Na Svetom Marku/2

 

Pirkko, Branko Bjelogrlić

Po rasporedu slova slutim da je ovo jezik finski.

Riječi što znače, to bi mi mogla reći rodica Inka, kojoj, zapravavo, i nisam rođak, nego ujak u drugom koljenu. Između nas je četiri godine razlike i jedan jezik zajednički. Drugi je njen očinski finski.

U grobu koji je za prvih sedmica januara zarastao u mršavu zimsku travu, pod uspravnom pločom, što podsjeća na živ lastavičji rep, dvoje ljudi leže:

Pirkko Bjelogrlić

Branko Bjelogrlić

Ispod imena im, u čudnom rasporedu brojeva, datumi rođenja i smrti, tako da mogu samo naslutiti kad su rođeni, kad umrli.

Pirkko je umrla pola stoljeća ranije, ali zamišljam da su bili muž i žena.

Branko je umro u naše vrijeme, čini se preklani.

Grob im je na sarajevskome pravoslavnom groblju Svetoga Marka.

A finski me natpis podsjeti na raskošnu rusku crkvu u Helsinkiju, malo ispod uzvišenja na kojem je druga crkva u kojoj mrzovoljan, a mudar Luther sa bijelih zidova gleda na nas.

Miljenko Jergović 12. 04. 2018.