Dva završna poglavlja prvog dijela romana Na Vrbasu tekija
XIII.
Rano ujutro glavnina austrijske vojske u tri je kolone otišla dalje, prema Travniku. U gradu je ostao jedan manji dio, da održava red. Ti koji su ostali bez zazora ulaze u napuštene dućane čiji su se vlasnici, bojeći se odmazde, privremeno sklonili u šumu. Uzimaju sve što stignu: od držalica za lopate, ćuskija, hrane, pa do mlinova za kavu koje jedan soldat iznosi na rukama iz radnje Mujage Karića, naslagane poput cjepanica. Niko im se ne usuđuje suprotstaviti.
Za vojnog zapovjednika Jajca postavljen je fra Antin znanac iz đakovačkih dana, kapetan Pajo Begović. Fra Anto koristi to staro poznanstvo da pomogne svima, i Turcima i kršćanima. Po cijeli dan neumorno hoda Jajcem, a na njegovu molbu Begović je oslobodio sedamsto Jajčana i Varcarana svih vjera koji su bili zatvoreni u tvrđavu pod sumnjom da su sudjelovali u otporu.
U danima koji su uslijedili, dok se grad sporo i mukotrpno vraćao normalnom životu, svi su jednim uhom pomno pratili napredovanje austrijske vojske. Život je u najvećoj mjeri još uvijek na čekanju, jer se čeka rasplet situacije u Sarajevu: Turci još uvijek gaje slabašnu nadu da bi se ratna sreća mogla u jednom trenutku preokrenuti, a Sarajevo im je posljednja i jedina nada. Tek nakon što je austrijska vojska, desetak dana iza događaja u Jajcu, ušla u Sarajevo i slomila fanatični otpor Hadži Lojinih ustanika, život se nastavio, a Turci koji su pred austrijskom vojskom u strahu pobjegli u šumu, polako se vraćaju u grad, opet uz fra Antinu pomoć, koji je posrednik između njih i kapetana Begovića.
Jedan dan se u gradu niotkuda pojavio kadija Rizvan i odmah je, već sljedeći dan, ponovo imenovan kadijom. Čim je to čuo, fra Anto je otišao pred Konak i sačekao Rizvana.
“O dobri moj fra Anto!” rekao je kadija, hineći oduševljenje, kada je ugledao pred sobom mrkog i zamišljenog fra Antu.
Fra Anto zaprepašteno gleda u njega: ne može shvatiti da ljudi mogu do te mjere biti prijetvorni.
“Nije ti drago što me vidiš, čini mi se?” upitao je kadija.
“Nije. Biće mi drago tek kad takim ko što si ti ugledam leđa. Još danas pokupi svoje stvari i napusti grad, jer ću kolko sutra otić u komandu i opričat Begoviću ko si i šta si, kako si bunu među svijet stavljo i huško svoj bašibozuk na pošten kršćanski svijet. I da si bio prvi protiv austrijske vojske. Nemoj mislit da neću! A ti znaš šta za take stvari sljeduje.”
Kadija se najednom pretvori u onu osobu koju je fra Anto ranije poznavao.
“Sikter!” reče nekim piskavim glasom. “Draži su svakoj vlasti vaki ko ja, nego li taki ko ti. Ja stavljam red, a taki ko ti samo bunu zameću.”
Ipak, kadija je već sljedeće jutro, zorom, napustio grad.
Prošli su dani smutnje i prevrata, teška i opasna vremena, jedna od onih koja preživjeli pamte dugo i ustrajno, i koja uvijek s istim žarom dugo poslije prepričavaju, dodajući im nove detalje, u kojima obavezno onaj koji priča dobiva na važnosti. Sada nastupaju neka druga. Grad polako ulazi u novu kolotečinu. Stvari su se u njemu preko noći izmijenile: do jučer ponizni i plašljivi kršćani dignuli su glave (“ko jalov klas”), te prolaze pored viđenijih Turaka bez pozdrava i poštivanja. Kršćanski momci drsko odlaze među turske kuće, tamo gdje ranije nisu smjeli niti pomisliti, pa tu pjevaju i prkose. Trgovina je živnula jer su u grad pristigli novi ljudi, činovnici, uglavnom Hrvati, Slovenci, Poljaci, Mađari ili Česi, koji troše mnogo više od ovdašnjih ljudi koji kupuju samo ono najnužnije: sol, gaz za fenjere ili lance za stoku. Muharemaga Sarač proširio je magazu, te svakodnevno šalje ljude po robu u Trst ili Beč. U jajačke dućane pristižu dotada neviđene stvari, od kišobrana, lula, šešira, pa do svilenih marama živopisnih boja.
Iz dana u dan povećava se broj činovnika koji pristižu u Jajce, a ubrzo za njima, kroz mjesec-dva, doprtljaju im i familije, skupa s namještajem i najnužnijim potrepštinama. Taj svijet donio je sa sobom u Jajce i svoje običaje, Jajčanima nepoznate i strane, nastojeći i tu, koliko mogu, živjeti onim načinom života na koji su navikli. Cijele familije, tako, navečer šetaju gradom, i u početku, kada tek stignu u grad, svi odreda s divljenjem zastanu ispred Plivskog vodopada, a kasnije, kada se naviknu na njega, više ga gotovo i ne primjećuju, poput domaćih ljudi. Taj činovnički svijet sve više se pretvara u jednu novu kastu koja živi gotovo bez ikakva doticaja s domaćima. Tek rijetki, poput fra Ante i Muaremage Sarača, komuniciraju s njima na ravnoj nozi.
I grad se mijenja. Stalno se nešto gradi, premjerava i popravlja. Postavljena je i rasvjeta, i to od zaravni s desne strane vodopada, pa kroz Travničku kapiju iza koje se grana u nekoliko sporednih ulica. Rasvjetu održava bivši telal Rizo Manjgafić; dolijeva gaz u fenjere i izvlači fitilje kada dogore. Svaku večer ostaju iza njega rasuti po ulicama žućkasti krugovi svjetla, dok nekim, samo njemu znanim redom pali fenjere. Nekada prođe pored jednog, pa zapali sljedeći, i tek se potom vrati natrag i prislanja ljestve uz onaj zaobiđeni. Nekada i zastane pored nekog, gledajući zamišljeno uvis. To radi isključivo kada se oko njega okupi besposleni svijet; a to je gotovo svakodnevno, kao i u vrijeme dok je telalio; bez obzira što time izaziva podsmjeh: on na taj način daje sebi i svome poslu na važnosti, jer to što on radi, taj njegov tajanstveni raspored kojim pali fenjere, misli on, oni ne mogu shvatiti, te će stoga narasti u njihovim očima. Pa će shvatiti kako taj posao niko toliko dobro ne može obavljati kao on, jer šta oni znaju šta je rasvjeta, carsko je u pitanju, pa ni to koliko on ulaže truda svaku večer da grad svijetli kako treba i kako je propisano.
“Dobro se ti, Rizo, udade. Tebi svaka vlast majka, a drugima maćeha”, govore mu.
“Jakako!” govori Rizo. “Tebi ko krivo! Vlast je vlast, i ona zna šta je čije: moje je da palim ove fenjere, a vaše da besposličarite. A ja ovo svjetlo palim jednako svima, i tebi i predstojniku. Jedino ga sebi ne palim.”
Tamo gdje je živio Rizo, na Baščelucima, rasvjeta još nije stigla, niti je bilo ikakvih naznaka da bi uskoro mogla. To Rizu cijelo vrijeme muči, i zastaje mu u grlu, kao suh i žilav zalogaj, to je nešto što ga čini manjim i beznačajnijim u tuđim očima, pogotovo u očima tog besposlena svijeta što se okuplja oko njega. I svi u Jajcu to znaju.
“Kako, bolan, tebi, ko carskom činovniku, ne provedu svjetlo?”
Rizo zastane u poslu. To je pitanje koje ga najviše ljuti. Ako je na ljestvama, koje su prislonjene na metalni stup o kojem vise fenjeri, tada obavezno siđe, te onima koji ga to pitaju odmjeri od šake do lakta.
“Sikter! Vi ko da nemate pametnija posla, već poštenu čoeku na muku pristajat!” kaže im pritom.
