Prvog veljače 2018. spomenika više nije bilo. Četvrtog siječnja još je stajao tu, prekriven snijegom koji se u međuvremenu otopio.
Jednoga od tih dana između četvrtoga siječnja i prvog veljače pala je višedjelna konstrukcija od crnog mramora, stilski neuravnotežena, s malo prevelikim križem, nasađenim na titularnu ploču s imenima pokojnika, Ivana i Marije Peserle, i uokvirenim s dva stuba i sljemenom u obliku kućnoga krova. Sve to stajalo je nad grobnim uzglavljem načinjenim od betona.
Grobnica se nalazila odmah kod ulaza u groblje, odmah s lijeve strane. Lijepo mjesto, gospodinu Peserleu vjerojatno je pripalo zbog njegova društvenog ugleda.
Kako nisu imali djece, gospođa Marija Heim, udata Peserle, nije kupila još jedno mjesto uz muža, kako se to obično radilo, jer je po pravilima grobarskog zanata u jednom grobu uvijek mjesta za dvoje, pod uvjetom da je prvoumrli duboko kopan.
To je razlog što je spomenik izgledao pomalo nezgrapno. Velika mramorna konstrukcija na malenom, slabo ograđenom i temeljenom grobu.
Klesar koji je gradio spomenik bio je ponosan na svoje djelo, te ga je i potpisao:
A. Godec
– klesar –
pisalo je na desnom potpornom stupu.
Koševska groblja leže na vlažnom, pomalo močvarnom tlu, koje se ugiba pod svakim malo težim teretom. Kuće se lako nahere ako nisu dobro temeljene, a tako i grobovi.
Grobnica koju sam znao od prije rata, kada je crna mramorna ploča iznad nje stajala uspravno, onako kako je i postavljena, u međuvremenu se počela naginjati prema naprijed. Takvu sam je zatekao u jesen 2016. kada sam prvi put nakon rata posjetio groblje.
Pala je djelovanjem zemljine teže, potpomognute teretom mokroga snijega. Pod njom je pukla i betonska grobna ploča.
Ne može se pretpostaviti kada se, kojega datuma i u koje doba dana to dogodilo. Malo je vjerojatno da je netko to vidio. Možda su čuli zvuk. Nije šala kad mramor tresne po betonu. Ljudi su se prenuli ako se urušavanje zbilo po danu. Odmah je tu stanica gradskog saobraćaja, po vas dan čekaju. Ali ako su se osvrnuli nisu vidjeli ništa. Iako je mnogima taj nadgrobnik bio utisnut u pogled, svakodnevno bi im oko preko njega prešlo, jer se i sa stanice dobro vidio, jedno staro groblje na takav je način u svijesti neprisutno da nestanak jednoga groba ne znači ništa.
Mrtve na Svetom Mihovilu malobrojni obilaze, ali svaki put, ipak, nekog susretnem. Hoće li oni primijetiti nestanak spomenika? Jedino ako zagledaju grobove onako kako ih ja zagledam, ako ne dolaze po navici, tek da oplijeve travčicu i zapale svijeću.
Pad mramorne konstrukcije i nestanak spomenika Ivanu i Mariji Peserle primijetit će radnici na groblju. Ali ni oni se neće sjećati čiji je to bio grob. I neće prijaviti nezgodu, nemaju razloga, jer nitko nije srušio ploču. Sama je pala, od vremena.
Ne postoji evidencija sahranjenih na Svetom Mihovilu
I nema nikog tko bi se sjećao Ivana i Marije Peserle, iako nisu bili anonimni građani i zavrijedili su mjesto barem u nekoj sasvim maloj povijesti grada. On je, kao što je i pisalo na spomeniku, bio osnivač i direktor Jugoslavenskog lista. Ona je bila kućevlasnica, sve dok njezina četverokatnica kod Narodnog pozorišta nije nacionalizirana. Ali je naišlo vrijeme koje je poništilo razloga za pisanje povijesti. I tako su se ljudi sa Svetog Mihovila, Svetog Mihajla, Svetog Josipa i Svetog Marka zatekli izvan povijesti, a pomalo i izvan sjećanja.
Ovisni samo o onom što još piše na njihovim grobovima.
Na grobu Ivana i Marije Peserle od neki dan ne piše više ništa, osim što je u podnožju srušenog stupa ostalo:
A. Godec
– klesar –
Onoga dana, a ja iz nekog nejasnog razloga volim vjerovati da je to bila noć, kada je spomenik pao, iz pamćenja ovog mjesta zauvijek je nestao podatak da su tu, a onda i bilo gdje na svijetu, živjeli Ivan i Marija Peserle, rođena Heim. Ako je bila noć, nije bilo ljudi na stanici. Ako ih nije bilo na stanici, tada vjerojatno nitko nije ni čuo zvuk mramora koji pada po betonu.
