kad sam imala 13-14 godina, sestra me počela voditi sa sobom van. odlazile smo u studentski klub u kojem je ona povremeno volontirala, ali uglavnom krala bogu noći, a ja sam se uklopila kao riba u vodu jer sam znala sve o ljubavnim doživljajima i patnjama nje i njezinih najbližih prijatelja i prijateljica, pošto je većina njih bila u redovnom gostovanju kod nas doma, a neke sam viđala i na dnevnoj bazi. i oni su mene lijepo prihvatili, kao mlađu sestru jedne od svojih, ili kao svoju mlađu sestru, ali ipak i kao sebi doraslu u nekim verbalnim nadmetanjima; bila su to rijetka, ali za mene, koja je tek počela otkrivati svijet odraslih, dragocjena druženja. klub se nalazio na drugom kraju grada, sestra je imala izlaz do ponoći, a tramvaji su u ta doba bili rijetki. kući smo se zato, s koševskog brda gdje je bio klub studenata arhitekture i građevine, vraćale pješice na dolac maltu. ponekad smo stale na marin dvoru gdje su bila dva kioska – u jednom su se prodavali hamburgeri, u drugom četvrtaste krofne sa čokoladnom glazurom i još pamtim okus jednih i drugih, jer čovjeku od života uglavnom ostaje sjećanje na sjećanje, i kad je to sjećanje lijepo, i artefakti koji ga obilježavaju su mu srcu i sjećanju draži, pa tako i danas mislim da nikad poslije u mom životu nije bilo ukusnijih sendviča ni ukusnijih krafni. ali rečenica koja je ostala i koju još i danas ponekad, kad je nešto teško, ali dosežno, kad znam da je cilj moje utrke blizu, ali na svakom zavoju do njega iskaču neke prepreke, dakle rečenica koju još i danas u takvim utrkama izgovaram je rečenica koju je moja sestra meni, u tim noćnim prevaljivanjima grada, kad više nisam mogla hodati jer sam naglo rasla i jer su me boljele kosti, govorila: još malo rođena, pa ćemo na petrovac.
danas, kad čekam da prođu posljedice bolesti s kojima se još uvijek nosim, govorim sebi tu rečenicu, iako mislim da moja muka nije ni blizu onoj koju je branko ćopić ispjevao u svojoj poemi o ljudskom stradanju i patnji. obodri me, svejedno, ta rečenica jer se, kao što je slučaj i s krafnama, vratim u to doba djetinjstva prije trideset godina i pomislim kako je lijepo bilo biti s glavom u oblaku. nikad više takve bezbrižnosti, pa ni onda kad se ona opet javi u nekom novom obliku. nikad više trinaest godina opet.
na petrovačkoj cesti