradu u koji je upravo doputovala i za koji bi, po prirodi stvari, trebala imati putničku radoznalost. I mislim da je sasvim razumljivo odakle dolazi ta sloboda koja cijeli svijet pretvara u potencijalno mjesto stanovanja: potpuno je nebitno gdje živiš, ako se vanjskom svijetu obraćaš kroz prozor svoje sobe.
Za razloge njenih strahova nisam pitao, zato što znam da su, ovako ili onako, povezani s ljudima.
Dok je govorila, u jednom trenutku sam preko njenog ramena ugledao F., kamermana; radili smo u prošlosti skupa, a priroda njegovog posla je da putuje uglavnom na opasna mjesta. Ako je po tome suditi, on je za razliku od T. oslobođen strahova od ljudi. Ili je možda svoje strahove naučio da skriva. Dok je T. pričala, pratio sam ga pogledom: vukao je veliki čelični kofer za sobom, i sporo napredovao prema peronu. I sjetio sam se opisa njegovog putovanja na Antarktik. Putovao je brodom, i kako su više plovili na jug, rekao je, tako su galebovi postajali slobodniji, počeli su slobodno ljudima slijetati na ramena i motati im se oko nogu. I rekao je da postoji jedna crta iza koje ptice i druge životinje ne pokazuju nikakav strah od ljudi. A to je zato što one opasnost od ljudi ne osjećaju, naprosto zbog toga što ljude i njihovu ćud nemaju u svome iskustvu: Antarktik i neposrednu antarktičku okolinu, još uvijek nismo nastanili.