(Uklesano u kamenoj ploči, na istočnoj strani
Ribnjaka u Tvrdalju, dvorcu Petra Hektorovića)
I
More je preduboka, zemlja preteška a nebo previsoka
misao za nas, a opet, ništa nema skriveno, jer smrt
sve grabi. Šta bi s tolikom pustom neskrivenošću
čovjek, nego da pomisli na boga, u gradnji pjesme potraži
spas. Da riječ po riječ, glasom jednog mora i čitavog jednog
naroda, sačini spjev, da kamen po kamen, u slavu i čast
stvoritelju svega, sagradi dom; da kao okamenjeni ovaj,
pjesnik i knez, ovdje, na svojoj baštini, po svome planu,
o svome trošku i trudu, istočno od prekomorskih palača,
zapadno od prekogorskih kula, podigne grad, onu arku
i vrt, kaštel i dvorac, rustičan i jednostavan, sebi i
prijateljima za užitak i upotrebu, puku za sklonište,
putnicima, nevoljnicima i siromasima za predah i okrepu.
Dvoje mu se još od jutros bliže gledajući usput kuće
na prodaju: onu kraj mora sa smokvom i okrenutim čamcem
u dvorištu, kako kad bi moglo ili potleušicu kakvu barem
ili kakav plac kraj one uske ceste između dva suhozida.
Još samo korak i već su mu pred vratima; i već mu se vrte
pod poprsjem. Mjerkaju mu torzo i gospodstvo i pilje
u svitak, u kameni libar koji drži u gvozdenom zagrljaju.
Čuva li tapiju kakvu ili počasnicu? Čeprkaju po prospektu
i nagluvom sjećanju na onu ribarsku eklogu u davno zaturenoj
gimnazijskoj čitanci. Miješaju one klape što ljube pisme
i fureštke, ćakulaju i iznajmljuju more, i one ribare u dugim
dolamama, otočane site i gladne silnog pradjedovskog
nomađenja, gorštake kojima je more postalo i zemlja i nebo,
što tri dana i tri noći, veslajući i vrh vitra, plovili su
od Lese do Brača i Nečujma i natrag, prigovarali, i ribali
mrežama tratama, kopitnjakom i ostima, vršom i bucanjem
pobukom uz sviću, uz zamotaj luči, lipo drugovali i lipo se
dragovali, pili vinca od zabitja, popjevali „I kliče djevojka“,
pa pjevali sročno u dvoglasu „Majka mu je lipo ime dala“
i bugarštili razgovjetno i krepko, starim, sarpskim načinom.
Vrzmaju se po tuđem dvorištu i perivoju što prošlih ljeta
gizdav je bio, tamariša i šafrana, žilja, smokvi indijana
i šišanog ružmarina, jelsamina, cvita oleandra i ljubica,
svakojakog sada pun, prolaze kraj komina, kraj preše i kopanje,
kraj stare gvožđurije, kacjola, kotlenki, peke, škaldaleta,
penju se na žrvanj i guraju nos kroz prozorske rešetke u memlu;
brecnu se kad kužnu u uglu mali top mužar što pucao je negda
u oblake, u polumisec i Danicu. Unose se u natpise, u kratka,
sveznajuća gesla, u renesansne glose, u kamene krilatice
uklesane na najvažnijim mjestima, na pročelju zgrade i
u zahodu. OMNIUM CONDITORI, Si te nosti cur superbis,
još im zvoni pred očima dok bulje u ploču pod arkadom
prenesenu tu sa kamenog stola za kojim se nekad pod odrinom
blagovalo i sjećalo FEDE E REALTA O QUANTO E BELLA.
Oblaze sentence na sve četri strane svijeta, svud
oko Ribnjaka. Slaze niz stube do vode, i ne misle
o krštenju. Veslajući strahom, jedno naprijed drugo natrag,
okreću se u mjestu i uspinju nazad da načine još koji fotos
sa kipom onog što na zapadu svoje kamene knjige uklesa
jauk HEU FUGIUNT FUXU NON REDEUNTE DIES,
kao da će tako zaustaviti dane što bježe nepovratnim tokom.
Čuju zvona na crkvi svetog Roka, pogledaju na sat i odlaze,
ne mareći preveć što u blizini nema nikog osim pjesnika,
ko bi ih sve skupa na jednom snimku sačuvao od zaborava.