I tako, za tragom svjetla koje se svaku večer vuče jajačkim ulicama za Rizom, idu i pošalice. Najčešće se ponavljaju, pa sve u jednom trenutku podsjeti na unaprijed dogovorenu pučku predstavu u kojoj svaka od strana mehanički i uvježbano igra svoju ulogu. Rizo, tako, kada puni fenjere, ostavi “na stranu” nešto gaza za sebe, da mu se nađe. Otkada je dobio taj posao, u Rizinoj kuću vise dva fenjera koji se cijelu večer ne gase. Svi znaju za te njegove sitne, bezazlene krađe, pa i činovnici iz gradske vlasti koji mu gledaju kroz prste, jer Rizo uzima malo, onoliko koliko mu je potrebno za ta dva fenjera.
“Ostavi li ti, bolan, car koju zeru gaza, da ne ćoretaš noću po kući”, pitaju ga u tim trenucima. “Il ti sam bez pitanja zagrabiš?”
“Prođi se ti, bolan, mene! Kako moreš dušu grišit! Telalit sirotinjsku muku i poštenje na sva zvona! Stid te i sram bilo!” odgovara Rizo zapjenjeno, pa onda, kada se smiri i siđe s ljestava, stane pred onoga koji ga je to pitao, pa mu smirenim glasom kaže: “Kažeš, zagrabim li? Bolan, kolko je crno pod noktom, ni tolko carskog ne bi uzo, sve da mi ga na silu guraju u ruke! Imam ja svoju plaću, a dok je plaće, biće akobogda i gaza.”
Nekada se zna dogoditi i kakva neslana šala. Jednom su mu prislonjene ljestve, na mjestu gdje su se oslanjale na kaldrmu, podmazali uljem, te su ljestve na prvi Rizin nagli pokret skliznule i pale, a nesretni Rizo se najednom našao na zemlji. Dobro se ugruvao i samo pukim slučajem nije slomio nijednu kost.
U Jajce pristižu i raznorazni čudaci, barem iz perspektive ovdašnjeg svijeta, kojima je sve ono što ne razumiju, čemu ne znaju svrhu i smisao, neka vrsta nove i nepoznate ludorije kojoj je taj strani i tuđi svijet sklon. Njima su svi isti: od rudarskih inženjera koji u okolici Jajca sakupljaju minerale, pa ih potom šalju u Beč; onih što hodaju po selima i zapisuju pjesme ili kupuju stare, neupotrebljive predmete, raspale preslice ili zarđale sablje; pa do šumarskih inženjera koji opasuju stabla savitljivim mjerilima, te izgleda kao da im uzimaju mjeru, poput poludjelih terzija, pa onda crvenom kredom zapisuju nešto po njima. Navrate ponekad i slikari. Oni su, opet, kod jajačkog svijeta posebni, prvi među tom neobičnom i čudovišnom vrstom, i dolazak svakoga od njih brzo se razglasi po gradu.
Slikari svoje štafelaje obično postave na nekom mjestu odakle se dobro vidi vodopad. Oko njih se učas sjate znatiželjnici, pa stoje u širokom krugu iza njih, te preko slikarevih ramena pažljivo i zadivljeno prate kako se na platnu pomaljaju konture vodopada.
“Vidi ga! Ko da će svaki čas progovorit!” kaže neko, gledajući vodopad na slici.
Najčešće dolaze Hrvati, kojima je najbliže, ali ima i drugih. Jedan dan je tako u Jajce stigao mladi mađarski slikar Tivadar Kosztka Csontvary.
“Nikada nešto slično nije došlo u ovaj grad, a barem smo se mi nagledali svačega”, govorili su Jajčani za njega.
Bio je šutljiva i zatvorena osoba, duboko nesretna i nezadovoljna svijetom oko sebe. Njegove oči, krupne i začuđene, nasađene na sitno i koščato lice, gore nekim postojanim, luđačkim sjajem, ugaslim i stalnim. Nosio je neobičan, plitak šešir čiji je obod bio zavrnut prema gore, da mu ne zaklanja pogled. Dvije godine prije nego što se prvi puta pojavio u Jajcu, Csontvary je doživio mističnu viziju u kojoj je čuo glas koji mu je rekao kako će upravo on postati najveći slikar na svijetu, veći i od Rafaela. Hodao je potom kao obnevidio širom Evrope i slikao, prateći taj unutarnji glas, pa je tako stigao i do Jajca. Dolazio je u više navrata, i svaki put bi se dogodilo isto: nezadovoljan naslikanim, slikar bi potrgao platno, pa ga uz nerazumljive psovke zavitlao prema rijeci, pokupio štafelaj i isti dan napustio grad. Stalno ga muči jedno te isto: neprestano mu izmiče ona sirova snaga kojom vodopad pršti, onaj zastrašujući šum koji stvara padanje i prskanje vode, a koji izaziva duboko strahopoštovanje. Taj njegov bijes više no bilo što drugo izaziva podsmjeh Jajčana, pa i onda kada Csontvary ode iz grada. Ivo Bojčeta, kršćanski mladić istančana sluha, nepogrešivo oponaša nesretnog slikara, boju i melodiju mađarskih psovki, te ga danima nakon što slikar ode iz grada salijeću na ulici:
“Dedera, kako ono!”
Ivo se na to čudesno skupi, pa dođe mnogo manji nego što jeste, i progovori slikarevim glasom, gužvajući i kidajući prstima nevidljivo platno:
“Beka sege alatte!”
Pa to ponovi više puta, svaki put povisujući glas.
Ili:
“Lófasz a seggedbe!”
Tog Csontvaryja viđali su i po Mostaru. Tamo je slikao čuvenu mostarsku ćupriju, i to s mjesta odakle se njen vitki luk vidio u svoj svojoj ljepoti, koji se, gledan s tog mjesta, pružao nebom poput kakve okamenjene i posivjele duge, prkoseći gravitaciji.
U Konaku se izmjenjuju predstojnici koji su jedina i stvarna vlast u gradu. Pravda je nakaradna i neuhvatljiva, kao i u vrijeme dok je u Konaku sjedio kadija Rizvan, ali sada na jedan drugačiji, novi način, što kršćanima pada teže, jer je to s Rizvanom i sličnima bio ustaljeni red stvari na koji su navikli, a ovo sada ugušilo je sve njihove nade i očekivanja u neki bolji i pravedniji svijet.
Nijedan od tih predstojnika nije ostajao u Jajcu duže vrijeme, niti je koji ostao upamćen po dobru, i svijet bi za kratko vrijeme zaboravio na njih. Ipak, od svih tih opskurnih i bezvoljnih činovnika koji su dolazili i prolazili kroz Jajce najgorim se pokazao neki Valentin Kolenz, Austrijanac, licemjerni katolik koji nijednu misu nije propuštao, ali je više katoličkog bilo u zadnjem jajačkom Ciganinu negoli u tom čovjeku. Bio je pokvarena osoba, podložna svakoj vrsti mîta, kršeći time i božje i ljudske zakone, jedna od onih ljudskih nakaza što želi ugoditi Bogu a pritom ne uvrijediti vraga. Malo je koji kršćanin u njegovo vrijeme dobio pred sudom parnicu protiv kakva Turčina, a ukoliko bi poneki od njegovih činovnika pristao svjedočiti kršćanima u korist, Kolenz bi mu to zabranio. Kada je domalo, zbog brojnih pritužbi, Kolenz smijenjen, fra Anto je s još nekoliko uglednih katolika otišao kod njega samo da mu kaže da je ovo za katolički puk najsretniji dan od dana kada su austrijske jedinice ušle u grad.
“Nek te prati božja milost, iako je nisi zaslužio. To ti govorim u ime svih ovih ljudi koji su došli ovdje sa mnom. E, pa, dobar ti put! Za nas se nemoj sikirat: ugledali smo leđa i gorima od tebe, pa smo preživjeli.”
Tada se dogodilo nešto neočekivano: Kolenz je pred njihovim očima zaplakao, i fra Anto i njegovi osjetili su se zbog tog plača nekom vrstom pobjednika. To je ona gorka i nepotrebna pobjeda od koje je svaka strana na gubitku. Izišli su iz Konaka zamišljeni i oborenih glava, ostavivši unutra uplakanog predstojnika.