Na Svetom Mihovilu/19
Ivan i Marija Peserle, kraj
Prvog veljače 2018. spomenika više nije bilo. Četvrtog siječnja još je stajao tu, prekriven snijegom koji se u međuvremenu otopio.
Jednoga od tih dana između četvrtoga siječnja i prvog veljače pala je višedjelna konstrukcija od crnog mramora, stilski neuravnotežena, s malo prevelikim križem, nasađenim na titularnu ploču s imenima pokojnika, Ivana i Marije Peserle, i uokvirenim s dva stuba i sljemenom u obliku kućnoga krova. Sve to stajalo je nad grobnim uzglavljem načinjenim od betona.
Grobnica se nalazila odmah kod ulaza u groblje, odmah s lijeve strane. Lijepo mjesto, gospodinu Peserleu vjerojatno je pripalo zbog njegova društvenog ugleda.
Kako nisu imali djece, gospođa Marija Heim, udata Peserle, nije kupila još jedno mjesto uz muža, kako se to obično radilo, jer je po pravilima grobarskog zanata u jednom grobu uvijek mjesta za dvoje, pod uvjetom da je prvoumrli duboko kopan.
To je razlog što je spomenik izgledao pomalo nezgrapno. Velika mramorna konstrukcija na malenom, slabo ograđenom i temeljenom grobu.
Klesar koji je gradio spomenik bio je ponosan na svoje djelo, te ga je i potpisao:
A. Godec
– klesar –
pisalo je na desnom potpornom stupu.
Koševska groblja leže na vlažnom, pomalo močvarnom tlu, koje se ugiba pod svakim malo težim teretom. Kuće se lako nahere ako nisu dobro temeljene, a tako i grobovi.
Grobnica koju sam znao od prije rata, kada je crna mramorna ploča iznad nje stajala uspravno, onako kako je i postavljena, u međuvremenu se počela naginjati prema naprijed. Takvu sam je zatekao u jesen 2016. kada sam prvi put nakon rata posjetio groblje.
Pala je djelovanjem zemljine teže, potpomognute teretom mokroga snijega. Pod njom je pukla i betonska grobna ploča.
Ne može se pretpostaviti kada se, kojega datuma i u koje doba dana to dogodilo. Malo je vjerojatno da je netko to vidio. Možda su čuli zvuk. Nije šala kad mramor tresne po betonu. Ljudi su se prenuli ako se urušavanje zbilo po danu. Odmah je tu stanica gradskog saobraćaja, po vas dan čekaju. Ali ako su se osvrnuli nisu vidjeli ništa. Iako je mnogima taj nadgrobnik bio utisnut u pogled, svakodnevno bi im oko preko njega prešlo, jer se i sa stanice dobro vidio, jedno staro groblje na takav je način u svijesti neprisutno da nestanak jednoga groba ne znači ništa.
Mrtve na Svetom Mihovilu malobrojni obilaze, ali svaki put, ipak, nekog susretnem. Hoće li oni primijetiti nestanak spomenika? Jedino ako zagledaju grobove onako kako ih ja zagledam, ako ne dolaze po navici, tek da oplijeve travčicu i zapale svijeću.
Pad mramorne konstrukcije i nestanak spomenika Ivanu i Mariji Peserle primijetit će radnici na groblju. Ali ni oni se neće sjećati čiji je to bio grob. I neće prijaviti nezgodu, nemaju razloga, jer nitko nije srušio ploču. Sama je pala, od vremena.
Ne postoji evidencija sahranjenih na Svetom Mihovilu
I nema nikog tko bi se sjećao Ivana i Marije Peserle, iako nisu bili anonimni građani i zavrijedili su mjesto barem u nekoj sasvim maloj povijesti grada. On je, kao što je i pisalo na spomeniku, bio osnivač i direktor Jugoslavenskog lista. Ona je bila kućevlasnica, sve dok njezina četverokatnica kod Narodnog pozorišta nije nacionalizirana. Ali je naišlo vrijeme koje je poništilo razloga za pisanje povijesti. I tako su se ljudi sa Svetog Mihovila, Svetog Mihajla, Svetog Josipa i Svetog Marka zatekli izvan povijesti, a pomalo i izvan sjećanja.
Ovisni samo o onom što još piše na njihovim grobovima.
Na grobu Ivana i Marije Peserle od neki dan ne piše više ništa, osim što je u podnožju srušenog stupa ostalo:
A. Godec
– klesar –
Onoga dana, a ja iz nekog nejasnog razloga volim vjerovati da je to bila noć, kada je spomenik pao, iz pamćenja ovog mjesta zauvijek je nestao podatak da su tu, a onda i bilo gdje na svijetu, živjeli Ivan i Marija Peserle, rođena Heim. Ako je bila noć, nije bilo ljudi na stanici. Ako ih nije bilo na stanici, tada vjerojatno nitko nije ni čuo zvuk mramora koji pada po betonu.