Četiri želosti, četiri slike utisnute u beton, u kamen; na prvoj, sam, da bi se poznalo da je na vrhu, odan muž, ufitiljenog brka, u crnom odijelu, bijele košulje s velikom uštirkanom kragnom, kravate tankoga svilenog čvora, pridavljen, avaj, sultanovim katil fermanom, a sultan je vrijeme, sultan je klica tuberkuloze u njegovom dahu, pa golema žalost za pokojnikom bi.
Ispod, u redu, sijedi, ispijeni starac, crnih obrva, mrk, tako da mu se iza vijeđa ne vide oči. On bi mogao biti ostarijeli sin vječno mladog patrijarha, onog koji nad svim mrtvima u grobu bdi. Ili je otac prerano umrlog sina, koji je žalio za njim sve dok mu nije puklo srce. Vrijeme je okrutnih sudaca, pa očevi nakon sinova mru. Ipak, i za njim golema žalost bi.
Onda žena, u kasnim pedesetim, šezdesetim možda, mrtva i ona, treća po redu, na slici s frizurom kakve su dvadesetih bile u modi (trebalo bi pronaći salon u kojem su je frizirali pred slikanje svečano kod Lisca), možda očeva žena, majka od onoga gore, ili sestra, pa da mu tetka bude. U Sarajevu, aman dušo, tetke su nekad od matera važnije znale biti! Tako da i za njom silna žalost bi.
Na četvrtoj, jedinoj raspuknutoj slici, djevojčica s mašnom u kosi, pogleda pred plač, kao pred ljetnu sarajevsku kišu. Žalosna je, žalosna je, žalosna je smrt kad se sasvim podmladi, i kad se kao vječno dijete prikaže na slici. Žalost koja za njom bi trajala je kratko.
Avaj smrti, rekoše u prolazu grobljem, dok su sakupljali djecu za obdanište, djecu pred kišu, prije nego što počnu skupljati neosušeno rublje.
Na Svetom Josipu/6
Pax
Avaj smrti!
Četiri želosti, četiri slike utisnute u beton, u kamen; na prvoj, sam, da bi se poznalo da je na vrhu, odan muž, ufitiljenog brka, u crnom odijelu, bijele košulje s velikom uštirkanom kragnom, kravate tankoga svilenog čvora, pridavljen, avaj, sultanovim katil fermanom, a sultan je vrijeme, sultan je klica tuberkuloze u njegovom dahu, pa golema žalost za pokojnikom bi.
Ispod, u redu, sijedi, ispijeni starac, crnih obrva, mrk, tako da mu se iza vijeđa ne vide oči. On bi mogao biti ostarijeli sin vječno mladog patrijarha, onog koji nad svim mrtvima u grobu bdi. Ili je otac prerano umrlog sina, koji je žalio za njim sve dok mu nije puklo srce. Vrijeme je okrutnih sudaca, pa očevi nakon sinova mru. Ipak, i za njim golema žalost bi.
Onda žena, u kasnim pedesetim, šezdesetim možda, mrtva i ona, treća po redu, na slici s frizurom kakve su dvadesetih bile u modi (trebalo bi pronaći salon u kojem su je frizirali pred slikanje svečano kod Lisca), možda očeva žena, majka od onoga gore, ili sestra, pa da mu tetka bude. U Sarajevu, aman dušo, tetke su nekad od matera važnije znale biti! Tako da i za njom silna žalost bi.
Na četvrtoj, jedinoj raspuknutoj slici, djevojčica s mašnom u kosi, pogleda pred plač, kao pred ljetnu sarajevsku kišu. Žalosna je, žalosna je, žalosna je smrt kad se sasvim podmladi, i kad se kao vječno dijete prikaže na slici. Žalost koja za njom bi trajala je kratko.
Avaj smrti, rekoše u prolazu grobljem, dok su sakupljali djecu za obdanište, djecu pred kišu, prije nego što počnu skupljati neosušeno rublje.