II
Šta bi sa sobom, šta bi s tolikim pustim
vremenom onaj koji zimuje na ostrvu, sit svega
što postoji samo u jeziku, alav na poeziju?
Da šara uokolo, cunja po zalivu i prastarom gradu
u kome ima sve više i više kuća nego ljudi, i više
barki u marinama nego toplih bračnih kreveta,
ili da nestane, da se izgubi među čempresima i pinijama,
pa kratkim utabanim putem siđe do žala i sluša sjenke,
gorke i slane paljetke ljetošnjih glasova, iznemogle
valove žamora s mora i obale, s pješčane uvale?
Da zamjenjuje pamćenje morem i primorskim mirisima,
da povazdan gleda i svu noć sluša more, more ma(te)rinsko?
Ili da se uz najstariju starigradsku uličicu ponovo uspne
do kamenog gospara okrenutog moru i smorcu, da se u vedro
sredozemno podne, kada im vidokruzi nemaju nikakve
sjenke, podsjećaju ćutke na prve i posljednje stvari?
Naslonjeni na zid ribnjaka, pod golubinjakom, da se nadnose
nad ogledalo što se od ljudskog govora kao na vjetru mreška.
Tu, u providnom, u maslinastom oku, u zimzelenom srcu
pjesnikovih opustjelih dvora gdje se more miješa sa izvorskom
vodom, cipli, koji se tu nikada ne love, svjetlucavi,
peraja drhtavih, u kamenom sudu, u vodi bočatoj, u jatima,
u malim čridama, beslovesno plove ili možda tješe vodu
opisujući joj sam smirujući tok kolajućih zvijezda.
Gledajući ih tako mogao bi nenadano čovjek
kao sa ispruženog dlana odgonetati svoju tajnu:
istovremenu pomirenost i nadu vlastitog disanja.
Ribe u ravnovjesju dovoljnog razloga i bezrazložnosti,
opuštene i posvećene, sve dok im neko ne baci odozgo
kakvu mrvu – tada se one prenu, zatrzaju glavicama i repom
kao vrh pisaljke što se mrda hvatajući u jezik samoga bića
pjev, načas jurnu nagore i vrate se da kruže praznih usta.
Na pjesnikovoj baštini
NIHIL OCCULTUM
(Uklesano u kamenoj ploči, na istočnoj strani
Ribnjaka u Tvrdalju, dvorcu Petra Hektorovića)
I
More je preduboka, zemlja preteška a nebo previsoka
misao za nas, a opet, ništa nema skriveno, jer smrt
sve grabi. Šta bi s tolikom pustom neskrivenošću
čovjek, nego da pomisli na boga, u gradnji pjesme potraži
spas. Da riječ po riječ, glasom jednog mora i čitavog jednog
naroda, sačini spjev, da kamen po kamen, u slavu i čast
stvoritelju svega, sagradi dom; da kao okamenjeni ovaj,
pjesnik i knez, ovdje, na svojoj baštini, po svome planu,
o svome trošku i trudu, istočno od prekomorskih palača,
zapadno od prekogorskih kula, podigne grad, onu arku
i vrt, kaštel i dvorac, rustičan i jednostavan, sebi i
prijateljima za užitak i upotrebu, puku za sklonište,
putnicima, nevoljnicima i siromasima za predah i okrepu.
Dvoje mu se još od jutros bliže gledajući usput kuće
na prodaju: onu kraj mora sa smokvom i okrenutim čamcem
u dvorištu, kako kad bi moglo ili potleušicu kakvu barem
ili kakav plac kraj one uske ceste između dva suhozida.
Još samo korak i već su mu pred vratima; i već mu se vrte
pod poprsjem. Mjerkaju mu torzo i gospodstvo i pilje
u svitak, u kameni libar koji drži u gvozdenom zagrljaju.
Čuva li tapiju kakvu ili počasnicu? Čeprkaju po prospektu
i nagluvom sjećanju na onu ribarsku eklogu u davno zaturenoj
gimnazijskoj čitanci. Miješaju one klape što ljube pisme
i fureštke, ćakulaju i iznajmljuju more, i one ribare u dugim
dolamama, otočane site i gladne silnog pradjedovskog
nomađenja, gorštake kojima je more postalo i zemlja i nebo,
što tri dana i tri noći, veslajući i vrh vitra, plovili su
od Lese do Brača i Nečujma i natrag, prigovarali, i ribali
mrežama tratama, kopitnjakom i ostima, vršom i bucanjem
pobukom uz sviću, uz zamotaj luči, lipo drugovali i lipo se
dragovali, pili vinca od zabitja, popjevali „I kliče djevojka“,
pa pjevali sročno u dvoglasu „Majka mu je lipo ime dala“
i bugarštili razgovjetno i krepko, starim, sarpskim načinom.