Austrijskom vlašću nije zadovoljna nijedna od strana: veliki broj uglednih turskih familija doveden je do prosjačkog štapa, a mnoge od njih napuštaju Bosnu i sele u Tursku. Hrišćani se također teško mire s ovakvim razvojem situacije, njima je prihvatljiva jedino njihova, hrišćanska vlast. Kao posljedica toga, uz srpsku i crnogorsku granicu cvjeta hajdučija. Hajduci vješto koriste blizinu granice, pređu je kada im zagusti i tu se određeno vrijeme primire, pa se vrate natrag. Ali ono što je zajedničko svima, bez razlike, i kršćanima i Turcima, u njihovim životima se malo što promijenilo. Oni koji nisu imali ranije, nemaju ni sad, a oni koji su imali, imaju više nego ikad, a razlika između njih se iz dana u dan povećava.
U fra Antinom životu se također malo toga promijenilo. Osjeća neku prazninu i bezvoljnost koji ga dugo drže. Ne postoji više ništa što bi ga moglo pokrenuti, neki povod koji bi ga ponovo nagnao na put u Beograd ili Rim. Laknulo mu je kada je iz Jajca premješten u župu Liskovica. U Jajcu se kod njega sve češće javljao jedan ružan i neugodan osjećaj, da živi u gradu koji mu sve manje pripada, da Jajce sada mnogo više pripada tim radišnim strancima koji su stigli sa svih strana, te ga uređuju po svojoj mjeri, neprimjetno mijenjajući pritom navike domaćeg stanovništva u čiji vokabular ulaze nove riječi, način odijevanja ali i neke geste koje su pokupili od došljaka, poput skidanja kape ili šešira u znak poštovanja. Čini mu se da je njegov svijet nepovratno nestao, potonuo, pa i to Jajce koje je smatrao svojim. Svakim danom nestaje, tako, jedan djelić stare fratarske Bosne, ali ne više po nekom ustaljenom redu, u onim uobičajenim mijenama koje svako vrijeme neminovno nosi sa sobom, niti se to događa beskrajno sporo i neprimjetno, kao dotad, već su te promjene vidljive iz dana u dan, kao da je neko kotač povijesti pokrenuo u neku višu, neslućenu brzinu.
A onda je napokon stigla jedna važna promjena u njegovu životu koja ga je pokrenula: krajem četvrte godine austrijske okupacije, stigla je crkvena dozvola za gradnju samostana. Istovremeno je izdana dozvola i za onaj u Rami. Vremena su se promijenila: gradnja novih samostana više ne izaziva smutnje i sukobe unutar Provincije kao nekad. Sada se događa nešto drugo, mnogo važnije i dalekosežnije: crkvena vlast se preslaguje, a s tim preslagivanjem dotrajava jedan svijet, onaj bosansko-fratarski, nepromijenjen stoljećima, a na njegovim ruševinama rađa se novi. Sada se o Bosni, o svim važnijim crkvenim i svjetovnim pitanjima odlučuje van zemlje, uglavnom po zagrebačkim i bečkim salonima. To je također jedna od stvari koje ga tište, koje pojačavaju njegov osjećaj skrajnutosti i izgubljenosti.
Uoči Božića te godine, iz Carigrada se u Jajce vratio fra Stipo Ladan koji je trebao predvoditi gradnju. Odmah, čim je stigao, počeo je s nabavkom materijala. Iz Sinja je doveo majstora Jakova Koljanina, na preporuku nekih tamošnjih fratara koje je poznavao. Koljanin nije bio izučeni arhitekt, ali je imao iza sebe nekoliko lijepo uređenih i osmišljenih gradnji po Sinju. Došao je u Jajce čim se podigao snijeg i odmah se dao na posao. To je ozbiljan i šutljiv čovjek, sav posvećen svome poslu. S njim su došla trojica pomoćnika koji su nadgledali klesanje kamena i njegovu ugradnju. Prvih nekoliko dana nakon što je stigao, Koljanin je povazdan nešto mjerio i premjeravao. S vremena na vrijeme pređe preko mosta u Kozluk, pa se spusti uz obalu naspram Selišća. Obigrava tu neko vrijeme, neprestano pritom nešto zapisujući. A nedjeljom, ili kada bi radnim danom pao neki svetac, Koljanin je satima šetao uz Vrbas, ili nekamo odlazio, najčešće u Travnik ili Sarajevo. Otuda se vraćao s gomilom skica koje bi tamo napravio.
Prije nego što je ugradio prvi kamen u zidine, Koljanin je na jednom mjestu provjerio temelje. Irgeti su ih pažljivo otkopali na mjestu gdje im je pokazao, a Koljanin je potom sišao u iskopanu rupu, izvukao nekoliko kamenova ugrađenih u temelje, te ih je najprije dugo opipavao prstima, a zatim uzeo čekić i pažljivo udarao po njima, osluškujući im zvuk. Tek je nakon toga kimnuo glavom, izvukao se iz rupe i pokazao irgetima da vrate iskopanu zemlju natrag i da je dobro nabiju. Potom se dao na gradnju. Provjeravao je sve i upravljao svime, pa čak i gašenjem kreča. Tjerao je irgete da u velikim kazanima zagrijavaju vodu sve dok ne proključa, a zatim tu istu vodu zahlađivao, sve dotle dok se u njoj nije mogao držati prst. Tek su potom lijevali vodu u kuhinju.
Fra Anto koristi svaki slobodan trenutak da dođe u Jajce, da vidi kako napreduje gradnja. Hoda gradilištem i sa zanimanjem promatra kako Koljaninovi pomoćnici klešu kutni kamen, provjeravajući ga svaki čas vinklom. Zatim se izmakne, sjedne na neko mjesto odakle vidi cijelo gradilište, pa dugo i zamišljeno pogledom prati užurbane majstore i irgete po njemu.
Prije nego što su krenuli sa zidanjem, majstori su morali ukloniti nekoliko ruku zida uz Vrbas, koji je bio zakisnuo. Taj zid dao je sazidati fra Anto nekoliko godina ranije. Majstor Jakov, kojega se sve pita, odlučio je za svaki slučaj srušiti cijeli taj zid i sazidati ga iznova, što se nije pokazalo nekim većim problemom, jer je korišten već istesan kamen koji su iskoristili iz srušenih zidina. Kamen je bio dobar i zdrav: vlaga i smrzo nisu mu nimalo naštetili.
Zatim su fra Anto, Ladan i majstor Koljanin odredili unutarnje dimenzije i raspored soba. Majstor strpljivo sluša fra Antine i Ladanove prijedloge, povremeno ih ispravljajući.
“To ne bi bilo dobro”, govori im. “Nijedna mjera ne postoji sama za sebe: svaka proizlazi iz druge. Tu sobu treba skratiti po duljini, ili je proširiti, a duljinu ostaviti takvu kakva je.”
Gradnja je lijepo napredovala. Krajem ljeta te godine prvo krilo samostanske zgrade dovedeno je do krova, a već sljedeće započelo je zidanje prizemlja drugog. Te godine su urađene i pregrade unutar prvog krila, a do kraja godine bilo je izidano drugo, te pokriveno i pregrađeno, a cijeli samostan omalteren iznutra i obijeljen, te postavljena vrata i prozori.
Majstor Koljanin je sljedeće proljeće, zajedno sa svojim pomoćnicima napustio Jajce.
Tako je jedna višegodišnja borba dovedena do svoga kraja. Ipak, fra Anto se ne osjeća pobjednikom. To je jedna od onih pobjeda koja kod pobjednika ostavlja gorak okus, jer obično dođe prekasno, onda kada iz čovjeka iscrpi svu životnu snagu. Jedino ponekad osjeti neko zlurado zadovoljstvo, i to u trenucima kada se prisjeti svih onih koji su priječili gradnju, ili kadije Rizvana, njegovih riječi izgovorenih one godine kada je došao, kako će prije niknuti nokat iz kamena negoli na Vrbasu tekija.
XIV.
