“Treba uzeti batinu i vucibatine najuriti iz sredine, koji hoće da budu čak i literati i mislioci, a duša im je crnja od njihove vanjštine, jezik poganiji od onih što spavaju po Rimu i Napulju po kanalima i u podzemlju. Ovakva klasa ljudi spada u popravilišta i na robiju, pa ne smiju da se zovu boemima, kulturnima, nego apašima.”
Pisao je tako u Večernjoj pošti advokat sarajevski Dražić doktor Ambroz, 4. ožujka 1931, u danima kada se Ujević još naseljavao u Sarajevu, mjerkajući hoće li mu ovaj grad biti za ostatak života dosta.
Ovako on piše koju godinu zatim:
Nikola Dražić
poduzetnik
✶ 1847 ✟ 1921
Ana Dražić
✶ 1852 ✟ 1934
A u dnu crne ploče, tako da ostane što veći prostor, za što više budućih imena, još piše:
Počivajte u miru!
Podiže sin Ambroz.
Ispod imena dvoje sarajevskih staraca, Nikole koji u vremena Ujevićeva već ležaše na Svetom Mihovilu, i Ane koja umrje dok on još u Sarajevu bi, upisano još jedno je ime:
Marija Dražić
✶ 1884 ✟ 1965
Njezino ime druga je klesala ruka, manje uredna i precizna, što se vidi na simbolu križa, te obliku brojeva i slova, na kojima više ni pozlate nema.
Marija Dražić, bit će, bje sestra Ambrozova, koja se nije udavala, a umrla je, vjerojatno, nakon bratove smrti.
Još ću tražiti po groblju, da nađem gdje leži on.
I tako između dva teksta, različita u izboru riječi i tonu, oživjela uspomena na sarajevskog advokata Ambroza Dražića, o kojemu se, zapravo, samo i zna po jednome novinskom članku, kojim je apelirao da se Tina Ujevića protjera iz grada i da ga se prethodno prestane literatom zvati.
U drugome svom obraćanju ponizan je i krotak.
Od namjernika išće kratak pogled i milost
za roditelje svoje i sestru, što minuše životom
i ovim gradom, a da osim njega ne imahu baš
nikoga svog. Pa ako naiđe tuđin neka dobro zna
da će i sam jednom kao oni biti, napušten od svijeta i sam
Na Svetom Mihovilu/16
Nikola Dražić, poduzetnik
“Treba uzeti batinu i vucibatine najuriti iz sredine, koji hoće da budu čak i literati i mislioci, a duša im je crnja od njihove vanjštine, jezik poganiji od onih što spavaju po Rimu i Napulju po kanalima i u podzemlju. Ovakva klasa ljudi spada u popravilišta i na robiju, pa ne smiju da se zovu boemima, kulturnima, nego apašima.”
Pisao je tako u Večernjoj pošti advokat sarajevski Dražić doktor Ambroz, 4. ožujka 1931, u danima kada se Ujević još naseljavao u Sarajevu, mjerkajući hoće li mu ovaj grad biti za ostatak života dosta.
Ovako on piše koju godinu zatim:
Nikola Dražić
poduzetnik
✶ 1847 ✟ 1921
Ana Dražić
✶ 1852 ✟ 1934
A u dnu crne ploče, tako da ostane što veći prostor, za što više budućih imena, još piše:
Počivajte u miru!
Podiže sin Ambroz.
Ispod imena dvoje sarajevskih staraca, Nikole koji u vremena Ujevićeva već ležaše na Svetom Mihovilu, i Ane koja umrje dok on još u Sarajevu bi, upisano još jedno je ime:
Marija Dražić
✶ 1884 ✟ 1965
Njezino ime druga je klesala ruka, manje uredna i precizna, što se vidi na simbolu križa, te obliku brojeva i slova, na kojima više ni pozlate nema.
Marija Dražić, bit će, bje sestra Ambrozova, koja se nije udavala, a umrla je, vjerojatno, nakon bratove smrti.
Još ću tražiti po groblju, da nađem gdje leži on.
I tako između dva teksta, različita u izboru riječi i tonu, oživjela uspomena na sarajevskog advokata Ambroza Dražića, o kojemu se, zapravo, samo i zna po jednome novinskom članku, kojim je apelirao da se Tina Ujevića protjera iz grada i da ga se prethodno prestane literatom zvati.
U drugome svom obraćanju ponizan je i krotak.
Od namjernika išće kratak pogled i milost
za roditelje svoje i sestru, što minuše životom
i ovim gradom, a da osim njega ne imahu baš
nikoga svog. Pa ako naiđe tuđin neka dobro zna
da će i sam jednom kao oni biti, napušten od svijeta i sam