Vrzmaju se po tuđem dvorištu i perivoju što prošlih ljeta
gizdav je bio, tamariša i šafrana, žilja, smokvi indijana
i šišanog ružmarina, jelsamina, cvita oleandra i ljubica,
svakojakog sada pun, prolaze kraj komina, kraj preše i kopanje,
kraj stare gvožđurije, kacjola, kotlenki, peke, škaldaleta,
penju se na žrvanj i guraju nos kroz prozorske rešetke u memlu;
brecnu se kad kužnu u uglu mali top mužar što pucao je negda
u oblake, u polumisec i Danicu. Unose se u natpise, u kratka,
sveznajuća gesla, u renesansne glose, u kamene krilatice
uklesane na najvažnijim mjestima, na pročelju zgrade i
u zahodu. OMNIUM CONDITORI, Si te nosti cur superbis,
još im zvoni pred očima dok bulje u ploču pod arkadom
prenesenu tu sa kamenog stola za kojim se nekad pod odrinom
blagovalo i sjećalo FEDE E REALTA O QUANTO E BELLA.
Oblaze sentence na sve četri strane svijeta, svud
oko Ribnjaka. Slaze niz stube do vode, i ne misle
o krštenju. Veslajući strahom, jedno naprijed drugo natrag,
okreću se u mjestu i uspinju nazad da načine još koji fotos
sa kipom onog što na zapadu svoje kamene knjige uklesa
jauk HEU FUGIUNT FUXU NON REDEUNTE DIES,
kao da će tako zaustaviti dane što bježe nepovratnim tokom.
Čuju zvona na crkvi svetog Roka, pogledaju na sat i odlaze,
ne mareći preveć što u blizini nema nikog osim pjesnika,
ko bi ih sve skupa na jednom snimku sačuvao od zaborava.
II
Šta bi sa sobom, šta bi s tolikim pustim
vremenom onaj koji zimuje na ostrvu, sit svega
što postoji samo u jeziku, alav na poeziju?
Da šara uokolo, cunja po zalivu i prastarom gradu
u kome ima sve više i više kuća nego ljudi, i više
barki u marinama nego toplih bračnih kreveta,
ili da nestane, da se izgubi među čempresima i pinijama,
pa kratkim utabanim putem siđe do žala i sluša sjenke,
gorke i slane paljetke ljetošnjih glasova, iznemogle
valove žamora s mora i obale, s pješčane uvale?
Da zamjenjuje pamćenje morem i primorskim mirisima,
da povazdan gleda i svu noć sluša more, more ma(te)rinsko?
Ili da se uz najstariju starigradsku uličicu ponovo uspne
do kamenog gospara okrenutog moru i smorcu, da se u vedro
sredozemno podne, kada im vidokruzi nemaju nikakve
sjenke, podsjećaju ćutke na prve i posljednje stvari?
Naslonjeni na zid ribnjaka, pod golubinjakom, da se nadnose
nad ogledalo što se od ljudskog govora kao na vjetru mreška.
Tu, u providnom, u maslinastom oku, u zimzelenom srcu
pjesnikovih opustjelih dvora gdje se more miješa sa izvorskom
vodom, cipli, koji se tu nikada ne love, svjetlucavi,
peraja drhtavih, u kamenom sudu, u vodi bočatoj, u jatima,
u malim čridama, beslovesno plove ili možda tješe vodu
opisujući joj sam smirujući tok kolajućih zvijezda.
Gledajući ih tako mogao bi nenadano čovjek
kao sa ispruženog dlana odgonetati svoju tajnu:
istovremenu pomirenost i nadu vlastitog disanja.
Ribe u ravnovjesju dovoljnog razloga i bezrazložnosti,
opuštene i posvećene, sve dok im neko ne baci odozgo
kakvu mrvu – tada se one prenu, zatrzaju glavicama i repom
kao vrh pisaljke što se mrda hvatajući u jezik samoga bića
pjev, načas jurnu nagore i vrate se da kruže praznih usta.