Vazdiže se do neba
i silazi u podzemlje
za svojim stihom
Stevan Tontić, vitez skepse
u ljudskoj duši, praćene ironijom.
Podruguje se, kao, i prkosi,
a zapravo nježno srcem dodiruje
vrhove trnja u svojim pjesmama.
Za njima, Stevanom i stihom,
pazeći da ne zgazi mrava,
korača brižna Majka
i opominje sina da se čuva Poezije.
Neprimjetno,
kao kad Bog gleda stado
rasuto po planinskim proplancima,
Otac ih oboje nadzire,
strahujući da će pobjeći
od sebe ili u sebe.
Stevan govori pjesme
dok publika udiše stihove,
kao nesrećnik čist vazduh
kada ga nekoliko dana poslije potresa
izvuku ispod ruševina.
Na književnoj večeri Stevana Tontića
(Banjaluka, 13. oktobra 2016)
Vazdiže se do neba
i silazi u podzemlje
za svojim stihom
Stevan Tontić, vitez skepse
u ljudskoj duši, praćene ironijom.
Podruguje se, kao, i prkosi,
a zapravo nježno srcem dodiruje
vrhove trnja u svojim pjesmama.
Za njima, Stevanom i stihom,
pazeći da ne zgazi mrava,
korača brižna Majka
i opominje sina da se čuva Poezije.
Neprimjetno,
kao kad Bog gleda stado
rasuto po planinskim proplancima,
Otac ih oboje nadzire,
strahujući da će pobjeći
od sebe ili u sebe.
Stevan govori pjesme
dok publika udiše stihove,
kao nesrećnik čist vazduh
kada ga nekoliko dana poslije potresa
izvuku ispod ruševina.
(Objavljeno u zbirci “Plavet”)