na pjesničkoj press konferenciji

poslije kraćeg natezanja s dobitnikom pulitzerove nagrade
došla je pijar menadžerica vanja i rekla je
rekla je to kao bolest što se priopći
nekome bez snage i nekome čiji
gubitak razumiješ:

imam tužnu vijest. pjesnik više nije raspoložen
za intervjue.
ni za poeziju.
ni za pitanja, odgovore.
do četvrtka.
možda.

na što ja, nema problema, vadim pištolj
i možda je sad ubijem među oči
i možda njega što li ste nam ga

dovlačili. ocean preletio samo da bi slabiji
od dva jezika izbeljio. ni da je nadrkan

ni neraspoložen. ni da je sretan
ni da nije, ni da se na stolici
namjesti. smije se ko petogodišnjak

što novinarki s velikim sisama diktafon
stalno pada. a ona ga diže. a on pada.
možda se tome smije.

poslije ona pita nije li istina da su
pjesnici i slikari ovako malo

čudan soj. i drugo izvanredno pitanje
nije li istina da se uvijek nešto izgubi
pri prevođenju

ama jel to poezija jel su razgovori
jel to šne jel su labudovi
šta jebote

Goran Milaković 22. 05. 2011.