Tamo ti dugo ležiš, sestro,
U nevidljivome, gdje Božji prijesto,
Sazdan je od molitvenih riječi, Što tvrde da On je jedan i najpreči U vaseljeni, iako stoljećima ćuti samo.
Ovamo ništa nije isto, mada po vječnom Zakonu teče rasulo stvari, kao po riječnom Koritu brzac, a tvoga glasa odavno nije
Izveče da me raznježi mornog i ugrije U studi koja i dalje pomamno raste
I nježnosti sve pretvori u gnojne kraste.
Ni riječi više nisu iste, iz njih su pobjegle Znale ljetnome suncu na vrhuncu nadjenut’ ime:
Zrakoljub, za kožu grub, ima užarene igle.
Na kožu će majka za mirosan staviti zahladu iz tegle.
I reci, sestro moja,
Kako da preko smrti stopimo duše
Što se čeznu, kad otud s tvoje strane puše Bezmjerno bezdno i bezgraničje bolno, i koja Je to kuća u nigdini gdje čekaš svoje žive.
Kaži gdje je skrita, da makar u snu
Pohodim te, kad ne mogu na javi
U kojoj tijelo steže i mesom davi.
Il’ ti, sva dušna, dođi u zemnost tijesnu, Makar niz kišu, jesenju, bijesnu.
Il’ neka proljetne izmaglice
Opet narišu tvoje lice,
Da ga dotaknu jagodice
Što u djetinjstvu pravile su igračke I za tvoj osmjeh jedan crtale zračke U bukvaru .
Na sestrinom grobu
Tamo ti dugo ležiš, sestro,
U nevidljivome, gdje Božji prijesto,
Sazdan je od molitvenih riječi,
Što tvrde da On je jedan i najpreči
U vaseljeni, iako stoljećima ćuti samo.
Ovamo ništa nije isto, mada po vječnom
Zakonu teče rasulo stvari, kao po riječnom
Koritu brzac, a tvoga glasa odavno nije
Izveče da me raznježi mornog i ugrije
U studi koja i dalje pomamno raste
I nježnosti sve pretvori u gnojne kraste.
Ni riječi više nisu iste, iz njih su pobjegle
Znale ljetnome suncu na vrhuncu nadjenut’ ime:
Zrakoljub, za kožu grub, ima užarene igle.
Na kožu će majka za mirosan staviti zahladu iz tegle.
I reci, sestro moja,
Kako da preko smrti stopimo duše
Što se čeznu, kad otud s tvoje strane puše
Bezmjerno bezdno i bezgraničje bolno, i koja
Je to kuća u nigdini gdje čekaš svoje žive.
Kaži gdje je skrita, da makar u snu
Pohodim te, kad ne mogu na javi
U kojoj tijelo steže i mesom davi.
Il’ ti, sva dušna, dođi u zemnost tijesnu,
Makar niz kišu, jesenju, bijesnu.
Il’ neka proljetne izmaglice
Opet narišu tvoje lice,
Da ga dotaknu jagodice
Što u djetinjstvu pravile su igračke
I za tvoj osmjeh jedan crtale zračke
U bukvaru .