Baš kad sam mislila da na svijetu nema ništa besmislenije od fejsbuka, pročitam da se neki par u Kroejša dosjetio da iznajmljuje prijatelje, rent-a-friend. Međutim, olakšavajuća okolnost bi trebalo kao biti što, kako piše dalje, ovaj fenomen već godinama postoji u Americi. Pa u Americi ima i džinovskih tikvica i poznatih u komšiluku, tako da je ovo jedna baš neobična referenca.
Iznajmljivanje ljudi (žena) obično spada u sferu eskort agencija i drugih mutnih radnji, ali idejni tvorci naglašavaju da ovo ni u kom slučaju nema veze sa riječju od četiri slova. (Pri tome dodaju da oni nisu “stručna služba” ali su “stručni na emocionalnom području”.)
Prevedeno na BHS, rentafrend znači da “za pola sata možete uz pizzu naručiti i prijatelja koji će s vama rado porazgovarati o svemu, s kojim ćete moći otići na kavu, u šetnju, kupnju…! i “u ponudi” ih je za sad pet. Baš o svemu? I o Medavaru i o genocidu nad Armenima? O art novou, fobijama i o netoleranciji na vlastite roditelje? Da ne spominjemo neke kompleksnije teme kao što su zdravlje ili seks, od kojeg se ovdje napadno ograđuje, politiku ili neke treće ljudske mušice. Teško je zamisliti da će neko kome je, kako stoji u novinama, plaćeno zdravstveno i penziono i kojeg na kraju sesije ocjenjuju ulaziti u direktne sukobe sa mušterijom.
Sugerišu nam dalje da sa svojim unajmljenim prijateljem možete ići “na kavu”. Ovo mi nekako priziva grudvičasti kapućino u nekom Merkatoru s interijerom jarkih boja jer se na takva mjesta i ide do sedam sati navečer, do kad rentafrend radi.
Ali možete u kupnju. Šta, da ja trošim a da moj, bez obzira što je plaćeni, prijatelj gleda? Hoće li biti objektivni za veliku guzicu u malim farmerkama? Osim toga, kako ću s tim prijateljem da idem na duge šetnje ako on ili ona imaju, recimo, osamdeset i šest kilograma na metar i šezdeset i ako baš i nisu u kondiciji? Osim ako se ne podrazumijeva da u agenciji zapošljavaju samo vitke dvadeset i nešto godišnjake s odličnom krvnom slikom. (Imam sjajan prijedlog za ovu ili bilo koju agenciju: da angažuju penzionere koji, sve i da mušterijama ne kažu ništa pametno, barem će ih podsjetit da vrijeme curi ko pijesak i da ga je besmisleno gubiti na fejsbuk i iznajmljene prijatelje.)
Autor novinskog teksta primjećuje da mu se učinilo da je taj iznajmljeni prijatelj govorio više od njega pa mislim da je bolje da se ova firma preimenuje u rent-a-rant. Ništa gore od poznanika ili prijatelji koji o sebi drobi ko nezaprt mlin. Možda su, na kraju krajeva, samim utemeljiteljima firme prijatelji potrebniji nego njihovim potencijalnim mušterijama. A možda sam ja aut. Ne koristim kalgon i napredne društvene mreže.
Također, kad Jane iz Portlanda unajmi prijatelja po satu, može se desiti da ga više nikad u životu ne sretne. Ali zamisli samo, sretneš Krešu na Britancu, razgleda stare bakrene čajnike? Nije ni ljubavnik, nije ni Ljubomir sa terapije, nije bome ni prijatelj, a opet, zna za šuljeve, zna za tetkine pare, za operaciju ušesa u srednjoj i zna za očevu drugu ženu i dijete.
Rent-a-frend podsjeća naravno na rent-a-kar. Ali automobil možeš birat, model, broj sjedišta i boju, a stekla sam dojam iz teksta da ti ovi šminkeri iz agencije samo pošalju Krunu ili Maricu pa se ti nosi s njima.
Sve ovo me je podsjetilo na studentski film Džordža Lukasa THX-1138, impresivnu saj-faj distopiju u kojoj, isto tako, niko nikog ne sluša i uopšte su svi kao na prozaku. Jedan od glavnih junaka u nekoj je vrsti duhovne krize i potom odlazi do nečega nalik bankomatu, plati naravno, a glas mu počne govorit kako je poseban, kako treba biti uporan i marljiv i druge self-help mantre.