Teku godine. Fra Anto se sada nalazi u Kotor Varoši. Sve više se povlači u sebe. Odbija društvo i jedino nedjeljom, za oltarom, nakratko pada oklop u koji se začahurio, i na trenutak se pomoli onaj stari fra Anto od čije su neobuzdane ćudi strepili nekada gvardijani, definitori i provincijali. U tim propovijedima grmi, pretvara se u proroka koji se nemilice obara na nepravdu i ljudsku zloću. A kada se vrati u župnu kuću, i ostane sam, satima prelistava novine, kao da u njima traži neki nagovještaj da se svijet popravlja na bolje, zametke nečega što bi ga moglo okrenuti u pravu stranu. Radi to po nekoj navici, jer se više ničemu ne nada.
U Bosni postoji jedna stara kletva:
“Dabogda ti se sve želje ispunile.”
S fra Antom kao da se dogodilo upravo to: turska vlast u Bosni je srušena, a samostan je bio izgrađen i uređen mimo svakog njegova očekivanja, nakon čega je uslijedilo razočarenje i rezignacija. Ipak, najviše ga muči jedno: “braća po krvi” iz dana u dan se udaljavaju jedni od drugih, jedni bi, sada, da su Hrvati, a drugi da su Srbi, a i jedni i drugi se sve bolje osjećaju u toj novoj koži, i fra Anti je postalo jasno da tome više nema popravke niti lijeka. A svi oni, bez obzira na ruho u koje su se zaodjenuli, žele biti iznad onih drugih, da po svome ćeifu uređuju svijet, ne pitajući one druge što o tome misle. Taj neuki svijet beznadno je zatvoren u vlastite priče i legende, i ne vidi ništa izvan vlastitih očekivanja i nada, niti ih što drugo zanima. Svjestan je da na tom površnom i lakomislenom svijetu valja raditi, kao na loše obrađenoj i zapuštenoj njivi, zaorati duboko i svojski, a svjestan je također kako nema onoga ko bi to mogao napraviti. Austrijska niti bilo koja druga tuđinska vlast zasigurno to neće napraviti, niti joj je to u interesu. Njima to stanje odgovara, jer im to omogućuje dugovječnost i trajanje.
Zdravlje ga sve slabije služi. Krv, sada, baca gotovo svaki dan i sve češće osjeća neku muku i pritisak, nakon čega osjeti gušenje i nedostatak zraka. Ponekad pritom osjeti i bol. Jednom je nakratko zaspao i usnio čudan san. Rijetko je sanjao, a još rjeđe pamtio snove, a toga se sjećao do u tančine. Prolazi kroz polja isklasale proje, a onda u jednom trenutku, kada iziđe iz zasada, ugazi na razor, raskvašen od kiše, te onda dugo gazi po njemu, a noge, za koje se lijepi blato, postaju mu sve teže. Teško hoda i gubi dah, a onda ga probudi poznati bol u prsima i gušenje.
Teku tako godine, a gluhe i nevidljive borbe oko jedne nesretne zemlje ne prestaju, zemlje koja više pripada drugima, Turcima, Austrijancima, Rusima, negoli onima koji u njoj žive. Fra Anto jedinu utjehu pronalazi u duhanu i pisanju. To dvoje ga drži na životu. Sjedne za stol i zapali, pa zamišljeno promatra oblake dima koji cure između njegovih prstiju i beskrajno sporo plove prema prozoru. Ponekad mu se učini da je taj dim što mu se širi ispred očiju jedino vrijedno što postoji, da je samo on stvaran i postojan, te da je i takav, nestalan i satkan od svijetle paučine, postojaniji od krhkog ljudskog svijeta i svake ovozemaljske vlasti. Sve to dolazi i prolazi, a to ostaje, nepromjenjivo i stalno, nešto što uvijek pričinja isti užitak i ugodu, pa mu se učini da je to jedina stvar iz minulih, “boljih vremena” koja se ne mijenja ni nagore ni nabolje, te je stoga ne treba posebno uljepšavati, onako kako se uljepšava prošlost i vlastita mladost.
Povazdan sjedi u sobi za stolom i piše. Godi mu samoća od koje se nekada užasavao. Sada piše i danju i noću. Međutim, rečenice sve sporije teku ispod njegova pera, jer nije siguran vrijedi li išta više zapisivati i ima li to ikakva smisla. Ponajmanje ga zanima što će biti s njegovim riječima, kada ga jednom ne bude. Držao se cijeli život tek jedne stvari, da ne smije napisati ništa krivo, a da se ono što je pravo i istinito mora napisati, ma o čemu da se radi. Svjestan je da onaj koji piše nema kontrolu nad napisanim, da to više ne pripada samo njemu, već i onima koji čitaju, i dobronamjernim i zlonamjernim, da su i riječi izrečene u najboljoj namjeri podložne kvaru, krivom čitanju i zlim namjerama. Nekada je vjerovao, i u tome vidio glavni smisao pisanja, da će drugi iz toga izvući određene pouke, na dobro sebi i drugima, međutim kasnije je shvatio da se događa nešto drugo: svi uzimaju za sebe samo one djeliće istine koji im odgovaraju, a koji unaprijed potvrđuju njihove iluzije. Tako komadići istine postaju dijelom velike laži. Takva istina, onda, može poslužiti kao izlika za bilo što. Ipak, bez obzira na sve, to mu je uz duhan i kavu jedina utjeha, jedino u čemu još nalazi interes, i ne zna na što bi ličio njegov život bez toga: više ne piše zbog drugih, već isključivo zbog sebe, i to je jedini način na koji se nosi s demonima nesanice koji ga opsjedaju. Iz noći u noć događa se isto: noć teče, a san mu ne pada na oči. A onda, kad nakratko zaspe, i kada ga probudi mjehur ili bol u kostima, ne zna koliko je dugo spavao, i je li spavao uopće. Učini mu se da je na trenutak izgubio svijest, pa došao sebi, ne znajući koliko je to trajalo. Tada ustane iz kreveta i zapali. Imao je pored kreveta dva kratka skopaljska čibuka od kojih je barem jedan uvijek bio napunjen.
Vani sviće. Fra Anto leži i otvorenih očiju zuri u plafon. San mu ne dolazi na oči. Prije toga je nakratko zaspao, a onda ga je probudilo bubnjanje kiše po krovu. Zna da san tu noć više neće doći. Tada mu jedna misao prođe kroz glavu i dodatno ga oneraspoloži:
“Šta su mu trebala sva ta sukobljavanja, razmirice, srljanje glavom kroza zid? Sukobi s braćom i razorena prijateljstva? Šta ima od toga, osim te nesnosne nesanice?”
Fra Anti se zapravo događa ono što se kad-tad dogodi svakom onom koji je čista srca gorio za opću, javnu stvar, kada jednom svedu račune: gledaju kako se svijet oko njih mijenja, pa usprkos tome što su bili važan dio toga, u njihovim se životima malo što promijenilo nabolje, pa tako ispada da su sve to činili zbog drugih. A ako su se i dogodile neke promjene kod njih, one su uvijek nagore, kao ta njegova nesanica koju sve teže podnosi. Najviše mu nedostaje onaj tren, što traje kratko, kraće od svake misli, kada ga shrva san, ali je još budan i zna da tone u njega, da će svaki čas preći onu tanku, finu liniju između sna i jave. Taj slatki osjećaj je nepovratno nestao i fra Anti ponekad čak i u snove dolazi. I tamo mu stalno izmiče. Volio bi to barem još jednom doživjeti, i to je jedina želja koju još ima.
Trajalo je to tako sve do jedne nedjelje, desetak godina nakon ulaska austrijskih jedinica u Bosnu, kada je za vrijeme mise pao po oltaru i ostao tako, nepomičan i presamićen preko njega. Priskočili su župljani. Fra Anto čuje glasove koji se udaljavaju, a pred oči mu se navlači magla. Ti glasovi iz magle podsjećaju na ona hladna dozivanja iz djetinjstva koja dolaze iz nekog drugog, dalekog i nestvarnog svijeta. A onda u jednom trenutku više ne čuje ni njih. Javi mu se na trenutak onaj dobro poznati i gotovo zaboravljeni osjećaj: učini mu se kako tone u najdublji san koji postoji.
