Na moru šortovi

Bješe to negdje potkraj mog posljednjeg ljetovanja na ulcinjskom moru u Crnoj Gori. Na plažu sam stigao istoga časa kad i gospodin koji se smjestio pod susjednim suncobranom, nepuna dva metra od mene.

U isto vrijeme smo se raspremali; vješali majice na žice suncobrana, brisali prašinu sa stolića ispred nas… On je imao mnogo više stvari od mene, čak i slamnati šešir, koji je skinuo sa proćelave glave, pogledao u njega i jedva ga uspio smjestiti u strune suncobrana.

Ja sam se već pružio na svojoj ležaljci, a on se i dalje namještao. Prilikom dolaska kratko smo se pozdravili: klimne on glavom, klimnem ja glavom i – to je to…

Da li je on nekoga čekao nisam saznao, ja jesam svoju dragu koja je ostala u hotelu da popegla svoju tanku haljinu s ružama i moju plavu košulju, jer smo planirali navečer malo prošetati gradom.

Teško da sam ikada mogao izdržati da sjedim blizu nekog a da ćutim, da ne započnem priču, da ga ne pitam odakle je došao, šta ima u njegovom kraju… Šta ću?… Takav se rodio, takav ću umrijeti…

Gospodin ispod susjednog suncobrana povadi nekoliko krema iz svog rančića i stade se bespoštedno mazati po grudima, rukama, ramenima, nogama… Duge sive dlake ostajale su slijepljene s njegovom kožom na grudima – nije štedio kreme. Očito, bio je veliki čistunac; ugledao je opušak blizu sebe, izvadi pakovanje papirnih maramica, otvori ih, izvuče jednu i pažljivo ga zamota, kao da bješe kuršum. Nešto je progunđao, ali nisam razabrao šta. 

Kad sve lijepo završi – uze novine. 

U tome naiđe Bekir Čvor, moj stari poznanik, i sjede na ivicu plastične ležaljke. Pomenusmo jednu dogodovštinu od prije nekoliko godina i nekako se u isto vrijeme nasmijasmo. Gospodin malo pospusti naočare. Gleda nas i ćuti.

Utom Bekir Čvor reče da mu se tetak Rahman, zvani Kalaj, opet oženio i da je dva dana prije ženidbe tri puta kolišio oko apoteke, nešto mu se nije dalo ući unutra, a kad je najzad ušao, spetljao se i nikako se nije sporazumio sa ženom koja je čekala da joj kaže šta želi i da ga usluži. Kalaj se češkao po glavi, nešto progunđao, kao da i hoće i neće reći za šta je došao. Naposljetku, izvini se pa, mokar kao čep, uhvati vrata. E tad smo se toliko zasmijali da smo umalo polomili ležaljku ispod nas. Gospodin ljutito odlaže novine, razgleda okolo. Bio sam siguran da traži drugo mjesto. Ali toga dana plaža bješe popunjena, te on uplete prste i položi dlanove preko očiju. Nekoliko puta je podignutih koljena prebacivao nogu preko noge i, ubijeđen sam, da nije Bekir Čvor ustao i otišao – on bi.

Bekir ode, a gospodin se uspravi, sjede i ponovo uze novine. Sad je ispunjavao ukrštenicu. Nije mu baš išlo, gledao sam kako miče usnama i traži zadate riječi. Porijetko je spuštao vršak olovke na novine.

Htjedoh reći – treba li pomoć, komšija, ali odustah. Ne znam mu narav i bolje da držim jezik za zube.

 

***

 

Na plaži ko na plaži: ljudi se sunčaju, odlaze u vodu, piju se hladna piva, sokovi… A gospodin blizu mene i ja skoro ništa od toga. On se bori sa ukrštenicom, a ja smišljam kako da uspostavimo prisniji kontakt. Na kraju sam se sjetio:

– Hajde, gospodine – velim – da vučemo šorteve. 

Čovjek spusti naočare, krenu nešto reći pa odustade, ali se ipak oglasi: – Šta ti je to?

– Evo – kažem mu – uzet ću dva drvceta i zavući ih u pesnicu. Ostavit ću malo da vire; jedno duže, jedno kraće. Ti povučeš i ako izvučeš duže, ja idem da donesem piće, a ako izvučeš kraće – ideš ti.

Gospodin me gleda, pomjera naočare, šuti… I taman kada sam mislio da ništa od igre neće biti – on se pridiže:

– Hajde – veli mi. 

Utom naiđe talas vjetra i sitni pijesak se zalijepi za njegove namazane noge.

Nađem dva drvceta, jedno pokratim, sve to strpam u pesnicu i pružim mu. Malo je razmišljao, a onda povuče. Izvukao je kraće, pa kad pokazah da je ono što je ostalo u ruci duže, stade otresati pijesak s nogu. 

Restorančić je na svega pedesetak metara od nas i on ga uze pogledivati kao da to ne bješe restoran, već čovjek koji ga izaziva na dvoboj.

– Ja ću velikog Jelenka – kažem mrtav ozbiljan. 

On me i dalje gleda, pa ustade. Nešto je progunđao sebi u bradu, a onda krenu oblačiti šorc, umalo pade… Pridrža se nekako za dršku suncobrana.

– Kad sam magarac!… – procijedi sebi u bradu.

Ovo sam jasno čuo, ali sam se pravio nevješt i između suncobrana gledao u plavu morsku pučinu. 

A onda se i moja draga pojavi, te se mimoiđoše negdje na pola puta od mjesta na kom se bjesmo smjestili i malog restorana u kojem me čekalo hladno pivo, koje će mi donijeti niko drugi do gospodin, moj prvi sujed na plaži. 

– Ovaj čovjek priča sam sa sobom – veli moja draga.

– Nervozan, danas pretoplo…

Gospodin se ubrzo vrati noseći flašu piva. Cijelom je šakom stezao grlić boce.

– Evo – veli mi i samo što mi je ne baci u krilo.

– A vama? 

Ništa mi nije odgovorio. Skinuo je šorc, pružio se na ležaljci i pravio se da spava.

Kada sam ispraznio flašu rekoh mu kao u povjerenju: 

– Igra zahtijeva da se flaša vrati u restoran.

– Seljačino! – dreknu čovjek, pokupi svoje stvari i pohita od nas. 

– Gospodine, šalio sam se, gospodine… 

Nije se okretao. 

Za njim je ostao red stopa, u koje je vjetar lagano nanosio sitni, slani pijesak.

Faiz Softić 03. 11. 2021.