Zato u cilju poboljšanja biznisa predlažem da naprave katalog. Naprimjer: Saša, žensko, AB+, 37, voli putovanja, poeziju Ivice Prtenjače i sladoled od limuna. Ima bigla Peni, skromnu kolekciju dvd-ova savremenog ruskog filma i aktivna je u zaštiti ljudskih prava. Završila kurs za somelijera i smatra da je život mnogo više od onoga što možemo vidjeti vlastitim očima. Anđeli se možete javiti na taj i taj broj mobitela. (Do sedam sati.)
U tekstu se cijelo vrijeme potencira i famozna važnost “slušanja” i razumijem da je u ovom “današnjem vremenu otuđenosti” kad “većina nas ima po nekoliko stotina frendova na fejsbuku” (opet, ja ne) sposobnost slušanja drugog skoro pa fenomen. Pa jeste. Ali, često je najvažnija osobina tog mitskog bića da vas naprosto trpi, što može samo ako vas istinski voli. Što je malo vjerovatno da će se desiti za 100kn/h. Barem prvi put. Deseti, onaj koji je gratis, ko zna.
Jedan od mojih stvarnih prijatelja koji nije iz Futurame jednom mi je prilikom nabacio da se prijateljstvo temelji uglavnom na uspomenama ili zajedničkim interesima, a nastaje naprosto zahvaljujući sretnim okolnostima ili nečemu trećem.
Pravi prijatelji idu tamo gdje niko prije njih nije išao, pa se pitam da li će nas rentafrend zviznuti šamarom dok histerišemo, hoće li nam unajmljeni prijatelj iznajmiti i pare jer i to prijatelji rade? Hoće li za klijenta dati krv? Znamo da se neće javljat na poziv u gluho doba noći jer rade do sedam, ali hoće li nam bar držati glavu dok povraćamo? Hoće li nam biti žiranti? Također, još me zanima, da parafraziram Boru Čorbu, koliko košta kad sa njima plačeš?
Na kavu sa rentafrendom
Baš kad sam mislila da na svijetu nema ništa besmislenije od fejsbuka, pročitam da se neki par u Kroejša dosjetio da iznajmljuje prijatelje, rent-a-friend. Međutim, olakšavajuća okolnost bi trebalo kao biti što, kako piše dalje, ovaj fenomen već godinama postoji u Americi. Pa u Americi ima i džinovskih tikvica i poznatih u komšiluku, tako da je ovo jedna baš neobična referenca.
Iznajmljivanje ljudi (žena) obično spada u sferu eskort agencija i drugih mutnih radnji, ali idejni tvorci naglašavaju da ovo ni u kom slučaju nema veze sa riječju od četiri slova. (Pri tome dodaju da oni nisu “stručna služba” ali su “stručni na emocionalnom području”.)
Prevedeno na BHS, rentafrend znači da “za pola sata možete uz pizzu naručiti i prijatelja koji će s vama rado porazgovarati o svemu, s kojim ćete moći otići na kavu, u šetnju, kupnju…! i “u ponudi” ih je za sad pet. Baš o svemu? I o Medavaru i o genocidu nad Armenima? O art novou, fobijama i o netoleranciji na vlastite roditelje? Da ne spominjemo neke kompleksnije teme kao što su zdravlje ili seks, od kojeg se ovdje napadno ograđuje, politiku ili neke treće ljudske mušice. Teško je zamisliti da će neko kome je, kako stoji u novinama, plaćeno zdravstveno i penziono i kojeg na kraju sesije ocjenjuju ulaziti u direktne sukobe sa mušterijom.
Sugerišu nam dalje da sa svojim unajmljenim prijateljem možete ići “na kavu”. Ovo mi nekako priziva grudvičasti kapućino u nekom Merkatoru s interijerom jarkih boja jer se na takva mjesta i ide do sedam sati navečer, do kad rentafrend radi.