Na Vrbasu tekija
Dva završna poglavlja prvog dijela romana Na Vrbasu tekija
XIII.
Rano ujutro glavnina austrijske vojske u tri je kolone otišla dalje, prema Travniku. U gradu je ostao jedan manji dio, da održava red. Ti koji su ostali bez zazora ulaze u napuštene dućane čiji su se vlasnici, bojeći se odmazde, privremeno sklonili u šumu. Uzimaju sve što stignu: od držalica za lopate, ćuskija, hrane, pa do mlinova za kavu koje jedan soldat iznosi na rukama iz radnje Mujage Karića, naslagane poput cjepanica. Niko im se ne usuđuje suprotstaviti.
Za vojnog zapovjednika Jajca postavljen je fra Antin znanac iz đakovačkih dana, kapetan Pajo Begović. Fra Anto koristi to staro poznanstvo da pomogne svima, i Turcima i kršćanima. Po cijeli dan neumorno hoda Jajcem, a na njegovu molbu Begović je oslobodio sedamsto Jajčana i Varcarana svih vjera koji su bili zatvoreni u tvrđavu pod sumnjom da su sudjelovali u otporu.
U danima koji su uslijedili, dok se grad sporo i mukotrpno vraćao normalnom životu, svi su jednim uhom pomno pratili napredovanje austrijske vojske. Život je u najvećoj mjeri još uvijek na čekanju, jer se čeka rasplet situacije u Sarajevu: Turci još uvijek gaje slabašnu nadu da bi se ratna sreća mogla u jednom trenutku preokrenuti, a Sarajevo im je posljednja i jedina nada. Tek nakon što je austrijska vojska, desetak dana iza događaja u Jajcu, ušla u Sarajevo i slomila fanatični otpor Hadži Lojinih ustanika, život se nastavio, a Turci koji su pred austrijskom vojskom u strahu pobjegli u šumu, polako se vraćaju u grad, opet uz fra Antinu pomoć, koji je posrednik između njih i kapetana Begovića.
Jedan dan se u gradu niotkuda pojavio kadija Rizvan i odmah je, već sljedeći dan, ponovo imenovan kadijom. Čim je to čuo, fra Anto je otišao pred Konak i sačekao Rizvana.
“O dobri moj fra Anto!” rekao je kadija, hineći oduševljenje, kada je ugledao pred sobom mrkog i zamišljenog fra Antu.
Fra Anto zaprepašteno gleda u njega: ne može shvatiti da ljudi mogu do te mjere biti prijetvorni.
“Nije ti drago što me vidiš, čini mi se?” upitao je kadija.
“Nije. Biće mi drago tek kad takim ko što si ti ugledam leđa. Još danas pokupi svoje stvari i napusti grad, jer ću kolko sutra otić u komandu i opričat Begoviću ko si i šta si, kako si bunu među svijet stavljo i huško svoj bašibozuk na pošten kršćanski svijet. I da si bio prvi protiv austrijske vojske. Nemoj mislit da neću! A ti znaš šta za take stvari sljeduje.”
Kadija se najednom pretvori u onu osobu koju je fra Anto ranije poznavao.
“Sikter!” reče nekim piskavim glasom. “Draži su svakoj vlasti vaki ko ja, nego li taki ko ti. Ja stavljam red, a taki ko ti samo bunu zameću.”
Ipak, kadija je već sljedeće jutro, zorom, napustio grad.
Prošli su dani smutnje i prevrata, teška i opasna vremena, jedna od onih koja preživjeli pamte dugo i ustrajno, i koja uvijek s istim žarom dugo poslije prepričavaju, dodajući im nove detalje, u kojima obavezno onaj koji priča dobiva na važnosti. Sada nastupaju neka druga. Grad polako ulazi u novu kolotečinu. Stvari su se u njemu preko noći izmijenile: do jučer ponizni i plašljivi kršćani dignuli su glave (“ko jalov klas”), te prolaze pored viđenijih Turaka bez pozdrava i poštivanja. Kršćanski momci drsko odlaze među turske kuće, tamo gdje ranije nisu smjeli niti pomisliti, pa tu pjevaju i prkose. Trgovina je živnula jer su u grad pristigli novi ljudi, činovnici, uglavnom Hrvati, Slovenci, Poljaci, Mađari ili Česi, koji troše mnogo više od ovdašnjih ljudi koji kupuju samo ono najnužnije: sol, gaz za fenjere ili lance za stoku. Muharemaga Sarač proširio je magazu, te svakodnevno šalje ljude po robu u Trst ili Beč. U jajačke dućane pristižu dotada neviđene stvari, od kišobrana, lula, šešira, pa do svilenih marama živopisnih boja.
Iz dana u dan povećava se broj činovnika koji pristižu u Jajce, a ubrzo za njima, kroz mjesec-dva, doprtljaju im i familije, skupa s namještajem i najnužnijim potrepštinama. Taj svijet donio je sa sobom u Jajce i svoje običaje, Jajčanima nepoznate i strane, nastojeći i tu, koliko mogu, živjeti onim načinom života na koji su navikli. Cijele familije, tako, navečer šetaju gradom, i u početku, kada tek stignu u grad, svi odreda s divljenjem zastanu ispred Plivskog vodopada, a kasnije, kada se naviknu na njega, više ga gotovo i ne primjećuju, poput domaćih ljudi. Taj činovnički svijet sve više se pretvara u jednu novu kastu koja živi gotovo bez ikakva doticaja s domaćima. Tek rijetki, poput fra Ante i Muaremage Sarača, komuniciraju s njima na ravnoj nozi.
I grad se mijenja. Stalno se nešto gradi, premjerava i popravlja. Postavljena je i rasvjeta, i to od zaravni s desne strane vodopada, pa kroz Travničku kapiju iza koje se grana u nekoliko sporednih ulica. Rasvjetu održava bivši telal Rizo Manjgafić; dolijeva gaz u fenjere i izvlači fitilje kada dogore. Svaku večer ostaju iza njega rasuti po ulicama žućkasti krugovi svjetla, dok nekim, samo njemu znanim redom pali fenjere. Nekada prođe pored jednog, pa zapali sljedeći, i tek se potom vrati natrag i prislanja ljestve uz onaj zaobiđeni. Nekada i zastane pored nekog, gledajući zamišljeno uvis. To radi isključivo kada se oko njega okupi besposleni svijet; a to je gotovo svakodnevno, kao i u vrijeme dok je telalio; bez obzira što time izaziva podsmjeh: on na taj način daje sebi i svome poslu na važnosti, jer to što on radi, taj njegov tajanstveni raspored kojim pali fenjere, misli on, oni ne mogu shvatiti, te će stoga narasti u njihovim očima. Pa će shvatiti kako taj posao niko toliko dobro ne može obavljati kao on, jer šta oni znaju šta je rasvjeta, carsko je u pitanju, pa ni to koliko on ulaže truda svaku večer da grad svijetli kako treba i kako je propisano.
“Dobro se ti, Rizo, udade. Tebi svaka vlast majka, a drugima maćeha”, govore mu.
“Jakako!” govori Rizo. “Tebi ko krivo! Vlast je vlast, i ona zna šta je čije: moje je da palim ove fenjere, a vaše da besposličarite. A ja ovo svjetlo palim jednako svima, i tebi i predstojniku. Jedino ga sebi ne palim.”
Tamo gdje je živio Rizo, na Baščelucima, rasvjeta još nije stigla, niti je bilo ikakvih naznaka da bi uskoro mogla. To Rizu cijelo vrijeme muči, i zastaje mu u grlu, kao suh i žilav zalogaj, to je nešto što ga čini manjim i beznačajnijim u tuđim očima, pogotovo u očima tog besposlena svijeta što se okuplja oko njega. I svi u Jajcu to znaju.
“Kako, bolan, tebi, ko carskom činovniku, ne provedu svjetlo?”
Rizo zastane u poslu. To je pitanje koje ga najviše ljuti. Ako je na ljestvama, koje su prislonjene na metalni stup o kojem vise fenjeri, tada obavezno siđe, te onima koji ga to pitaju odmjeri od šake do lakta.
“Sikter! Vi ko da nemate pametnija posla, već poštenu čoeku na muku pristajat!” kaže im pritom.
I tako, za tragom svjetla koje se svaku večer vuče jajačkim ulicama za Rizom, idu i pošalice. Najčešće se ponavljaju, pa sve u jednom trenutku podsjeti na unaprijed dogovorenu pučku predstavu u kojoj svaka od strana mehanički i uvježbano igra svoju ulogu. Rizo, tako, kada puni fenjere, ostavi “na stranu” nešto gaza za sebe, da mu se nađe. Otkada je dobio taj posao, u Rizinoj kuću vise dva fenjera koji se cijelu večer ne gase. Svi znaju za te njegove sitne, bezazlene krađe, pa i činovnici iz gradske vlasti koji mu gledaju kroz prste, jer Rizo uzima malo, onoliko koliko mu je potrebno za ta dva fenjera.
“Ostavi li ti, bolan, car koju zeru gaza, da ne ćoretaš noću po kući”, pitaju ga u tim trenucima. “Il ti sam bez pitanja zagrabiš?”
“Prođi se ti, bolan, mene! Kako moreš dušu grišit! Telalit sirotinjsku muku i poštenje na sva zvona! Stid te i sram bilo!” odgovara Rizo zapjenjeno, pa onda, kada se smiri i siđe s ljestava, stane pred onoga koji ga je to pitao, pa mu smirenim glasom kaže: “Kažeš, zagrabim li? Bolan, kolko je crno pod noktom, ni tolko carskog ne bi uzo, sve da mi ga na silu guraju u ruke! Imam ja svoju plaću, a dok je plaće, biće akobogda i gaza.”
Nekada se zna dogoditi i kakva neslana šala. Jednom su mu prislonjene ljestve, na mjestu gdje su se oslanjale na kaldrmu, podmazali uljem, te su ljestve na prvi Rizin nagli pokret skliznule i pale, a nesretni Rizo se najednom našao na zemlji. Dobro se ugruvao i samo pukim slučajem nije slomio nijednu kost.
U Jajce pristižu i raznorazni čudaci, barem iz perspektive ovdašnjeg svijeta, kojima je sve ono što ne razumiju, čemu ne znaju svrhu i smisao, neka vrsta nove i nepoznate ludorije kojoj je taj strani i tuđi svijet sklon. Njima su svi isti: od rudarskih inženjera koji u okolici Jajca sakupljaju minerale, pa ih potom šalju u Beč; onih što hodaju po selima i zapisuju pjesme ili kupuju stare, neupotrebljive predmete, raspale preslice ili zarđale sablje; pa do šumarskih inženjera koji opasuju stabla savitljivim mjerilima, te izgleda kao da im uzimaju mjeru, poput poludjelih terzija, pa onda crvenom kredom zapisuju nešto po njima. Navrate ponekad i slikari. Oni su, opet, kod jajačkog svijeta posebni, prvi među tom neobičnom i čudovišnom vrstom, i dolazak svakoga od njih brzo se razglasi po gradu.
Slikari svoje štafelaje obično postave na nekom mjestu odakle se dobro vidi vodopad. Oko njih se učas sjate znatiželjnici, pa stoje u širokom krugu iza njih, te preko slikarevih ramena pažljivo i zadivljeno prate kako se na platnu pomaljaju konture vodopada.
“Vidi ga! Ko da će svaki čas progovorit!” kaže neko, gledajući vodopad na slici.
Najčešće dolaze Hrvati, kojima je najbliže, ali ima i drugih. Jedan dan je tako u Jajce stigao mladi mađarski slikar Tivadar Kosztka Csontvary.
“Nikada nešto slično nije došlo u ovaj grad, a barem smo se mi nagledali svačega”, govorili su Jajčani za njega.
Bio je šutljiva i zatvorena osoba, duboko nesretna i nezadovoljna svijetom oko sebe. Njegove oči, krupne i začuđene, nasađene na sitno i koščato lice, gore nekim postojanim, luđačkim sjajem, ugaslim i stalnim. Nosio je neobičan, plitak šešir čiji je obod bio zavrnut prema gore, da mu ne zaklanja pogled. Dvije godine prije nego što se prvi puta pojavio u Jajcu, Csontvary je doživio mističnu viziju u kojoj je čuo glas koji mu je rekao kako će upravo on postati najveći slikar na svijetu, veći i od Rafaela. Hodao je potom kao obnevidio širom Evrope i slikao, prateći taj unutarnji glas, pa je tako stigao i do Jajca. Dolazio je u više navrata, i svaki put bi se dogodilo isto: nezadovoljan naslikanim, slikar bi potrgao platno, pa ga uz nerazumljive psovke zavitlao prema rijeci, pokupio štafelaj i isti dan napustio grad. Stalno ga muči jedno te isto: neprestano mu izmiče ona sirova snaga kojom vodopad pršti, onaj zastrašujući šum koji stvara padanje i prskanje vode, a koji izaziva duboko strahopoštovanje. Taj njegov bijes više no bilo što drugo izaziva podsmjeh Jajčana, pa i onda kada Csontvary ode iz grada. Ivo Bojčeta, kršćanski mladić istančana sluha, nepogrešivo oponaša nesretnog slikara, boju i melodiju mađarskih psovki, te ga danima nakon što slikar ode iz grada salijeću na ulici:
“Dedera, kako ono!”
Ivo se na to čudesno skupi, pa dođe mnogo manji nego što jeste, i progovori slikarevim glasom, gužvajući i kidajući prstima nevidljivo platno:
“Beka sege alatte!”
Pa to ponovi više puta, svaki put povisujući glas.
Ili:
“Lófasz a seggedbe!”
Tog Csontvaryja viđali su i po Mostaru. Tamo je slikao čuvenu mostarsku ćupriju, i to s mjesta odakle se njen vitki luk vidio u svoj svojoj ljepoti, koji se, gledan s tog mjesta, pružao nebom poput kakve okamenjene i posivjele duge, prkoseći gravitaciji.
U Konaku se izmjenjuju predstojnici koji su jedina i stvarna vlast u gradu. Pravda je nakaradna i neuhvatljiva, kao i u vrijeme dok je u Konaku sjedio kadija Rizvan, ali sada na jedan drugačiji, novi način, što kršćanima pada teže, jer je to s Rizvanom i sličnima bio ustaljeni red stvari na koji su navikli, a ovo sada ugušilo je sve njihove nade i očekivanja u neki bolji i pravedniji svijet.
Nijedan od tih predstojnika nije ostajao u Jajcu duže vrijeme, niti je koji ostao upamćen po dobru, i svijet bi za kratko vrijeme zaboravio na njih. Ipak, od svih tih opskurnih i bezvoljnih činovnika koji su dolazili i prolazili kroz Jajce najgorim se pokazao neki Valentin Kolenz, Austrijanac, licemjerni katolik koji nijednu misu nije propuštao, ali je više katoličkog bilo u zadnjem jajačkom Ciganinu negoli u tom čovjeku. Bio je pokvarena osoba, podložna svakoj vrsti mîta, kršeći time i božje i ljudske zakone, jedna od onih ljudskih nakaza što želi ugoditi Bogu a pritom ne uvrijediti vraga. Malo je koji kršćanin u njegovo vrijeme dobio pred sudom parnicu protiv kakva Turčina, a ukoliko bi poneki od njegovih činovnika pristao svjedočiti kršćanima u korist, Kolenz bi mu to zabranio. Kada je domalo, zbog brojnih pritužbi, Kolenz smijenjen, fra Anto je s još nekoliko uglednih katolika otišao kod njega samo da mu kaže da je ovo za katolički puk najsretniji dan od dana kada su austrijske jedinice ušle u grad.
“Nek te prati božja milost, iako je nisi zaslužio. To ti govorim u ime svih ovih ljudi koji su došli ovdje sa mnom. E, pa, dobar ti put! Za nas se nemoj sikirat: ugledali smo leđa i gorima od tebe, pa smo preživjeli.”
Tada se dogodilo nešto neočekivano: Kolenz je pred njihovim očima zaplakao, i fra Anto i njegovi osjetili su se zbog tog plača nekom vrstom pobjednika. To je ona gorka i nepotrebna pobjeda od koje je svaka strana na gubitku. Izišli su iz Konaka zamišljeni i oborenih glava, ostavivši unutra uplakanog predstojnika.