Ali možete u kupnju. Šta, da ja trošim a da moj, bez obzira što je plaćeni, prijatelj gleda? Hoće li biti objektivni za veliku guzicu u malim farmerkama? Osim toga, kako ću s tim prijateljem da idem na duge šetnje ako on ili ona imaju, recimo, osamdeset i šest kilograma na metar i šezdeset i ako baš i nisu u kondiciji? Osim ako se ne podrazumijeva da u agenciji zapošljavaju samo vitke dvadeset i nešto godišnjake s odličnom krvnom slikom. (Imam sjajan prijedlog za ovu ili bilo koju agenciju: da angažuju penzionere koji, sve i da mušterijama ne kažu ništa pametno, barem će ih podsjetit da vrijeme curi ko pijesak i da ga je besmisleno gubiti na fejsbuk i iznajmljene prijatelje.)
Autor novinskog teksta primjećuje da mu se učinilo da je taj iznajmljeni prijatelj govorio više od njega pa mislim da je bolje da se ova firma preimenuje u rent-a-rant. Ništa gore od poznanika ili prijatelji koji o sebi drobi ko nezaprt mlin. Možda su, na kraju krajeva, samim utemeljiteljima firme prijatelji potrebniji nego njihovim potencijalnim mušterijama. A možda sam ja aut. Ne koristim kalgon i napredne društvene mreže.
Također, kad Jane iz Portlanda unajmi prijatelja po satu, može se desiti da ga više nikad u životu ne sretne. Ali zamisli samo, sretneš Krešu na Britancu, razgleda stare bakrene čajnike? Nije ni ljubavnik, nije ni Ljubomir sa terapije, nije bome ni prijatelj, a opet, zna za šuljeve, zna za tetkine pare, za operaciju ušesa u srednjoj i zna za očevu drugu ženu i dijete.
Rent-a-frend podsjeća naravno na rent-a-kar. Ali automobil možeš birat, model, broj sjedišta i boju, a stekla sam dojam iz teksta da ti ovi šminkeri iz agencije samo pošalju Krunu ili Maricu pa se ti nosi s njima.
Sve ovo me je podsjetilo na studentski film Džordža Lukasa THX-1138, impresivnu saj-faj distopiju u kojoj, isto tako, niko nikog ne sluša i uopšte su svi kao na prozaku. Jedan od glavnih junaka u nekoj je vrsti duhovne krize i potom odlazi do nečega nalik bankomatu, plati naravno, a glas mu počne govorit kako je poseban, kako treba biti uporan i marljiv i druge self-help mantre.
Zato u cilju poboljšanja biznisa predlažem da naprave katalog. Naprimjer: Saša, žensko, AB+, 37, voli putovanja, poeziju Ivice Prtenjače i sladoled od limuna. Ima bigla Peni, skromnu kolekciju dvd-ova savremenog ruskog filma i aktivna je u zaštiti ljudskih prava. Završila kurs za somelijera i smatra da je život mnogo više od onoga što možemo vidjeti vlastitim očima. Anđeli se možete javiti na taj i taj broj mobitela. (Do sedam sati.)
U tekstu se cijelo vrijeme potencira i famozna važnost “slušanja” i razumijem da je u ovom “današnjem vremenu otuđenosti” kad “većina nas ima po nekoliko stotina frendova na fejsbuku” (opet, ja ne) sposobnost slušanja drugog skoro pa fenomen. Pa jeste. Ali, često je najvažnija osobina tog mitskog bića da vas naprosto trpi, što može samo ako vas istinski voli. Što je malo vjerovatno da će se desiti za 100kn/h. Barem prvi put. Deseti, onaj koji je gratis, ko zna.
Jedan od mojih stvarnih prijatelja koji nije iz Futurame jednom mi je prilikom nabacio da se prijateljstvo temelji uglavnom na uspomenama ili zajedničkim interesima, a nastaje naprosto zahvaljujući sretnim okolnostima ili nečemu trećem.
Pravi prijatelji idu tamo gdje niko prije njih nije išao, pa se pitam da li će nas rentafrend zviznuti šamarom dok histerišemo, hoće li nam unajmljeni prijatelj iznajmiti i pare jer i to prijatelji rade? Hoće li za klijenta dati krv? Znamo da se neće javljat na poziv u gluho doba noći jer rade do sedam, ali hoće li nam bar držati glavu dok povraćamo? Hoće li nam biti žiranti? Također, još me zanima, da parafraziram Boru Čorbu, koliko košta kad sa njima plačeš?
A kome treba krv nek ide na Transfuziologiju.