Austrijskom vlašću nije zadovoljna nijedna od strana: veliki broj uglednih turskih familija doveden je do prosjačkog štapa, a mnoge od njih napuštaju Bosnu i sele u Tursku. Hrišćani se također teško mire s ovakvim razvojem situacije, njima je prihvatljiva jedino njihova, hrišćanska vlast. Kao posljedica toga, uz srpsku i crnogorsku granicu cvjeta hajdučija. Hajduci vješto koriste blizinu granice, pređu je kada im zagusti i tu se određeno vrijeme primire, pa se vrate natrag. Ali ono što je zajedničko svima, bez razlike, i kršćanima i Turcima, u njihovim životima se malo što promijenilo. Oni koji nisu imali ranije, nemaju ni sad, a oni koji su imali, imaju više nego ikad, a razlika između njih se iz dana u dan povećava.
U fra Antinom životu se također malo toga promijenilo. Osjeća neku prazninu i bezvoljnost koji ga dugo drže. Ne postoji više ništa što bi ga moglo pokrenuti, neki povod koji bi ga ponovo nagnao na put u Beograd ili Rim. Laknulo mu je kada je iz Jajca premješten u župu Liskovica. U Jajcu se kod njega sve češće javljao jedan ružan i neugodan osjećaj, da živi u gradu koji mu sve manje pripada, da Jajce sada mnogo više pripada tim radišnim strancima koji su stigli sa svih strana, te ga uređuju po svojoj mjeri, neprimjetno mijenjajući pritom navike domaćeg stanovništva u čiji vokabular ulaze nove riječi, način odijevanja ali i neke geste koje su pokupili od došljaka, poput skidanja kape ili šešira u znak poštovanja. Čini mu se da je njegov svijet nepovratno nestao, potonuo, pa i to Jajce koje je smatrao svojim. Svakim danom nestaje, tako, jedan djelić stare fratarske Bosne, ali ne više po nekom ustaljenom redu, u onim uobičajenim mijenama koje svako vrijeme neminovno nosi sa sobom, niti se to događa beskrajno sporo i neprimjetno, kao dotad, već su te promjene vidljive iz dana u dan, kao da je neko kotač povijesti pokrenuo u neku višu, neslućenu brzinu.
A onda je napokon stigla jedna važna promjena u njegovu životu koja ga je pokrenula: krajem četvrte godine austrijske okupacije, stigla je crkvena dozvola za gradnju samostana. Istovremeno je izdana dozvola i za onaj u Rami. Vremena su se promijenila: gradnja novih samostana više ne izaziva smutnje i sukobe unutar Provincije kao nekad. Sada se događa nešto drugo, mnogo važnije i dalekosežnije: crkvena vlast se preslaguje, a s tim preslagivanjem dotrajava jedan svijet, onaj bosansko-fratarski, nepromijenjen stoljećima, a na njegovim ruševinama rađa se novi. Sada se o Bosni, o svim važnijim crkvenim i svjetovnim pitanjima odlučuje van zemlje, uglavnom po zagrebačkim i bečkim salonima. To je također jedna od stvari koje ga tište, koje pojačavaju njegov osjećaj skrajnutosti i izgubljenosti.
Uoči Božića te godine, iz Carigrada se u Jajce vratio fra Stipo Ladan koji je trebao predvoditi gradnju. Odmah, čim je stigao, počeo je s nabavkom materijala. Iz Sinja je doveo majstora Jakova Koljanina, na preporuku nekih tamošnjih fratara koje je poznavao. Koljanin nije bio izučeni arhitekt, ali je imao iza sebe nekoliko lijepo uređenih i osmišljenih gradnji po Sinju. Došao je u Jajce čim se podigao snijeg i odmah se dao na posao. To je ozbiljan i šutljiv čovjek, sav posvećen svome poslu. S njim su došla trojica pomoćnika koji su nadgledali klesanje kamena i njegovu ugradnju. Prvih nekoliko dana nakon što je stigao, Koljanin je povazdan nešto mjerio i premjeravao. S vremena na vrijeme pređe preko mosta u Kozluk, pa se spusti uz obalu naspram Selišća. Obigrava tu neko vrijeme, neprestano pritom nešto zapisujući. A nedjeljom, ili kada bi radnim danom pao neki svetac, Koljanin je satima šetao uz Vrbas, ili nekamo odlazio, najčešće u Travnik ili Sarajevo. Otuda se vraćao s gomilom skica koje bi tamo napravio.
Prije nego što je ugradio prvi kamen u zidine, Koljanin je na jednom mjestu provjerio temelje. Irgeti su ih pažljivo otkopali na mjestu gdje im je pokazao, a Koljanin je potom sišao u iskopanu rupu, izvukao nekoliko kamenova ugrađenih u temelje, te ih je najprije dugo opipavao prstima, a zatim uzeo čekić i pažljivo udarao po njima, osluškujući im zvuk. Tek je nakon toga kimnuo glavom, izvukao se iz rupe i pokazao irgetima da vrate iskopanu zemlju natrag i da je dobro nabiju. Potom se dao na gradnju. Provjeravao je sve i upravljao svime, pa čak i gašenjem kreča. Tjerao je irgete da u velikim kazanima zagrijavaju vodu sve dok ne proključa, a zatim tu istu vodu zahlađivao, sve dotle dok se u njoj nije mogao držati prst. Tek su potom lijevali vodu u kuhinju.
Fra Anto koristi svaki slobodan trenutak da dođe u Jajce, da vidi kako napreduje gradnja. Hoda gradilištem i sa zanimanjem promatra kako Koljaninovi pomoćnici klešu kutni kamen, provjeravajući ga svaki čas vinklom. Zatim se izmakne, sjedne na neko mjesto odakle vidi cijelo gradilište, pa dugo i zamišljeno pogledom prati užurbane majstore i irgete po njemu.
Prije nego što su krenuli sa zidanjem, majstori su morali ukloniti nekoliko ruku zida uz Vrbas, koji je bio zakisnuo. Taj zid dao je sazidati fra Anto nekoliko godina ranije. Majstor Jakov, kojega se sve pita, odlučio je za svaki slučaj srušiti cijeli taj zid i sazidati ga iznova, što se nije pokazalo nekim većim problemom, jer je korišten već istesan kamen koji su iskoristili iz srušenih zidina. Kamen je bio dobar i zdrav: vlaga i smrzo nisu mu nimalo naštetili.
Zatim su fra Anto, Ladan i majstor Koljanin odredili unutarnje dimenzije i raspored soba. Majstor strpljivo sluša fra Antine i Ladanove prijedloge, povremeno ih ispravljajući.
“To ne bi bilo dobro”, govori im. “Nijedna mjera ne postoji sama za sebe: svaka proizlazi iz druge. Tu sobu treba skratiti po duljini, ili je proširiti, a duljinu ostaviti takvu kakva je.”
Gradnja je lijepo napredovala. Krajem ljeta te godine prvo krilo samostanske zgrade dovedeno je do krova, a već sljedeće započelo je zidanje prizemlja drugog. Te godine su urađene i pregrade unutar prvog krila, a do kraja godine bilo je izidano drugo, te pokriveno i pregrađeno, a cijeli samostan omalteren iznutra i obijeljen, te postavljena vrata i prozori.
Majstor Koljanin je sljedeće proljeće, zajedno sa svojim pomoćnicima napustio Jajce.
Tako je jedna višegodišnja borba dovedena do svoga kraja. Ipak, fra Anto se ne osjeća pobjednikom. To je jedna od onih pobjeda koja kod pobjednika ostavlja gorak okus, jer obično dođe prekasno, onda kada iz čovjeka iscrpi svu životnu snagu. Jedino ponekad osjeti neko zlurado zadovoljstvo, i to u trenucima kada se prisjeti svih onih koji su priječili gradnju, ili kadije Rizvana, njegovih riječi izgovorenih one godine kada je došao, kako će prije niknuti nokat iz kamena negoli na Vrbasu tekija.
XIV.
Teku godine. Fra Anto se sada nalazi u Kotor Varoši. Sve više se povlači u sebe. Odbija društvo i jedino nedjeljom, za oltarom, nakratko pada oklop u koji se začahurio, i na trenutak se pomoli onaj stari fra Anto od čije su neobuzdane ćudi strepili nekada gvardijani, definitori i provincijali. U tim propovijedima grmi, pretvara se u proroka koji se nemilice obara na nepravdu i ljudsku zloću. A kada se vrati u župnu kuću, i ostane sam, satima prelistava novine, kao da u njima traži neki nagovještaj da se svijet popravlja na bolje, zametke nečega što bi ga moglo okrenuti u pravu stranu. Radi to po nekoj navici, jer se više ničemu ne nada.
U Bosni postoji jedna stara kletva:
“Dabogda ti se sve želje ispunile.”
S fra Antom kao da se dogodilo upravo to: turska vlast u Bosni je srušena, a samostan je bio izgrađen i uređen mimo svakog njegova očekivanja, nakon čega je uslijedilo razočarenje i rezignacija. Ipak, najviše ga muči jedno: “braća po krvi” iz dana u dan se udaljavaju jedni od drugih, jedni bi, sada, da su Hrvati, a drugi da su Srbi, a i jedni i drugi se sve bolje osjećaju u toj novoj koži, i fra Anti je postalo jasno da tome više nema popravke niti lijeka. A svi oni, bez obzira na ruho u koje su se zaodjenuli, žele biti iznad onih drugih, da po svome ćeifu uređuju svijet, ne pitajući one druge što o tome misle. Taj neuki svijet beznadno je zatvoren u vlastite priče i legende, i ne vidi ništa izvan vlastitih očekivanja i nada, niti ih što drugo zanima. Svjestan je da na tom površnom i lakomislenom svijetu valja raditi, kao na loše obrađenoj i zapuštenoj njivi, zaorati duboko i svojski, a svjestan je također kako nema onoga ko bi to mogao napraviti. Austrijska niti bilo koja druga tuđinska vlast zasigurno to neće napraviti, niti joj je to u interesu. Njima to stanje odgovara, jer im to omogućuje dugovječnost i trajanje.
Zdravlje ga sve slabije služi. Krv, sada, baca gotovo svaki dan i sve češće osjeća neku muku i pritisak, nakon čega osjeti gušenje i nedostatak zraka. Ponekad pritom osjeti i bol. Jednom je nakratko zaspao i usnio čudan san. Rijetko je sanjao, a još rjeđe pamtio snove, a toga se sjećao do u tančine. Prolazi kroz polja isklasale proje, a onda u jednom trenutku, kada iziđe iz zasada, ugazi na razor, raskvašen od kiše, te onda dugo gazi po njemu, a noge, za koje se lijepi blato, postaju mu sve teže. Teško hoda i gubi dah, a onda ga probudi poznati bol u prsima i gušenje.
Teku tako godine, a gluhe i nevidljive borbe oko jedne nesretne zemlje ne prestaju, zemlje koja više pripada drugima, Turcima, Austrijancima, Rusima, negoli onima koji u njoj žive. Fra Anto jedinu utjehu pronalazi u duhanu i pisanju. To dvoje ga drži na životu. Sjedne za stol i zapali, pa zamišljeno promatra oblake dima koji cure između njegovih prstiju i beskrajno sporo plove prema prozoru. Ponekad mu se učini da je taj dim što mu se širi ispred očiju jedino vrijedno što postoji, da je samo on stvaran i postojan, te da je i takav, nestalan i satkan od svijetle paučine, postojaniji od krhkog ljudskog svijeta i svake ovozemaljske vlasti. Sve to dolazi i prolazi, a to ostaje, nepromjenjivo i stalno, nešto što uvijek pričinja isti užitak i ugodu, pa mu se učini da je to jedina stvar iz minulih, “boljih vremena” koja se ne mijenja ni nagore ni nabolje, te je stoga ne treba posebno uljepšavati, onako kako se uljepšava prošlost i vlastita mladost.
Povazdan sjedi u sobi za stolom i piše. Godi mu samoća od koje se nekada užasavao. Sada piše i danju i noću. Međutim, rečenice sve sporije teku ispod njegova pera, jer nije siguran vrijedi li išta više zapisivati i ima li to ikakva smisla. Ponajmanje ga zanima što će biti s njegovim riječima, kada ga jednom ne bude. Držao se cijeli život tek jedne stvari, da ne smije napisati ništa krivo, a da se ono što je pravo i istinito mora napisati, ma o čemu da se radi. Svjestan je da onaj koji piše nema kontrolu nad napisanim, da to više ne pripada samo njemu, već i onima koji čitaju, i dobronamjernim i zlonamjernim, da su i riječi izrečene u najboljoj namjeri podložne kvaru, krivom čitanju i zlim namjerama. Nekada je vjerovao, i u tome vidio glavni smisao pisanja, da će drugi iz toga izvući određene pouke, na dobro sebi i drugima, međutim kasnije je shvatio da se događa nešto drugo: svi uzimaju za sebe samo one djeliće istine koji im odgovaraju, a koji unaprijed potvrđuju njihove iluzije. Tako komadići istine postaju dijelom velike laži. Takva istina, onda, može poslužiti kao izlika za bilo što. Ipak, bez obzira na sve, to mu je uz duhan i kavu jedina utjeha, jedino u čemu još nalazi interes, i ne zna na što bi ličio njegov život bez toga: više ne piše zbog drugih, već isključivo zbog sebe, i to je jedini način na koji se nosi s demonima nesanice koji ga opsjedaju. Iz noći u noć događa se isto: noć teče, a san mu ne pada na oči. A onda, kad nakratko zaspe, i kada ga probudi mjehur ili bol u kostima, ne zna koliko je dugo spavao, i je li spavao uopće. Učini mu se da je na trenutak izgubio svijest, pa došao sebi, ne znajući koliko je to trajalo. Tada ustane iz kreveta i zapali. Imao je pored kreveta dva kratka skopaljska čibuka od kojih je barem jedan uvijek bio napunjen.
Vani sviće. Fra Anto leži i otvorenih očiju zuri u plafon. San mu ne dolazi na oči. Prije toga je nakratko zaspao, a onda ga je probudilo bubnjanje kiše po krovu. Zna da san tu noć više neće doći. Tada mu jedna misao prođe kroz glavu i dodatno ga oneraspoloži:
“Šta su mu trebala sva ta sukobljavanja, razmirice, srljanje glavom kroza zid? Sukobi s braćom i razorena prijateljstva? Šta ima od toga, osim te nesnosne nesanice?”
Fra Anti se zapravo događa ono što se kad-tad dogodi svakom onom koji je čista srca gorio za opću, javnu stvar, kada jednom svedu račune: gledaju kako se svijet oko njih mijenja, pa usprkos tome što su bili važan dio toga, u njihovim se životima malo što promijenilo nabolje, pa tako ispada da su sve to činili zbog drugih. A ako su se i dogodile neke promjene kod njih, one su uvijek nagore, kao ta njegova nesanica koju sve teže podnosi. Najviše mu nedostaje onaj tren, što traje kratko, kraće od svake misli, kada ga shrva san, ali je još budan i zna da tone u njega, da će svaki čas preći onu tanku, finu liniju između sna i jave. Taj slatki osjećaj je nepovratno nestao i fra Anti ponekad čak i u snove dolazi. I tamo mu stalno izmiče. Volio bi to barem još jednom doživjeti, i to je jedina želja koju još ima.
Trajalo je to tako sve do jedne nedjelje, desetak godina nakon ulaska austrijskih jedinica u Bosnu, kada je za vrijeme mise pao po oltaru i ostao tako, nepomičan i presamićen preko njega. Priskočili su župljani. Fra Anto čuje glasove koji se udaljavaju, a pred oči mu se navlači magla. Ti glasovi iz magle podsjećaju na ona hladna dozivanja iz djetinjstva koja dolaze iz nekog drugog, dalekog i nestvarnog svijeta. A onda u jednom trenutku više ne čuje ni njih. Javi mu se na trenutak onaj dobro poznati i gotovo zaboravljeni osjećaj: učini mu se kako tone u najdublji san koji postoji.